Ne znam kakva je to "rasprava" među vas dvojicom, no bez obzira na kontekst po kojem je oblikovan ovaj topic, ostajem pri gore izrečenim stavovima, jer sam odgovorio na tvoj post, izvan okvira vašeg međusobnog prepucavanja.
Njegove ili bilo čije drugo provokacije nisu vrijedne pažnje, ali ipak moram istaknuti da ne mogu blagonaklono gledati na pokušaje diskreditiranja same opstojnosti crnogorskog naroda i njihova imena, bez obzira na to koliko oni bili nacionalno osviješteni ili koliki bio njihov udio u ukupnom stanovništvu Crne Gore. Crnogorci su bili priznati kao narod za vrijeme Titove jugoslavije (iako ne za Prve) i tada im nitko nije osporavao narodnost. Zašto? Tek s buđenjem postomunističkih nacionalizma dolazi, s jedne strane, do težnji Srba da niveliraju razlike između Srba i Crnogoraca do te mjere da njihovo narodno ime svedu na regionalni etnonim i, s druge strane, do težnje Crnogoraca da izbrišu svaki spomen i vezu koja ih povezuje sa Srbima i Srbijom.
Stvarno ne znaš za Ćipura koji je postavio 90% tema na ovom pdf-u i to čini već već godinama ili se šališ?
Ajde onda malo pretraži arhivu. Ima oko 40-ak nickova (uvijek bude baniran na kraju). Pa ovo ni nije ono što ti misliš.
Ne slažem se baš sa tvojim drugim konstatacijama. Ako misliš na 1945.-1948. godinu, pitanje je koliko možemo govoriti o tome, jer u samoj deklaraciji o postojanju crnogorskoga naroda od strane crnogorske skupštine iz 1945. godine piše da su Crnogorci "najčistija etnička grupa među Srbima" (jednoglasno usvojene). Pored toga, ne treba zaboraviti da su obojica glavnih ranih komunističkih crnogorskih vođa bili Srbi, i da su tvrdili da su Crnogorci Srbi (onaj koji je sjedio u Beogradu sa Titom dok ga nije otjerao, i onaj glavni u Titogradu). Znači crkva jeste bila i donekle u progonjenom statusu jedno vrijeme kao i drugdje, ali sjetimo se i da je komunistički režim promovirao Makedonsku pravoslavnu crkvu u svakom pogledu, dok je prijedlog jednog crnogorskoga sveštenika za Crnogorsku pravoslavnu crkvu samo spomenut i na partijskoj sjedinici doček sa
, a i vrlo neobično, zastave obiju republika, su bile identične. Slično se može reći sa onom lingvistikom o crnogorskom jeziku kao zasebnom izvan samog srpskohrvatskoga, dočekanim sa masovnim kritikama. Ono o čemu pričaš ti su najvjerojatnije 1970.-e godine, kada se odvijaju velike promjene u društvu i općim pitanjima na sceni Narodne Republike Crne Gore.
1970.-ih i 80.-ih razne znane i neznane 'studije' od stotina stručnjaka su se samo nicale po Crnoj Gori. Jednu vrlo zanimljivu studiju, napravio je u Nikšiću 1987. godine najveći crnogorski komunistički akademik, Dimitrije-Dimo Vujović, "Prilozi izučavanju crnogorskog nacionalnog pitanja". On je između ostalog tu i rekao:
"
Totalno druga vremena su nastupila. Nekada, 1940.-ih i 1950.-ih, slobodno si mogao u Crnoj Gori reći da su Crnogorci Srbi, ili da su oni oni poseban dio srpskog naroda koji se u jednom periodu istorije razjedinio od ostatka naroda i vremenom konstituisao novu naciju, a danas se samo nižu naučne studije jedna zu drugom od uglavnom samoproglašenih stručnjaka na temu crnogorskog nacionalnog pitanja, i praktično se dijele dva ekstremistička tabora, jedan, koji, oslanjajući se na kvazi-istoriju i govoreći da su nam preci Iliri, Marsovci ili šta već, ili s druge strane nadahnuti velikosrpstvom i pretenzijama ka potpunim zatiranjem crnogorskog imena, nacionalistično-arhajskim nestručnim pogledima."
