Nikad mi nije bilo jasno zašto se pesma Ženidba Dušanova zove tako kako se zove. Naime, u pesmi se nigde ne pominje ime Dušan, već samo srpski car Stjepan. Druga stvar, pesma govori da srpski car Stjepan ide po devojku kod Latina (Mlečana), a poznato je da je Dušan bio oženjen Bugarkom. Jedina stvar koja ukazuje na Dušana je titula car. Mada moje mišljenje je da je u pitanju Stefan Prvovenčani čija je druga žena bila Latinka, Ana Dandolo, unuka mletačkog dužda Enrika Dandola, a da je titula car upotrebljena samo figurativno.
Ajd sad, sta ostali misle o ovome?
ŽENIDBA DUŠANOVA
Kad se ženi Srpski car Stjepane,
Na daleko zaprosi đevojku,
U Leđanu gradu Latinskome,
U Latinskog kralja Mijaila,
Po imenu Roksandu đevojku;
Car je prosi, i kralj mu je daje.
Car isprosi po knjigam' đevojku,
Pak doziva Todora vezira:
"Slugo moja, Todore vezire!
"Da mi ideš bijelu Leđanu
"Mome tastu, kralju Mijailu,
"Da mi s njime svadbu ugovoriš,
"Kada ćemo poći po đevojku,
"Koliko li povesti svatova;
"Da mi vidiš Roksandu đevojku,
"Može l' biti za cara carica,
"Može l' biti svoj zemlji gospođa;
"Da je vidiš, i da prstenuješ."
Veli njemu Todore vezire:
"Hoću, care, dragi gospodine."
Pak s' opremi, ode u Latine.
Kada dođe bijelu Leđanu,
Lijepo ga kralju dočekao;
Vino piše neđeljicu dana;
Tada reče Todore vezire:
"Prijatelju, Mijailo kralju!
"Nije mene care opravio,
"Da ja pijem po Leđanu vino,
"Već da s tobom svadbu ugovorim,
"Kad će care doći po đevojku
"U koje li doba od godine,
"Koliko l' će povesti svatova;
"I da vidim Roksandu đevojku,
"Da je vidim, i da prstenujem."
Tada reče Mijailo kralju:
"Prijatelju, Todore vezire!
"Što me care za svatove pita,
"Neka kupi, koliko mu drago;
"Po đevojku, kada njemu drago;
Nego ćeš mi cara pozdraviti,
"Nek ne vodi svoja dva sestrića,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Vukašina i s njim Petrašina;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije;
Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U našemu bijelu Leđanu.
"A đevojku sada ćeš viđeti,
"I prsten joj dati po zakonu."
A kada je tavna noćca došla,
Ne donose voštane svijeće,
Već po mraku izvode đevojku;
Kad to viđe Todore vezire,
On izvadi od zlata prstenje
Sa biserom i dragim kamenjem,
Razasja se soba od kamenja,
Taka mu se učini đevojka,
Da je ljepša od bijele vile;
Prstenova Roksandu đevojku
I dade joj hiljadu dukata,
I đevojku braća odvedoše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Opremi se Todore vezire,
Pak otide bijelu Prizrenu.
Kada dođe bijelu Prizrenu,
Pita njega Srpski car Stjepane.
"Slugo moja, Todore vezire!
"Viđe li mi Roksandu đevojku?
"Viđe li je, i prstenova li?
"Što govori kralju Mijailo?"
Todor njemu sve po redu kaže:
Viđeh, care, i prstenovah je;
"Da kakva je Roksanda đevojka!
"Onakove u Srbina nema.
"Dobro zbori kralju Mijailo:
"Po đevojku, kada tebe drago,
"Svata kupi, koliko ti drago,
"Samo te je kralju pozdravio,
"Da ne vodiš dva sestrića tvoja,
"Dva sestrića, dva Voinovića;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U Leđanu gradu Latinskome."
Kad to začu Srpski car Stjepane,
Udari se rukom po koljenu;
"Jao mene do Boga miloga!
"Dotle li se zulum oglasio
"Od sestrića od Voinovića!
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Dokle mene to veselje prođe,
"Obojicu hoću objesiti
"O vratima grada Vučitrna,
"Po svijetu da me ne sramote."
Stade care kupiti svatove,
Skupi svata dvanaest hiljada,
Pak podiže niz Kosovo ravno.
