Čiji je naš jezik

[Сребрена]

Ovo si zaboravio citirati

Није то једино што сам заборавио цитирати.

Словенац Гај, Illyrischer Morgenstern, том 4-6

 

[Pumpaj Dinstanović]

(“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”

Tako je. Za gospodu Srema i dr. južno-ugarskih krajeva, taj seoski je jezik izgledao primitivan, ponižavajući i sl.
Zato se ranije i govorilo da je ekavica prosto mnogo stabilnija i u tom smislu, prvenstveno šumadijsko-vojvođanska, za govor, dok je ijekavica za pjevanje. Mislim da je bilo i pojedinaca koji su se otvoreno zalagali za takvu upotrebu.

 

[Сребрена]

Ovo si zaboravio citirati
Antun Radic u "Domu"od 3.12.1903 objasnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hravte.

Истину прича "отац хорватске нације"

Hrvat Antun Radić u svojim novinama Dom (broj 10, god.1.,15.svibnja 1900.g.) nabraja gradove Hrvatske, pa kaže:

»...Ja mislim, da će svakomu hrvatskom seljaku goditi, ako mu kažem, da se »Dom« već sada čita u svim našim zemljama:
U HRVATSKOJ oko Zagreba, Varaždina, Siska, Petrinje, Koprivnice, Karlovca, Senja, Rieke i t. d.:

И ту је крај цитата што се тиче Хурватистана и њихових повијесних територија..


U ”Domu„ od 14.4.1904. Antun Radić piše:
”Na jugu, osobito pri moru oko Dubrvnika i Kotora ima dosta „Srbalja katolika”. Što više, u samom Dubrovniku i okolini ima čak šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji.„ ...

па, још :

Ali treba znati, da u južnoj Dalmaciji i u Crnoj Gori ima takvih katoličkih svećenika našega jezika, koji NE ĆE DA SE ZOVU HRVATI, NEGO HOĆE DA SU SRBLJI. I sad oni i njihovi ljudi viču: „Papa pomaže Hrvatom! Eto, SVAKI KATOLIK MORA BITI HRVAT!”

па онда

Dom.27.rujna 1901. br.18. u clanku„ Hrvati, rimska vjera i politika”
„...Tko je pravoslavne vjere to je Srbljin. Proti ovomu dize se, Tko je rimokatolicke vjere to je Hrvat...ipak su Srblji k sebi racunali i rimokatolike našeg jezika, i to po jeziku. Tako već ima, kako znate, i rimokatolickih svecenika koji kažu da su Srblji. Ovi sad, hoće neće, MORAJU Među HRVATE, barem onda, ako hoće da dodju na vise nauke u Rim... da će biti malo rimokatolickih svecenika, koji bi htjeli biti Srblji, kad vide, što se želi u Rimu, tj. da rimokatolici budu Hrvati. ...niti je to po onom novom pravilu da svaki nas rimokatolik ima biti Hrvat.”

 

[Сребрена]

Antun Radic u "Domu"od 3.12.1903 objasnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hravte.
"U staro vrijeme,..... sve su to bili Slovinci ili Slovenci. a DANAS SU TU HRVATI! .... I tako su se Slovenci sve po malo provzali Hrvatima - izgubili su svoje ime, tako da danas ni 1 seljak oko Zagreba ne zna sto je to slovenac ili slovinac, nego kaze da je hrvat.

Hej VI visokomudri HORVATI, koji necete nista da cujete o imenu ilirskom!
KOJIM PRAVOM MOZETE V I I POMISILITI SAMO, DA SE NAS NAROD JUZNI, NAS JEZIK, NASA LITERATURA IMENOM HORVATSKIM OVJENCA?
Kazite mi molim vas, odkad vam se racuna glavni vas grad ZAGREB da spada na HORVATSKU? Ja u starini samo SLAVONSKO IME TAMO NALAZIM, "Bani totius Slavoniae", imadiahu oblast od mora jadranskoga do Dunava. ....

opet katolički svećenik Mato Topalović - Odziv rodoljubnog serca i Tamb.ilir., 1842. Osek

 

[Mrkalj]

Није то једино што сам заборавио цитирати.

Словенац Гај, Illyrischer Morgenstern, том 4-6

Morao sam malo da ukrupnjam.

