НОВОПАЗАРСКИ ИСТОРИЧАР, БЕОГРАДСКИ ДОКТОРАНД, У ПОХОДУ НА БЕОГРАД ПРЕКО САРАЈЕВА И ЛЕСКОВЦА
ЕСАД РАХИЋ - БЕОГРАДСКИ ДОКТОРАНД - МЕНТОР ПРОФ ДР РАДОШ ЉУШИЋ:
Наставно-научно веће Филозофског факултета у Београду је на својој
X редовној седници, 17.02.2011. године – на основу чл. 221. став 1. алинеја
14. и члана 266. Статута Факултета, прихватило Извештај Комисије за
докторске студије с предлогом теме за докторску дисертацију: РАШКА
ОБЛАСТ ОД 1902. ДО 1918. ГОДИНЕ, докторанда Есада Рахића.
За ментора је одређен проф. др Радош Љушић.
Сарајевски недељник "STAV" објавио је 22. августа 2020. године текст новопзарског историчара Есада Рахића, докторанда на Филозофском факултету у Београду и потпредседника Бошњачкг националног већа, под насловом:
"LESKOVAC JE BIO 423 GODINE MUSLIMANSKI GRAD",
у којем се каже:
"Muslimanski Leskovac zbrisan je s lica zemlje. Uništeno je četiri i po stoljeća historije ovog grada. Ostala je još jedino zgrada leskovačkog muzeja da na njega podsjeća i posljednji potomak starih leskovačkih muslimana, profesor doktor veterine Ajša Baba-Alić. Dok drugi narodi grade historiju, na Balkanu je vandalski ruše
Prvi je put leskovački kraj osjetio snagu osmanskog oružja 1413. godine, kada je Bajazitov sin sultan Musa provalio s vojskom u ove krajeve i iza sebe ostavio razorne posljedice.
Leskovac je prije dolaska Osmanlija bio selo. Zahvaljujući vakufima sultana, sandžak-begova i bogatih građana, Leskovac je postao gradsko naselje s izrazitim islamsko-osmanskim obilježjima.
USPOSTAVLJANJE SRPSKE VLASTI
Već 15. decembra 1877. godine srpska vojska ušla je u nebranjeno Prokuplje, čije je muslimansko stanovništvo prebjeglo u susjedni Leskovac. Ovo će još više unijeti strah i uznemirenje kod leskovačkih muslimana, koje uskoro čeka ista sudbina.
Samo za noć i jutro 20. i 21. decembra 1877. godine, bježeći preplašeno i uspaničeno, pred nadirućom srpskom vojskom i srpskim ustanicima Leskovac je napustilo oko 5.000 muslimana ostavljajući svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Naime, tokom hladne noći 20. decembra, gazeći po snijegu, grad su napustile žene i djeca “čiji lelek prolamaše vazduh”, kako kaže očevidac, leskovački učitelj Josif Kostić, a tokom jutra i svi ostali. U gradu je ostala muslimanska sirotinja, oko šezdesetak porodica koje nisu imale sredstava da pobjegnu. Prema popisu iz 1879. godine, vidimo da je u Leskovcu ostalo 900 muslimanskih kuća, većinom napuštenih, i 183 muslimana. Leskovačaka općina prigrabila je nepokretnu imovinu raseljenih muslimana.
U utorak 24. decembra 1877. godine kolona malobrojnih konjanika srpske vojske i mnogobrojni srpski ustanici iz okolnih sela, koji su nosili motke i druga primitivna sredstva pogodna za nasilje, uđoše u Leskovac. I Sanstefanskim i Berlinskim mirovnim ugovorom potvrđeno je da je Leskovac dio Kneževine Srbije.
UNIŠTAVANJE MUSLIMANSKE BAŠTINE
Odlaskom muslimana došlo je do naglog smanjenja broja stanovnika i do uništavanja već narednih dana svega onoga što je bilo njihovo naslijeđe. Kršćani su se okomili na džamije, hamam i druge muslimanske objekte. Uz muslimane se iselio i veliki broj Jevreja, tako da je njihov poslovni utjecaj u ovom gradu značajno opao.
Da su se leskovački muslimani i osmanska vlast sasvim drugačije ponašali prema kršćanima i njihovoj crkvi i kakav je bio status pravoslavnih crkava u ovom kraju u doba osmanske vlasti, jasno nam ukazuje Radoš Trebješanin u svom radu Leskovac posle oslobođenja 1877. godine, Leskovački zbornik br. 18: “U Leskovcu su sve okolne crkve posedovale kuće ili dućane. Nije zatečena 1878. godine ni jedna crkva u leskovačkoj nahiji koja nije imala veće komplekse ziratne zemlje, koševe za žito i svoj kapital.”