Kad su bili ispod Vučitrna,
Gledala ih dva Voinovića,
Među sobom mladi govorili:
"Što l' se ujak na nas rasrdio,
"Te nas ne šće zvati u svatove?
"Netko nas je njemu opadnuo,
"S njega živa meso otpadalo!
"Car otide u zemlju Latinsku,
"A junaka sa sobom ne ima
"Ni jednoga od roda svojega,
"Koji bi mu bio u nevolji,
"Ako bi mu bilo za nevolju;
"Latini su stare varalice,
"Ujaka će našeg pogubiti,
"A nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
"Đeco moja, dva Voinovića!
"Vi imate brata u planini :
"Kod ovaca, Miloš-čobanina,
"Najmlađi je, a najbolji junak,
"A za njega care i ne znade;
"Pošljite mu list knjige bijele,
"Neka dođe gradu Vučitrnu,
"Ne piš'te mu, što je i kako je,
"Već pišite: ""Majka je na smrti,
""Pak te zove, da te blagosovi,
""Da na tebe kletva ne ostane;
""Nego brže hodi b'jelu dvoru,
""Ne bi l' živu zastanuo majku.""
To su braća majku poslušala,
Brže pišu knjigu na koljenu,
Te je šalju u Šaru planinu,
Svome bratu Miloš-čobaninu:
"Oj Milošu, naš rođeni brate!
"Brže da si gradu Vučitrnu,
"Stara nam je majka na umoru,
"Pak me zove, da te blagosovi,
"Da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
Knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
"O Milošu, naša poglavice!
"I do sad su knjige dolazile,
"Al' se nisu sa suzam' učile;
"Otkud knjiga? ako Boga znadeš!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pa govori svojim čobanima:
"Oj čobani, moja braćo draga!
"Ova knjiga jest od dvora moga:
"Stara mi je na umoru majka,
"Pak me zove, da me blagosovi,
"Da na mene kletva ne ostane;
"Vi čuvajte po planini ovce,
"Dok ja odem i natrag se vratim"
Ode Miloš gradu Vučitrnu,
Kad je bio blizu b'jela dvora,
Dva su brata pred njeg' išetala,
A za njima ostarjela majka;
Veli njima Miloš čobanine:
"Za što, braćo, ako Boga znate!
"Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Vele njemu do dva mila brata:
"Hodi, brate, ima i nevolje."
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati,
Kako care ode po đevojku
Na daleko u zemlju Latinsku,
A ne zove svojijeh sestrića:
"Već, Milošu, naš rođeni brate!
"Hoćeš, brate, nezvan za ujakom
"U svatove poći nazorice?
"Ako njemu bude do nevolje,
"Da se njemu u nevolji nađeš;
"Ako li mu ne bude nevolje,
"Možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
"Hoću, bogme, moja braćo draga!
"Kad ujaku ne ću, da kome ću?"
Tad' ga braća opremat' stadoše:
Ode Petar opremat' kulaša,
A Vukašin oprema Miloša:
Na njeg' meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pak dolamu sa tridest putaca,
Po dolami toke sakovane,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire;
A svrh svega Bugar:kabanicu,
I na glavu Bugarsku šubaru:
Načini se crni Bugarine,
Ni braća ga poznati ne mogu;
Dadoše mu koplje ubojito
I mač zelen staroga Voina;
Petrašin mu izvede kulaša
Međedinom svega opšivena,
Da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
"Kad, Milošu, dostigneš svatove,
"Pitaće te, tko si, i otkud si:
"Ti se kaži zemlje Karavlaške:
"Služio sam bega Radul-bega,
"Ne šće mene službu da isplati,
"Pak ja pođoh u svijet bijeli,
"Da đegođi bolje službe tražim;
"Pak sam čuo za svate careve,
"I prist'o sam nezvan za svatovi
"Rad' komada ljeba bijeloga
"I rad' čaše crvenoga vina.""
"Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
"Jer se kulaš jeste naučio
"Putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
Pak za carem ode u svatove,
Na Zagorju sustiže svatove.
Pitaju ga kićeni svatovi:
"Otkud ideš, mlađano Bugarče?"
Miloš im se iz daleka kaže,
K'o što su ga braća naučila.
Lijepo ga svati dočekaše:
"Dobro doš'o, mlađano Bugarče!
"Nek je jedan više u družini."
