Čiji je naš jezik

[Пилипенда]

Pričaju on tako en général, "centralnojužnoslavenski dijasistrm" po Brozoviću, ali nema nijedne ozbiljne dijalektološke studije koja se bavi i zaključuje da postoji dialect continuum između štokavskog i kajkavskog. Srpski se dijalektolozi ne bave kajkavskim, tako da ovi mogu da kenjaju šta hoće, ali ne i da dokažu.

Тај „централнојужнославенски дијасистем” је чудо. Једно кај си је денул сим, друго кај пак оставил там.

 

[Сребрена]

Mrkalje, kad se već pomenuše narodne pesme, da te pitam ovde, pošto ne mogu da nadjem onu tvoju kratku temu o glagoljici.
Možeš li da nađeš i okačiš na glagoljičkom pismu pismu , a možda i prozu, o Milošu Obiliću?

Radi se o hronici fra Šimuna Klimantovića, završenoj 1508.godine,a na 18.oj strani pominje je Mihaljčić
http://www.scribd.com/doc/125780254/Rade-Mihaljcic-Junaci-Kosovske-Legende

Naravno, ako uspeš da isečeš kako se glagoljičkim slovima pisalo Miloš Obilić, to je prava stvar

 

[Urvan Hroboatos]

Srbi moji nista svoje nemate.Cak nemate niti jedno najobicnije nacionalno jelo, a da drugo sve ne spominjemo. Niste vi krivi ili da govorim da ste manje vrijedni ili nesposobni. Imali ste takvu proslost i cinili ste vjerojatno najbolje sto ste znali i mogli. Da nije bilo Turaka stvari bi bile drugacije. Hocu reci takve su okolnosti bile, a sad o sebi pjevat kao o junacima, o herojima, najbolji smo, najaci smo... od toga nemate nista. Samo vam se drugi smiju zbog toga. Iz tog razloga na forumu ima nesto Hrvata koji doplaze ovdje smijati se vasim budalastinama.

Dobro, ovo su uglavnom munjoze, nu ovo realno- nije realno.
Srbi imaju staru baštinu, nije to sporno, i prije nemanjića, a pogotovo u do doba.

Kod nas, od tih starijih stvari, dobra je- treba ju jedino dopuniti i modernizirati orječjima prošlima kroz provjeru- Kukuljevićeva je zbirka "Acta Croatica", za koju je Ferdo Šišić rekao:"...ovakvom dragocjenom zbirkom, naročito srednjovjekovnih sudbenih spomenika, a na čistom narodnom jeziku, ne može se pohvaliti ni jedan ne samo slavenski, već ni mnogi drugi narod."

 

[Urvan Hroboatos]

Ovako je radio, pisao i planirao Gaj...

 

[HamzaHumo]

Trebo je napravit i љ њ џ. To latinici samo fali da se pojednostavi i uskladi fonetika pisma sa jezikom, da je pismo dosljedno jeziku, kao sto je to vec uradjeno za cirilicom.

 

[Пилипенда]

Ovako je radio, pisao i planirao Gaj...

Pogledajte prilog 333819

Само они који су навикли да пријеписе настале неколико вијекова након оригинала који не постоје гледају као на оригиналне документе могу написати „Овако је радио, писао и планирао Гај”, а онда залијепити скен текста који започиње реченицом: „Гајев приједлог да се за фонем ć...”

 

[Bogun2]

Лијепо се Хроби расписа па је објаснио да је хрватски стандардни језик у ствари Франкенштајново чудовиште, вјештачки језик и патент који њихови језикословци ажурирају. Ту тренутно влада неред јербо тек се (опет) проналазе, довољно је прочитати дјела различитих хрватских аутора и примијетити како сваки од њих заправо има свој хрватски стандард. Све наведене "посебности" тога стандарда своде се на жељу за разликовањем од стандарднога српскога, ништа више од тога.

A zapravo je standardni hrvatski sličniji standardnom srpskom nego što je to tvoj srpski.

Ovo je posve razumljiv tekst. Samo pokazuje ono što sam- naravno, ne samo ja- oduvijek i tvrdio: vama je hrvatski jezik stran, i ne samo stran, nego tuđ; i ne samo tuđ, nego i odbojan.

