ESAD RAHIĆ “UTJECAJ PRVOG SRPSKOG USTANKA NA BOŠNJAKE U SANDŽAKU”
Prostor Novopazarskog sandžaka, kao transferzalne regije, nije nikako mogao biti zaobiđen zbivanjima u toku Prvog srpskog ustanaka, jer su i vođe ovog ustanka bile svjesne da je upravo preko ove regije jedina veza Bosne i Hercegovine sa unutrašnjošću Osmanskog Carstva, te da jedino preko sandžačke teritorije srpski ustanici mogu doći u neposrednu vezu sa Crnom Gorom i Brdima, kao i sa Kosovom.
To je shvatao i ambiciozni skadarski paša Mahmud Bušatlija, koji se zanosio mišlju da otme sultanu cijelu evropsku Tursku, pa je u tom cilju privremeno zaposjeo Novi Pazar, Prijepolje, Sjenicu, i Novu Varoš. Slične političke tendencije koje su dolazile do izražaja u Smederevskom sandžaku (pogrešno nazivanim Beogradski pašaluk – niti je bio Beogradski, niti je bio pašaluk, već sandžak) i koje će kulminirati ustoličenjem na vlasti u Beogradu janjičarske vojne oligarhije, odraziće se i u Novopazarskom sandžaku aktivnim djelovanjem tarafa (stranke) vidinskog odmetnika Osmana Pazvanoglua, naročito u Novom Pazaru i Rožaju, tako da će i Novim Pazarom od 1801. godine zagospodariti njegovi emisari.
Vođa Prvog srpskog ustanka Karađorđe Petrović je od početka imao zamisao da ustanak proširi i van granica Smederevskog sandžaka, i u tom cilju je već marta 1804. godine poslao u sjevero-istočnu Hercegovinu (Piva, Drobnjaci) i Brda (Vasojevići) i u Crnu Goru Damjana Milenkovića Kutišanca, preko kojeg je i vladiku Petra I i pomenuta plemena obavjestio o karakteru ustanka, pozivajući ih na zajedničku borbu 3. Pozivi srpskih starješina na opšti ustanak su slijedili i tokom narednih godina, kako hercegovačkim i brdskim plemenima, tako i Cetinju. Međutim, vladika Petar I je zbog snažnog uticaja Rusije, kojoj je u tom periodu odgovarao mir na Balkanu, kao i zbog svog ratnog angažmana oko Boke i Dubrovnika protiv Napoleonove Francuske, uporno savjetovao plemena iz istočne Hercegovine i Brda da se ne upuštaju u ratne akcije. Pod uticajem ustaničkih događanja u Smederevskom sandžaku neminovno je dolazilo do povremenih oružanih akcija i u Novopazarskom sandžaku. Tako su na primjer tokom maja i početkom juna 1805. godine u središtu Starog Vlaha, ustanici opljačkali Užice i Novu Varoš. Osmanlijske vlasti su saznale da se u manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja nalazi magacin baruta i đuladi, koji se čuvaju za buduće oružane akcije. Predviđajući u kom pravcu će ići predstojeći događaji, bosanski valija je bujuruldijom od 25. januara 1805. godine naredio zapovjednicima i kadijama od Travnika do Novog Pazara da urede puteve, prokrče putne staze, poprave mostove i pripreme hranu po konacima.
Zanimljivo je da su okolne paše na početku ustanka mirno posmatrale događaje, izvještavajući Portu da je to pokret raje uperen samo protiv dahija i janjičara, kao sultanovih odmetnika. To su bili Hadži Salihbeg u srebreničkom kraju, zatim Vidajići u Zvorniku, Bećir-paša u Bosni. Isto tako mirno su se držale i paše s juga, u Užicu i u Nišu, odakle su ustanici nesmetano dobijali olovo, barut i kremenje, koje su im trgovci iz ovih krajeva prodavali. Znalo se da u eventualnom napadu na Novopazarski sandžak ustaničke trupe mogu nastupati ili preko Karanovca (Kraljeva) ka Studenici i Novom Pazaru ili preko Užica i Nove Varoši. Ustanici su 1804. godine zauzeli cijeli Smederevski sandžak, osim požeške, užičke i sokolske nahije, Šapca i gradova na Dunavu. Kada se počeo stezati ustanički obruč oko Karanovaca, u pomoć braniteljima su pristigli Bošnjaci iz Novog Pazara i Brveničkog kadiluka. U Karanovcu je tada bilo preko 2.000 naoružanih muslimana. Inače ova kasaba je bila sjedište požeške nahije i imala je tada oko 700 kuća s lijepim i prostanim vrtovima punim cvijeća i voća. U predustaničkom periodu to je bilo naselje od oko 4.000 stanovnika, a preko 90% su činili Bošnjaci i Albanci. Mjesto nije imalo kula i zidina, nego samo na jednoj strani veliko utvrđenje od zemlje, oivičeno širokim i dubokim jarkom. Povrh rova udareni su palisadi, kroz koje su bile podešene puškarnice. Bez jače artiljerije utvrđenje se nije moglo zauzeti, premda nije imalo topova. „Karanovac u lancu turskih tvrđava i palanki koje su sa južne strane opasavale nemirnu Šumadiju i valjevski kraj, bio je izlazna kapija Šumadije u pravcu Novoga Pazara, Kosova, Hercegovine i Makedonije”.7 Karanovački muslimani su se tada još uvijek nadali da se na ustanike sprema veliki turska ofanziva iz Bosne, Niša i Vidina.
Karanovac i okolinu nije od samog početka zahvatio ustanički vihor s jedne strane zbog udaljenosti od ustaničkog centra, a s druge zbog blizine austrijske granice, odakle je dolazila pomoć u ljudima i naoružanju, ali i zbog blizine Novom Pazaru, u kojem se nalazila velika vojnička posada, s kojom ustanici nisu željeli da stupe u ratne okršaje. Pretežan dio muslimanskog življa iz krajeva koji su bili zahvaćeni ustankom, kao i iz cijele požeške nahije, slegao se u Karanovac, najbolje utvrđeni grad u ovom dijelu Smederevskog sandžaka. Već sredinom juna ustanički obruč oko Karanovca se stegao. Karanovac je napadala ustanička vojska koja je brojala oko 6.000 boraca, od kojih 1.000 konjanika. Napad i opsadu predvodio je kapetan Radič Petrović. Ustanici su najprije udarili na muslimanske straže i rasterali ih. Kada je ustanička vojska prelazila Moravu, Karanovčani predvođeni njihovim najvećim junakom Mehmed-agom Zgurom, pokušali su da to spriječe iznenadnim napadom na prethodnicu. Ovaj pokušaj nije uspio, a Mehmed-aga je poginuo.
Muslimanski živalj je napustio svoje kuće i imovinu i povukao se u zemljano utvrđenje, odakle su mogli duže da se brane, očekujući novu vojnu pomoć iz pravca Novog Pazara i Užica. Saznavši da u utvrđenju ima naoružanih Sandžaklija, Karađorđe je 17. juna 1805. godine poslao pismo novopazarskom paši Ejubu Ferhatagiću, tražeći od njega da izvede svoje ljude iz Karanovca, jer nije mudro da se miješa u poslove drugog pašaluka. Napad na Karanovac je otpočeo u nedelju po podne 18. juna. U vezi ovih događaja Vuk Karadžić kaže: „Ne dočekavši odgovora na ovu knjigu (pismo), Srbi udare na Karanovac, no Turci ih uzbiju i tako razbiju, da se srpska vojska gotovo sva razbegne, i Karađorđe sam sobom otide u vrbovku (da diže novu vojsku), a onde s ono malo vojske što se nije razbeglo ostavi na druge starešiene”.
Pošto se muslimanski Karanovac sastojao pretežno od kuća od drvene građe, ustanici su odmah topovskom paljbom zapalili više kuća, koje su svojim plamenim buktinjama omogućavale da se borbe nastave i u toku noći. Borba je trajala do podne 19. juna. Tada je izvršen opšti juriš ustanika na karanovačko utvrđenje. Široki i duboki rovovi oko utvrđenja i hrabrost branitelja natjerala je ustanike da se uz značajne gubitke povuku. Karađorđe, savjetujući se sa strešinama, odluči da kapetan Radič Petrović s manjim dijelom ustanika i dalje drži Karanovac u opsadi, a on da ode u Topolu ne bi li otuda doterao još koji top, pošto sa jednim topom, koliko je tada bilo pod Karanovcem, nije bio u stanju uspješno da vojuje i razbije postavljeno muslimansko utvrđenje.