Kad su bili putem putujući:
Zlu nauku Miloš naučio
Kod ovaca u Šari planini,
Pospavati svagda oko podne;
On zadrema na konju kulašu;
Kako dizgen oslabi kulašu,
Diže glavu, ode kroz svatove,
Obaljuje konje i junake,
Dokle dođe konji ma carevijem,
Kako dođe, s njima u red stade
Lale šćahu biti Bugarina,
Al' ne dade Srpski car Stjepane:
"Ne udrite mlađano Bugarče,
"Bugarče se spavat' naučilo
"Po planini ovce čuvajući;
"Ne udrite, već ga probudite."
Bude njega lale i vojvode:
"Ustan' more, mlađano Bugarče!
"Bog ti staru ne ubio majku,
"Koja te je takoga rodila
"I u svate caru opremila!"
Kad se prenu Miloš Voinović,
Te sagleda caru oči čarne,
Kulaš ide s konjma carevijem,
On pokupi dizgene kulašu,
Pa išćera njega iz svatova,
Udara ga oštrom bakračlijom,
Po tri koplja u prijeko skače,
Po četiri nebu u visine,
U napredak ni broja se ne zna;
Iz usta mu živi oganj sipa,
A iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
Te gledaju konja u Bugara;
Konja glede, a sami se čude:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Dobra konja, a loša junaka!
"Još takoga ni viđeli nismo,
"Jedan bješe u zeta careva
"I sada je, u Voinovića."
Gledale ga još tri šićardžije:
Jedno jeste Đakovica Vuče,
A drugo je Nestopoljče Janko,
A treće je momče Prijepoljče;
Gledali ga, pak su govorili:
"Dobra konja mladog Bugarina!
"Baš ga ovđe u svatov'ma nema;
"Ta nema ga ni u cara našeg;
"Hajde malo da izostanemo,
"Ne bi li ga kako izmamili."
Kad su bili do Klisure blizu,
Izostaše do tri šićardžije,
Pa govore Miloš-čobaninu:
"Čuješ more, mlađano Bugarče!
"Hoćeš dati konja na razmjenu?
"Daćemo ti konja još boljega,
"I još prida stotinu dukata,
"I suviše ralo i volove,
"Pak ti ori, te se ljebom rani."
Veli njima Miloš Voinović:
"Prođ'te me se, do tri šićardžije!
"Boljeg konja od ovog ne tražim,
"Ni ovoga umirit' ne mogu;
"Što će mene stotina dukata?
"Na kantar ih mjeriti ne znadem,
"A brojem ih brojiti ne umjem;
"Što će mene ralo i volovi?
"Mene nije ni otac orao,
"Pak je mene ljebom odranio."
Tad' govore do tri šićardžije:
"
Ajd sad, sta ostali misle o ovome?
ŽENIDBA DUŠANOVA
Kad se ženi Srpski car Stjepane,
Na daleko zaprosi đevojku,
U Leđanu gradu Latinskome,
U Latinskog kralja Mijaila,
Po imenu Roksandu đevojku;
Car je prosi, i kralj mu je daje.
Car isprosi po knjigam' đevojku,
Pak doziva Todora vezira:
"Slugo moja, Todore vezire!
"Da mi ideš bijelu Leđanu
"Mome tastu, kralju Mijailu,
"Da mi s njime svadbu ugovoriš,
"Kada ćemo poći po đevojku,
"Koliko li povesti svatova;
"Da mi vidiš Roksandu đevojku,
"Može l' biti za cara carica,
"Može l' biti svoj zemlji gospođa;
"Da je vidiš, i da prstenuješ."
Veli njemu Todore vezire:
"Hoću, care, dragi gospodine."
Pak s' opremi, ode u Latine.
Kada dođe bijelu Leđanu,
Lijepo ga kralju dočekao;
Vino piše neđeljicu dana;
Tada reče Todore vezire:
"Prijatelju, Mijailo kralju!
"Nije mene care opravio,
"Da ja pijem po Leđanu vino,
"Već da s tobom svadbu ugovorim,
"Kad će care doći po đevojku
"U koje li doba od godine,
"Koliko l' će povesti svatova;
"I da vidim Roksandu đevojku,
"Da je vidim, i da prstenujem."
Tada reče Mijailo kralju:
"Prijatelju, Todore vezire!
"Što me care za svatove pita,
"Neka kupi, koliko mu drago;
"Po đevojku, kada njemu drago;
Nego ćeš mi cara pozdraviti,
"Nek ne vodi svoja dva sestrića,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Vukašina i s njim Petrašina;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije;
Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U našemu bijelu Leđanu.
