Čiji je naš jezik

Dakle ako mi Srbi kao jedini narod u Evropi nemamo dva veka knjizevnosti, onda treba da se kitimo tudjim perijem, da popunimo tu rupu inace smo najgori u Evropi. Pokusajmo da maznemo Hrvatima njihovo i da pripisemo sebi da mozemo da kazemo nismo najgori i najjadniji u Evropi, da kazemo imamo i mi necime da se pohvalimo. :D

Nisu jedini. Nemaju ni Rusi pa ne prave od toga paniku.
 
Podebljano crvenom bojom. Vuku se često prigovara da je namjerno izostavio ili napustio najnovije jotovanje suglasnika d i t (đevojka, ćerati) i uveo 1839. g. arhaičniji način po uzoru na dubrovačku književnost (djevojka, tjerati, itd.) ali u narodnim govorima Srba Bosanske krajine odsustvo najnovijeg (i)jekavskog jotovanja nije zanemarljiva stvar.

"Jotovanje grupe
jqev.jpg


Alfred Jensen, Gundulic und sein Osman, Göteborg, 1900, 87.

Mora se proznati da si postavio hrpu materijala. Samo- ne znam baš s kojim ciljem ?

1. naravno da postoje primjeri tipa djed (a ne đed) među pravoslavcima u to doba, nu to nije bio razlog za uvedbu te inovacije u Karadžićev model. Kako se sve više približavao Hrvatima i komunicirao s njima, uvodio je jezične odlike prihvatljivije njima (a i općemu obliku jezika), i to manje iz "govora" - što je prikaz koji ga stavlja u okvire "osluškivača", dok je motivqacija vjerojatno jača zboh jače asimilacije djela Kačića, Stullija, Miklaje,..

2. postoje riječi koje zvuče hrvatski, a nazočne su u srp. pisanom korpusu prije. Što je tu sporno ? I najbolje djelo za "detekciju" tih riječi, ARj, je u njekim stvarima slabije pouzdan. Tekar sad, uz digitalizaciju baštine, jasnije se može odrediti pojava pojedinih leksema . Tomu su, s hrv. strane i poslužili i dijelovi hrv. rječnika crkvenoslavenskoga, kao i izdanja mnogih starijih rječnika - a i većih i popularnih vjerskih obrednika: http://tacno.net/kultura/matija-divkovic-opet-medu-nama/
Konačno, naveo sam Jagićev kratki, "od oka" popis, napravljen 1864. bez njekih pretenzija:
jagic-vuk-NZ.jpg


3. Gundulićeva - kakvog ima smisla analizirati majčinu oporuku ? Ako je već do karakteristične dubrovačke
štokavštine, evo oporuka Dubrovčana zabilježenih na tzv. lingua serviana u Srbiji, koje je analizirao Pavle Ivić

Dr Branislav Nedeljković mi јe poslao i svoјe prepise dvaјu drugih dubrovačkih dokumenata.

Dokument Test not XLIII, fol. 4-4', glasi:

Testamentum Blasii Nic. Nemanich defuncti Belgradi M. D. LXIX ind[ictio]ne XIIma die vero XXXI Januarii Ragusii. Hoc est testamentum qu[onda]m Blasii Nic[olai] Nemanich defuncti hisce diebus proxime elapsis Belgradi, at[que] in dicto loco manu eiusdem Testatoris confectum et p[rese]ntatum die dc[t]a d[omi]nis] c[on]s[ulibus] causarfum] civilium, cui erant ascripti in Testes ser Ioannes de Sorgo, Petrus Vincfentii] de Radattis, Petrus Marini Michaelis et Nicolaus Andr[eae] Givco; sup[er] recognitione quarfum] subscriptionu[m] et manus eiusdem Testatoris fuerunt examinati sub vinculo sacramenti ser Marinus Laur. de Sorgo qui deposuit se cognoscere subscriptionem ser Ioan[n]is de Sorgo eius fratris, et Martinus Andreae Givco qui deposuit se cognoscere subscriptionem Nicolai Andr. Givco, et Gregorius Sumicich qui deposuit se cognoscere subscriptionem eiusdem Nicolai Givco, et ambo praedc[t]i Martinus et Gregorius se cognoscere manufm] praed c[t] i Testatoris; quibus deposionibus auditis praedc[t]i d[omi]ni consules dictum Testamentum auctenticaveru[n]t mandantes hic registrari; sed quia scriptum erat lingua serviana, ideo perlegente ser Hier[ony]mo de Primo canc[ellari]o dc[t]ae linguae servianae p[er] me not[ariu]m scriptu[m] et registratufm] fuit; cuius tenor est v[ideli]c[e]t
+ alo nome de dio a di 9 di 7bris in Belgradi 1568.
Ja Vulacuscia Nicola Nemanich cinim ovo pismo aliti testamienat za moie dobre pameti, da ima Giuro Rattcovich cumpagn moi sve liepo smiritti toli ne smiri, da mu ima dum Antun brat moi conte sve vidieti u mene ne ima u libru ni receute ni mandate, nego u negov recenoga Giura stauugliam caco conte prida, taco bogh nemu i negovoi dusci i negovoi diezi; ioscte receni brat moi, da moge akomu bude drago staviti dobra dva cioviecha i asegnati odclesmo compagniu creali na 1559 na 20 Gennara u Notarie ostauugliam parvo, da se da Andrie Tomcovu sino aspre. 6000. E momcu Luzi ducfata]. 30. i chagline val. duc[ata]. 30. — Petru Cucaciu a[spra]. 400. i hagline, as[pra] 400. Jacobu Lunardovu xali iznarausc [?] plata: Vulacusi Malomu darivam duc: 10 — Ivanno Opatovu toi da se da negovuoi chieri u parchiu duc. 400, govoru duc: 400 brattu don Antun za liubauv duc. 2000 i od cuche tri diela recenomu dum Antunu, Petru Nicolichiu duc. 30. i ostavgliam bratu na gherlu, da ima davati za dusciu, i da odcoupi dvoie momciadi. I Vulahusciami e Ivannovich dugian asfpra]. 16.500.. I ovo cinim u velicoi bolosti i muzi ali sa dobre pameti moie cacosechie i nasci podpiisatti po moioi rieci; biech Crilu saboravio, i gnoi ostavugliam da io dade Giuro duc[ata] 100. svacaco. Re[nuntiando].

Hoc autem testamentum nullo testi[monio] rumpi possit et c.
Biagio di Nic[olo] Nemanich

Srpskohrvatski deo teksta glasi u transkripciјi:

Јa Vlahuša Nikola Nemanjić činim ovo pismo aliti testamјenat za moјe dobre pameti, da ima Đuro Ratković kumpanj moј sve liјepo smiriti. To li ne smiri, da mu ima dum Antun brat moј konte sve vidјeti. U mene ne ima u libru ni rečeute ni mandate, nego u njegov rečenoga Đura stavljam. Kako konte prida, tako bog njemu i njegovoј duši i njegovoј dјeci. Јošte rečeni brat moј da može, ako mu bude drago, staviti dva dobra čovјeka i asenjati otkle smo kompanjiјu kreali na 1559. na 20 dženara u notariјe. Ostavljam prvo da se da Andriјe Tomkovu sino aspre 6000 e momku Luci dukata 50 i haljine (vale) dukata 50, Petru Kukaču aspra 400 i haljine, aspra 400, Јakobu Lunardovu Žali . . . plata. Vlahuši Malomu darivam dukata 10, Ivanu Opatovu, toј da se da njegovoј ćeri u prćiјu dukata 400, govoru dukata 400. Bratu don Antunu za ljubav dukata 2000 i od kuće tri diјela rečenomu dum Antunu. Petru Nikoliću dukata 30. I ostavljam bratu na grlu da ima davati za dušu i da otkupi dvoјe momčadi. I Vlahuša mi јe Ivanović dužan aspra 16.500. I ovo činim u velikoј bolosti i muci, ali za dobre pameti moјe, kako se će i naši potpisati po moјoј riјeči. Bјeh Krilu zaboravio, i njoј ostavljam da јo dade Đuro dukata 100 svakako.