Ne. U pitanju si samo ti, samo ovo tvoje čudo od jezika i prebrojiva količina čudaka koji rade slično. Ne Hrvati i ne hrvatski jezik.

Razvio si osoben stil koji nema veze sa standardnim hrvatskim ili jezikom normalnih Hrvata, a koji je verovatno i njima jednako tuđ, stran, a bogami i odbojan. Tuđ jezik ne može biti privlačan ili odbojan u smislu u kom govoriš, to može biti samo stil ili diskurs. Tvoj jezik je 100% razumljiv, svaka tvoja najsloženija rečenica i najkompleksnija misao koju možeš da izraziš su 100% razumljivi. Hrvatski jezik je prosečnom, neprskanom Srbinu iz Srbije jednako tuđ i odbojan kao i srpski govori iz Crne Gore ili BiH, a daleko bliskiji i voljeniji nego sami srpski dijalekti sa jugoistoka koji imaju tretman kao da su, sačuvaj Bože, satanski a ne srpski.

 

[Bogun2]

Ne znam što ti smeta "tko", kao dio zajedničke jezične baštine. Nije samo odlika starije hrvatske književnosti nego se pronalazi i u brojnim srpskim tekstovima, pa i na nakitu iz 14. stoljeća.

I to "tko" ne završava svoje postojanje u istorijskim oblicima srpskog jezika, već traje do savremenog doba. Kada govorimo o standardnom srpskom jeziku, nadam se da tu podrazumevamo Njegoša, Steriju, narodnu epsku klasiku. Od doslednog "tko" kod Venclovića koji je poznat po pisanju na narodnom jeziku tadašnjih Srba u Vojvodini, Sterijinog "tko" u ustima srpske gospode, čuvenog "netkog" Strahinjića Bana i "tko će gorskog upustiti vuka" iz Dahija, Njegoševog "tko", Sarajlijinog, a čak se i kod Pavića nađe, a to je 2. polovina 20 veka. Za manjim piscima, pogotovo onima koji su pisali na rubnim dijalektima, i sporednim zapisima mislim da nema potrebe potezati nakon ovih imena. Jednostavno je moderniji oblik zamenio stariji, kao što prosto "bi" zamenjuje oblike "bismo" i "biste" ("biše" je već nestalo i u književnosti) i kao što je, na kraju krajeva, i samo "tko" postalo od "kto". Zato nije ni čudo što najviše istrajava kod savremenih "fema", kao i kod Sterijine blagorodne Fema koja se i jezikom razlikuje od svog plebejskog okruženja, pa ne pita "ko", već "tko" su svi ti ljudi koji se izdaju za njene srodnike, a sa kojima ona ne želi da se meša niti ima išta s njima, jer nisu "vilozovi" kao ona.

 

[Tandoori Masala]

I to "tko" ne završava svoje postojanje u istorijskim oblicima srpskog jezika, već traje do savremenog doba. Kada govorimo o standardnom srpskom jeziku, nadam se da tu podrazumevamo Njegoša, Steriju, narodnu epsku klasiku. Od doslednog "tko" kod Venclovića koji je poznat po pisanju na narodnom jeziku tadašnjih Srba u Vojvodini, Sterijinog "tko" u ustima srpske gospode, čuvenog "netkog" Strahinjića Bana i "tko će gorskog upustiti vuka" iz Dahija, Njegoševog "tko", Sarajlijinog, a čak se i kod Pavića nađe, a to je 2. polovina 20 veka. Za manjim piscima, pogotovo onima koji su pisali na rubnim dijalektima, i sporednim zapisima mislim da nema potrebe potezati nakon ovih imena. Jednostavno je moderniji oblik zamenio stariji, kao što prosto "bi" zamenjuje oblike "bismo" i "biste" ("biše" je već nestalo i u književnosti) i kao što je, na kraju krajeva, i samo "tko" postalo od "kto". Zato nije ni čudo što najviše istrajava kod savremenih "fema", kao i kod Sterijine blagorodne Fema koja se i jezikom razlikuje od svog plebejskog okruženja, pa ne pita "ko", već "tko" su svi ti ljudi koji se izdaju za njene srodnike, a sa kojima ona ne želi da se meša niti ima išta s njima, jer nisu "vilozovi" kao ona.

