Боројевић је хтео да се придружи војсци новоформиране Александрове државе, писао молбу. Због противљења неког Хрвата у влади, молба је одбијена.
Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već
kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.
brzojav Svetozara Borojevića Narodnom vijeću SHS, 1. studeni 1918.
Dragi Slavko!/…/ Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom
o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? /…/ Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.
pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.
...To je bilo godine 1838. na koncu koje prispijem k regimenti gdje nađem nekoliko oficira sunarodnika, naime: Đuru Benka, Engelberta Knežića i Jerka Pavelića. Premda smo se
kao Hrvati radi imali i često skupa bili, živjeli smo samo u vojničko-njemačkom duhu...Godine 1840. dođe u našu regimentu Ivan Kukuljević, oficir od Ugarske garde..Ja se sprijateljih s njime, a doznavši on da se njemačkim pjesništvom bavim, nukaše me neprestance da se primim narodnog...U Mlecima kod regimente Karla Ferdinanda br. 51. bijaše slučajno
mnogo hrvatskih, narodnim duhom oduševljenih oficira, na čelu im poznati Špiro Dimitrović, vatren domorodac i valjan narodni spisatelj. On me odmah u svoje kolo primi...tu su se čitale Kačićeve pjesme itd.
Tako provedoh u tom kolu četrnaest veselih dana, a na polasku mome obveza se Špiro da će na slavu
hrvatskih oficira moje pukovnije sastaviti jednu pjesmu....Vraćajući se iz Pešte u Zadar, udarim preko Zagreba gdje me pokojni Stanko Vraz, s kojim sam već prije pismeno poznat bio, uvede u sve znamenitije domorodne kuće i upozna sa svimi glasovitimi osobami tadašnjega našeg Parnasa.
Petar Preradović. Crtice moga života, iz
Vraz-Preradović: Pjesme i članci * Pjesme, Prvi ljudi, Zapisi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora- MH, Zagreb 1965.
Aleksandar Trbuhović, visoki krajiški časnik, sudionik Napoleonove vojne na Rusiju, sudrug pukovnika
Mihalja Čuića, u j pismu Lj. Gaju 1843. piše da je rođeni Hrvat, premda od novijeg vremena po zakonu crkve Srbin, ali unatoč tome kaže da podržava Gaja. (Usp. o tome Građa za povijest književnosti Hrvatske, Zagreb, 1956., 26, 463.)
Mjesec dana prije imenovanja Jelačića za hrvatskog bana, Marić u Danici tiska već prepoznatljivim stilom pjesmu Odlaz pàrve čete I. Banske regimente na ratište u Italiju 20. veljače 1848. god.
Dan kasnije na talijansko bojište odlazi i jedna postrojba Druge banske pukovnije, o čemu je čitatelje Danice znatno kraćim prilogom upoznao ilirski pjesnik Banske krajine Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski.
Sietjajte se,
da jeste Hàrvati
Da ste grane od onog stabla,
Na kojima od davnih vriemenah
Carski oro savio je gnjezdo.
Te su grane vietri savijali,
Al jih nisu jošte izlamali.
Nakon pukovnikovih riječi vojnici su se podijelili, pa »jedna pola k jednoj cárkvi ode, drugoj cárkvi druga polovina«. Poznato je da je upravo u glinskoj pukovniji odnos katoličkog i pravoslavnog stanovništva bio podjednak, ali su u to vrijeme krajiški vojnici redovito predstavljani kao Hrvati, a tako su se većim dijelom i osobno smatrali, iako je i srpsko ime, premda u manjoj mjeri, na ovim prostorima također bilo prisutno.