 

[Mrkalj]

(“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”

Mara Malagurska, Iz knjige Bunjevka o Bunjevcima, 1941:

Srpska ijekavština i „bunjevački Hrvati"

Kad naši Bunjevci hoće da postanu Hrvati, oni prestanu da divane svojom milozvučnom bunjevačkom ikavštinom i počnu divaniti — srpskom ijekavštinom! Na primer: ne kažu »lipo dite«, »bilo mliko«, »liva ruka«, »di si bio«, nego »lijepo dijete«, »bijelo mlijeko«, »lijeva ruka«, »gdje si bio« i t. d. I misle, neznalice, da su se time pohrvatili!

Zlatna prostota: Govoriti srpski, a misliti da je to hrvatski, i da su se baš time pohrvatili! Jer, t. zv. štokavsko-ijekavski dijalekt nije hrvatski, kako naše neznalice i prkos-Hrvati misle, nego čist srpski dijalakt. Dvi trećine srpskoga naroda govori tim dijalektom, (»bijeli snijeg, lijeva ruka, lijepo dijete, gdje, ovdje, ondje«), a samo jedna trećina govori t. zv. štokavsko-ekavskim dijalektom (»beli sneg, leva ruka, lepo dete, gde, ovde, onde« i t. d.) Što znači, da oko 6 miliona Srba govori štokavsko ijekavskim, narečjem, dok samo oko 2,000.000 Srba govore štokavsko-ekavskim.

Crna Gora, Boka Kotorska, Dalmacija, Lika, Bosna i Hercegovina, Sandžak i čila Zapadna Srbija govore ijekavštinom, a samo Vojvodina, istočna Srbija i Južna Srbija govore ekavštinom. Međutim, pravi hrvatski, govorni narodni jezik nije štokavsko-ijekavski, nego čakavsko i kajkavsko-ekavski (rič »što« izgovaraju »ča« i »kaj«, a staro slovensko »jat« izgovaraju kao »e«. Na primer: ne kažu: »šta si kazao«, nego »ča si kazal«; ne »zašto si uzeo« nego »za kaj si zel?«, ali ne kažu »gdje, ovdje, ondje«, nego: »gde, ovde, onde«, i t. d.)



Nastavak u: http://kovceg.tripod.com/mara_malagurska.htm

 

[Mrkalj]

(“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavštini: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”

Elem, to je sahranjena tema. Hrobi je pokušao to da brani, ali se završilo kao sa Ćipurovim Elis Ajlendom tj. bugarskom skupštinom:

Vuk kaže, u kondicionalu, da bi mu to rekli Sremci da nije u pesmaricu ubacio i ekvaske pesme. A zašto je ubeđenje Vuka da je tadašnje ubeđenje Sremaca bilo da Hrvaćani govore ijekavski i to sam odgovorio ranije, pre četiri godine: Hrvaćani (Ličani, Kordunaši, Banijci) su jedini Austrijanci, jedini zemljaci Sremaca, koji govore ijekavicu - "hrvatski" (jezik Srba Hrvaćana).

Ne znam po čemu je nešto bitno to što se radi o kondicionalu.Karadžić veli da bi Srbi Srijemci tako rekli, prama tomu on -Karadžić- tako misli. A ne bi to napisao tek tako ili izvukao iz džepa, da nije imao i njekih iskustava. Radi se ipak o predgovoru važnoj knjizi,a ne o nečem vida rekla-kazala.

Argument tipa da bi to bio jezik banijskih itd. Srba-pravoslavaca nije loš, nu ima bar dvije slabosti:

1. zašto onda Vuk, koji je kasnije izrijekom upotrijebio pojam Hrvaćani za stanovnike Hrvatske, nije napisao da bi Srijemci rekli da si te pjesme na "h(o)rvaćanskom" jeziku ? Zašto baš horvatski ?

2. no važnije je sljedeće: budući da su Srbi-Srijemci bili u kontaktu s pravoslavcima u susjednoj Slavoniji, koja je bila zasebna upravna jedinica u vezi s civilnom Hrvatskom (otud i prijedlozi da se hrvatski službeno zove hrvatsko-slavonski), a štokavsko-ijekavski pravoslavci su živjeli blizu Srijemaca i bili u kontaktu s njima: zašto nije rekao da bi Srijemci percipirali da im se "uvaljuje" slavonski jezik ? Pogotovo jer su u to doba sami Hrvati bili dosta regionalno razdijeljeni, pa je "horvatski" često-ne uvijek- značio jezik iz županija oko Zagreba, dok su ostali, u to doba, nerijetko koristili pojmove za jezik "slavonski", "slovinski", "dalmatinski", a najviše "ilirski". Jer, ta predpostavka znači da su Srbi u Srijemu, najobrazovaniji (fruškogorski manastiri i dr.) bili nacionalno-povijesni dunsteri jer im je "hercegovački"-po Vuku- bio isto što i "horvatski".