Upravo tako, mrzilo me da tražim još neke primjere. Postavio sam analizu "Regulamenta" upravo zbog toga što se radi o narodnom jeziku Srba iz Vojvodine.

Može se sasvim komotno reći da je navedena metateza suglasnika zajednička karakteristika starije hrvatske ali i srpske književnosti.

"Prema starijem obliku k'to, nalazimo gotovo redovne forme: tko, tko god', nitko, pored nikto."

Pogledajte prilog 333500

Aleksandar Albin, Narodne jezičke crte u Regulamentu od 1748. g, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, XV/1, Novi Sad, 1971, str. 65.

"U ovom radu želimo da se pozabavimo jezikom jedne od tih naredbi, naime malo poznatog Regulamenta koji je 1748. g. u Blažu izišao na srpskom jeziku, jer se u pomenutom dokumentu ogleda niz specifičnih vojvođanskih dijalekatskih crta na fonološkom, morfološkom, sintaktičkom, kao i na leksičkom planu. Pošto je ovaj propis jedan od najranijih štampanih koje imamo, njegove jezičke crte su veoma važne ne samo za bolje poznavanje nastanka našeg književnog jezika ekavske varijante, nego i za osvetljavanje pojedinih problema vezanih za razvoj šumadijsko-vojvođanskog dijalekta.
Ovom prilikom ispitane su najvažnije fonetske, morfološke, sintaktičke, kao i leksičke osobine, koje čine odliku narodnog jezika i koje nalaze odraza ne samo u savremenim dijalektima Vojvodine, već i u ekavskoj varijanti književnog jezika."

Nav. djelo, str. 62.

Ove rečenice pružaju potpuniju sliku i potvrđuju sve što pišeš.

 

[Bogun2]

Netacno mi srbi iz Bosne a bogami i Hercegovine od kad znamo za sebe pricamo SRPSKI.

On govori o vremenu daleko ranijem pre nego što je ijedan živi Srbin iz BiH bio rođen. A i ovo nije tačno, do raspada Jugoslavije su isto tako svi znali da govore "srpskohrvatski".

 

[matijakupa]

Šta si mu ti držao ...../ .... svoj smatra hrvatskim. Mislim jezik.

Ti svaki puta pokažeš i dokažeš samo svoju nekulturu i bezobrazluk. Neznanje ti je već općepoznato.

Nisi ti psiholog, jedino ako se u međuvremenu nisi prekvalifikovao - tako da je tvoje mišljenje nebitno. Ali ako nađeš zainteresovanog diplomiranog psihologa koji hoće da obradi moj slučaj i potpiše imenom i prezimenom svoje mišljenje, imaš moju saglanost da taj izveštaj skeniraš i ovde okačiš.

Ma glavno da si ti i psiholog i povjesničar i etnolog i jezikoslovac i muzikolog i vjerovatno i nuklearni fizičar, sve po potrebi kako se namjesti, što bi rekla pjesma....
Čudo jedno je ovaj internet, jer da nije njega takvi kao ti bi i dalje diplali pored stada, ovako imaju priliku sastavljati nogometnu reprezentaciju Brazila ili komentirati 500 godina stare tekstove i o njma dijeliti svoje uvažene stavove.

 

[psmaniac]

On govori o vremenu daleko ranijem pre nego što je ijedan živi Srbin iz BiH bio rođen. A i ovo nije tačno, do raspada Jugoslavije su isto tako svi znali da govore "srpskohrvatski".

Kako ko. Ima nas koji nismo iz te Jugoslo(a)venske price i ciji koreni i svest o srpskom poreklu ide do gradnje mnogih manastira po Hercegovini. Iz tog razloga su te crkve i manastiri i unistavani da bi se unistio svaki dokaz srpske starine. Evo recimo na Kosovu i Metohiji, danas se srpski manastiri svojataju i proglasavaju kulturnim nasledjem albanaca jer im nije uspela prvobitna ideja da ih zbrisu sa lica zemlje. Cudan neki narod, unistava sopstvenu bastinu.

