Kako si ti moje Lj...:wink:..ostaju mi samo reči.
Kralj Marko je tragična, istorijska ličnost. Neshvaćena do danas, na žalost. Pravi čovek na pravom mestu, al u pogrešno vreme.
Da bi njegov život shvatili, onakav kakav zapravo i jeste bio, moramo prvo dobro sagledati okolnosti koje su tad vladale, ali i one nadolazeće,koje su bile više nego izvesne, i u kojima za njega nije bilo mesta.
Da se ne ponavljamo, znamo kakav je ugled uživao njegov otac u narodu. Ne znamo svi razlog. Rastao je bez ljubavi majke, sa takvim prgavim, prekim ocem, a sestri i mladjoj braći bio je i otac i majka. Otac mu je poginuo kao Carev savladar, odnosno kralj. Ne nabedjeni, kako narod voli da priča, nego pravi, legitimni kralj. Ubrzo, posle Uroševe smrti, Marko je nasledio očevu krunu. Ali, on je Mrnjavčević, zar ne? Kneginja Milica, po nekoj babi Nemanjićka, rado bi na tom mestu videla svog kilavog Lazu, a ne Marka. I tad kreće u ofanzivu ženska pamet. Na vizantijskom dvoru je princeza Jelena Dragaš, kći Dejanovića. Konstantin, kao Lazina desna ruka, prenosi vizantijskom caru preko Jelene, da u slučaju napada na Marka, niko od ostale vlastele neće stati na njegovu stranu. Vizantijski car, osokoljen ovakvim vestima,napada kralja Marka i oduzima mu teritorije koje je upravo nasledio od pokojnog strica. Već na taj način, odmah po očevoj smrti, Milica od njega pravi vizantijskog vazala i skraćuje ga za teritorije. I narod, naravno. Medjutim, Marko prelazi preko toga. Fura svoj fazon i dalje. Od kraja 1371.g, ili 1372.g, do 1375.g, koliko je i bio kralj, .nikakvih većih dogadjaja nije bilo.Osim što je vlastela ukapirala da će Lazar biti u vizantijskoj milosti, a ne Marko. Svi se okreću od njega. Čak toliko to daleko ide da su i Balšići jednostavno mu vratili sestru Oliveru kući! Znači, ostao bez oca i strica, oduzeli mu nasledjene teritorije, načinili ga vazalom i time vezali ruke. Osramotili ga vraćanjem sestre. Kud ćeš više? Bile su u njegovo vreme čarke i borbe oko teritorija izmedju vlastele, ali narod je živeo mirno. Medjutim, tu se javlja ono "ali", što devojci sreću kvari, u liku Dušanovog polubrata Siniše.Tad već Grka, Paleologa. Siniša traži ono što mu pripada po pravu nasledja. U to vreme, niko sem Siniše nije imao veća prava na srpski presto. U nekoliko navrata Siniša napada, sa samo jednom željom: da zauzme srpske teritorije i pripoji ih svojima. Na srpskom prestolu je kralj Marko Mrnjavčević koji, ako se gleda po nasledju, nema prava na krunu.. A, Lazar je Hrebeljanović ! Prilike su bile takve da je Siniša lako mogao potražiti vojnu pomoć od Vizantije i kralja Marka oduvati sa sve krunom. Šta bi bilo sa nama? Upali bi u krvav rat. Možda bi kralj Marko sa narodom izvojevao pobedu. Sam protiv Vizantije, teško. Možda danas ne bi ni postojali? Teško i veliko pitanje. Milica u pomoć poziva opet svoju mudru ćud, i pravi het trik: seća se davno zaboravljenog rodjaka, bana Tvrtka I, koji je Nemanjić po levoj babi. Al, baba je ipak Nemanjićka. Lazar, po nagovoru žene, radi isto ono što i Sloba vekovima posle. Smenjuje patrijarha, dovlači onog matorog Bugarina, o kome je ovde već bilo dovoljno reči, sazivaju novi Sabor, i pored živog srpskog kralja imenuju Tvrtka I za kralja. I tako srpska kruna ostaje na glavi jednog Nemanjića, a Siniša odustaje od dalje borbe. Mučeni kralj Marko, ni kriv, ni dužan, ode s prestola. Kralj Tvrtko nije se naravno mešao u svoj posao na srpskim teritorijama. To je prepustio Lazi, koji se zadovoljava kneževskom krunom i svom vlašću, i Milici.
Posle toga, kralj Marko se povlači na svoje preostale teritorije pored kojih su mu i braća.
Svi vide Boga u Lazaru, pa naravno i zet mu Vuk, njegova perjanica, njegova desna ruka.
Kralj Marko je bio omiljen u narodu. Kod vlastele, nije. Milici je smetao. Po njenom nagovoru, zet Vuk Branković, kad je bio sva sila i moć, napada Markovu braću, Andrijaša i Dmitra. Da bi izvukli glavu,i spasili se Vukova terora, oni se odriču svojih teritorija u njegovu korist i beže za Ugarsku. Iz Ugarske šalju pomoć bratu. Marko nije hteo da podvije rep i pobegne. Znao je da će ga to koštati glave. Okreće se Osmanima. Kao njihov vazal sad postaje i vezir. Na taj način zaštitio je svoju glavu od srpskih velikaša, grabljivica. Milica mu nije smela ništa. Tako zaštićen, vodio je svoj život i svoju politiku na preostalim svojim teritorijama. Narod je lepo živeo zaštićen sa svake strane. Markov otac je nastavio da završava crkvu koju je još car Dušan započeo. U tim smutnim vremenima, Marko nastavlja da završava započetu crkvu. To je danas Markova crkva, u blizini Skoplja. Nije se petljao u vlast, gledao je svoja posla. Na Kosovo nije došao, nit je bio pozvan. Ni posle Kosova se nije Milici petljao. Niti se Vuku svetio. Kad ga je Vuk pozvao u Prištinu na pregovore, povodom najavljene bitke na Rovinama, spremno se odazvao. Očekivali su mnogo, jer je inicijator bitke bio niko drugi nego papa. Medjutim, Milica je,kao što je i Marku smestila, i zetu Vuku vezala ruke. Druknula ga je Bajazitu, i postao je tako turski vazal. Na Rovine nije smeo ići u hrišćansku vojsku, al zato nije ni išao ni u Bajazitove redove. Kao već star čovek, kralj Marko je otišao na Rovine. Da li zbog toga što je kao turski vezir morao, ili i zbog toga, a i da pričuva mladog, neiskusnog, despota Stefana, vrag će ga znati. U svakom slučaju, Marko je tu poginuo. Tajno su ga kroz Srbiju odneli do Hilandara, i tu u tajnosti i sahranili. Bez ikakvog obeležja. Milica je bila previše uticajna.
Sve je dao za narod, ništa dobio nije.