Problem nastupa u tome što ova tema neizbežno, kao i bukvalno svaka koja se tiče ranog srednjovekovlja regiona, biva nažalost kontaminirana od strane idolopoklonika lika i dela od nedavno upokojenog Jovana I. Deretića. Porfirogenitov Spis o narodima je jedan dosta star pisani izvor, koji opisuje migraciju Srba na Balkansko poluostrvo, odnosno nešto što je za njih strahoviti jeres. I zbog toga što je to, da se tako izrazimo, glavni neprijatelj njihovom romantičarskom, alternativnom tumačenju drevne povesti, oni moraju to delo diskreditovati na bilo koji način, ne birajući sredstva.
Međutim, pošto tu ima strašno mnogo emocija, ulaze tu previše srcem i totalno amaterski, odajući utisak očajnika. I onda sve ispada toliko traljavo, jerbo je bukvalno čitavi pristup deretićevaca, ali zaista doslovno,
daj šta daš. 
U sada tako ispada da bi, tobože, brojno stanje hrvatske vojske trebalo da bude nekakav krucijalni dokaz da su sva ta poglavlja - ne samo to, poglavlje br. 31, nego čuda li čuda, sva poglavlja u kojima se pominju seobe Srba, falsifikati. I to samo poglavlja u kojima se pominju seobe Srba; ove koje pominju seobe Hrvata; to je autentično.
Iako je prilično besmisleno i predstavlja nepoznavanje same prirode pisanih tekstova Evrope X stoleća, činjenica jeste da postoji celi niz potencijalnih tumačenja i objašnjenja, koje god da je više ili manje uverljivo — počev od Živkovićeve teze o običnom lapsusu, odnosno da je izvorno stajalo 20, a ne 100 hiljada, pa na dalje. Tzv.
autohtonisti u ovom slučaju u potpunosti ignorišu principe Okamove britve, ostavljajući po strani čitavu paletu jednostavnijih odgovora i mogućnosti, do te mere — da se ne uzimaju uopšte ni u razmatranje — radi teorije zavere o tobožnjem falsifikatu. I to sve na principu ako je
ovo falsifikovano, onda je i
još nešto drugo.

Iliti, sve u kontekstu da cilj opravdava sredstvo, jerbo je bukvalno sve nužno ugurati u unapred zacrtani kalup, a protiv Porfirogenitovog dela, kao sastavni deo krstaškog rata za Deretićevo viđenje ljudske prošlosti. Tako bi i ova tema, umesto diskusije o srednjovekovnoj Hrvatskoj, trebalo da se pretvori u raspravu o Oštrivojevićima, srbstvu Burgunđana, Gota, itd. I još iz njihovih usta su najčešće i optužbe na račun drugih da se bave širenjem neke agende...dok oni sami zapravo svoju priču, vrlo jasno, guraju na svakoj mogućoj temi (kad čak nema ni elementarne tačke ikakvog preklapanja) i tako ponekad i rasteraju diskutante, jerbo se svaka diskusija uvek pretvara u doslovno jedno te isto.
I ova diskusija, na ovoj temi, prikazala je slikovito dokle mogu tačno da idu zastrašujuće razmere takvog pristupa. Jedan forumaš tvrdi da je
DAI falsifikat i traži neki izvor iz istog perioda koji bi potvrdio šta u njemu piše. Pošto su
VB i
DC itekako poznati dokumenti, oko kojih ne postoji apsolutno nikakav veo tajnosti ili nepoznanosti kakav je kružio u slučaju tzv. spisa O upravljanju carstvom, odgovor na to pitanje je vrlo jasan. Ali, dotični forumaš odbija da ih čak i uzme u razmatranje. U prevodu, ako je DAI falsifikat, onda su i svi drugi njemu savremeno izvori koji potvrđuju nešto u njemu, takođe falsifikati.
Da, dobro si pročitao. Traže se potvrde, ali svaka potvrda mora biti falsifikat, tako da je naći tako nešto doslovno logička nemogućnost.
U tom njihovom džihadu protiv Spisa o narodima, kao što neretko biva, bukvalno se uništava i unižava nacionalna kultura tj. baština Srba kao narosa, da ne kažem i neku goru reč (vrši nužda po srpskoj nacionalnoj istoriji). Jerbo se pokušava diskreditovati jedan od najdragocenijih istorijskih izvora; koji donosi razne podatke o najdrevnijoj srpskoj prošlosti i koji je i svojevrsni trn u oku Hrvatima i Bošnjacima, a koji bi se najviše od svih obradovali kad bi mogli taj izvor izbrisati iz srpske istorije i baciti ga u smeće (jerbo on smešta srpske granice značajno zapadnije od Drine, te dovodi u vezu sa Srbima i npr. Konavljane i Neretvane, dok iz njega ispada da je Trebinje tj. kako danas kažemo istočna Hercegovina) možda najdrevnija srpska teritorija na svetu.
To sve znači da je njihova pojava u društvu;, u javnosti i posebno na društvenim mrežama, svojevrsna forma
autošovinizma. A to je posebno tragično, zato što ti ljudi sebe u principu doživljavaju nekakvim (i to vrlo velikim, čak) rodoljubima.