 

[Mrkalj]

Ti svaki puta pokažeš i dokažeš samo svoju nekulturu i bezobrazluk. Neznanje ti je već općepoznato.

Da bi u što širem luku zaobišao izrečene argumente, sagovornika koji je u ukusnom kontekstu svoje argumentacije upotrebio lascivnu aluziju optužio si za "nekulturu i bezobrazluk" što je školski primer dvoličnosti malograđanskog morala, onog koji baba donosi u porodicu s nedeljne mise na nedeljni ručak. Činjenice stoje drugačije. Upotrebio sam stilizovani prostakluk koji je deo kulture koliko god se malograđanima činilo da nije. U datom kontekstu bio je u funkciji razbijanja formalizma. S obrazom veze nema, a ti - veze s vezom.

 

[Сребрена]

On govori o vremenu daleko ranijem pre nego što je ijedan živi Srbin iz BiH bio rođen. A i ovo nije tačno, do raspada Jugoslavije su isto tako svi znali da govore "srpskohrvatski".

Sreća naša da te komunističke kovanice nisu dočekale 50- i rođendan, iovako šteta nije mala, a bila bi još veća.Kako su meni pričali o tome, govorio se srpski jeziku u srpskim sredinama, a u školskom dnevniku i na svedočanstvima je pisalo srpsko-hrvatski. Logički izvodim sada, da se srpski jezik govorio i u Zagorju i Slavoniji, ali je pisalo u dnevncima i svedočanstvima da je to srpsko- hrvatski.

 

[Bogun2]

Kako ko. Ima nas koji nismo iz te Jugoslo(a)venske price i ciji koreni i svest o srpskom poreklu ide do gradnje mnogih manastira po Hercegovini. Iz tog razloga su te crkve i manastiri i unistavani da bi se unistio svaki dokaz srpske starine. Evo recimo na Kosovu i Metohiji, danas se srpski manastiri svojataju i proglasavaju kulturnim nasledjem albanaca jer im nije uspela prvobitna ideja da ih zbrisu sa lica zemlje. Cudan neki narod, unistava sopstvenu bastinu.

Ja se malo služim ironijom... Na ono tvoje "otkad znamo za sebe" podsećam da samo naraštaj koji je živ zna za sebe, a na "mi Srbi" sitnicu da Srbi nisu ni pleme, ni automati, ni udruženje, već nacija - jedni misle jedno, drugi misle drugo. A posebna priča je taj naš etnofiletistički stav prema hrišćanstvu, pa crkve ne posmatramo kao Božja zdanja nego kao nacionalne spomenike.

 

[Bogun2]

Sreća naša da te komunističke kovanice nisu dočekale 50- i rođendan, iovako šteta nije mala, a bila bi još veća.Kako su meni pričali o tome, govorio se srpski jeziku u srpskim sredinama, a u školskom dnevniku i na svedočanstvima je pisalo srpsko-hrvatski. Logički izvodim sada, da se srpski jezik govorio i u Zagorju i Slavoniji, ali je pisalo u dnevncima i svedočanstvima da je to srpsko- hrvatski.

Da pogledaš u svedočanstvo svoje bake ili prabake iz vremena Kraljevine SHS ili Jugoslavije, takođe bi u čisto srpskim sredinama videla iste "komunističke" kovanice. Čak i varijantu "srpsko-hrvatsko-slovenački".

 

[Urvan Hroboatos]

Ne. U pitanju si samo ti, samo ovo tvoje čudo od jezika i prebrojiva količina čudaka koji rade slično. Ne Hrvati i ne hrvatski jezik.

Razvio si osoben stil koji nema veze sa standardnim hrvatskim ili jezikom normalnih Hrvata, a koji je verovatno i njima jednako tuđ, stran, a bogami i odbojan. Tuđ jezik ne može biti privlačan ili odbojan u smislu u kom govoriš, to može biti samo stil ili diskurs. Tvoj jezik je 100% razumljiv, svaka tvoja najsloženija rečenica i najkompleksnija misao koju možeš da izraziš su 100% razumljivi. Hrvatski jezik je prosečnom, neprskanom Srbinu iz Srbije jednako tuđ i odbojan kao i srpski govori iz Crne Gore ili BiH, a daleko bliskiji i voljeniji nego sami srpski dijalekti sa jugoistoka koji imaju tretman kao da su, sačuvaj Bože, satanski a ne srpski.