Zgodna ideja, no to onda govori o svijesti Srba onoga vremena, o tom da su pravoslavci u sadašnjoj Hrvatskoj mogli postati "Hrvati" i bez nekog "pokatoličavanja", ili da je onda vladao takav kaos oko imena i naroda da su i "hrvatski" i "srpski" bila neka indijanska imena, ne samo za strance, nešto kao Apači ili Komanči, pa može 'vako, može 'nako.

Prvo, segment percepcije Sremaca.
a) Ne "slavonski jezik" zato što su Hrvaćani (Srbi iz Hrvatske) bili isključivo ijekavci, a Slavonci ne.
b) Ne "slavonski jezik" jer ga ni Slavonci nisu tako zvali, već naški i racki.
c) Da "hrvatski" jer se jezik austrijskih Srba ijekavaca iz Banije, Korduna i Like tj. ijekavica Srba Hrvaćana percipira kao "hrvatski" ("horvacki")
d) Pridev "hrvaćanski" ("horvaćanski") bio bi precizniji, ali se, naprosto, nikad nije koristio.

Drugo, segment Vukove percepcije.
a) Radi se o Vukovoj doskočici iz koje normalan proučavalac ne može izvući relevantne činjenice o svesti onih na koje se doskočica odnosi.
b) Radi se o argumentacijskoj prečici tj. Vukovom emocionalnom argumentu u kojem se pravda dajući primer kojim potencijalnu kritiku, u nameri njene diskvalifikacije, predstavlja apsurdom.
c) Apsurd je u tome što Vuk zna da Hrvati ijekavci ne postoje.

Može to i dalje da bude efektno za široke narodne mase po forumima, materijal za šegačenje, ali - neozbiljno je i ne prolazi u naučnim okvirima.

 

[Mrkalj]

Zlatarić - isto kao Balašević na onom koncertu u Slavoniji. U pitanju je "čepljenje" čoveku koji treba da mu zaposli burazera, mislim Zlatariću. "Čepljenje" je žargonski izraz koji označava kurtoaziju.

Analogan primer kurtoazije:

Ekskluzivno: Nesvakidašnje otkriće u Arhivu SANU u Sremskim Karlovcima. Prepisku sa patrijarhom Samuilom Maširevićem hrvatski ban vodio ćiriličnim krasnopisom

ĆIRILICU je poštovao i Ivan Mažuranić! Najznačajniji stvaralac Hrvatskog narodnog preporoda, pesnik, jezikoslovac, ban i političar, uvažavao je srpsko pismo, i lično, ponekad, pisao ćirilicom!
Mažuranićeva prepiska sa srpskim patrijarhom Samuilom Maširevićem iz 1862. godine otkrivena je tek ovih dana u Arhivu srpske akademije nauka i umetnosti u Sremskim Karlovcima. Svoja pisma, učtiva i puna uvažavanja prema srpskom patrijarhu, Mažuranić je pisao ćiriličnim krasnopisom. Prepiska se odnosila na plate učitelja u sremskokarlovačkoj bogosloviji.
Istoričar i direktor Arhiva SANU u Sremskim Karlovcima, Žarko Dimić, kaže da je “ćirilični Mažuranić” i za njega veliko iznenađenje, mada se u ovom arhivu čuva i fond srpskog narodnog pokreta 1848-1849. godine.
- Bilo je to vreme kada su Srbi i Hrvati, prvi put u svojoj istoriji, zajedno pokušali da ostvare neke političke rezultate u okviru Habsburške monarhije - ističe Dimić, i dodaje da se kopije Mažuranićevih pisama na ćirilici sigurno nalaze i u hrvatskim arhivama, ali da njihovo obnarodovanje nije u interesu novog hrvatskog jezika.
Međutim, novosadski lingvista prof. dr Dragoljub Petrović kaže da su u Mažuranićevo vreme mnogi Hrvati u prepisci sa pravoslavnim Srbima pisali ćirilicom.
- To nije teško objasniti i razumeti. Bio je to znak “građanskoga reda” i potvrda činjenice da su i oni znali koje je srpsko pismo. Uostalom, za Mažuranića se zna da je bio pokatoličeni Srbin od roda Janković Stojana - navodi profesor Petrović, podsećajući da je autor epa “Smrt Smail-age Čengića” bio pod uticajem Vuka Karadžića i Đure Daničića.
- Docnije, tokom svog sedmogodišnjeg banovanja, Mažuranić se nije libio da se založi i za zabranu srpskog pisma kojim je samo 11 godina ranije komunicirao sa patrijarhom Maširevićem. I Marija Terezija, poznato je, bila je veliki protivnik ćirilice, ali niko srpskom pismu nije naškodio kao jugoslovenski komunisti posle Drugog svetskog rata, koji su svaki pomen ćirilice tumačili kao pojavu srpskog nacionalizma.