U Leskovcu se, prema popisu iz 1888. godine, može vidjeti da je iza odseljenih muslimana ostalo oko 900 kuća, od kojih su neke bile veleljepna arhitektonska djela. Do danas je pretekla samo jedna, koju nazivaju Gradska kuća i u kojoj je smješten leskovački muzej. To je bila kuća posljednjeg osmanskog komandanta Leskovca, koja se sastoji od prizemlja i sprata i koja je izgrađena 1850. godine. Druge muslimanske kuće koje su bile sačuvane i u kojima su naravno ovaj put stanovali Srbi stradale su u savezničkom bombardiranju Leskovca 6. septembra 1944. godine.
Na mjestu današnjeg parka “Devet Jugovića” i Doma zdravlja (Odjeljenje neurologije Opšte bolnice) postojalo je veliko muslimansko groblje. Posljednjih godina osmanske vladavine u Leskovcu bilo je 8 džamija, dvadesetak tekija i medresa.
Najstarija, Bajazitova džamija srušena je 1942. godine. Nalazila se na mjestu SD “Partizan”. To je bila posljednja očuvana džamija u Leskovcu.
Preko puta rijeke i ove džamije, na mjestu današnje apoteke “Sutjeska”, nalazila se Čarši džamija, oko koje se nalazila velika bašča, gdje su se svojevremeno viđeniji muslimani okupljali. Imala je tri dućana i bila je najbogatija leskovačka džamija.
Sahat džamija nalazila se na mjestu današnjeg Vatrogasnog doma. Naziv je dobila po velikom satu instaliranom na drvenoj kuli. Po njemu se i taj dio Leskovca zvao Sat-mala (Sahat-mahala).
Ove tri džamije opstale su i nakon priključenja Leskovca Srbiji. Feliks Kanic je dvije od njih prikazao na svojim crtežima. Nedugo iza prelaska Leskovca pod srpsku vlast porušene su Pašagićeva džamija u naselju Podvorcu, blizu sadašnje česme, Murdžomalska džamija kod Tehničke škole “Rade Metalac”, džamija na Svetoilijskoj ulici, džamija na imanju i u blizini kuće Đorđa Lešnjaka, džamija kod bivše “Kasparove kafane” i džamija kod kafane “Poljanica”. Od njih osam, dvije su bile bez minareta, pa se putnicima u 19. stoljeću činilo da Leskovac ima 6 džamija. Prema predanju, postojala je i Alajbegova džamija.
Feliks Kanic posjetio je 1889. godine Leskovac i, između ostalog, piše da je, od 4.500 muslimana koji su prije pripajanja Leskovca Srbiji stanovali u 900 kuća, zatekao jedva 60 u 15 kuća; od 8 džamija sa 6 minareta, ostale su 3, a od 10 tekija, samo jedna. Saopćava da je sa zemljom sravnjeno čak i tursko kupatilo (hamam). Zatim zaključuje da će i posljednja džamija koja je još bila aktivna ostati uskoro pusta, jer muslimani se više ovdje ne osjećaju ugodno i upola cijene prodaju kuće i imanja.
Nažalost, na mjestu najljepše i najreprezentativnije građevine iz osmanskog perioda, Šašit-pašinog saraja ili konaka, koji je srušen 22. septembra 1891. godine, počela je sa zidanjem nove gimnazijske zgrade, koja će i sama biti srušena u savezničkom bombardiranju, a danas se na tom mjestu nalazi zgrada Sajma.
U Leskovcu su postojala tri muslimanska saraja (dvora) ili konaka.
Šehsuvar Abdi-pašin ili Šašit-pašin saraj ili konak nalazio se u centru Leskovca. Nalazio se na mjestu gdje je kasnije izgrađena zgrada Sajma. Izgrađen je 1790. godine, a srušen je 1891. godine. Imao je dva sprata, od kojih je donji bio namijenjen pašinoj posluzi i administraciji, a gornji gospodaru za uživanje. Zgrada je bila duga pedesetak koraka, sa zasebnim krilima za pašine žene, harem, s jedne strane, i za “selamluk” s druge. Između dva krila nalazio se dugačak srednji dio sa širokim, otvorenim čardakom i velikim stepenicama s obiju strana i tu su se nalazile prostorije suda i uprave nakon uspostavljanja srpske vlasti. Ukupno je imao 24 odjeljenja. Građen je 5 godina i gradili su ga grčki majstori. Saraj je bio bogato dekoriran rezbarijama i istočnjačkom ornamentikom i predstavljao je najljepšu zgradu u Leskovcu. Nakon uspostavljanja srpske vlasti, kratko je korišten kao Općinski sud, a zatim je porušen i na njegovom mjestu podignuta je Niža gimnazija, a kasnije Sajam. U Leskovcu su postojala još dva saraja: Mali saraj i Grčki saraj, koji su bili manji i zaostajali po ljepoti i raskoši za starijim Šašit-pašinim sarajem.
