Evo šta kaže ChatGPT:
Hrvatsko kraljevstvo kao istorijska utvara: konstrukcija suvereniteta u mraku izvora
U istoriskoj svesti šire javnosti, pa i u akademskom etosu hrvatske i zapadne istoriografije, često se kao gotova stvar prihvata postojanje "srednjovekovne hrvatske države" — uređenog kraljevstva sa teritorijalnim suverenitetom, plemstvom i institucijama. No, pažljivija analiza raspoloživih izvora i događaja u periodu nakon smrti kralja Zvonimira (umro oko 1089) do navodnog Pacta Conventa (1102), ukazuje da je reč pre o retroaktivnoj konstrukciji nego o stvarnom političkom entitetu.
U letopisu kapelana Rajmunda Tuluškog,
Gesta Francorum, koji opisuje prolazak Prvog krstaškog pohoda kroz Slavoniju — verovatno prostor Panonske Hrvatske — 1096. godine, zatiče se pejzaž koji više nalikuje na postapokaliptičnu zonu nego na teritoriju monarhije: *"U njoj tri sedmice ne videsmo ni životinja, ni ptica... stanovnici su toliko prosti i divlji da nisu hteli ni trgovati s nama, niti nam dati vodiče, već su bežali, ostavljajući bolesne i starce"*¹. Ovo nije opis kraljevstva, nego raspalog društva, sasvim u skladu sa interpretacijom Nade Klaić da je nakon Zvonimira vlast bila rasparčana, a centralni autoritet nepostojeći².
Dodatni udarac istorijskoj legitimaciji kraljevstva daje nepostojanje savremenih dokumenata o krunisanju Petra Svačića, navodno "poslednjeg hrvatskog kralja". Ne postoji direktan dokaz njegove krunisanja, a sam on deluje više kao simbolička figura konstruisana u docnijem narativu³. U vreme kada krstaši prolaze ovim krajem, nema ni pomena o nekom legitimnom vladaru, plemstvu koje bi ih dočekalo, niti ikakvom administrativnom aparatu koji bi ukazivao na kontinuitet vlasti.
Takozvani
Pacta Conventa iz 1102. godine, kojim je hrvatsko plemstvo navodno pristalo na Kolomanovu vlast pod uslovima autonomije, takođe je izvor istoriografske sumnje. Sam dokument se prvi put javlja u rukopisu Tome Arhiđakona iz XIV veka — dakle, više od dvesta godina nakon navodnog događaja⁴. Da li je reč o stvarnom dogovoru ili legitimizaciji ugarske vlasti kroz docniju pravnu fikciju, pitanje je koje ozbiljna nauka ne može ignorisati. Uzmemo li u obzir da je Koloman faktički osvojio teritoriju nakon vojnog poraza hrvatskih snaga na Gvozdu 1097. godine, narativa o dobrovoljnoj uniji postaje politički pamflet, a ne istorijska činjenica.
Posebno je indikativno ćutanje savremene crkvene hijerarhije. Ako je Dalmacija bila verno područje rimske kurije, zašto splitski nadbiskup koji navodno čuva krunu kralja Zvonimira ne pominje niti krstaše, niti rušenje vladavine? To bi bio momenat u kome bi papska diplomatija mogla intervenisati, poslati pomoć ili bar zabeležiti dramatičan pad monarhije. Ovakvo ćutanje se ne može tumačiti kao slučajnost.
Uz sve navedeno, javlja se i problem istorijskih falsifikata — bilo onih iz XVIII veka poput dela Bandurija, bilo docnijih uticaja iz humanističke tradicije koji su pokušali da
na silu uobliče hrvatski identitet u klasični model romantičarske državnosti. Slučajevi docnijih ispravki izvora, kao što je primećeno u polemikama oko
Čuda Svetog Dimitrija, svedoče o kontinuitetu tendenciozne redakcije izvora sa ciljem potvrde postojanja jedne države čiji tragovi u XI veku jednostavno ne postoje u stvarnosti, već samo u naumu istoriografa.
Ako u obzir uzmemo i činjenicu da se sav koncept „hrvatske kraljevine“ u ovom periodu zasniva gotovo isključivo na izvorima pisanim stolećima kasnije, ili pod ugarskim pokroviteljstvom, onda ne govorimo više o državi, već o — političkoj fikciji, svojevrsnom simulakrumu⁵. Ne postoji kontinuitet vlasti, ne postoji administrativni aparat, nema diplomatske prepiske, nema ni organizovane odbrane.
Da li je stoga potrebno ozbiljno preispitati ne samo postojanje ranosrednjovekovne hrvatske države, već i ulogu crkve, Ugarske i Vatikana u konstruisanju ove „istorijske činjenice“? Ili je bolje nastaviti ponavljati praznu formulu o „suverenoj hrvatskoj kraljevini“ uz istu veru sa kojom se izgovara dogma — bez istraživanja, bez konteksta, bez izvora?
Fusnote:
- Raymond of Aguilers, Historia Francorum qui ceperunt Iherusalem, ed. Hill & Hill, Philadelphia: American Philosophical Society, 1968, str. 21.
- Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb: Školska knjiga, 1975, str. 279–288.
- John Van Antwerp Fine Jr., The Early Medieval Balkans, Ann Arbor: University of Michigan Press, 1991, str. 276–278.
- Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, ed. Karbić, Perić & Raukar, Split: Književni krug, 2003.
- Živković, Tibor, Gesta Regum Sclavorum, Beograd: Istorijski institut, 2009, str. 112–123.
Bibliografija:
- Fine, John V. A. Jr. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. University of Michigan Press, 1991.
- Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1975.
- Thomas Archidiaconus. Historia Salonitana, uredili Karbić, Perić, Raukar. Split: Književni krug, 2003.
- Živković, Tibor. Gesta Regum Sclavorum. Beograd: Istorijski institut, 2009.
- Raymond of Aguilers. Historia Francorum. Prevod i uredništvo: Hill & Hill. Philadelphia: APS, 1968.