JELAČIĆEV POTPIS
I HRVATSKI ban Josip Jelačić (1801 -1859) pisao je ćirilicom. U sremskokarlovačkom arhivu pronađeno je njegovo protokolarno pismo iz 1849. godine, upućeno srpskom patrijarhu na kitnjastoj ćirilici. Ćirilica je i u ovom slučaju očigledno bila način da se srpskom crkvenom poglavaru ukaže dužno poštovanje.

http://www.novosti.rs/vesti/kultura....ic-na-cirilici​

Zaključak analogan zaključku da Zlatarić svoj jezik smatra hrvatskim glasio bi da je za Mažuranića srpska ćirilica bila preferencijalno pismo službenog jezika u trojednici.

 

[Сребрена]

Hvala, Mrkalje, što si uveličao onaj citat fini.

Kažite vi meni, kakav je to Najviši reskript na srpskom jeziku iz 1868. koji je Franc Josif potpisao svojeručno i to ćirilicom, u 19. veku kad je svima bio dovoljan samo srpski tekst ?

Др Теодор Мандић (1825-1903): „Успомене из нашег црквено-народног живота“, штампане су у три дела у Новом Саду 1897, 1899. и 1902. године,
Штампарија Српске књижаре браће М. Поповић, укупно 99+149+248 страна.
str 157 https://archive.org/stream/p1uspomeneiznaeg03mand#page/158/mode/2up

 

[psmaniac]

Ovo si zaboravio citirati
Antun Radic u "Domu"od 3.12.1903 objasnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hravte.
"U staro vrijeme, i jos pred 300 do 400godina nije oko Zagreba, Krizevaca,Siska, Pozege itd uopce u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita do mora, u cijeloj toj zemlji nije bilo ni jednog Hrvata: Hrvati su bili preko Velebita, blize moru, a oko Zagrba itd pa na zapad sve preko Ljubljane i dalje dolje uza Savu sve su to bili Slovinci ili Slovenci. a DANAS SU TU HRVATI! A GDJE SU SLOVENCI? JESU LI SLOVENCI PROPALI? SUDITE, jesu li propali: kad je hr vlada i drzava preko Velebita pri moru propala, preselili su se hravstki bani medju Slovence, u Zagreb ali su se svejdeno zvali hr bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali hr bana, ali to njima nije bio tudji ban, jer su Slovinci govorili slicno, ili posve jednako kao i Hrvati. Ali kad imadu hr bana i hr valdu, poceli su ljudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo provzali Hrvatima - izgubili su svoje ime, tako da danas ni 1 seljak oko Zagreba ne zna sto je to slovenac ili slovinac, nego kaze da je hrvat.