Miješaš dvije stvari, razumljivost i jezičnu stilistiku.
Naravno da sam razumljiv, to nije sporno. Nu, to nije neki moj specifični jezik, nego njegovani stil hrvatskoga koji se nalazi- ili može naći- u zahtjevnijim hrvatskim knjigama. Naravno da mogu pisati novinskim stilom (i razgovornim), pa to ponekad i činim. Nu, čsto mi baš odgovara njegovani "visoki stil"- kojeg, priznajem, nisam izumio.

Evo ti nekih modernijih primjera- dao sam ih i prije:

 

[Mrkalj]

Hrvatski jezik je prosečnom, neprskanom Srbinu iz Srbije jednako tuđ i odbojan kao i srpski govori iz Crne Gore ili BiH, a daleko bliskiji i voljeniji nego sami srpski dijalekti sa jugoistoka koji imaju tretman kao da su, sačuvaj Bože, satanski a ne srpski.

Ja ne znam otkud ovi negativni nazovi-stereotipi koje malo-malo pa predstavljaš javnosti. Je li sprovedena anketa?

Čak i da postoje kao većinski obrazac, što sumnjam, njihovo iznošenje svakako ne predstavlja strategiju u menjanju stvari nabolje. Njihovo iznošenje u generalizujućem kontekstu sputava onaj deo populacije koji nije takav i kojeg bi svako dobronameran trebalo da osnaži u nametanju njegovih pozitivnih vrednosnih sistema ostatku populacije. Trpanje svih u isti kazan stvara osećaj negativne samodefinicije ("jeste, takvi smo"), defetizma, i zaista predstavlja, pretpostavljam nehotični, destruktivni čin. A ti to radiš jako često. Uzrok ovako česte potrebe za tim verovatno leži u strukturi ličnosti koja poseže za ovakvim sredstvima i stuaciji u kojoj se nalazi. Ne bih u to ulazio.

 

[Urvan Hroboatos]

Dakle, bošnjački jezik postoji. On je kodificiran, a opći je sukus da je bliži srpskomu po dijelu norme, po "labavosti" i po pozivanju na narod, narod, narod...
(idite u narod, osluškujte kako narod govori), ter po nezainteresiranosti za uobliku preko starije baštine, kao i po tomu što su mu izvorni govornici samo štokavci. Moglo bi se reći dvije ili tri stvari.

1. taj jezik sada stvara kanon u kom će biti od starije baštine (15. st. nadalje) adžamijska književnost (preslovljena na latinicu), kao i korpus prepiske s okolnim kršćanskim poglavarima na lokalnim idiomima- najčešće od 16, do 18. st. Tu će biti i neka leksikografska djela, nu više kao nješto za pokazivanje. Vjerojatno će, bar deklarativno, ući i njeka djela iz stare, predturske Bosne.

2. norma će mu biti između hrv. i srp. s nešto više orijentalizama ("turcizama"), no to je zanemarivo malo koliko je toga bilo ranije, u 19. st,, prije no što je veći dio proosmanlijske inteligencije napustio BH tijekom A-U okupacije. Dosta je vidjeti njihove ilmihale i druge vjerskopoučne spise.

Bilo kako bilo- evo novoga priznatoga standardnoga jezika. Brozović je o njemu dao mišljenje kojeg se drži većina hrv. javnosti:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=113645

 

[Pumpaj Dinstanović]

Dobio si odgovor, no očito nisi pročitao ili razumio. Za razumljivost je rečeno da je važna, no ne i presudna. Besmisleno je uspoređivati književne i standardne jezike s dijalektima u kojima i nije postojala pretenzija da postanu nješto više. Torlačko narječje je možda po nizu izoglosa bliže njekim bugarskim govorima, no spada u srpski jezik jer su mu govornici Srbi, i to u jezičnome te kulturnome kontinuitetu s ostalim srpskim govorima (sami dijalekti su, rečeno je, apstrakcija- zbiljski su mjesni govori i standard.)