Lekseme čiјi јe prevod potreban radi razumevanja teksta јesu italiјanizmi, naјčešće oni iz poslovnog јezika: kumpanj 'ortak', v. RЈA kumpanj 'drug' od XVI v., pored ostalog iz Dubrovnika; konat (ili kont ?) 'račun', u RЈA konat (i kont) od XVII (odn. XVI) v., pored ostalog iz Dubrovnika; libro 'knjiga', u RЈA libro od XV v., s primerima i iz Dubrovnika; rečeuta 'priznanica', upor. ital. ricevuta 'isto'; mandata 'punomoć', ital. mandato 'isto'; asenjati 'naznačiti', ital. assegnare; kompanjiјa 'ortakluk', ital. compagnia; kreati 'stvoriti', ital. creare, upor. u RЈA krean s primerima iz M. Držića i s napomenom da za inf. kgeati nema potvrde; dženar 'јanuar', RЈA Äenar s dokumentaciјom i iz dubrovačke književnosti; sino 'do', ital. sino. Upor. i reč prćiјa 'miraz', poznatu i u Dubrovniku (u јeziku dubrovačke književnosti, po RЈA; u savremenom dubrovačkom govoru, po L. Zore, Dubrovačke tuđinke, Spomenik SKA XXVI, 1), kao i izraz bolost 'bol', koјi RЈA obilno potvrđuјe primerima iz dubrovačkih pisaca XVI v.

Od fonetskih osobina i tu јe naјupadljiviјi јekavizam (ali prě- > pri- u prida; tipična dubrovačka crta), a zaslužuјe pomen i otpadanje -j u јo 'јoј' (takođe obično u јeziku dubrovačke književnosti, v. npr. Rešetar, Jezik pjesama Rariinina zbornika 132, Vaillant, n. d. 1307), kao i dodavanje -j u toј (pogotovu često u јeziku dubrovačkih pisaca). Iz morfologiјe ćemo registrovati 1. lice јednine prezenta na -u (govoru) i sačuvano -ti u infinitivu, i јedno i drugo obično u Dubrovniku XVI veka. Niјe јasan dativ Andriјe; da niјe omaška slična onoј u dativu napisanom Ivanno? Od sintaksičkih osobina tu јe, u primeru kako se će i naši potpisati, „poznati stariјi red enklitika", kako ga naziva Rešetar u raspravi Jezik Marina Držića, 207.


- se zapadna štokavština (od istočne, u susjedstvu) razlikuje po:

* naglašavanju
*nepostojanju "đekanja" u tekstovima
* nema crkvenoslavizama, a ima mnoštvo čakavizama
(zač, ki, ke, ku,...)
* jednoslogovan izgovor dugoga jata, za razliku od dvoslogovnoga u Njegoša- koji je pisao koja 2 stoljeća kasnije
* cijela frazeologija koja je naslijeđena iz hrvatskih vjerskih knjiga, o čem je najpreciznije pisao
Pederin: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=136112
...
Na stručnoj je razini književni jezik Dubrovnika toga doba potpuno jasno obrađen i razrađen:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=112187

Konačno, bilo tko koji je čuo, sada, autentičan govor Dubrovčana i Konavljana, te s druge strane Srba iz Like, Banije, Korduna, područja oko Banja Luke,... ostaje upravo osupnut različitošću govora, rječnika, naglaska, sintakse,...praktički svega. To su dva svijeta. A kako li je tek bilo prije ....
 
Po meni kao laiku za lingvisiku, ali ne i za najprostiju logiku, Kordićka je definitivno u pravu. Prosto mi je neshvatljivo kada neko tvrdi da su današnji hrvatski i srpski (naravno i bosanski i crnogorski) u lingvističkom smislu dva različita jezika a ne jedan jezik. Da su oni jedan jezik nam svjedoči da se mi razumijemo perfektno bez prevodioca. Evo citata iz jednog teksta koji sam našao na internetu:

Убеђен сам у твоју рационалности добре намере али ово ти јесте наиван разлог. Интернет-агитатори и не поричу да се Срби и Хрвати могу споразумевати без преводиоца, него тврде да је реч о различитим језицима на бази неких других аргумената, често на основу неких насилно произведених разлика које се у говору углавном и нису примиле. Верујем да ти је тај механизам јасан пошто је и у Црној Гори нешто слично рађено у вези са записавањем меканог с и з.