Karađorđe je otišao u Topolu 21. juna da uzme topove, da bi lakše osvojio Karanovac. U njegovom odsustvu borbe su se nastavile i opsada je trajala i dalje. Kapetan Radič je u međuvremenu utvrdio desnu obalu Ibra, a 23. juna naredio da se zapale sve muslimanske vodenice na Ibru. U Karanovac je već 24. juna stigao silhadar novopazarskog paše sa malom pratnjom, u kojoj je bio i brat novopazarskog vladike. Ferhatagić ih je poslao sa pisanim dopuštenjem da što prije stupe u pregovore sa srpskim starješinama radi postizanja dogovora o mirnom napuštanju Karanovca. Ustanici su osmanske predstavnike na pregovore doveli van logora, odnosno van glavnog vojnog stana, kako pregovarači iz Novog Pazara ne bi primjetili stvarno stanje, koliko je malo ustaničke vojske ostalo kod Karanovca i kakva je pometnja još uvijek bila prisutna u srpskoj vojsci nakon velikog poraza pod zidinama Karanovca. Srpski predstavnici saopštili su da je Karađorđe otišao da dovede novu ustaničku vojsku i više velikih topova; da je veoma ljut zbog uplitanja Novopazaraca u unutrašnje stvari Beogradskog pašaluka i da će, kad bude došao, potpuno uništiti Karanovac.
To je ostavilo snažan utisak na neobavještene pašine predstavnike, pa je silhadar predložio ustaničkim vođama da odmah obavjeste Karađorđa da se vrati, jer su oni voljni da pregovaraju, da izvedu sve muslimane, i novopazarske i karanovačke, a Karanovac da ostave ustanicima. Srbima se dopao ovaj prijedlog, utoliko više što su namjeravali da krenu na Užice, a i zato što su iz Niša očekivali napad osmanske vojske pod komandom Hafiz-paše. Odmah su poslali glasnika po Karađorđa, i ne čekajući njegov povratak, već sutradan su javili Karanovčanima da su voljni da ih s mirom propuste, ali da moraju sačekati da stigne Karađorđe. Karađorđe je doveo sa sobom dva topa, dovoljno džebane, bajrak i doboš. Naročiti utisak je ostavio top – šestođulaš. Pošto su karanovački muslimani vidjeli da će ih napustiti Novopazarci, a Karađorđe se sprema da ih još žešće napadne, i oni odluče da napuste Karanovac.
Stoga upute nekoliko svojih ljudi s dvojicom Novopazaraca da utanače uslove pod kojima bi ih Srbi propustili iz karanovačkog utvrđenja. Dva dana, 26. i 27. juna vođeni su pregovori. Ustaničke vojvode su zahtjevale da im muslimani daju 15 konja, što se nije moglo ispuniti jer ih Karanovčani jednostavno nisu imali; tražili su da im vrate Karađorđu veliku šešanu (vrsta duge puške) koju su ustanici ostavili povlačeći se u panici poslije neuspješno izvedenog napada na utvrđenje, i još na ime pomirenja da daju Karađorđu jednog ata. Jedino što su Karanovčani isposlovali pregovaranjem bilo je da im se dozvoli napuštanje Karanovca, ali samo s imovinom koju sa sobom mogu ponijeti. Dogovoreno je i da ih 50 srpskih ustanika prati do Kurilova. Također je sklopljen sporazum o nenapadanju na granicama Novopazarskog sandžaka. Sve je ovo definitivno dogovoreno 28. juna. Već sutradan, 29. juna 1805. godine, pošto su prethodno poslali Karađorđu vrlo lijepog kulašastog hata, pokrivenog crvenom čohom do kopita i obavili predaju utvrđenja, u pratnji 50 ustanika, Novopazarci i Karanovčani su napustili Karanovac.
Oko 3.000 karanovačkih muslimana (Bošnjaka i Albanaca) napustilo je svoj rodni grad u jednom danu da bi sačuvali žive glave. Od Kurilova su nastavili sami putem za Novi Pazar. Jedna manja grupa otišla je u Niš. Karađorđe je izdao naređenje da cijela vojska krene u Karanovac. Naselje je bilo pusto, nigdje žive duše. Ostalo je samo nekoliko Cigana i dvojica hodža. Stajali su pored velike karanovačke kamene džamije i kada je Karađorđe pored njih prošao, molili su ga da njihovu džamiju ne zapali. Karađorđe im obeća da neće dirati džamiju. Ustanici su uvijek sa sobom nosili slame i pruća za potpalu. Karanovac je uskoro bio sav u plamenu. Za nekoliko časova od muslimanskog Karanovca je ostalo samo zgarište. Što nije moglo izgorjeti, porušeno je. Vojska se potom vratila ka Moravi. Karađorđe se sa grupom momaka povratio u Karanovac i zapalio džamiju. Ni za nju nije bilo milosti. Novi Karanovac – današnje Kraljevo nije podignut na mjestu stare kasabe, nego malo više uz Ibar (na prostoru između sadašnje poljoprivredne škole i lijeve obale Ibra).
Do pobune je došlo i u Drobnjacima. Pobunili su se Uskoci i dio plemena Nikšića, kao i dijelovi Morače i Rovaca, ali ne i ostala Brda. Da su pobunjenička vrenja pod uticajem ustanka u Srbiji veoma prisutna u ovom kraju pokazuje i pismo arhimandrita Moračkog manastira Avksentije Šundića od 7. jula 1804. godine, kada on u ime Nikšićana, Moračana, Drobnjaka i Pivljana, kao i Hercegovaca koji se graniče sa pomenutim plemenima preklinje crnogorskog vladiku Petra I da u zajednici sa srpskim ustanicima povede borbu protiv Turaka. Slično pismo vladici su 20. juna uputili i Drobnjaci. Pismena obraćanja sa sličnim sadržajem slata su vladici i u jesen 1804. godine. Međutim, ustanak će zahvatiti snažno samo Drobnjake i Moraču. Glavni cilj borbe je bio oslobođenje od osmanske vlasti. Drobnjaci su pripadali Pljevaljskom kadiluku. Drobnjaci su bili nezadovljni i zbog ukidanja ranijih povlastica koje su imali u svojstvu vlaha i pokušaja da se svedu na status obične raje. Najuglednije ličnosti u Drobnjaku su bile pop Milutin Cerović i vojvoda Stojan Karadžić. Ustanak u Drobnjacima je spreman cijele 1804. godine. U to doba vladika Petar I je uspijevao pod uticajem Rusije da primiri sva brdska i crnogorska plemena, izuzev Drobnjaka i Moračana, koji su bili pod jakom agitacijom srpskih ustanika.
Prve oružane akcije u Drobnjacima počele su marta 1805. godine i to protiv osmanskih činovnika koji su došli da kupe dažbine. Drobnjacima je odmah u pomoć došlo 150 Moračana i Pivljana, a poslije sukoba dolaze i Rovčani i još više Moračana. Osmanske vlasti zadugo nisu pridavale veću važnost ovom ustanku. Ali Drobnjaci uporno nisu mirovali, pa u junu 1805. godine prelaze Taru i napadaju bošnjačka sela i osmanske posade u pljevaljskom kadiluku. Potom se povlače preko Tare i logoruju u Jezerima, gdje se počinju okupljati Moračani, Rovčani i Uskoci. U avgustu su Moračani ponovo prešli Taru sa sličnim namjerama. Ovakvi su upadi u pljevaljskom kadiluku ugrožavali osmansku vlast u Sandžaku, a naročito u Starom Vlahu, tom osjetljivom području koje su držali bosanski feudalci. Veze između srpskih ustanika, Drobnjaka, Morače i Crne Gore mogle su se ostvariti samo preko Sandžaka, tj. Starog Vlaha. Preko istog područja je vodio put koji je spajao Bosnu sa Istanbulom. Duže egzistiranje ovog ustaničkog jezgra povećavalo je opasnost da bi njemu mogli pružiti pomoć Crna Gora i ostala hercegovačka i brđanaska plemena, pa bi na taj način bili ugroženi ne samo bošnjački gradovi Nikšić, Kolašin, Spuž i Podgorica, nego i sama Bosna.