Katičić je dobro, u knjizi "Hrvatski jezik", obrisao na primjeru Grimma koji je išao na određivanje imena i pripadnosti jezika na kabinetski način, ne obazirući se na stanje među govornicima i što oni sami kažu i misle o svom govoru/jeziku.

Ja sam samo govorio o kriterijima međusobne razumljivosti, nisam pisao nešto više. Da li postoji kompromis oko toga?

I ko govori o dijalektima? Jasno pričamo o standardnim jezicima (tj. srpskom i hrvatskom jezičkom standardu). Zbog čega pominješ dijalekte?

P. S. Torlački govor ne spada cijeli u srpski jezik, iako poglavito - dijelom je i bugarski i makedonski.

 

[Mrkalj]

Zlatarić posvećuje Zrinskomu tekst na dubrovačkoj štokavštini, i taj jezik zove "vaš".
Dakle, taj dubrovački jezik konca 16. st. je ne samo hrvatski, nego "vaš hrvatski" za kajkavca Zrinskoga, iz krugozora
Zlatarića. S tim da Zrinski jezik nije zvao "hrvatski", nego "slovĕnski", pa je to "tumačenje još besmislenije-
zašto mu Zlatarić šalje knjigu s posvetom da se radi o njegovom (Zrinskoga) hrvackom jeziku, a sam Zrinski svoj jezik
uopće ne zove tako ? Nego zahvaljuje Zlatariću što mu je posalo knjigu na dalmatinskome, i traži još.
A Zlaraić još prijevode drugih djela posvećuje trojici Dubrovčana, inter alia i Cvijeti Zuzorić, i u posveti Dubrovčanima
isto jezik zove "hrvacki".

The čepljenje:

I treba napomenuti da ovo nije štampana knjiga, nije javni spis, nego pismo Đorđu Zrinskom, korespodencija, "ja tebi". To što Zlatarić nije kontao da Zrinjski svoj jezik zove slovenskim, kao što ga zovu i Habdelić i Trubar na primer, nije dokaz da Zlatarić svoj jezik smatra hrvatskim, nego je dokaz da Dubrovčani nisu poznavali prilike u Hrvatskoj, pa su pretpostavljali kako se tamo govori "hrvatski jezik". Đorđe Zrinjski kasnije postaje i ban Hrvatske.

Zlatarić u pismu Zrinjskom objašnjava jasno i glasno da tim prevodom Tassa "u Vaš jezik hrvatski" želi da se Zrinjskom oduži što mu je brata primio u svoju službu:

... i kako pohlepan uljesti ovijem putom u milos Vašu, koju odavna cijeć toliko plemenitijeh uzroka želim. I vidi se, da mi se će sve ovo čestito izpunit, ne bivši stvar nepristojna, da budući jedan brat od Vas na blizu bio primljen i ljubljen; drugi Vam prida iz daleka kojigodi dohodak u pismu, u biljeg od svoje službe kako činim sada i također poklanjam srce moje zajedno s ovijem knjigami, slavnomu imenu Vašega Gospodstva prisvijetloga i priizvrsnoga.

I moleći Boga da na svak čas dava to višju i čestitiju sreću Vašemi visocijem djeli, s podobnijem Vam priklonstvom c(j)elivam ruke.

Vašega prisvijetloga i priizvrsnoga Gospodstva
Sluga
Dominko Zlatarić
​

PS. Ovo je iz rukopisnog originala prepisao "veliki cenzor" Sakcinski, tako da treba biti rezervisan prema potpunosti ovog Zlatarićevog pisma iz 1597. Na ovaj ključan deo mislim:

drugi Vam prida iz daleka kojigodi dohodak u pismu, u biljeg od svoje službe kako činim sada
drugi Vam prida iz daleka kojigodi dohodak u pismu, u biljeg od svoje službe; kako činim sada

Šta je tačno sve sadržalo Zlatarićevo pismo, teško da ćemo saznati.

 

[Mrkalj]

P. S. Torlački govor ne spada cijeli u srpski jezik, iako poglavito - dijelom je i bugarski i makedonski.

Dok nisu došli Tatarobugari i Turkohorvati na slovenski Jug, bio je jedan harmoničan srpski dijalekt kontinuum na Slovenskom Jugu.