Druga predstavlja cinjenicu da je hrvatski narod istorijski zaista postojao,
da je pripadao slovenskom narodnom stablu i imao sopstveni jezik, cakavski,
izvorno blizak zapadnoslovenskoj jezickoj grupi. Treca je premisa da je taj
narod turskim najezdama skoro potpuno unisten i da se njegovo istorijsko
ime sacuvalo iskljucivo kao obelezje vrlo tankog sloja feudalne vlastele,
koju su ugarski vladari jednostavno preselili iz ugrozene i opustosene
cakavske u stranu, kajkavsku, sredinu. Feudalna vlastela je tako postepeno
svoj etnicki naziv nametala novostecenim kmetovima. cetvrta premisa ka-
zuje da su med|u danasnjim “Hrvatima” veoma retki oni koji imaju bilo ka-
kvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovni{tvom. Po svim
istorijskim pokazateljima, njima je kao Srbima katolicima hrvatsko ime
organizovanom akcijom Rimokatolicke crkve u masi nametnuto tek u drugoj
polovini devetnaestog veka. Petu premisu predstavlja cinjenica da su sto-
tinama godina “Hrvati” predstavljali instrument Vatikana i raznih zapad-
nih sila u njihovoj antisrpskoj najezdi.
Na osnovu tih pet premisa u sklopu primenjenog metodoloskog pristu-
pa konstituisao sam osnovnu hipotezu, izradjenu vec kroz naslov studije.
Danasnji “hrvatski narod” vestacka je kreacija Rimokatolicke crkve, una-
pred zamisljena kao instrument jednog zlocinackog projekta, utemeljenog
na teznji da se srpski narod unisti unijacenjem, pokatolicavanjem ili
potpunom fizickom likvidacijom, kako vise ne bi predstavljao prepreku
daljem prozelitskom prodiranju na istocnoevropske prostore. Projekat ni-
je unapred dat kao gotov i zaokruzen. On je postepeno sazrevao, imajuci u
prvoj fazi ilirsku, a u drugoj jugoslovensku opciju. Med|utim, priroda rimo-
katolickih zlocina nad srpskim narodom istovetna je. Sustinski se ona ne
razlikuje tokom Prvog i Drugog svetskog rata i grad|anskih ratova u Jugo-
slaviji tokom devedesetih godina.

 

[Urvan Hroboatos]

Ne piše u samom molitveniku nigdje, naravno; nisam na to ni mislio. Stoji (nije niko lupio pečat, već se o molitveniku raspravljalo) u referentnim dokumentima nastalim o njemu; prvo u onom na osnovu kojega se sama izrada naručuje, 1510. g., pa potom i docnije, 1513 godine.

U dokumentima postoje dvije naznake; ako se dogovorimo da je srpsko pismo, naravno ćirilica, šta bi onda bio srpski jezik (tj. izgovor)? Zašto bi autori teksta dvojako naznačavali razliku u pismu, koristeći prvo standardno ime za nj, ali i lingvonim?

Dobro- što je tu nejasno ? Pročitaj pozorno: http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/

Radi se o tom da je pojam "lingua serviana" potekao s "latinskoga", katoličkoga zapada, a glavni- iako možda ne prvi- izvor tomu bijaše francuski kabalist, judaizator i polihistor Guillaume Postel sa svojom knjižicom iz 1538. Tu su nabrojani "jezici", a zapravo pisma. Tako iako se radi tobože o jezicima, nema niti jednoga pisanoga latinicom (francuski, talijanski, englesk,..) osim latinskoga. Hrvatski je fantazijski "jeronimski" jezik (legenda hrv. glagoljaša o Sv. Jeronimu kao izumitelju glagoljice, a "shizmatički" "tzervianski" jezik nastao je iz "jeronimskoga" zbog vjerske shizme i ostaloga. Cijela se Postelova rasprava, na latinskome, s primjerima, može naći na mreži. Evo nekih tih primjera:

Znak je visokoga stupnja logičke prosudbe za ono doba razlikovanje jezika i pisma, u situaciji kad Divković govori o "sarpskimi slovi", i "slovinskom jeziku". Postel je pravi otac šire porabe pojma "lingua serviana" (iako se gdjegdje to može naći prije njega, no nije poteklo od tih margnalnih malobrojinih vrela, negop baš od njega, univerzalno poznatoga i prihvaćenoga, pa proganjanoga "genijalca" onoga doba. Postel je bio potaknut i jednim od glavnih ezoterijskih i kabalističkih načela- principom korespondencije (n.pr., tim su se služili i kasniji simbolisti i modernisti kao pjesnici Baudelaire i Rimbaud). To tom principu, temelju magije, nećemu mora odgovarati bitno nešto. Tako je u Postelovoj knjižici uspostavljen suodnos jezik- pismo.

U pogledu samooga pitanja: nitko od Dubrovčana, a ima ih među autorima koliko hoćeš, na svom, slavenskom jeziku, ne zove svoj jezik, a ni narod, srpskim, a često ili jezik, ili narod, ili cijeli referentni korpus jezik- narod-kultura zove hrvatskim, a praktički uvijek slovinskim - kao i ostali hrv. pisci na čakavštini, a na kajkavštini slovenskim, izjednačujući pojmove hrvatski i slovinski/slovenski, napose u rječnicima (Mikalja, Stulli, Voltić, Belostenec,..). O tom su konačne radove dali u časopisu "Jezik" Rafo Bogišić i radoslav katičić 1980-ih, i tomu se nema što bitno dodati.