Osmanske vlasti su prvo pokušale da mirnim putem smire ovaj ustanak, ali pošto na taj način nisu ništa mogli postići, preduzimaju vojne akcije. Bosanski valija po hitnom postupku postavlja za komandanta vojne ekspedicije Sulejmana-pašu Skopljaka 14. 10. 1805. godine, koji sa 3.000 vojnika kreće u Pljevlja da u tamošnjem kadiluku zavede red. Po ličnoj uviđavnosti mogao je mobilisati ješ 2.000 vojnika iz Istočne Bosne. Drobnjaci na sve strane traže pomoć, pa i od crnogorskog vladike. Nešto pomoći im je došlo iz okolnih krajeva, najviše iz Morače, ali to nije bilo dovoljno. Moračani im nisu mogli pružiti punu pomoć zato što su se morali osigurati prema bošnjačkom uporištu Kolašinu. Za razvoj događaja u Sandžaku od presudne važnosti je bila skupština ustaničkih vojvoda 1806. godine u Smederevu, na kojoj je donijeta odluka da se ustanak proširi i „na serbske nahije” van Beogradskog pašaluka. U skladu sa ovom odlukom ustanak se proširuje i na područje Brveničkog kadiluka (Raški Ibar), Novog Pazara, Nove Varoši, Sjenice, Pijepolja, Bijelog Polja, Jeleča i Starog Vlaha na zapadu Srbije, kao i prema Kruševcu (Aladža Hisaru), Bosni i istočnoj Srbiji.
Ustaničko rukovodstvo je donijelo ovakvu odluku u prvom redu pod pritiskom srpskih predstavnika iz krajeva koji su još uvijek bili pod osmanskom vlašću, kao i pod političkim uticajem carske Rusije, osobito ruskog kneza Prozorovskog, koji je dobrim dijelom i ideolog i strateg velike ustaničke ofanzive 1809. godine. Tako je već 1806. godine otvoren ustanički front prema Novom Pazaru, koji se protezao od Jeleča (Rogozne) pravcem Sočanice, Bijelog Brda (tamo i prema Vučitrnskom sandžaku), pa linijom Kopaonika na Rudno, Goliju, Stari Vlah i Javor. Osmanska vojska je već krajem 1805. godine ispraznila čitavo granično područje i povukla se u Novi Pazar i djelimično otišla da pomogne paši Skopljaku da uguši pobunu u Drobnjacima. Samo su ponekada pojedine manje čete iskakale iz Novog Pazara dolazeći u oružani dodir sa srpskim pobunjenicima. Takav jedan oružani sukob odigrao se 1806. godine kod sela Biljanovca u dolini raškog Ibra u kome je turska vojna ekspedicija doživjela poraz.
Nahije pod osmanskom vlašću: studenička, jelečka, jošanička, podgorska i starovlaška već su imale dobrovoljačke mase koje su tražile oružje i izražavale spremnost da učestvuju u borbama za likvidaciju osmanske vlasti. Podstaknut njihovim zahtjevima, Karađorđe je imenovao za glavnog komandanta ustaničkih snaga na ovom ratnom području Radiča Petrovića i bajraktara Tanaska Rajića. Ova ustanička formacija je krenula iz Karanovca preko planine Đakovo i došla do Studenice, gdje je locirala svoj ustanički štab i počela s prikupljanjem novih ustaničkih dobrovoljačkih snaga. Ustanak u dolini Ibra pomagali su studenički monasi, kojima je Praviteljstvujušči sovjet u znak zahvalnosti uputio prijeko potrebnu džebanu. Među prvima su im se priključili studenički sveštenik pop Filip i arhimanadrit studenički Milentije Nikšić, zatim vojvoda jelečki Radoslav i vojvoda podgorske nahije Đura Brničanin. Ustaničke položaje prema Vučitrnskom sandžaku držala su braća Dimitrije i Kosta Kujundžići, rodom iz Novog Pazara (iz sela Hotkova) i Pavle Cukić s dobrovoljcima sa Zapadne Morave. Prema Karađoređevom planu, dobrovoljačke jedinice na području Rogozne i Jeleča su imale zadatak da zauzmu bogaze – prolaze i spriječe doturanje vojne pomoći osmanskoj vojsci u Novom Pazaru iz regiona Prištine, Peći i Prizrena, dok su ustaničke snage na Kopaoniku trebale spriječiti dolazak pomoći novopazarskom stanovništvu i garnizonu spahijske i albanske vojske iz regiona Leskovačkog kadiluka, Toplice, Goljaka i Vučitrna.
Ostale ustaničke snage trebale su poći ka Novom Pazaru sa sigurnom pozadinom i obezbjeđenim frontovskim krilima. Novi Pazar se našao u vrlo opasnoj situaciji. Nije bilo ozbiljnije vojne akcije iz pravca Bosne u ovom kraju, jer je bosanska vojska već bila anagažovana na ugušivanju ustanka u Drobnjacima, a osim toga Bosnu su potresale i unutrašnje trzavice. U međuvremenu Radič Petrović je došao u Novopazarski kraj i iz Deževe poslao proglas okolnim nahijama u kojem između ostalog stoji: „Ustanite za veru i zakon hrišćanski, svi – malo i veliko; ko ima pušku sa njom, a ko nema neka uzme sekiru i neka se ustremi na Turke”. Vrlo su bili povoljni uslovi da ustanici u području Novog Pazara izvedu uspešnu vojnu akciju. Milan Obrenović, polubrat Milošev, na području Višegrada imao je značajnije vojne uspjehe. Ustanici su navalili na Priboj, Višegrad, Rudo i Pljevlja. Priboj i Višegrad su zauzeti i popaljeni, a zatečena hrana i stoka opljačkani, dok su Pljevlja i Rudo držani pod opsadom. Intenzivirane su i ustaničke akcije u Starom Vlahu. Opisujući stanje u Priboju u ovom periodu Alija Bejtić saopštava: „Priboj proživljuje burnu povijest. Češći okršaji između ustanika i bosanske vojske u Karađorđevu ustanku vode se neposredno oko Priboja, i tada, a i kasnije, Priboj postaje nekoliko puta žrtvom plamena, a njegovi stanovnici se raseljavaju, i od toga vremena je ovo mjesto počelo postepeno opadati.
U zimu 1806. godine mnoštvo srpskih ustanika navalilo je u Polimlje, i porobiše i popališe u tom kraju Višegrad, Dobrun, Rudo i Priboj. U jednom arzuhalu (predstavci) narodnog vijeća iz Sarajeva, upućenom sultanu u Carigrad nešto iza toga haranja, veli se, da tada iz Priboja i drugih tamošnjih popaljenih mjesta „žene i nedužna malodobna djeca po velikoj zimi, goli i bosi, plačući i suze prolijevaljući ovamo u varošice i sela pobjegoše”. Ustanici su za časovito vrijeme uskoro odbijeni od Priboja, ali je opet svaki čas prijetila opasnost. Tako su se i potkraj iduće 1807. godine nalazili ustanici u neposrednoj blizini Priboja i Rudog, pa vojnička posada, koja je bila određena da čuva ova mjesta, šalje o tom izvješće travničkom veziru Husrev Mehmed-paši i traži da im pošalje barut i streljivo. Na to je vezir bujuruldijom od 17. ševala 1222. (18. XII 1807.) naredio dizdaru sarajevske tvrđave da odpremi u Priboj četiri, a u Rudo dva sanduka baruta, i streljiva.
Tursko-bosanska vojska bila je zauzeta ugušivanjem ustanka drobnjačkih i moračkih plemena. Međutim, sve to nije iskorišćeno na vrijeme i odlučno. Po ugušenju pomenutog ustanka, Sulejman-paša Skopljak je krenuo s vojskom protiv Milana Obrenovića i potisnuo ga iz predjela Nove Varoši i Višegrada. Sjenička spahijska vojska sa albanskim bajracima iz Pešteri krenula je ka Novom Pazaru. Ustanici nisu uspjeli ni da zatvore „važne bogaze” na Rogozni, što je i ovom prilikom imalo, kako veli sam Karađorđe „veliku čkodu” jer su i od Kosova mogle priteći u pomoć Novom Pazaru veće vojničke jedinice. Ohrabrene osmanske jedinice u Novom Pazaru, osokoljene Skopljakovim uspjesima, napale su srpske položaje u području Deževe 6. aprila 1806. godine. Njima je uspjelo da razdvoje srpsku pješadiju od konjice, a onda jednu pa drugu potuku. Nešto jači otpor pružila je srpska pješadija, ali i ona je zbog strahovitog poraza bila prinuđena na anarhično povlačenje. Ustanici su izgubili oko 70 boraca. Petnaest dana kasnije odigrala se još jedna bitka na Budićima, selu blizu Deževe, gdje je između ostalih poginuo i vojvoda podgorski i ujedno Radičev bajraktar Đura Brničanin i vojvoda Kursula.