 

[Urvan Hroboatos]

Ja sam samo govorio o kriterijima međusobne razumljivosti, nisam pisao nešto više. Da li postoji kompromis oko toga?

I ko govori o dijalektima? Jasno pričamo o standardnim jezicima (tj. srpskom i hrvatskom jezičkom standardu). Zbog čega pominješ dijalekte?

P. S. Torlački govor ne spada cijeli u srpski jezik, iako poglavito - dijelom je i bugarski i makedonski.

? Naravno da se razumijemo. No to nije tema.

 

[Pumpaj Dinstanović]

? Naravno da se razumijemo. No to nije tema.

Dobro, pošto sam ja ovako ne baš sjajno upućen uopšteno u lingvistička pitanja, mogu li dobiti malo pojašnjenje ostalih stavki koje su relevantne?

 

[Urvan Hroboatos]

The čepljenje:

I treba napomenuti da ovo nije štampana knjiga, nije javni spis, nego pismo Đorđu Zrinskom, korespodencija, "ja tebi". To što Zlatarić nije kontao da Zrinjski svoj jezik zove slovenskim, kao što ga zovu i Habdelić i Trubar na primer, nije dokaz da Zlatarić svoj jezik smatra hrvatskim, nego je dokaz da Dubrovčani nisu poznavali prilike u Hrvatskoj, pa su pretpostavljali kako se tamo govori "hrvatski jezik". Đorđe Zrinjski kasnije postaje i ban Hrvatske.

Zlatarić u pismu Zrinjskom objašnjava jasno i glasno da tim prevodom Tassa "u Vaš jezik hrvatski" želi da se Zrinjskom oduži što mu je brata primio u svoju službu:

... i kako pohlepan uljesti ovijem putom u milos Vašu, koju odavna cijeć toliko plemenitijeh uzroka želim. I vidi se, da mi se će sve ovo čestito izpunit, ne bivši stvar nepristojna, da budući jedan brat od Vas na blizu bio primljen i ljubljen; drugi Vam prida iz daleka kojigodi dohodak u pismu, u biljeg od svoje službe kako činim sada i također poklanjam srce moje zajedno s ovijem knjigami, slavnomu imenu Vašega Gospodstva prisvijetloga i priizvrsnoga.

I moleći Boga da na svak čas dava to višju i čestitiju sreću Vašemi visocijem djeli, s podobnijem Vam priklonstvom c(j)elivam ruke.

Vašega prisvijetloga i priizvrsnoga Gospodstva
Sluga
Dominko Zlatarić
​

PS. Ovo je iz rukopisnog originala prepisao "veliki cenzor" Sakcinski, tako da treba biti rezervisan prema potpunosti ovog Zlatarićevog pisma iz 1597. Na ovaj ključan deo mislim:

drugi Vam prida iz daleka kojigodi dohodak u pismu, u biljeg od svoje službe kako činim sada
drugi Vam prida iz daleka kojigodi dohodak u pismu, u biljeg od svoje službe; kako činim sada

Šta je tačno sve sadržalo Zlatarićevo pismo, teško da ćemo saznati.

Hajde sada sjedi, duboko udahni i izdahni, i promisli.

1. Zlatarić šalje prijevod tipa dubrovačke štokavštine Zrinskomu i veli za taj prijevod da je u "vaš hrvacki". Ta, dubrovačka štokavština je "vaš hrvacki".