Dimo je objašnjavao kako je konstituiranje crnogorske nacije u njegovo vrijeme trajalo, i radio je raznorazna istraživanja. Jednom je bio u Herceg Novom i rekao da ne zna da li je to zbog zastave, ali svakom tko bi došao du bi izgledalo da je to Srbija, a ne Crna Gora. Konkretno je sa te povjesne točke objašnjavao historijske regije u Crnoj Gori, te najslabije integriranje same Boke kotorske u crnogorsko društvo, gdje je samim tim i crnogorska nacionalna svijest tu najslabija. Npr. išao je u Paštroviće početkom druge Jugoslavije, i rekao je da je uspio naći nekolicinu ljudi koji bi zaista za sebe mogli reći da su Crnogorci, a pak i to samo u pogledu republike u kojoj žive. Npr. on je dobro predvidio period koji je poslije komunizma (kvazi-komunizam) nastupio, 1989. godine sve se promijenilo u Crnoj Gori "anti-buržoaskom jogurt revolucijom" i pala je ta "anti-srpska filijala" kako je bilo popularno zvati je u Crnoj Gori tada. S jedne strane govorili su da su ova izuzetna toleriranja raznih domalo srbofoba povećavala nepovjerenje i sveopću mržnju naroda, a s druge, uslijedio je talas srpskog nacionalizma krajem 1980.-ih godina, koji se odrazio i na Crnu Goru, i znatno bitna crnogorska tema postalo je Kosovo. Na demonstracijama i skupovima koje je 'crnogorska trojka' vodila narod, jedan američki posmatrač je zabilježio da su ljudi dolazili od svojih kuća na skupove kao radnici, a vraćali se kao Srbi. Sve to, uporedo sa raspadom Jugoslavije koji je uslijedio a uz koji su Crnogorci stali uz Srbe iz istih razloga, dozvolio je povratak na scenu ne perioda ranog komunizma, već i neprimjenljivog srpskog nacional-romantizma u moderno crnogorsko društvo (u knjigama su se izbacili svi narodi osim Srba i Crnogoraca, pa tako je u nekim momentima u povijesti više Srbija izučavana od same Crne Gore, vraćen srpski jezik za službeni...), što je i dovelo do toga, kako bih možda rekao, da je došlo do nekog "prekida" u stvaranju crnogorske nacionalnosti.
Ali, ključni problem ovdje je u tome što najmanje jedna trećina stanovništva Crne Gore, odnosno domalo pola samog crnogorskog naroda, je pod teškim pritiskom za asimilaciju. Taj dio ne prihvata crnogorski jezik, i želi učiti srpski jezik, a način na koje vlasti sprovode svoje nacionalne programe im nije nimalo 'drag'. Npr. 2004. godine se "maternji jezik" uveo u škole umjesto "srpski jezik", pod tvrdnjom da je to demokratski, i da je u redu da svatko izabere kako će zvati svoj jezik (srpski, crnogorski, hrvatski ili bosanski ili pak drukčije), a 2007. godine se počeo uvoditi "crnogorski jezik" sa običnom tvrdnjom da je to službeni jezik (a pri tom što je srpski bio službeni prije nije važilo) i da ga svatko mora znati. Problem same diskriminacije je veliki, npr. konkretna mržnja prema crnogorskim Srbima (koja danas, možda mogu i slobodno reći daleko prevazilazi negiranje postojanja same crnogorske narodnosti) je upravo i dominantno ovdje na internetu, ali i diskriminacija u samoj državi je tu prisutna. No opet ta podjela je prvenstveno politička, pa tako se i vlast odnosi prema nacionalnome problemu, kako je to jedna politika koja će nestati, dok je naprotiv na drugoj strani kod najvećeg broja upravo prihvaćena svijest da pripadaju srpskom narodu u nacionalnom smislu, što se vidi u tome što 100.000 ljudi želi srbijansko državljanstvo na osnovu tvrdnje da su dijaspora. Vlasti su ogorčeno reagirale na taj zahtjev (poslije neovisnosti Crne Gore 2006. godine), jer su znale da uzimanje državljanstva takvoga kakvo jeste (a spriječavanje asimilacije upravo i je razlog zašto su ga uveli), znači da će se staviti pečat na "Srpstvo" tih pojedinaca. S druge strane, tu je i crkveni problem, i bit će interesantno kako će se stvari odvijati oko njega.
P.S. Da li bi možda rekao da Dubrovnik u istom pogledu ima određenu svoju učvršćenu povijest i identitet samobitnosti i posebitosti u odnosu na hrvatsku naciju?