"A đevojku sada ćeš viđeti,
"I prsten joj dati po zakonu."
A kada je tavna noćca došla,
Ne donose voštane svijeće,
Već po mraku izvode đevojku;
Kad to viđe Todore vezire,
On izvadi od zlata prstenje
Sa biserom i dragim kamenjem,
Razasja se soba od kamenja,
Taka mu se učini đevojka,
Da je ljepša od bijele vile;
Prstenova Roksandu đevojku
I dade joj hiljadu dukata,
I đevojku braća odvedoše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Opremi se Todore vezire,
Pak otide bijelu Prizrenu.
Kada dođe bijelu Prizrenu,
Pita njega Srpski car Stjepane.
"Slugo moja, Todore vezire!
"Viđe li mi Roksandu đevojku?
"Viđe li je, i prstenova li?
"Što govori kralju Mijailo?"
Todor njemu sve po redu kaže:
Viđeh, care, i prstenovah je;
"Da kakva je Roksanda đevojka!
"Onakove u Srbina nema.
"Dobro zbori kralju Mijailo:
"Po đevojku, kada tebe drago,
"Svata kupi, koliko ti drago,
"Samo te je kralju pozdravio,
"Da ne vodiš dva sestrića tvoja,
"Dva sestrića, dva Voinovića;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U Leđanu gradu Latinskome."
Kad to začu Srpski car Stjepane,
Udari se rukom po koljenu;
"Jao mene do Boga miloga!
"Dotle li se zulum oglasio
"Od sestrića od Voinovića!
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Dokle mene to veselje prođe,
"Obojicu hoću objesiti
"O vratima grada Vučitrna,
"Po svijetu da me ne sramote."
Stade care kupiti svatove,
Skupi svata dvanaest hiljada,
Pak podiže niz Kosovo ravno.
Kad su bili ispod Vučitrna,
Gledala ih dva Voinovića,
Među sobom mladi govorili:
"Što l' se ujak na nas rasrdio,
"Te nas ne šće zvati u svatove?
"Netko nas je njemu opadnuo,
"S njega živa meso otpadalo!
"Car otide u zemlju Latinsku,
"A junaka sa sobom ne ima
"Ni jednoga od roda svojega,
"Koji bi mu bio u nevolji,
"Ako bi mu bilo za nevolju;
"Latini su stare varalice,
"Ujaka će našeg pogubiti,
"A nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
"Đeco moja, dva Voinovića!
"Vi imate brata u planini :
"Kod ovaca, Miloš-čobanina,
"Najmlađi je, a najbolji junak,
"A za njega care i ne znade;
"Pošljite mu list knjige bijele,
"Neka dođe gradu Vučitrnu,
"Ne piš'te mu, što je i kako je,
"Već pišite: ""Majka je na smrti,
""Pak te zove, da te blagosovi,
""Da na tebe kletva ne ostane;
""Nego brže hodi b'jelu dvoru,
""Ne bi l' živu zastanuo majku.""
To su braća majku poslušala,
Brže pišu knjigu na koljenu,
Te je šalju u Šaru planinu,
Svome bratu Miloš-čobaninu:
"Oj Milošu, naš rođeni brate!
"Brže da si gradu Vučitrnu,
"Stara nam je majka na umoru,
"Pak me zove, da te blagosovi,
"Da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
Knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
"O Milošu, naša poglavice!
"I do sad su knjige dolazile,
"Al' se nisu sa suzam' učile;
"Otkud knjiga? ako Boga znadeš!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pa govori svojim čobanima:
"Oj čobani, moja braćo draga!
"Ova knjiga jest od dvora moga:
"Stara mi je na umoru majka,
"Pak me zove, da me blagosovi,
"Da na mene kletva ne ostane;
"Vi čuvajte po planini ovce,
"Dok ja odem i natrag se vratim"
Ode Miloš gradu Vučitrnu,
Kad je bio blizu b'jela dvora,
Dva su brata pred njeg' išetala,
A za njima ostarjela majka;
Veli njima Miloš čobanine:
"Za što, braćo, ako Boga znate!
"Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Vele njemu do dva mila brata:
"Hodi, brate, ima i nevolje."
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati,
Kako care ode po đevojku
Na daleko u zemlju Latinsku,
A ne zove svojijeh sestrića:
"Već, Milošu, naš rođeni brate!
"Hoćeš, brate, nezvan za ujakom
"U svatove poći nazorice?