Novi saraj ili Harem-saraj ili Haremluk nalazio se na mjestu današnjeg Leskovačkog narodnog pozorišta. Imao je 12 odjeljenja. Izgrađen je početkom 19. stoljeća. Bio je vlasništvo izvjesnog Hasan-bega, o kome se malo zna. Očigledno da je bio u pitanju vrlo bogat i moćan čovjek i vršio je funkciju upravnika leskovačkog kadiluka. Ovaj saraj bio je manje reprezentativan. U dvorištu saraja bio je šadrvan sa 60 mlazeva u obliku kite ruže i podsjećao je na fontane u Veneciji.
Prostor između Starog saraja i Novog saraja pripadao je Šašit-paši i na njemu je bila bašča s mnoštvom voća i povrća i lijep šadrvan. Cijeli prostor bio je ograđen zidanom ogradom.
Grčki saraj bio je vakufski karavan-saraj. Jedini takve namjene u gradu. Nalazio se u Grčkoj mahali, sjeverno od nekadašnjeg bioskopa 11. oktobar, u blizini gradskog parka. U njemu je stanovao kadija. Kasnije je dobio naziv Grčki saraj po vlasnicima. Imao je 14 odjeljenja i dva sprata. Bio je najstariji leskovački saraj. Srušen je krajem 19. stoljeća.
Jedna od najljepših muslimanskih kuća bila je kuća posljednjeg leskovačkog kajmakama Hafiza Pašagića, koja se nalazila na desnoj obali rijeke Veternice (u okolini današnje osmospratnice). Srpske vlasti htjele su da je pretvore u dvorazrednu gimnaziju, ali se vlasnik 1880. godine vratio u Leskovac i zatražio od općine da mu kuću isprazne i vrate, što su i učinili i gimnaziju premjestili u drugu napuštenu muslimansku kuću, kod današnje škole “Svetozar Marković”, koja nije imala takve pogodnosti kao kuća Pašagića. Pašagić je posjedovao u Pečenjevcu i Leskovcu dvije velike zgrade. Ostavio je iza sebe i džamiju s minaretom pored nekadašnjeg saraja i prvi moderni hotel u Leskovcu “Solun”.
Muslimanski Leskovac zbrisan je s lica zemlje. Uništeno je četiri i po stoljeća historije ovog grada. Ostala je još jedino zgrada leskovačkog muzeja da na njega podsjeća i posljednji potomak starih leskovačkih muslimana, profesor doktor veterine Ajša Baba-Alić. Dok drugi narodi grade historiju, na Balkanu je vandalski ruše.", (
https://stav.ba/leskovac-je-bio-423-godine-muslimanski-grad/).
ЕСАД РАХИЋ ПОТПРЕДСЕДНИК БНВ
"Potpredsjednici BNV
Vijeće ima četiri potpredsjednika.
Potpredsjednici Vijeća biraju se iz reda članova Vijeća, javnim glasanjem, većinom od ukupnog broja članova Vijeća, na prijedlog predsjednika Vijeća.
Potpredsjednike Vijeća bira Vijeće, u postupku predviđenim Poslovnikom o radu Vijeća. (
https://www.bnv.org.rs/potpredsjednici.php).
Za potpredsjednike Bošnjačkog nacionalnog vijeća izabrani su:
4. Esad Rahić, iz Novog Pazara, po zanimanju profesor profesor historiije.
Trenutno radi u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ (
https://www.vuk-karadzic.edu.rs/) i srednjoj Tehničkoj školi (
http://tehnickanp.edu.rs/).
Doktorant je na Filozofskom fakultetu u Beogradu (
http://www.f.bg.ac.rs/), grupa historija (ВЕЋЕ НАУЧНИХ ОБЛАСТИ
ДРУШТВЕНО-ХУМАНИСТИЧКИХ НАУКА
Наставно-научно веће Филозофског факултета у Београду је на својој
X редовној седници, 17.02.2011. године – на основу чл. 221. став 1. алинеја
14. и члана 266. Статута Факултета, прихватило Извештај Комисије за
докторске студије с предлогом теме за докторску дисертацију: РАШКА
ОБЛАСТ ОД 1902. ДО 1918. ГОДИНЕ, докторанда Есада Рахића.
За ментора је одређен проф. др Радош Љушић. ). Bio je 12 godina direktor Osnovne škole „Jošanica“ Lukare.