Osmanska vojska je gonila ustanike sve do planine Đakovo iznad Karanovca, sjeverno od Studenice, gdje su se zadržali, poštujući ugovor sa Karađorđem iz 1805. godine da se neće na granicama napadati. Ranjeni Radič Petrović je jedva uspio da spasi živu glavu i uspaničeno bježeći tek je predahnuo na Đakovu. Također su se i ustaničke jedinice na Rogozni povukle u dolinu Ibra i na Kopaonik, gdje su nastojale da se utvrde. Poslije neuspjeha kod Novog Pazara, Karađorđe je povjerio komandu na ovom sektoru svome zetu Antoniju Ristiću-Pljakiću, koji će naredne godine uspjeti da formira vojnu jedinicu od 2.000 boraca i da se učvrsti na pozicijam prema Novom Pazaru, a sa osloncem na šančeve na planini Đakovu. Njegovi položaji su se protezali od Mučnja do Ibra. Pod njegovom komandom bili su i vojvoda jošanički Aćim i vojvoda studenički Filip. Čitave 1807. i 1808. godine raški Ibar je bio vojničko područje na kom nisu vođene veće bitke, ali su neprestano postojale manje oružane čarke. Sve je ovo imalo uticaja da ovo područje ekonomski strahovito osiromaši i da dođe do raseljavanja mjesnog stanovništva koje je kontinuirano živjelo u strahu i neizvjesnosti. Izgleda da su u drugoj polovini maja 1808. godine ustanici privremeno zaposjeli Novu Varoš.
Polovinom jula 1808. godine bimbaša Dimitrije Kujundžija je upućen prema Novom Pazaru sa 300 ustanika. On se utvrdio u šancu u okolini Novog Pazara. Novopazarci su na Božić napali srpske rovove pod njegovim zapovjedništvom, prodrli u šanac i uhvatili i svezali mnoge Srbe. U tim borbama je poginulo 30 ustanika, među njima i Dimitrijev brat Jovan, a sam bimbaša je teško ranjen, kao i njegov sin. Novopazarci su ustanike zatekli pijane. Iz srpskih izvora se saznaje da je u Beogradu bilo strogo zabranjeno govoriti o tim događajima i gubicima. Posljednje važnije ratne operacije pred vratima Sandžaka odigrale su se 1807. godine, kada je Karađorđe krenuo da ponovo zauzme Užice (i varoš i tvrđavu), koje je već jednom imao u svojim rukama u ljeto 1805. godine. „Karađorđe je ove 1807. krenuo s vojskom da oslobodi Užice, kako bi slobodnije mogao da razvije ofanzivu na jugozapadnom frontu. Ali je već u vrijeme opsade Užica, kako navode srpski izvori, poslao znatne odrede ustaničke vojske da zauzmu jugozapadne položaje prema Bosni od Sokola do Nove Varoši”. Na Petrovdan, 29. juna 1807. godine (po starom kalendaru) poslije uporne i duge odbrane, Užice se predalo. Istog dana Srbi su zauzeli i tvrđavu. Slobozijsko primirje između Osmanskog Carstva i Rusije avgusta 1807. godine dovelo je do zatišja i na Balkanu, koje će trajati sve do proljeća 1809. godine. Osmanlije su pokušale da odvoje Srbe od Rusije i da s njima zaključe poseban mir, ali se Srbi, po nagovoru Rusa, nisu htjeli odvajati.
Od kraja 1807. do proljeća 1809. godine nije dolazilo do nekih krupnijih oružanih sukoba između ustanika i Osmanskog Carstva. Ustanici su ovaj relativni predah iskoristili da se još bolje snabdiju oružjem i municijim i da još bolje utvrde neka od graničnoh utvrđenja. Kako je ustanak odmicao, sve više su dolazile do izražaja izvjesne anomalije u okviru ustaničkog rukovodstva. Sve jače su bivale nesloge i rasprave među srpskim starješinama koji se počinju pretvarati u osioni, zulumćarski i eksploatatorski birokratski stalež, koji po načinu života i svome postupanju prema običnom narodu, sve više podsjećaju na dahije koji im postaju uzor. Ovo je dovelo i do oružanog otpora od strane naroda u Resavi u jesen 1808. godine. Spoljnopolitička situacija je sve više išla u pravcu novog rusko-turskog rata. To uočava i ustaničko rukovodstvo. Zato Karađorđe i Sovjet šalju krajem 1808. godine Stanoja Glavaša u Podibarje (koje je tada bilo pod osmanskom kontrolom) da spremi teren za buduće ratne akcije. Pregovaranje u Jašu koje je bilo obična kupovina vremena, na kraju je prekinuto 22. marta. Ustanički izaslanici vratili su se u Beograd 8. aprila. Već 10. aprila održana je sjednica Sovjeta na kojoj je riješeno da se prekine primirje s Turcima.
Bilo je različitih koncepcija o budućim vojnim operacijama. Karađoređe je imao najracionalniji plan. Predlagao je da se glavnina vojske uputi prema Nišu i Leskovcu i da glavna ofanziva bude upravljena uz Južnu Moravu, a da se na drugim stranama ograniče na defanzivu. Na taj način bi brzim i iznenadnim napadom bio osvojen Niš i posjednute klisure Grdelička i Sićevačka, koje bi ustanici utvrdili i osnovali novi Deligrad i tako učvrstili pozicije Srbije s juga. Međutim, Karađorđev plan nije imao podršku većine. Svako od starješina je težio da predmet vojničkog udara bude njegov zavičaj. Česta interpretacija da su navodno i Rusi insistirali na istovremenom otvaranju više frontova je više traženje opravdanja za pogrešnu vojnu taktiku i neuspjeh srpske ofanzive, nego realna historijska činjenica. Pošto je razrađena strategija ofanzive, pristupilo se određivanju komandanata: prema Krajini vrhovna komanda nad vojskom je povjerena Milenku Stojkoviću; prema Nišu, pod uticajem Mladena Milovanovića, ondašnjeg predsjednika Sovjeta, izabran je Miloje Petrović, njegov kum, a zapostavljen je daroviti vojskovođa Petar Dobrnjac; prema Bosni određeni su Sima Marković i Jakov Nenadović. Najvažniji od svih bio je front prema Sandžaku, zbog čega je u ovom pravcu vojsku lično poveo i njom komandovao Karađorđe. Preko Sandžaka Srbi bi ostvarili direktnu vezu sa Crnom Gorom, Brdima i Hercegovinom, a istovremeno bi prekinuli vezu Bosne i Hercegovine sa Rumelijom, odnosno unutrašnjošću Osmanskog Carstva.
Ustanicima se učinilo da je ovo pravi momenat za proširenje ustanka na susjedne osmanske pokrajine i za ostvarenje velike zamisli – oslobođenje i ujedinjenje cjelokupnog srpskog naroda. Zvanično, Srbi su otkazali Osmanlijama primirje 26. aprila. Istog dana je Miloje Petrović sa 15-16 hiljada ljudi prešao Moravu. Karađorđe je 30. aprila krenuo put Užica, gdje je bilo zborno mjesto njegove vojske. Sa njim je bila vojska iz nahije rudničke, užičke, požeške i dijelom smederevske i kragujevačke. Po dolasku, glavni dio ove vojske je iz Užica krenuo prema Sjenici, tadašnjem sjedištu Novopazarskog sandžaka. Ustanici su uz Đetinju i Moravicu, izbili preko Mučnja na Javor. Karađorđevi ustanici su prema izvještaju Grka, vladike beogrdskog Melentija, brojili 8.000 vojnika, a ruski general Petrov veli da je Karađorđe imao 7.000 vonika, 8 topova i 2 merzera, dok Batalaka saopštva da je to bila vojska od 9.000 vojnika. Prema narodnoj tradiciji ova je ordija noćila na Javoru gdje je održano ratno savjetovanje, a potom prešla preko Javora, starim „Javorskim putem”, koji je bio u ono vrijeme i jedini podesan put za vezu između Sandžaka i Zapadnomoravske Srbije. Karađorđe je vukao 4 topa, 3 kubusa i dosta municije. Jedan manji odred Karađorđeve vojske, pod komandom njegovog zeta Antonija Pljakića upućen je uz Ibar u pravcu Novoga Pazara, sa zadatkom da drži u blokadi novopazarski garnizon za vrijeme akcije oko Nove Varoši i Sjenice, i da zaštiiti bok Karađorđevoj vojsci za vrijeme operacija, te da onemogući prodor osmanskih vojnih jedinica iz Novog Pazara u pravcu Niša i Deligrada.