Пре неки дан сам гледао изјаву Марина Чилића после меча са Ђоковићем. Пошто ми је било досадно, реко ајде да избројим колико ће хрватских речи употребити за тих неколико минута.

Једну једину- реч разина. И то само ако усвојимо да је реч о кроатизму, а знамо да заправо није. Једну једину реч коју на његовом месту не би изговорио Ђоковић или било који други српски тенисер. Можете слушати дечка 5 минута, а да не можете закључити је ли Хрват или Србин. Ако би се то што је рекао ставило на папир, ни језички експерт не би могао да утврди да ли је реч о Србину, Хрвату или неком од осталих народа који говоре тај језик.

Друго, не знам да ли примећујеш како Урван Хробоатос користи дискусију да убаци своју омиљену мантру о "хрватским писцима", међу које бестидно по n-ти пут убацује на пример Марина Држића, иако нема ама баш никаве везе са овом причом. Упорним понављањем једне бесмислице, заправо лажи, покушава да генерише хрватску историју. Најјадније је што при томе фалсификују и онај део историје који се заиста тиче Хрвата.
 
Konačno, bilo tko koji je čuo, sada, autentičan govor Dubrovčana i Konavljana, te s druge strane Srba iz Like, Banije, Korduna, područja oko Banja Luke,... ostaje upravo osupnut različitošću govora, rječnika, naglaska, sintakse,...praktički svega. To su dva svijeta. A kako li je tek bilo prije ....
Коначно, ко год је чуо, сада, изворни говор Дубровчана и Конављана те, с друге стране, Хрвата из Међимурја, Подравине... и, с треће стране, Хрвата из околине Бузета, Жмиња, Лабина... остаје управо осупнут различитошћу говора, рјечника, нагласака, синтаксе... практички свега. То су три свијета. А како ли је тек било прије...
 
Nije tačno da kod Srba dva stoljeća postoji rupa, bez apsolutno ikakvih pisanih dokumenata. Naravno, mračno je doba jasno, ali to ne znači niti da u to vrijeme nema nikakvih tekstova, niti da su Srbi uopšteno nepismeni.

P. S. Ostavljajući pitanje crnogorskog književnog korpusa za sada argumentacije radi po strani, ne vidim zbog čega književno djelatništvo arhiepiskopa barskog i primasa srpskog Andrije Zmajevića treba isključivati iz srpske književnosti, a ponajmanje zašto bismo, ukoliko bismo se opredjeljivali između hrv. i srp., svrstali pod ovo prvo.
 
Ne znam čemu ovakvo majmunisanje.

1. Link prema radu dr Kovačevića dao sam Slavenu na pitanje o opšteprihvaćenim lingvističkim kriterijima istosti-različitosti dvaju jezika jer sadrži te, opšteprihvaćene lingvističke kriterije koje nije Kovačević izmislio.

2. Iako si nepotrebno skrenuo sa teme - srpska latinica je latinica srpskog jezika koja je sačinjena za srpski jezik. Kontinuitet sa katoličkom književnošću srpskog jezika nije nužno održavati istrajnom upotrebom standardne srpske latinice, jer se pre svega, radi o različitim verzijama latinice, ergo različitim pismima. Srpskost dubrovačke književnosti kao i srpskost ostalih katoličkih pisaca srpskog jezika = pisaca srpske književnosti (Andrije Kačić-Miošića, Matije Divkovića - koji piše ćirilicom, Antuna Matije Reljkovića, Vida Došena, Matije Petra Katančića itd.) dovoljno je naučno braniti - nije potrebno robovati nekom parcijalnom grafijskom kontinuitetu, kao što Hrvati nemaju potrebu da upotrebljavaju glagoljicu da bi ukazali na hrvatskost glagoljičkih rukopisa.

Te fantazije nitko normalan ne uzima ozbiljno. I stari su Ilirci, posebice pomirljivi ljudi poput Antuna Mažuranića, itekako bili svjesni što je što. Tekst iz 1855, prenesen u PSHK, jasno kaže:

* da je književnost bosanskih franjevaca hrvatska

* je pravi hrvatski narodni jezik, po narječjima, čakavski, štokavski, pa i kajkavski- iako se za pravu hrvaštinu drži štokavsko i čakavsko narječje

* bez njeke zločestoće veli da je i Dositej Obradović počeo pisati hrvatskim jezikom.

