vučko
Ističe se
- Poruka
- 2.199
U jednu ruku imas ispravno zapazanje,kazes kako su Srbi od svih okolnih naroda napravili zaklete neprijatelje,da je Jugoslavija bila promasaj itd,ali zasto je Srbija od svih ostalih napravila neprijatelje?Zato sto su svi ostali beskrajno zli podlaci koji mrze Srbe ili zato sto je Srbija vodila cesto nefer i promasenu politiku te snosi svoj dio odgovornosti za ono sto se dogodilo?Pocevsi od krfske deklaracije,ustava iz 1918,ubojstva Radica,diktature,dokidanja bilo kakve autonomije pa nadalje.
Najlakse je za Hrvate(u ovom slucaju)reci kako su takvi i takvi,bestijalni razbojnici i sl,uvijek je kriv samo onaj drugi,tako je najkomfornije.I beskrajno naivno i blentavo.Djetinjasto.
O srpskim pisanjima o probijanju solunskog fronta najradije ne bih buduci da ste imali 4 od 28 divizija tamo,a i te divizije su bile logisticki naslonjene na saveznike,pri tom ne znaci da te divizije nisu bile kvalitetne niti da se nisu hrabro borile.
Kada već spominješ Solunski front - i ako to nije tema - da ti se malo prikaže uloga Srba na tom frontu:
"Već 1916. srpska vojska je imala svoje vatreno krštenje na Kajmakčalanu kada je, posle ogromnih žrtava i borbe prsa u prsa sa Bugarima osvojila taj vrh, planinu Nidža i grad Bitolj. Ali, što zbog problema na ostalim frontovima, što zbog stava nekih država, pre svih Engleza da je Solunski front sporedno ratište, a što zbog neuspešnog ulaska Rumunije u rat, na strani sila Antante operacije su obustavljene".
"Srpska vojska bila je podeljena u dve armije – prvu kojom je komandovao Petar Bojović i drugu na čijem je čelu bio Stepa Stepanović, dok je komandant štaba bio vojvoda Živojin Mišić. To je ukupno činilo šest divizija sa 140.0000 vojnika, među kojima je bilo i oko 25.000 dobrovoljaca".
"Borbe su počele 14. septembra artiljerijskom paljbom i svih savezničkih topova da bi, u zoru 15. septembra (u 5.30 časova) druga srpska armija krenula u juriš i to na potesu Soko–Veternik–Dobro polje".
"Prodor koji je odlučio ishod rata
Posle takvih borbi i napora glavni deo fronta je probijen. Osvojen je važan položaj Soko, a 16. septembra Jugoslovenska divizija, sastavljena od dobrovoljaca, i vrh Kozjak, čime je otvoren put za Tikvešku dolinu. Počeo je prodor koji je odlučio ishod rata.
„Slomili smo svaki otpor neprijatelja, a onda krenuli u juriš koji nijedna sila nije mogla da zaustavi. Vukla nas je neizmerna želja da što pre stignemo u rodni kraj”, sećao se Ivan Filipović, redov Drinske divizije iz Uba.
Ta ogromna želja vodila je vojnike iz pobede u pobedu tako da je, po rečima D’Eperea „srpsku pešadiju i francuska komora na konjima jedva stizala”. Zato i ne čudi što je Skoplje oslobođeno već 25. septembra, posle čega je srpska vojska krenula prema bugarskoj granici. Samo četiri dana kasnije, u štabu Franša d’Eperea Bugari su potpisali kapitulaciju...
Srpska vojska je nastavila prodor i kada su Britanci i Grci kod Dorjana doživeli neuspeh čime je i ishod cele operacije bio doveden u pitanje, a sprečili su i Nemce da se utvrde na liniji Peć–Kosovska Mitrovica–Kuršumlija–Niš. Jedinice prve armije su u Niškoj operaciji za samo nekoliko dana pobedile protivnike, tako da je srpska vojska već 11. oktobra ušla u Niš. Time je prvoj armiji bio otvoren put u moravsku dolinu tako da je Petar Bojović, na čelu Dunavske divizije 1. novembra pobedonosno umarširao u Beograd. Za to vreme jedinice druge armije su oslobodile zapadnu Srbiju. Već 3. novembra kapitulirala je Austro-Ugarska, čime su se stekli uslovi da srpska vojska pređe Dunav, Savu i Drinu".
Franše d’Epere, francuski maršal: „To su seljaci skoro svi, to su Srbi, tvrdi na muci, trezveni, skromni, to su ljudi slobodni, nesalomivi, gordi na sebe i gospodari svojih njiva. Ali, došao je rat. I eto kako su se za slobodu zemlje ti seljaci bez napora pretvorili u vojnike, najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih. To su te sjajne trupe, zbog kojih sam gord što sam ih ja vodio, rame uz rame sa vojnicima Francuske, u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine...”
Robert Lesing, ministar spoljnih poslova SAD: „Kad se bude pisala istorija ovog rata njen najslavniji odeljak nosiće naziv Srbija. Srpska vojska je učinila čuda od junaštva, a srpski narod pretrpeo je nečuvene muke i takvo požrtvovanje i hrabrost ne mogu proći nezapaženo – oni se moraju nagraditi.”
Vinston Čerčil, ministar britanske mornarice: „Što se tiče Srbije ona se zaista borila očajnički i slavno, sa strašnim posledicama po sebe...”
Pol de Šanel, predsednik francuskog parlamenta: „Posle Turske – Bugarska, posle Bugarske – Austrija, Srbi su u Beogradu. Mi se ponosimo što smo bili na strani ovih heroja za vreme njihovog trogodišnjeg izgnanstva i ratovanja.”
Alfred Kraus, austrijski general: „Ovom prilikom treba napomenuti da smo upoznali Srbe kao valjane neprijatelje. Ja sam ih uvek smatrao kao vojnički najjače od svih naših neprijatelja. Zadovoljni sa malim, lukavi, osobito pokretljivi, dobro naoružani, vešti u korišćenju zemljišta, vrlo dobro vođeni, oni su našim trupama zadavali mnogo više teškoća od svih ostalih.”
Viljem Drugi, nemački car, u telegramu bugarskoj Vrhovnoj komandi: „Šezdeset dve hiljade srpskih vojnika odlučilo je o ishodu rata. Sramota!”
http://www.politika.rs/rubrike/Tema...obeda/Kako-je-probijen-Solunski-front.lt.html