Položaj na Rogozni držali su Jelačani sa dobrovoljcima iz ove nahije zajedno sa 700 vojnika koliko im je poslao Pljakić. Naređeno je Arseniju Lomi da sutradan sa odredom ustanika pođe prema Prijepolju i da glavninu vojske obezbijedi sa te strane i po mogućstvu zauzme grad. Kao prethodnica prema Novoj Varoši poslat je odred pod komandom Jovana Kursule. Kursula i ustanici pod njegovom komandom su se iznenadili kada su uvidjeli da se bošnjačko stanovništvo iz Nove Varoši evakuiralo odmah po saznanju da im dolazi ustanička vojska sa Javora, i pobjeglo prema Sjenici. Ustanici su bez smetnji ušli u Novu Varoš i razmjestili se po napuštenim kućama. Prema raspoloživim podacima brojčano stanje garnizona u Sandžaku uoči ovih vojnih operacija izgledalo je ovako: u Pljevljskom kadiluku 400, u Prijepoljskom kadiluku 250, Sjeničkom 150, Starovlaškom 150, i u Novom Pazaru 4.000 askera. „Karađorđe s vojskom krenu prema Sjenici. Na putu im se ispriječila turska predstraža u selu Buđevu. On uputi na ovo selo Lazara Mutapa i Kara-Pavla Simeunovića. Oni uspješe da isteraju bošnjačku predstražu iz šančeva. Braniocima pođe za rukom da stignu do svojih kuća. Nastaviše da pružaju otpor. Ustanici počeše da opkoljavaju turske kuće i pozivaju Bošnjake na predaju. Pošto branioci to odbiše, ustanici pribaviše sena, slame i šaše, privukoše se njihovim kućama i počeše da ih pale. Tek kada izgorje kuća u kojoj je bio bošnjački starješina Ganić sa svojih 18 ljudi, Bošnjaci pekidoše otpor i dadoše se u bjekstvo. Ustanici su ih gonili do Sjenice.
Ovaj događaj potvrđuje Karađorđevo pismo od 24. maja (5 juna) 1809. godine K. K. Rodofinikinu: „A mi fala bogu jesmo zdravo, do Javora došli i piše nama g(ospodar) Milan i g(ospodar) Vujica kako su oni na Turke noću udarili i imenovatoga poglavicu Janića u kući zapalili i izogoreo sa svim njegovim momcima i proče odande iz sela Sučeva (?) rasterali”. Gospodin Velibor Berko Savić je bio u dilemi o kojem selu se radi, ali očigledno da je u pitanju Buđevo, i da se radi o starješini Ganiću (a ne Janiću). Još sa granice Karađorđe je poslao pisma „u turska sela, prvo u Kladnicu tursku, da se predadu i da ostanu na miru i mi da im s vojskom u njihova sela svrnemo, ili ako će biti da me čekaju i da se nadaju da ću na nji(h) udariti neprijateljski i da mi na to odgovore. Oni nisu smeli niti se predati niti se biti, nego se pobune svi od mnogo vojske i uteku u Sjenicu. I ja posle pišem jedno pismo u varoš da se predaju ili begaju a oni niti se smeli predati niti dočekati, nego su pobegli. I ja sam moju vojsku i 2 topa u varoš namestio i mojeg vojvodu Arsenija Lomu, s kojim može više predela odmetnuti, i nekoliko sela turski(h) uteklo u Sjenicu i mnogo se Turaka sabralo. I ja sam zarobio i nekoliko roba u Kladnici turski(h), i ništa im nije falilo no što je vojska ni(h)ova uzela sve sam im vratio i napisao sam pismo u Sjenicu da ti se Turci predaju i da ti konake gotove u polju osem varoši da im vojsku u varoš ne puštam i da im njina sirotinja muku ne trpi, ili da ostave Sjenicu i da idu kud znaju. Zato po onim predatim Turcima pismo pošaljem i ništa mi nisu hteli odgovoriti, jer su se nadali indatu (pomoći E.R.) od Arnautluka. Zato u koji im dođe pismo da se indatu ne nadaju od njih, jer su udarili Crnogorci na Arnautluki niko im u indat ne može doći, no im pišu da nemaju kuda ni k nama begati, no da ginu ondi u onaj sat. Ja s pomoći božjom prispem s vojskom i na ni(h) udarim sa svi(h) strana, s kojim u onom istom satu svu varoš sa vojskom uzeo sam i nije mi niko od momaka poginuo, nego nekoliko ranilo se momaka, a turski(h) glava jesmo mnogo ocekli”.
Iako se najveći dio Kladničana rezbježao, osmanska vojska je čekala Karađorđa na isturenim položajima, na ograncima Javora, odnosno u Kladnici, gdje su se branitelji prethodno dobro utvrdili. Ustanici su savladali otpor i nastavili sa napredovanjem. Karađorđe je najprije uputio konjički odred da zaobiđe Sjenicu, odsječe je od Novog Pazara i Duge Poljane i sa te i metohijske strane da obezbjedi ustaničku vojsku ako bi osmanska vojska krenula u pomoć Sjenici. Ovaj odred je uspio da savlada osmansku posadu u Dugoj Poljani skoncentrisanu u čuvenoj dugopoljskoj kuli, nakon čega su kontrolisali sva kretanja iz novopazarskog pravca prema Sjenici. Ustanička vojska stiže pod Sjenicu pred Đurđevdan (23. aprila po starom – 5. maja ponovom kalendaru) prevalivši put od Užica do Sjenice dug 110 km za sedam dana i otpoče borba. U Sjenici se u međuvremenu sleglo dosta izbjeglih Bošnjaka sa svojim porodicama, iz Nove Varoši i okolnih sela. Oni su podigli odbrambeni zid i šančeve oko grada, i imali su 4 topa. Ustanička vojska se približila. U ranu zoru, ustanici su osuli topovskom vatrom bošnjačke položaje oko Sjenice, zatim krenuli u napad, koji su Bošnjaci uspješno odbili. U sumrak su ustanici ponovili napade. Na jednom kraju su prodrli u grad i zapalili bošnjačke kuće, ali se se morali povući zbog neuspjeha na drugim stranama. Ozlojeđen neuspjehom i gubicima, Karađorđe je iste večeri naredio da se osim topova upotrijebe i teški kabuzi (veliki topovi). Čitava se Sjenica tresla od eksplozija, a plamen se dizalo visoko u nebo. Svuda se čula vriska i kuknjava. Karađorđu je Arsenija Loma dojavio da su Bošnjaci napustili Prijepolje i da su ustanici ušli u njega. Zloglasni Stanoje Glavaš je dobio zadatak da sa svojim konjičkim odredom krstari širokim područjem jugozapadno od Sjenice i tamo eliminiše bošnjačku nejač. Ustanici su zauzeli na juriš varoš istog dana, a Bošnjaci se povukoše u utvrđenje, koje se sastojalo od zemljanog opkopa i tvrđave.
Zanimljivo je da je u to vrijeme Karađorđeva sestra Milica bila udata u Sjenici u porodici Karamarkovića. Na napad ustanika na tvrđavu, Bošnjaci su odgovorili topovima i puščanom paljbom. Vidjeviši da nema izgleda za uspjeh, Karađorđe je naredio povlačenje vojske. U toku noći, opkolivši grad sa svih strana, ustanici su izgradili šančeve, postavili topove, odakle su otpočeli da tuku grad. Neki historičari tvrde da su ustanici podigli četiri šanca oko grada sa ciljem da Bošnjake pribiju u tvrđavu. O kojim šančevima je riječ, nije poznato. Oko Sjenice postoje dva pojasa šančeva u neposrednoj blizini, a za treći udaljeniji pojas, koji je vjerovatno novijeg datuma, pretpostavlja se da potiče iz doba Javorskog rata (1876-1878). To su šančevi na Kalipolju, Borovcu, Pometeniku, a dugi pojas šančeva se nalazi na udaljenosti od 2 do 10 km, zatim šanac na Radišića brdu iznad Sjenice; šanac na Babinjači (iznad Uvca); šanac u Strahinićima (opet na kosi iznad Uvca); šanac na Lupoglavi (4,5 km od Sjenice). Prvi pojas (od četiri šanca) je lociran na sledećim uzvišenjima: šanac na Peti, šanac na Dubinju (danas iznad Borića), šanac u Mahmutovića mahali (kod srpskog groblja) i četvrti „prijepoljski šanac”, koji se nalazi pored puta koji vodi iz Sjenice ka Prijepolju. Vjerovatno da je četiri prva šanca od Sjenice izradio Karađorđe, jer je tada opsjedao utvrđeni grad u Sjenici da bi ga držao u opsadi i zaštitio se na onoj čistini koju su s grada branitelji kontrolisali. Izgleda da nije bilo moguće osvojiti grad – tvrđavu s oruđima kojima je raspolagala srpska vojska, pa je Karađorđe procijenio da se grad – tvrđava može osvojiti držanjem pod opsadom, sve dotle dok im ne ponestane hrane i vode, pa ih tako prisiliti na predaju. Druge šančeve je kasnije osmanlijska vojska izgradila na daljim visovima od Sjenice. Služili su za docnije bojeve za odbranu Sjenice, kojih je bilo do 1912. godine.
