Nestor Letopisac u beogradskom listu “Vreme” maja 1922. godine:
”Kad se tice zla, Srbi kao sluge i panduri vrlo su brzi. Glava Karadjordjeva stigla je u Beograd u jednoj zobnici vec 14. jula, a telo Vozdovo bilo je sahranjeno u Radovanjskom lugu blizu mesta gde je Karadjordje pogubljen.
Milos je bio u velikoj brizi od 7. do 14. jula, a 14. jula, kad je glava Karadjordjeva donesena u Beograd u njegov konak, on je video da je njegov najglavniji suparnik pao, i on je osetio samo radost i zadovoljstvo, koje nisu kvarili nikakvi drugi osecaji.”
Ali kako je nastupila noc izmedju 14. i 15. jula, Milos, iako bez skrupula, poceo je osecati grizu savesti i u njegovom konaku (koji se nalazio onde gde je danas zgrada mitropolije, prekoputa Saborne beogradske crkve), u jednoj sobi na belom tanjiru stojala je oprana Vozdova glava sa otvorenim krupnim staklastim ocima mrtvaca. Tanjir je stajao na tronogoj stolici, a pored njega stajalo je kandilce zapaljeno. Bleda svetlost od kandilca osvetljavala je tamno bledu razbarusenu Vozdovu glavu pred kojom je Milos stajao na kolenima, moleci se Bogu i cesto puta ponavljajuci “oprosti kume Djordje! Oprosti gospodaru!”
Milos se je smirio tek kad su se ukazali zorini zraci jutra 15. jula. Odsecene glave – Karadjordjeva i njegova momka Nauma Krnara, bile su poslate veziru. Stari Turci su poznali Vozdovu glavu i silno su se obradovali. Vezir je vratio glave Milosu i Milos je nasao jednog kasapina. I sesnaestog jula u podrumu konackoga mutvaka (kuhinja) derao je glavu Vrhovnog vozda prvog ustanka kasapin, i od straha je, radeci taj posao, drhtao.
Kad je zavrseno deranje kasapina je uhvatila groznica, on je otisao kuci; i, kako kazu savremenici, od toga je i umro. Oderanu kozu sa obadve (glave) dali su Peri curciji da ih osoli, ispuni pamukom i slamom i vrati u konak Milosu. Kad je sve to uradjeno, onda je ispunjena glava Karadjordjeva zajedno sa Naumovom poslata veziru u grad, otkuda je ona posle odaslata u Carigrad.
Medju troskovima ucinjenim 1817. od 1. januara do 30. juna, a koji su zapisani u tefterima, nalazi se zapisano: “za Kara Djordjevu glavu 35 grosa”. Nasto je to potroseno, ne zna se, ili je baksis za donesene glave, ili je trosak kasapinu, ili Peri curciji, sto je glavu ispunio.
Kad je glava ispunjena i poslata za Carigrad, Milos je pisao binaeminu beogradskom Hadzi-Ali-agi nazivajuci ga svojim velikim prijateljem: ”Vas usrdno pozdravljajuci preporucujem za nas razgovor, koga smo imali pri nasem polasku za Carigrad...
Za vernost nasu mozete predstaviti (sultanu i divanu):
1...
2. da smo svakog odmetnika u sve vreme primirja svagda uhvatili i veziru u ruke predavali...
3. Evo sad najglavnija stvar od koje (je) najveca sumnja bila, svrsili smo. Karadjordjevu glavu preko previsokom dovletu saljem, i time zasvedocavamo da se nas narod vise ni u kakvoj prilici pobuniti nece, samo ako rahatluk imao da bude...”
Glava Karadjordjeva stigla je u Carigrad.
U turskim krugovima vest o smrti Vrhovnoga Vozda izazvala je zaista veliku radost. A kad je glava bila podnesena sultanu, ovaj nije verovao da je to glava Karadjordjeva, ali kad mu je predat prevod Milosevog pisma srpskim deputima u Carigrad on je poverovao, silno se obradovao i naredio da tatarina, koje je glavu doneo, zaogrnu curakom od skupocena zibelina.
Turski velikasi cestitali su srpskim deputatima sto je pogubljen srpski Vrhovni Vozd prvog pokreta, koji je bio olicenje srpskih pobeda, koji je deset godina upravljao sudbom Srbije, koji je svojim imenom ispunjavao celu Evropu, a svojim pobedama zadivio ne samo svet nego i najveceg vojnika XIX veka, Napoleona I. Da, velikasi turski cestitali su srpskim deputatima sto je pala glava onoga Srbina koji je celo srpsko pleme zadahnuo teznjom za nacionalnim oslobodjenjima i ujedinjenjem.
I ta glava istaknuta je bila pred sarajem na bedemu sa natpisom: “glava čuvenoga harambase srpskih hajduka zvanog Karađorđe”.
Lobanja Karadjordjeva bila je ukopana u Beogradu pored Saborne crkve, pa je docnije, kada je 1819. god. telo Karadjordjevo iskopano i preneseno u Topolu tamo i pogrebena, koliko se secamo kazivanja, van crkve, a sastavljena je s telom tek docnije.
Izvor
Šta je sad ovde glava, a šta lobanja?