U periodu od 1992. godine do danas objavio je na desetine radova, kako iz oblasti historije, tako i iz oblasti publicistike i žurnalistike. U razdoblju 1993/1994. godine. bio je urednik neovisne mjesečne revije ‚‚Sandžak‚‚ a u periodu od 1999. do 2002. godine bio je urednik ‚‚Glasa islama‚‚ magazina za vjerska, kulturna i društveno-politička pitanja.
Koautor je priručnika za osnovne škole “Etnoistorijski vodič kroz Srbiju” i autor prvih dodataka udžbenicima historije za peti razred osnovne škole i za prvi razred srednjih škola.
Bio je aktivni član najužeg tima Bošnjačkog nacionalnog vijeća koji je vodio borbu najpre za uvođenje bosanskog jezika kao izbornog predmeta, a potom i za implementaciju cjelokupne nastave na bosanskom jeziku. S ponosom ističe da je pokretač i inicijator ideje koju su prihvatili svi direktori osnovnih škola u Novom Pazaru, a potom i u Tutinu i Sjenici da odbijemo naređenje školskih uprava da školsku 2013/2014. započnemo isključivo na srpskom jeziku, i da je autor dopisa koji su potpisali i ovjerili svi direktori osnovnih škola u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu, a kojim su obavjestili Ministarstvo prosvete na početku školske 2013/2014. godine da će se poštovati volja roditelja koja je manifestovana putem anketnih listića pa makar bili naredni dan razriješeni sa mjesta direktora škola. Iste školske godine svi učenici bošnjačke nacionalnosti u Osnovnoj školi „Jošanica“ Lukare čiji je tada bio direktor počeli su da pohađaju kompletnu nastavu na svom maternjem bosanskom jeziku.
Ipak ističe da je njegovj najveći uspjeh što je otac troje djece i djeda troje unučadi.
Živi i radi u Novom Pazaru."
ЈОШ ЈЕДАН ТЕКСТ ИСТОРИЧАРА ЕСАДА РАХИЋА
"Esad Rahić / 'Krivi - što smo živi'
Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Koliko još puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci
Dvjesta godina otimaju naše i pretvaraju u njihovo. Dvjesta godina života pod tuđom čizmom i tuđim pravilima i zakonima. Dvjesta godina nam nameću njihove želje, prohtjeve i zahtjeve i ne pitajući da li nam to odgovara i da li i mi to želimo. Svako negodovanje i odbijanje proglašava se kao nelojalnost, a svaka naša želja i težnja kao antidržavno djelovanje.
Ne mogu da podnesu i shvate da nas dva stoljeća ubijaju i da smo još živi. Da smo toliko bezobrazni i istrajni u svom postojanju i opstajanju.
Smetaju im čak i naši merhumi. Smetaju im naša mezarja i naši nišani. Koliko se podozrenja nagomilalo prema nama, govori i omiljena srpska izreka: “Prolaziš pored mene kao pored turskog groblja.” Što znači, okrećeš glavu od nečega ili nekoga koga ne želiš niti očima da vidiš.
Nažalost, najveća muslimanska mezarja u Srbiji odavno su uništena i dobila su ponižavajuću svrhu. Veliko muslimansko groblje u Vranju pretvoreno je u gradski park. Studentski (Univerzitetski) park u Beogradu i bliža okolina upravo su mjestu gdje je od 16. do druge polovine 19. stoljeća bilo najveće beogradsko muslimansko groblje koje je pripadalo Kizlar-aginoj džamiji, srušenoj 1875. godine. Oko groblja bile su i druge džamije – Bajram-begova i Hadži Mustafe Ćebedžije džamija i svojevrstan Beverly Hills muslimanskog plemstva (erlija) s veleljepnim kućama i dubokim baščama. Od toga se danas sačuvalo samo Šejh-Mustafino turbe (nalazilo se na samom obodu mezarja u dvorištu velike Šejh-Muhamedove tekije) na početku Višnjićeve ulice, koja se nekada zvala Derviška, jer se u njoj nekada nalazilo više derviških tekija i velika medresa. Kako saznajemo iz čuvenog Putopisa Evlije Čelebije, u vrijeme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u tom gradu bilo je čak sedamnaest tekija. Sve su ih odreda srpske vlasti porušile. Mezarje je prokopano i uništeno 1867. godine. Pretvoreno je u Veliku pijacu uklonjenu tridesetih godina 20. stoljeća, a kasnije pretvorenu u park površine 1 hektara, 45 ari i 90 kvadratnih metara.", текст у целости можете прочитати ОВДЕ: (
https://www.sandzaklive.rs/…/4863-esad-rahic-krivi-sto-smo-…).
_
; kao što rekoh, hajde da se držimo teme.