Baron Božur koji je prošao kroz Sjenicu nekoliko godina prije Karađorđevog pohoda bilježi u svom putopisu da je Sjenica varošica sa 3-4.000 stanovnika, koju je branila četvrtasta tvrđava; kuće su bile prikupljene u više grupa (mahala), razdvojene zelenilom livada i vodama stajaćicama. Anri Pukvilj, 1807. navodi da je Sjenica naselje sa 700 kuća i 9 džamija. Drugi francuski putopisac, Ami Bue (1836) naziva Sjenicu selom sa 150 kuća-brvnara, pokrivenih daskama, što očito govori kakav je demografski i urbani pad ovaj sandžački grad doživio poslije pohoda srpskih ustanika. Pokušaj ustanika da se probiju u grad, kroz katranom zapaljena vrata, bio je krvavo odbijen. Pošto hrđavim topovima nisu mogli ništa učiniti, ustanici se riješe da bošnjački garnizon prinude opsadom na predaju. Opsada utvrđenja se otegla čitav mjesec dana. Za to vrijeme Karađorđe se morao vratiti vojnim poslovima i zato je otišao u Topolu i Beograd, odakle se povezuje sa ruskom diplomatijom i vojskom u Vlaškoj. Zatim se vraća preko Kopaonika i Đakovačke planine i usput vrši smotru ibarskog fronta i sa Pljakićem se dogovara o daljim aktivnostima. U Sjenicu se vratio uskoro 24. maja/ 6. juna. Za to vrijeme dok je Karađorđe bio odsutan, ustanici su bili na okupu oko Sjenice, jer se očekivala pomoć opsjednutim Bošnjacima u gradu. Spriječiti utvrđivanje pozicija Srba u Sandžaku bio je najvažniji zadatak Bošnjaka i Albanaca, jer u slučaju da ustanici s upjehom izvedu svoj osvajački plan i dođu u graničnu vezu s Crnom Gorom, Bosna i Hercegovina bi bila odsječena od ostalih osmanskih pokrajina. Zato su koncentrisane jače osmanske vojne snage na sandžačkom bojištu. Osmanska vojska kretala se sa tri strane u pravcu Sjenice, s namjerom da je oslobode od opsade. Numan-paša Pećki dolazio je od Peći sa svojim Arnautima, a Sulejman-paša Skopljak od Bosne sa Bosancima, pošto je baš tada potisnuo Srbe na Drinu i oslobodio Soko opsade, dok je s juga nadiralo 400 naoružanih Albanaca.
Vojne kolone približavale su se Sjenici bez jače međusobne veze, koordinacije i jedinstvene komande, što će se kasnije ispoljiti kao kobni propust i katastrofalna greška. Skopljak stiže do ispred Sjenice prije Numan-paše i bitka se povede u Sjeničkom polju (na prostoru između Sjenice i Prijepolja, na utvrđenoj uzvisini kod desne obale Mileševke) 26. maja/ 7. juna, dan prije kapitulcije sjeničke tvrđave, a dan poslije povratka Karađorđa. U ovom boju pokazala je svoju vrijednost novostvorena ustanička regularna vojska. Skopljakova vojska, koja je imala i artiljeriju, napala je na ustanički šanac, koji se nalazio zapadno od Sjenice. Ustanici su uspjeli da je zadrže, a potom je napadoše s boka Srbi (regulaši) pod ličnom komandom Karađorđevom. “No kako se sva vojska primakne (Karađorđeva) – piše očevidac ovoga boja – Turci ostave šanac i okrenu se na Karađorđa. Ovde ih dočekaju regulaši, naši soldati, postojano, i kako prospu jedan plotun i drugi Turci se uskomešaju. Na to Karađorđe poviče: ‘Juriš, junaci!’ te se naklate naši konjanici, a uteku turski. A pešak sasvim ostane napolju. Karađorđe je zapovedio da se donesu glave u Sjenicu. Glave su doneli no nije bilo dosta kočića, da se sve pozabijaju, već su onako namešene u paradu, a čislom ako će jedna manje od 2.500”. Povodom ovih događaja Karađorđe pismom obavještava 26. maja/ 7.juna 1809. godine K. K. Rodofinikina: „Imamo Vama javiti kako jesam 24. maja stigao u Sjenicu, a oma ujutru se sluči sila turska na nas udari, i vazdanje batalija trajla do ikindije, i, fala gospodu bogu, mi jesmo mejdan pridobili. Ima više od 100 glava turski što smo ocekli, a ranjeni broj se ne zna. Što je otišlo i nekoliko živi jesmo uvatili po vozvraščenju našem iz batalije dođe mi momak od vojvode Antonija Pljakića koji je s logorom kod Pazara, i kaza mi da su noćas Turci udarli na njegov logor. I jesu ga obtekli. A izvestije nisam polučio što se onamo slučilo”. U pismu Karađorđevom I. I. Isaevu od 30. maja on dopunjuje ove informacije vešću da je u ovoj bici samo 4 ustanika ubijeno, a 8 ranjeno.
Ova srpska pobjeda nad jakim Skopljakovim odredom bila je najveća ustanička pobjeda u Sandžaku 1809. godine. Sjenički i uopšte sandžački Bošnjaci su polagali velike nade u ovu vojsku jer je ona brojala oko 15.000 ljudi. Karađorđe poslije ove pobjede pošalje jedan odred od 2.000 ustanika sa 2 topa pod komandom Milana Obrenovića da tjeraju razbijeni Skopljakov odred. Ovaj srpski odred je zauzeo Novu Varoš i Prijepolje. Nićifor Ninković, učesnik borbi kod Nove Vroši, svjedoči u „žizi i opisanija moja” da su kod ovog mjesta vođene teške borbe, da je u njima poginulo mnogo Dragačevaca koje je predvodio Maksim Rašković. Prema drugim izvorima, u tim borbama je poginulo više stotina ljudi. I Karađorđe nam ostavlja informaciju da su kod Nove Varoši bile žestoke borbe. I kolona koja je dolazila sa juga je dočekana u zasjedi i potpuno razbijena. „Opisujući stanje u sjeničkoj tvrđavi u pismu upućenom Antoniju Pljakiću Karađorđe kaže: „I Turci su u velikoj muki, niti imaju kaku kuću u gradiću, niti imaju (h)rane, niti imaju vode, ni išta, i blizu smo i(h) dognali da se predaju, koje nadamo se da će se do dva dana ili predati ili pobeći. Ali ako i pobegnu, neće uteći, za što smo i(h) sa svi(h) strana obgradili i na sve drumove busije prometali da im indat ne može doći”. Hadži Mustaj-beg Čavić, rođeni Sjeničanin, bio je uporni branilac Sjenice i zapovjednik sjeničkog garnizona. „O jačini njegove vojske pre Karađorđevog napada 1809. nema bližih podataka. Čolak Anta Simeunović navodi da je Sjenicu branilo 1.000 Čavićevih vojnika. Vidosav Perišić tvrdi da je turskih vojnika u varoši bilo 2.000. Najverovatnije, brojci od 1.000 vojnika Perišić dodaje i pojačanja iz okolnih mjesta. I neki drugi pisani izvori pominju 1.000 vojnika koje su Srbi u borbi za ovu varoš „isekli ili rasterali”. Beg Čavić, vidjevši da nema nade da se može održati, a nemajući više niotkud da očekuje pomoći, ponudio je predaju grada još istog dana.
Karađorđe je jedva dočekao ovu ponudu, jer se vojska Numan-pašina približavala Sjenici. Zato su nastojali da se pregovori oko predaje Sjenice što prije završe. Prilikom pregovora dogovoreno je da Bošnjaci pod oružjem sa porodicama mogu poći kuda hoće. Bošnjaci su tražili slobodno i nesmetano povlačenje prema Novoj Varoši i dalje pema Bosni. Učesnik događaja Antonije Protić saopštava: „No ovde se moram groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe s Turcima je učinio dogovor na čestni način pustiti Turke s ženama, decama i malom; no ujutru, kada su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi, ne čekajući da izvrve svi iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspeju tri časti izići iz grada, a proči koji su se zatekli okrenu na naše pucati i u tom se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovde se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa svojom kadom umakao, to se ne zna. Na Đurđev dan poginulo je Turaka veše od 360 duša, a naših Srba 18 duša i to uskakajući u grad. Karađorđe naredi da mu dovedu roblje koji je god uhvatio, no ujutru 57 duša ženskih, po većoj časti devojaka. Ovde je dao preobući u čiste haljine i predati ih onim Turcima što su se zaprli u gradu. Oni roblje primili, i Karađorđe je njih na čestan način otpustio”. U Sjenici ustanici „zaplijeniše četiri topa, dosta oružja i municije, stoke, novca” (prema austijskim izvorima 20 oka zlata u dukatima)… Gnušao se od sjeničkog maskara i Vuk S. Karadžić, koji je inspirisan ovim događajem napisao: „Nije dužnost istoričara da krije od naroda njegovu sramotu nego da mu je, kao istinoljubac, otkriva u cilju odbacivanja takve prošlosti”.