To nije neki unitarizam, a ni nametanje. Nu jasno se vidi da su Hrvati, misleći ljudi, onoga doba, jasno razlučili opseg hrvatskoga jezika, a za srpski (koji ovdje nije izrijekom ni spomenut, iako književnost jest) držali su da je kao i hrvatski, no po načelu razumljivosti, ne ulazeći u nijanse koje u to doba nisu imale nikakvoga smisla.

amaz1.jpeg

amaz2.jpg

amaz3.jpg

amaz4.jpg

...
 
Битно је да Хрвати имају, и зато праве панику!!!:bum:

Hrvati svega imaju prijatelju. Nema toga sto Srbija ima a Hrvatska nema. A ima toliko toga sto Hrvatska i Hrvati imaju a Srbija i Srbi nemaju. I nitko vam ne govori da ste zbog toga manje vrijedni, da ste primitivni, da ste na nizem stupnju razvoja. Naravno dio Hrvata vas smatra takvim u svakom slucaju ali nitko ne pise knjige koje se bave Srbima i takvom tematikom, dok je kod vas popularna takva literatura u kojoj se bavite drugima, u kojoj sebe uzdizete a druge prikazujete kao nis korist. Volite takvu literaturu, valjda vam ona dodje kao apaurin.
 
Poslednja izmena:
Hrvati svega imaju prijatelju. Nema toga sto Srbija ima a Hrvatska nema. A ima toliko toga sto Hrvatska i Hrvati imaju a Srbija i Srbi nemaju. I nitko vam ne govori da ste zbog toga manje vrijedni, da ste primitivni, da ste na nizem stupnju razvoja. Naravno dio Hrvata vas smatra takvim u svakom slucaju ali nitko ne pise knjige koje se bave Srbima i takvom tematikom, dok je kod vas popularna takva literatura.

Prvo naravno da se pisu knjige o Srbima u Hrvatskoj ja sam licno nekih citao.

Drugo sta je to konkretno sta Hrvati imaju a Srbi nemaju???
 
Hrvati svega imaju prijatelju. Nema toga sto Srbija ima a Hrvatska nema. A ima toliko toga sto Hrvatska i Hrvati imaju a Srbija i Srbi nemaju.

Idi pa se leči. PS. Očigledno je da nemaju Krstaricu kad ovde redovno visite.

- - - - - - - - - -

Никако да се сјетим чија је то реченица, али чија год била, веома је занимљива: „Срби и Хрвати су један народ који раздваја исти језик”. :D

Fric, čovek deb'o.
 
Vidim - skener se usijao pa treskaš kao odgovor šta ti dođe na red. Koga briga u ovom kontekstu šta je mislio Antun Mažuranić, da ne govorim o tvom tumačenju njegovih stavova. Mislim da ti je za ovakvu vrstu komunikacije diskutant Ateist idealan sagovornik.

Ja ne znam, ali divim se pamučnoj rastegljivosti živaca nekolicine vas da uvek iznova ulazite u debatu sa dotičnim, kad to praktično i nema svrhe. Već uigrana shema razgovora kroz milion referenci, sveza, interlinkova koje pretpostavljam i da sam ne pročita pre nego što ih postavi.

Dosledan stav A. Mažuranića kog je dotični pomenuo je to da je kajkavština kao dijalekt nesrazmerno bliži Prešernovom slovenačkom nego li "narodnom jeziku Hrvata, hrvatskosrpskom" pod kojim on podrazumeva isključivo dijalektno srođenu štokavštnu i čakavštinu (1860.)
Nije na odmet pomenuti i onu njegovu opasku kako u Banskoj Hrvatskoj onog vremena se nije moglo naći ni desetina ljudi koji govore narodnim jezikom, već uglavnom stranim na nemačkom i mađarskom.

Time se A. Mažuranić svrstava u niz lingvista Kopitar-Miklošič-F. Marn koji su nepokolebljivo držali do slovenačkog identiteta zagorske kajkavštine, o čemu dotični postavljač očito, kao pao s kruške, pojma nema.
 