"Ako njemu bude do nevolje,
"Da se njemu u nevolji nađeš;
"Ako li mu ne bude nevolje,
"Možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
"Hoću, bogme, moja braćo draga!
"Kad ujaku ne ću, da kome ću?"
Tad' ga braća opremat' stadoše:
Ode Petar opremat' kulaša,
A Vukašin oprema Miloša:
Na njeg' meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pak dolamu sa tridest putaca,
Po dolami toke sakovane,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire;
A svrh svega Bugar:kabanicu,
I na glavu Bugarsku šubaru:
Načini se crni Bugarine,
Ni braća ga poznati ne mogu;
Dadoše mu koplje ubojito
I mač zelen staroga Voina;
Petrašin mu izvede kulaša
Međedinom svega opšivena,
Da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
"Kad, Milošu, dostigneš svatove,
"Pitaće te, tko si, i otkud si:
"Ti se kaži zemlje Karavlaške:
"Služio sam bega Radul-bega,
"Ne šće mene službu da isplati,
"Pak ja pođoh u svijet bijeli,
"Da đegođi bolje službe tražim;
"Pak sam čuo za svate careve,
"I prist'o sam nezvan za svatovi
"Rad' komada ljeba bijeloga
"I rad' čaše crvenoga vina.""
"Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
"Jer se kulaš jeste naučio
"Putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
Pak za carem ode u svatove,
Na Zagorju sustiže svatove.
Pitaju ga kićeni svatovi:
"Otkud ideš, mlađano Bugarče?"
Miloš im se iz daleka kaže,
K'o što su ga braća naučila.
Lijepo ga svati dočekaše:
"Dobro doš'o, mlađano Bugarče!
"Nek je jedan više u družini."
Kad su bili putem putujući:
Zlu nauku Miloš naučio
Kod ovaca u Šari planini,
Pospavati svagda oko podne;
On zadrema na konju kulašu;
Kako dizgen oslabi kulašu,
Diže glavu, ode kroz svatove,
Obaljuje konje i junake,
Dokle dođe konji ma carevijem,
Kako dođe, s njima u red stade
Lale šćahu biti Bugarina,
Al' ne dade Srpski car Stjepane:
"Ne udrite mlađano Bugarče,
"Bugarče se spavat' naučilo
"Po planini ovce čuvajući;
"Ne udrite, već ga probudite."
Bude njega lale i vojvode:
"Ustan' more, mlađano Bugarče!
"Bog ti staru ne ubio majku,
"Koja te je takoga rodila
"I u svate caru opremila!"
Kad se prenu Miloš Voinović,
Te sagleda caru oči čarne,
Kulaš ide s konjma carevijem,
On pokupi dizgene kulašu,
Pa išćera njega iz svatova,
Udara ga oštrom bakračlijom,
Po tri koplja u prijeko skače,
Po četiri nebu u visine,
U napredak ni broja se ne zna;
Iz usta mu živi oganj sipa,
A iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
Te gledaju konja u Bugara;
Konja glede, a sami se čude:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Dobra konja, a loša junaka!
"Još takoga ni viđeli nismo,
"Jedan bješe u zeta careva
"I sada je, u Voinovića."
Gledale ga još tri šićardžije:
Jedno jeste Đakovica Vuče,
A drugo je Nestopoljče Janko,
A treće je momče Prijepoljče;
Gledali ga, pak su govorili:
"Dobra konja mladog Bugarina!
"Baš ga ovđe u svatov'ma nema;
"Ta nema ga ni u cara našeg;
"Hajde malo da izostanemo,
"Ne bi li ga kako izmamili."
Kad su bili do Klisure blizu,
Izostaše do tri šićardžije,
Pa govore Miloš-čobaninu:
"Čuješ more, mlađano Bugarče!
"Hoćeš dati konja na razmjenu?
"Daćemo ti konja još boljega,
"I još prida stotinu dukata,
"I suviše ralo i volove,
"Pak ti ori, te se ljebom rani."
Veli njima Miloš Voinović:
"Prođ'te me se, do tri šićardžije!
"Boljeg konja od ovog ne tražim,
"Ni ovoga umirit' ne mogu;
"Što će mene stotina dukata?
"Na kantar ih mjeriti ne znadem,
"A brojem ih brojiti ne umjem;
"Što će mene ralo i volovi?
"Mene nije ni otac orao,
"Pak je mene ljebom odranio."
Tad' govore do tri šićardžije:
"