Zbog toga što je istinito prikazao strašna zlodjela i vjerolomstva koja su ustanici počinili nad sjeničkim bošnjačkim življem, Vuka su napadali srpski historičari kao Batalaka, Milićević i drugi. Vuk pokajnički i sa grižom savjest kaže: „Leopold Ranke u svojoj knjizi:
Die serbis che Revolution kazao po mojijem riječima da je Kara-Đorđije Sjenicu onda uzeo na juriš, ali ja sad na svoju i sviju nas sramotu moram kazati da to nije istina, nego da je bilo ovako: „Kad Turci u određeno vrijeme otvore šanac i prođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokaka načinila, i dok ih još pola nije bilo izišlo (iz šanca), Srbi prednje stanu ubijati i pljačkati; kad to vide Turci, koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore, i stanu se nanovo braniti i Srbe koriti što tako na vjeri rade. Kara-Đorđije se pravdao da su to učinili ljudi nepokorni, bez njegovog znanja i dopuštenja i tako Turke nagovori „kojekuda” da opet pođu, ali i drugi put bude kako i prvi. Treći put morao je Kara-Đorđije dati Turcima za taoca kneza Đuku iz nahije kragujevačke i još nekoliko od znatnijeh poglavica (kojijeh imena ne mogu sad tražiti), tako ostali Turci izađu i otidu s mirom i Srbi uzmu Sjenicu”. „Ovo su meni tako pripovjedali ljudi koji su ondje bili i očima gledali”. Vuk bilježi i sljedeći potresni događaj: „Na Sjenici pola izišlo – crijevo se vuklo, dijete mrtve majke samo vuče…” Vuk nam prenosi, da je poslije sloma ustanka i samog Karađorđa pekla savjest zbog monstrumnih zlodjela na sjeničkom ratištu, koje su počinili njegovi vojnici. Gaja Pantelić prenosi njegove riječi: „Ne bi propali niti bi tako razdražili Turke da nisu ubili pašu, krstili Turke, uzimali im žene i djevojke i išli na Sjenicu”.
Govoreći o sjeničkoj bici, Vuk prenosi da mu je knez Miloš Obrenović pričao „kako je u srpskome logoru gledao tursku ženu mrtvu gdje leži, a malo dijete uza nju i drpa je za sisu kao tobože da sisa”. Izgleda da je ovo ubijanje Bošnjaka bilo dogovoreno i udešeno od strane srpskih starješina, pa je zbog prenagljenosti Srba cijeli plan propao. Karađorđe nije imao vremena da se na ovom duže zadržava, jer se Numan-pašina vojska primicala. Zato i pristane da dâ taoce Bošnjacima kao garanciju da će održati ugovorene obaveze. U pismu od 27. maja (9. juna) 1809. godine Antoniju Pljakiću Karađorđe sa ironijom javlja: … „koje danas jesmo polak Turaka iz grada sasvim ispratili na ćabu da više ne dođu. A ovo drugo što je ostalo sutra ću poslati kuda bilo, i posle toga ostaviću pola vojske, koja će poći pravo k Limu a jednu ovde da grad čuva u Sjenici, a ja ću s polak vojske pravo tamo doći i s pola topova na Pazar”. On potom zahtijeva od Pljakića da mu pošalje buljukbašu Maksima Berisavljevića koji odlično zna kako se preko Golije može doći do Novoga Pazara da mu bude putovođa. Sutradan, 9. juna, poslije odlaska Bošnjaka, uđoše Srbi u Sjenicu. Osvajanjem Sjenice došlo je do presjecanja centralne komunikacije koja je vezivala Sarajevo sa Novim Pazarom, odnosno Bosanski sa Rumelijskim pašalukom.
O ovom događaju Karađorđe obavještava Ruskog generala A. A. Prozorovskog pismom od 28. maja 1809. godine: … „uzeli smo dve kreposti: Novu Varoš i Sjenicu i jednu visoku dervnju. Iz kreposti Sjenice primio sam Turke na veru. I jesam sve nevredime otpustio u Rumenliju. Tim načinom razprostanili smo našu staru poziciju svuda na 15 sati do 20 dalje, i sada stoji naša vojska na reki Limu, koja u Drinu utiče kod Višegrada”. Pazeći na kretanje Numan-pašine vojske, Karođorđe mu izađe u susret na Suhodol, gdje je paša prije njega već bio stigao. Uveče, 9. juna krenu ustanička vojska za Suhodol. A sutradan, 10. juna, Srbi se utabore na sjeverozapadnom dijelu Suvodola, prema arnautskim položajima. Koliko je Karađoređe imao vojske u ovom boju teško je reći. Većina memoarista tvrde da je arnautska vojska brojem prevazilazila srpsku. Oni obično uzimaju da je Arnauta na Suhodlu bilo 8.000 ili 10.000, a neki čak i 20.000. To ne izgleda vjerovatno, jer u Numan-pašinoj vojsci nije bilo vojnika iz drugih sandžakata do iz Pećkog. A broj vojske koji oni navode Pećki sandžakat nije mogao dati ni 100 godina kasnije, odnosno 1912. za vrijeme Balkanskog rata. Dakle, broj arnautske vojske bio je mnogo manji, mada se tačan broj ne može utvrditi. Prema Batalaki 6.000 arnautskih vojnika učestvovalo je u borbi na Suhodolu bez i jednog topa…”ali su najposle morali (Arnauti) i većem broju sile i jačem junaštvu srpskom ustupiti lavorove vence od boja suvodolskog”.
Batalaka je u pravu kada tvrdi da je broj srpskih vojnika bio veći u boju na Suhodlu nego arnautskih, ali broj koji uzima za arnautsku vojsku je pretjeran i dovodi ga u kontradikciju sa samim sobom. I on kao većina memoarista tvrdi da je broj srpske vojske s kojom je Karađorđe pošao u Sandžak 8.000 ljudi s nekoliko topova. Pošto uzima da je u boju na Suhodolu bilo 6.000 Arnauta, Srba je u skladu sa njegovim kazivanjem bilo više od 6.000, jer su Srbi bili brojniji. Vjerovatno da Srba na Suhodolu nije moglo biti više od 4 – 4.500 ljudi, računajući tu i priliv vojnika iz ovih krajeva. Jer ako uzmemo da je Karađorđev odred brojao oko 8.000 ljudi, kao što kažu memoaristi, pa od toga broja odbijemo broj vojske Pljakićevog odreda koji je morao imati najmanje 1.500 vojnika, odred Milana Obrenovića od 2.000 ljudi, koji je operisao u pravcu Prijepolja i pazio na razbijene odrede Skopljakove vojske, da se ne prikupe i na neki način odsjeku Srbe od osnovice, i posadu u Sjenici i na drugim važnijim mjestima i karaulama, koja je opet mogla imati najmanje do 500 ljudi, onda se ne može ni pretpostaviti da je veći broj srpske vojske bio od 4 – 4.500 ljudi u bici na Suhodolu. Numan-paša je imao manje od Srba, dakle oko 4.000 ljudi, većinom Arnauta. Suhodol, mjesto na Pešterskoj visoravni je udaljeno 30 km od Sjenice i tada je imao 10 kuća: 6 pravoslavnih i 4 muslimanske. Odmah po pristizanju, Numan-pašine vojne snage su pristupile izradi rovova na Brdu koje se danas zove Karadža (po predanju ime je dobilo po Karađorđu nakon ove bitke). Ovo brdo odvaja Suhodol od Ugljanko – Tuzinjskog polja, odakle se očekivao dolazak ustanika. Sa ovog brda dominira pogled po cijeloj ravnici, koja obuhvata prostranstvo od desetak kilometara u prečniku. Mjesto je u strategijskom smislu bilo vrlo povoljno za Numan-pašinu vojsku. Zahvaljujući gustoj borovoj šumi kojom je tad bilo prekriveno ovo polje i jutarnjoj magli, ustanici su se skoro neprimjetno primakli arnautskim snagama. U prvom veoma žestokom sudaru Numan-pašini vojnici su ostvarili određenu prednost. Položaj koji su ustanici zauzeli bio je vrlo nezgodan, a uz to su bili premoreni od boja sa Skopljakovom vojskom, sjeničkim garnizonom i od noćnog marša. Numan-paša je bio svjestan toga i htio je da iskoristi svježinu svojih i premorenost i nepoznavanje terena srpskih vojnika. Zato je predveče 10. juna napao na Srbe. „Čili Pećanci Turci (čitaj Arnauti) udarili su sa sviju strana na srpsku odmarajući se vojsku u Suvodolu i u prvi mah su je gotovo smelo bili”. Ustanička pješadija se morala povući i u „kare” postrojiti kod topova. No Srbima je u pomoć priskočio Vule Ilić sa svojim konjanicima. „Vule Ilić, u taj isti smetnje čas, udari sa svom žestokošću vojničke sile i bez namisli na uzmicanje, sa srpskim konjanicima na jedno krilo turske vojske koje je spazio da se omalilo; tim ujedno i svoje okuraži i Turke tako zbuni da su bili prinuđeni u bekstvu obratiti se”. Dakle, ustanička konjica se prosto sjurila u bokove arnautske vojske, pa je nastala prava klanica. Arnauti su se nekako bili i pribrali od ovog snažnog kontranapada, pa su opet krenuli u napad. Dočekali su ih, međutim, karteči iz dva srpska topa, a zatim i plotuni iz pušaka. To je Arnaute pokoleblo, a kad Vule Ilić Kolarac poče vikati na Turskom: „Pobegoše naši! Pobegoše naši!” to stvori još veću zabunu među Arnautima, koji se ionako nisu dobro ni videli od guste magle, pa ustuknuše. Ohrabreni ustanici navališe na njih. Arnauti se dadoše u bjekstvo. Ranjeni Numan-paša uteče s bojišta i zaustavi se tek u Peći. Ustanici nastaviše gonjene razbijenog neprijatelja. Ali mnoge spasiše magla i noć.