2. prvo Broz, kad je nataracao Maretića (iako ovaj nije nijekao hrvatskost štokavštine, v. "Istoriju pravopisa..."), pa onda na ozbiljnijoj razini Katičić (JEZIK,
GOD. 36, BR. 4,97-128, ZAGREB, TRAVANJ 1989., "SLOVĚNSKI" I "HRVATSKI" KAO ZAMJENJIVI NAZIVI JEZIKA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI)
............
Jednako tako treba razumjeti i Zlatarića kad tri svoja prijevoda objavljuje pod ovakvim naslovom. Elektra tragedija. Ljubomir pripovijes pastirska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene.39 Iz samoga naslova saznajemo da je hrvatski jezik bio Zlatariću i čitateljima kojima se obraća svoj, a ne tuđ. To su bili drugi jezici. U posveti Jurju knezu Zrinjskomu rečeno je nešto više. Zlatarić tamo veli da je preveo Tassovu pastirsku igru za obogatit također ovi naš jezik.40 Jezik prijevoda je dakle Zlatarićev i još drugih. Tu je jasno izrečeno ono što se iz naslova dalo samo zaključiti. A koji je, to se razabire iz daljnjih Zlatarićevih riječi: Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu.41 Ako prijevodom iz grčkoga na taj Zlatarićev jezik Grkinja postaje Hrvaticom, onda je Zlatarićev jezik hrvatski. I tu se potvrđuje što stoji u naslovu. A taj jezik je i jezik Jurja Zrinjskoga jer mu Zlatarić dalje veli: spijevanja od vrijednijeh Latina, ali Grka, koji Vam u vaš hrvacki jezik govore.42 To je očito "slovinski jezik", jezik i Zlatarićev i Zrinjskoga. A bez obzira na kneževu osobu i na udvornost što je u takvoj posveti primjerena Zlatarić nije mogao u knjizi namijenjenoj širem čitateljskom krugu nazvati svoj "slovinski jezik" hrvatskim da su on i njegovi Dubrovčani odbijali taj naziv i da u njih nije bilo moguće zvati ga i tako. A pokazalo se već da jest bilo moguće, i da se taj jezik nazivao i lako u Dubrovniku i u onim gradovima s kojima je Dubrovnik bio povezan književnošću pisanom na njem.

Izricalo se i još se izriče mišljenje da je Zlatarić samo iz kurtoazije prema Zrinjskomu nazvao jezik svojih prijevoda hrvatskim.43 Oni koji ga zastupaju pri tome su svu svoju pozornost upravili na ono "u vaš" hrvatski jezik" i time dokazivali da je tu jezik tako nazvan samo radi Zrinjskoga. Nisu uočili da Zlatarić za "hrvatski jezik" kaže da je i "naš" i "vaš", dakle njihov zajednički, njegov i Zrinjskoga, i da se nimalo ne distancira od toga naziva. U interpretaciju Zlatarićeva naslova i posvete trcba, da bi bila potpuna, uključiti i pismo kojim se knez zahvalio pjesniku što mu je posvetio i poslao libellum quendam Dalmatico idiomate conscriptum - "neku knjižicu napisanu dalmatinskim go­vorom" (SPH, 21, XXV). To se tumači kao da se Zrinjski time distancira od jezika Zlatarićevih prijevoda kao hrvatskoga. Dosta je, međutim, uputiti na Mikaljinu natuknicu slovinski, što on prevodi s Illyricus, Dalmaticus, i na Della Bellinu Schiavone v. Dalmata. Tako smo i s idioma Dalmaticum opet kod istoga. Nije to dru­go nego slovinski jezik. A upravo to i jest zajednički književni jezik knežev i pjesnikov, nazvan lako još od svojih glagoljaških korijena. A hrvatski jezik, kako taj naziv upotrebljava Zlatarić, nazivajući ga svojim i primjenjujućji ga na pjesnički jezik rene­sansne književnosti u Dubrovniku, znači upravo to isto. Terminološki krug je tu suvisao i zatvoren. I Zlatarić i Zrinjski suvereno vladaju njime.
..............

Besmisleno je pokušati odvojiti ono što je zajedničko, i to po kriterijima stare politslavistike Kopitara, Šafarika i Miklošiča. Sami su pripadnici toga kruga to znali. Tako Šime Budinić, Zadranin, zove svoj jezik slovinskim, a u prvom izdanju prijevoda psalama (Mletci, 1582.), stoji proslov koji se otvara Barakovićevom pohvalnicom novoga zadarskoga pjesnika (Budinića):
"Slavnim Marulom Split, Ranjenim Dubrovnik
a Hvara će slavan bit Hektorivićem vik.."

Tu su u jednom književnojezičnom kolu Splićanin Marko Marulić, Dubrovčanin Dinko Ranjina i Hvaranin Petar Hektorović.

Sapienti sat.