Poslednja izmena:
Ja ne znam, ali divim se pamučnoj rastegljivosti živaca nekolicine vas da uvek iznova ulazite u debatu sa dotičnim, kad to praktično i da nema svrhe. Već uigrana shema razgovora kroz milion referenci, sveza, interlinkova koje pretpostavljam i da sam ne pročita pre nego što ih postavi.

Dosledan stav A. Mažuranića kog je dotični pomenuo je to da je kajkavština kao dijalekt nesrazmerno bliži Prešernovom slovenačkom nego li "narodnom jeziku Hrvata, hrvatskosrpskom" pod kojim on podrazumeva isključivo dijalektno srođenu štokavštnu i čakavštinu (1860.)
Nije na odmet pomenuti i onu njegovu opasku kako u Banskoj Hrvatskoj onog vremena se nije moglo naći ni desetina ljudi koji govore narodnim jezikom, već uglavnom stranim na nemačkom i mađarskom.

Time se A. Mažuranić svrstava u niz lingvista Kopitar-Miklošič-F. Marn koji su nepokolebljivo držali do slovenačkog identiteta zagorske kajkavštine, o čemu dotični postavljač očito, kao pao s kruške, pojma nema.

Upravo tako gosin Zare. Njegove argumentacije su tipa "Ranko Bugarski je neloš lingvist", a "na Snježanu Kordić nitko se relevantan i ne obazire" i tako - od jutra do sutra. Zabavno mu.
 
Mora se proznati da si postavio hrpu materijala. Samo- ne znam baš s kojim ciljem ?

1. naravno da postoje primjeri tipa djed (a ne đed) među pravoslavcima u to doba, nu to nije bio razlog za uvedbu te inovacije u Karadžićev model. Kako se sve više približavao Hrvatima i komunicirao s njima, uvodio je jezične odlike prihvatljivije njima (a i općemu obliku jezika), i to manje iz "govora" - što je prikaz koji ga stavlja u okvire "osluškivača", dok je motivqacija vjerojatno jača zboh jače asimilacije djela Kačića, Stullija, Miklaje,..

2. postoje riječi koje zvuče hrvatski, a nazočne su u srp. pisanom korpusu prije. Što je tu sporno ? I najbolje djelo za "detekciju" tih riječi, ARj, je u njekim stvarima slabije pouzdan. Tekar sad, uz digitalizaciju baštine, jasnije se može odrediti pojava pojedinih leksema . Tomu su, s hrv. strane i poslužili i dijelovi hrv. rječnika crkvenoslavenskoga, kao i izdanja mnogih starijih rječnika - a i većih i popularnih vjerskih obrednika: http://tacno.net/kultura/matija-divkovic-opet-medu-nama/
Konačno, naveo sam Jagićev kratki, "od oka" popis, napravljen 1864. bez njekih pretenzija:
Pogledajte prilog 334187

3. Gundulićeva - kakvog ima smisla analizirati majčinu oporuku ? Ako je već do karakteristične dubrovačke
štokavštine, evo oporuka Dubrovčana zabilježenih na tzv. lingua serviana u Srbiji, koje je analizirao Pavle Ivić


- se zapadna štokavština (od istočne, u susjedstvu) razlikuje po:

* naglašavanju
* nepostojanju "đekanja" u tekstovima
* nema crkvenoslavizama, a ima mnoštvo čakavizama
(zač, ki, ke, ku,...)
* jednoslogovan izgovor dugoga jata, za razliku od dvoslogovnoga u Njegoša- koji je pisao koja 2 stoljeća kasnije
* cijela frazeologija koja je naslijeđena iz hrvatskih vjerskih knjiga, o čem je najpreciznije pisao
Pederin: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=136112
...
Na stručnoj je razini književni jezik Dubrovnika toga doba potpuno jasno obrađen i razrađen:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=112187

Konačno, bilo tko koji je čuo, sada, autentičan govor Dubrovčana i Konavljana, te s druge strane Srba iz Like, Banije, Korduna, područja oko Banja Luke,... ostaje upravo osupnut različitošću govora, rječnika, naglaska, sintakse,...praktički svega. To su dva svijeta. A kako li je tek bilo prije ....