 

[Urvan Hroboatos]

Ovo si zaboravio citirati
Antun Radic u "Domu"od 3.12.1903 objasnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hravte.
"U staro vrijeme, i jos pred 300 do 400godina nije oko Zagreba, Krizevaca,Siska, Pozege itd uopce u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita do mora, u cijeloj toj zemlji nije bilo ni jednog Hrvata: Hrvati su bili preko Velebita, blize moru, a oko Zagrba itd pa na zapad sve preko Ljubljane i dalje dolje uza Savu sve su to bili Slovinci ili Slovenci. a DANAS SU TU HRVATI! A GDJE SU SLOVENCI? JESU LI SLOVENCI PROPALI? SUDITE, jesu li propali: kad je hr vlada i drzava preko Velebita pri moru propala, preselili su se hravstki bani medju Slovence, u Zagreb ali su se svejdeno zvali hr bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali hr bana, ali to njima nije bio tudji ban, jer su Slovinci govorili slicno, ili posve jednako kao i Hrvati. Ali kad imadu hr bana i hr valdu, poceli su ljudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo provzali Hrvatima - izgubili su svoje ime, tako da danas ni 1 seljak oko Zagreba ne zna sto je to slovenac ili slovinac, nego kaze da je hrvat.



Tjednik Sriemski Hrvat : list za politiku, poduku i zabavu izlazio je u Vukovaru od 1878. do 1887. godine. Odgovorni urednik bio je Pavo Žetić.

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...UTJJU2o8nCsXolA&bvm=bv.71198958,d.ZGU&cad=rja


Izgradnjom željezničke pruge 1881.-1891. Srijem je od Zemuna preko Mitrovice (proglašena gradom 1881.) i Vinkovaca povezan sa Zagrebom pa jačaju gospodarske veze s ostatkom Hrvatske. Mitrovica u to vrijeme postaje političko i kulturno središte Hrvata u istočnom dijelu Srijema. U njoj se osnivaju Mitrovačka kasina (1880.), preimenovana u Hrvatsku čitaonicu (1891.) zatim Hrvatska građanska i obrtna čitaonica (1886.), a iste godine jedno od najznačajnijih mitrovačkih hrvatskih društava Hrvatsko pjevačko društvo Nada. Hrvatske čitaonice pokrenute su u Petrovaradinu, Rumi, Šidu, Kamenici, Zemunu, Novim Banovcima, Irigu, Slankamenu, Čereviću itd.,
Pokrenute su financijske ustanove poput Zemunske hrvatske štedionice (1867.), Hrvatske štedne zadruge u Mitrovici,

Službeni jezik Hrvatski a oni nemaju pojma da su Hrvati

Prvi dio- to je simpatična zdravorazumska teorija, popularna u to doba, no nju je definitivno pokopao veliki hrvatski lingvist Stjepan Ivšić, u fundamentalnoj studiji "Jezik Hrvata kajkavaca" iz 1935. To najvažnije djelo iz kajkavske dijalektologije konačno je pokazalo i dokazalo da su sjeverni kajkavski Hrvati od početaka bili odvojeni od slovenskih govora, te da je kajkavština integralni dio hrvatskoga, a ne njeki "pohrvaćeni slovenski", kako su još mislili dobrohotni amateri tipa Gaja ili kasnije Radića (pa i polu-profesionalci kao Antun Mažuranić). Cijela se studija nalazi u Ivšićevim raspravama u SHK, pa ju možeš naći ovdje: http://www.matica.hr/knjige/1002/

 

[Mrkalj]

Dobro- što je tu nejasno ? Pročitaj pozorno: http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/

Radi se o tom da je pojam "lingua serviana" potekao s "latinskoga", katoličkoga zapada, a glavni- iako možda ne prvi- izvor tomu bijaše francuski kabalist, judaizator i polihistor Guillaume Postel sa svojom knjižicom iz 1538. Tu su nabrojani "jezici", a zapravo pisma. Tako iako se radi tobože o jezicima, nema niti jednoga pisanoga latinicom (francuski, talijanski, englesk,..) osim latinskoga. Hrvatski je fantazijski "jeronimski" jezik (legenda hrv. glagoljaša o Sv. Jeronimu kao izumitelju glagoljice, a "shizmatički" "tzervianski" jezik nastao je iz "jeronimskoga" zbog vjerske shizme i ostaloga. Cijela se Postelova rasprava, na latinskome, s primjerima, može naći na mreži. Evo nekih tih primjera:

Pogledajte prilog 334457
Pogledajte prilog 334459
Pogledajte prilog 334460
Pogledajte prilog 334461

Znak je visokoga stupnja logičke prosudbe za ono doba razlikovanje jezika i pisma, u situaciji kad Divković govori o "sarpskimi slovi", i "slovinskom jeziku". Postel je pravi otac šire porabe pojma "lingua serviana" (iako se gdjegdje to može naći prije njega, no nije poteklo od tih margnalnih malobrojinih vrela, negop baš od njega, univerzalno poznatoga i prihvaćenoga, pa proganjanoga "genijalca" onoga doba. Postel je bio potaknut i jednim od glavnih ezoterijskih i kabalističkih načela- principom korespondencije (n.pr., tim su se služili i kasniji simbolisti i modernisti kao pjesnici Baudelaire i Rimbaud). To tom principu, temelju magije, nećemu mora odgovarati bitno nešto. Tako je u Postelovoj knjižici uspostavljen suodnos jezik- pismo.

U pogledu samooga pitanja: nitko od Dubrovčana, a ima ih među autorima koliko hoćeš, na svom, slavenskom jeziku, ne zove svoj jezik, a ni narod, srpskim, a često ili jezik, ili narod, ili cijeli referentni korpus jezik- narod-kultura zove hrvatskim, a praktički uvijek slovinskim - kao i ostali hrv. pisci na čakavštini, a na kajkavštini slovenskim, izjednačujući pojmove hrvatski i slovinski/slovenski, napose u rječnicima (Mikalja, Stulli, Voltić, Belostenec,..). O tom su konačne radove dali u časopisu "Jezik" Rafo Bogišić i radoslav katičić 1980-ih, i tomu se nema što bitno dodati.

Gde ti živiš? "Lingua serviana" potiče iz Dubrovnika iz 13. veka, tričavih 300 godina pre Postela.

 

[Пилипенда]

U pogledu samooga pitanja: nitko od Dubrovčana, a ima ih među autorima koliko hoćeš, na svom, slavenskom jeziku, ne zove svoj jezik, a ni narod, srpskim, a često ili jezik, ili narod, ili cijeli referentni korpus jezik- narod-kultura zove hrvatskim, a praktički uvijek slovinskim - kao i ostali hrv. pisci na čakavštini, a na kajkavštini slovenskim, izjednačujući pojmove hrvatski i slovinski/slovenski, napose u rječnicima (Mikalja, Stulli, Voltić, Belostenec,..). O tom su konačne radove dali u časopisu "Jezik" Rafo Bogišić i radoslav katičić 1980-ih, i tomu se nema što bitno dodati.

Пошто опет мантраш једно те исто, понављам питање из теме „Кроатистика пукла начисто” које је остало без одговора јер си напрасно нестао кад је „догорјело до ноката”.

Дакле, ево нас опет код рјечника Јурја Хабделића и његовог наслова:

DICTIONAR,
ili
Réchi Szlovenſzke
zvexega ukup zebrane, u red poſztaulyene, i Diachkemi zlahkotene
Trudom JURЈA HABDELICHA, Maſnika Tovaruſtva Jeſuſevoga,
na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu
Horvatſzkoga, i Szlovenſzkoga Naroda.​

Која то два народа помиње Хабделић у наслову свог рјечника?

 

[Mrkalj]

Prvi dio- to je simpatična zdravorazumska teorija, popularna u to doba, no nju je definitivno pokopao veliki hrvatski lingvist Stjepan Ivšić, u fundamentalnoj studiji "Jezik Hrvata kajkavaca" iz 1935.