Nakon dužeg povlačenja veliki broj Arnauta pokuša da se spasi zauzevši novu odbrambenu poziciju u jednoj kamenoj uvali. Polijegaše iza kamenih zaklona i otvoriše puščanu vatru na ustanike. Karađorđe naredi konjici da nastavi gonjenje onih Arnauta koji su povlačili prema Peći i Novom Pazaru, a pješadiji naredi da pokrene prema uvali velike kamene gromade. Ustanici spustiše na zemlju puške i torbe, dohvatiše se ogromnog kamenja, kojeg je bilo u izobilju na ivici uvale i počeše njime da zasipaju uvalu. Iz nje se začuše jauci i zapomaganje. Začas prestade svaki otpor. Preživjeli ostaviše oružje u uvali i počeše izlaziti iz nje sa podignutim rukama u najvećem neredu. Numan-paši je izginulo preko 600 vojnika, dok su ustanici izgubili 120 ljudi. Protić i Milutinović tvrde da je u pašinoj vojsci bilo i Srba. Srbi su prema Batalaki imali oko 100 mrtvih. „Tamo je Karađorđe zatekao obor-kneza Jovan-Savu, pod čadorom pašinim, uzme ga sa sobom i pošalje u Srbiju”. Jovan-Sava je bio knez Bihorski. Također je u Numan-pašinoj vojsci bilo i pripadnika plemana Vasojevići, naročito muslimana iz ovog plemena. Karađorđe K. K. Rodofinikinu javlja o borbi na Suhodolu i uspostavljenim vezama sa Crnom Gorom iz Sjenice, 28. maja 1809. godine: „Imam čast Vas pozdraviti i Vama javiti kako po bataliji 20-og maja, koje smo Vam pisali, onaj čas što se slučilo kako smo Turke srećno razbili. I po onoj bataliji o(d)ma(h) uveče jesmo vojsku spremili i onu noć svu noć nismo spavali nego smo putovali i išli smo na pećskoga Numan-pašu, koji je bio s vojskom u Suvodolu. I mi na 2 sata posle podne stigosmo u Suvodol i tu Turci pred nas iziđođe, bismo se na jednom mestu 3 sata, ali koliko je čislo Turaka bilo ne zna se potomu što i(h) potiskosmo i oni dadoše pleća bežati te smo i(h) terali do mraka. I tu je mnoga gibelj od Turaka bila, koja se ne može prebrojati i paša ranjen ode bezobzirno, nije se mogao obrnuti do Peći. A bolje ćete razumeti iz pisma g(ospodina) arhimandrita, koji je sam svojim očima vidio. I onde jesmo dosta naše braće hrisjana iz tamnice iz gvožđa izvadili, koji su bili zatvoreni, i svu onu nahiju do Peći jesmo ovamo digli i propratili mimo nas. Potomu mi u Sjenici dođemo i za nama Vasojevići dođoše 350 momaka i tu ima i nekoliko Crnogoraca što su došli samo viđenja radi. A Vasojevići i Brđani i Biorci i Belopoljci i (haska?) nahija tu se podigla i Turke biju i sada ćemo im džebane dati. I mi se spremamo na pašu Skopljaka da udarimo, koji je u Prepolju. S jedne strane ćemo udariti: Vasojevići i Brđani odonud će udariti, a mi ćemo odovud. I Vasojevići popalili sva turska sela do Suvodola. Već sada je put otvoren, može se lasno proći u Crnu Goru”. Na kraju poziva crnogorskog vladiku Petra I da se na Tari sastanu i sjedine.
Literatura
1. B. Hrabak, Novi Pazar i dejstvo južnih suseda u Sandžaku 1600-1800, Novopazarski zbornik XVIII, Novi Pazar 1994.
2. H. Šabanović, Turski izvori o srpskoj reovoluciji, Beograd 1956, 298.
3. M. Nenadović, Memoari, Beograd 1947, 149.
4. M. Dašić, Uticaj Prvog srpskog ustanka na nacionalnoolobolički pokret u Vasojevićima i ostalim crnogorskim brdima (1804-1813): u: Istorijski značaj srpske revolucije 1804. godine (Zbornik), Beograd 1983, str.5555.
5. S. Kemura, Prvi srpski ustanak, Sarajevo 1916, 18-20.
6. M. Ristić, Stari Vlah, Beograd 1963, 235.
7. Bogomil Hrabak, Život u Karanovcu za vreme Prvog srpkog ustanka, 80.
8. V. St. Karadžić, Život i običaji naroda srspkog, Druga godina srpskog vojevanja na dahije (odjeljak), Beograd 2005, 102.
9. Prema: M. Vukićević, Karađorđe II, 270; isto: B.Hrabak, Boj na Karanovcu, Beograd 1954.
10. Kraljevo i okolina (monografija), Kraljevo 1966, 232-235.
11. N. Rakočević, Odjek Prvog srpskog ustanka u Morači i nekim susjednim plemenima, Naučni skup “Istorijski znčaj srpske revolucije” 1804. godine, Beograd 1983, 506-507; također: Luburić Andrija, Drobnjaci pleme u Hercegovini, Beograd 1930, 93-94.
12. N. Rakočević, Odjek Prvog srpskog ustanka… 508
13. T. D. Đorđević, Prvi srspski ustanak u dolini Raškog Ibra; u: „Raška” br. 6-7, oktobar 1973, 18.
14. B. Hrabak, Nekoliko srpskih pisama na frontu prema Novom Pazaru i Novoj Varoši iz 1806. godine, Ogledi, knj. III, Beograd 1957, 75
15. Državni arhiv Republike Srbije, Knjaževa kancelarija, XIV – 143/1806.
16. M. Đorđević, Srbija u ustnaku 1804, 1813, Beograd 1978, 162; R.Nikolić, Zapisi o ratnicima, Zbornik radova Narodnog muzeja VI, Čačak 1975, 96.
17. Alija Bejtić, n.d., 24-25
18. Bogumil Hrabak, Srpski uatanici i Novopazarski sandžak (Raška) 1804-1815. godine, Istorijski časopis XL – XLI, Beograd 1993-1994, 113.
19. Građa iz zemunskih arhiva, knj. II – 1809, Beograd 1961, 20.
20. Ž. Sečenski, Pričanja savremenika o Prvom srpskom ustanku, 163.
* Objavljeno u časopisu: Bošnjačka riječ 10-11-12, str. 75-79, 91-98.
Bilo bi dobro da podeli sa forumom informacije o tome, kako bi ova dilema bila razrešena.