Nepostojanje đekanja nije samo pisana odlika Dubrovčana, na prethodnoj stranici sam postavio rukopis jednog popa iz sjev. Dalmacije (najvjerojatnije Ličanina) u kojem nema striktno pisanog đekanja jer koristi "dieda" (odn. djeda). Stavi Ghiuro umjesto Đuro, dodaj slobodno poneki čakavizam ili talijanštinu, a može i ponešto iz hrvatskih crkvenih knjiga, napiši isti tekst na latinici i dobićeš pljunuti dubrovački govor kod popa Silvestra.
Nejotovani oblici, kao što je rečeno, postoje u zapadnokrajiškim i ličkim (i)jekavskim govorima, razlog za to je što su se ti ljudi rano (15. i 16. v.) odvojili od hercegovačke matice kada najnovije (i)jekavsko jotovanje nije bilo u potpunosti izvršeno u njoj. Upravo ova činjenicau može ići u prilog tezi da je zapadnoštokavski ijekavski jezik Dubrovnika mogao proći kroz sličnu fazu čuvajući arhaične forme ako je već u nekom bližem ili daljem srodstvu (nepotrebno precrtati) s okolnim
ijekavskim govorima bez obzira bili oni istočnoštokavski ili ne.

Drugo, jednosložan izgovor dugoga jata je odlika zapadne štokavštine, veliš. Sem Dubrovnika, ovo je uglavnom odlika govora centralne Hercegovine (A. Peco). Kod zapadnokrajiških ijekavskih govora, postoji određen broj sela, jedno pored drugog, pogotovo u okolici Drvara, govor jednog odlikuje jednosložan, a drugog dvosložan jat.

"Dvosložna zamjena dugog ě karakteristična je za sve zapadnobosanske ijekavske govore. Međutim, jednosložna zamjena dugog ě zastupljena je uglavnom u zapadnim i jugozapadnim govorima."


desic-1.jpg


Milorad Dešić, Zapadnobosanski ijekavski govori, Srpski dijalektološki zbornik, XXI, Beograd 1976, str. 306.

Evo, kako to izgleda na terenu, karta br. 2 iz iste knjige:

ijeje1-1.jpg


Istočnohercegovacke govore (opet, Peco) odlikuje dvosložna zamjena jata, po tom kriterijumu bi govori istočne Hercegovine, Užica, sjevernog dijela Bosanske krajine bili svrstani u istočnu štokavštinu, a govor Dubrovnika, centralne Hercegovine, kao i dobar broj "jednosložnih" sela u zapadnom i jugozapadnom dijelu Bosanske krajine i dobrog dijela Like (1. Refleksi dugog jata, Lika - češće jednosložan, centralna Hercegovina - češće jednosložan, istočna Hercegovina - češće dvosložan) u zapadnu. Zanimljiva logika.

jatlika1-1.jpg


Milan Dragičević, Govor ličkih jekavaca, Srpski dijalektološki zbornik, 1986, tabela na 228. str.


Međutim, kad se kod Dešića pogleda doista iscrpan spisak skoro svih zabilježenih ijekavskih refleksa očigledno je koliko ima varijacija na različitim terenima i unutar istih mjesnih govora, tako da je apsolutno nemoguće i nelogično dijeliti ijekavske govore na zapadnu i istočnu štokavštinu samo na osnovu refleksa jata.

jekavski1-1.jpg


jekavski2a-1.jpg


jekavski3-1.jpg


M. Dešić, Nav. djelo, str. 111-113.
 
Poslednja izmena:
Nakon svega, postavlja se najvažnije pitanje, da li je dubrovački govor doista jednosložan po pitanju refleksa jata kao što Hrobi tvrdi i zbog toga se svrstava u zapadnu štokavštinu, ili je ipak identičan svome najbližem susjedu, govoru istočne Hercegovine? Iz navedenog Dešićevog rada, Budmanijev podatak (Dubrovački dijalekt, kako se sada govori, str. 156.)

dg1-1.jpg


ih1-1.jpg


Ovo je suština jezičkog spora između Srba i Hrvata. Dubrovnik.
 
Poslednja izmena:

Back
Top