Pokopao ju je, ali živu, pa ona stalno ustaje... Još joj niste glogov kolac našli. Možda, ako spalite Habdelićeve rečnike... Pa da, zajebaste se što ste 1991. samo ćirilične knjige iz biblioteka spaljivali...

https://www.google.hr/search?q=1991...hannel=sb&gws_rd=cr&ei=WirJU_-XEMva0QW-hIDYDA

 

[Mrkalj]

Knjigocid u Hrvatskoj 1990-tih


08.10.2013
Tokom devedesetih godina prošlog veka u Hrvatskoj je iz javnih, školskih, ali i privatnih biblioteka uništeno na hiljade knjiga koje se nisu uklapale u novi nacionalistički diskurs. O tom sistematskom uništavanju u kojem su nestala i značajna dela jugoslovneske i svetske književnosti – od Ćopićeve „Ježeve kućice“ do Tolstojevog „Rata i mira“ – bilo je reči u ponedeljak u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, na predstavljanju knjige „Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“, čiji je autor penzionisani profesor Ante Lešaja.

„Gertner Nevenka, ’Moral i religija’, politička biblioteka Mladost, Zagreb, 1957. Fridrih Niče, ’Filozofija u tragičnom razdoblju Grka’, biblioteka Horizonti, Grafos, Beograd. Jovan Skerlić, ’Romantizam i realizam’, Kultura, Beograd, itd, itd.“

Ovaj spisak, koji je pročitala istoričarka Branka Prpa, koja je moderirala razgovor u CZKD-u, samo je mali deo literature koja je pod oznakom „zastarele knjige“ nestala iz školskih i javnih biblioteka, preduzeća, bivših domova JNA, prostorija društveno-političkih organizacija, ali i privatnih biblioteka i završila na smetlištima i u kontejnerima. Akcija takozvanog "čišćenja" hrvatskih biblioteka tema je obimne knjige bibliotekara Anta Lešaje koji na 600 stranica i kroz četiri poglavlja daje prikaz na koji način je izvršen ovaj obračun sa kulturom.

Instrukcije su, prema rečima sociologa Božidara Jakšića, recenzenta knjige, koji je govorio na beogradskoj promociji, stigle od ondašnje vlasti, koja je bibliotekama prosledila uputstvo za eliminaciju nepodobnih knjiga.

„To čišćenje knjižnica podrazumijevalo je da je bilo naloženo da se otpišu knjige čiji autori nisu hrvatske nacionalnosti, koje nisu na hrvatskom jeziku, u hrvatskom izdanju i na latinici. To je doslovan citat jednog od tih naputaka. Dragoceno je svjedočanstvo, koje navodi autor, izjava ministra finansija Republike Hrvatske Borislava Škegra iz 1997. godine da će se sredstvima državnog proračuna finansirati biblioteke da iz knjižnih fondova izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima“, objašnjava Jakšić.

Ante Lešaja


Jedan od glavnih problema u nastanku knjige bilo je to što najčešće nisu pravljeni spiskovi odstranjenih knjiga, pa je do podataka bilo moguće doći uglavnom preko izjava neposrednih aktera, kaže autor Ante Lešaja. Ovaj Koručulanin je prve naznake knjigocida primetio najpre u lokalnoj Narodnoj biblioteci, odakle je, nakon što je stigla direktiva, ukonjeno više od 550 naslova.

„Od toga je bilo 165 knjiga koje su oštećene, a 400 knjiga je svrstano u ’zastarjele i nepotrebne knjige’. Tu nalazite recimo Tolstoja, Igoa, Svetozara Markovića, Skerlića, nalazimo 19 naslova nesretnog i dragog Branka Ćopića. Recite mi, kako može Ćopić biti zastarjela literatura? Ili Tolstoj? Hoću reći, Iako je to bilo prikriveno i nije se radilo na sva zvona, sistematski se vodila cijela stvar tako da se ozakoni čišćenje biblioteka terminom ’zastarjela knjiga’“, kaže Lešaja.

„U Vrsaru je“, dodaje, „direktor škole ’Vladimir Nazor’ opravdavajući zašto su bačene knjige, između ostalih i Nazorove, rekao da je to passé literatura, da je neaktualna i ideološka.“

Sam pregled naslova knjiga ukazuje na to da je u knjigocidu devedesetih uništavano znanje, smatra istoričarka Branka Prpa.

„Eliminiše se suštinski sva ona literatura koja čini mislećeg čoveka i individuu koja je spososbna da vrši spoblematizaciju. Samo iz ovih nasumice pročitanih naslova vidimo da, recimo, sociologija religije nije ’persona grata’ u bibliotekama gimnazija. Dakle, to je potpuno anticivilizacijski gest, ne samo bacanje knjiga u kontejnere, nego je uopšte interesantno koje su to knjige po svojim temama“, smatra istoričarka.

Uništavanje knjiga prikrivalo se eufemizmima kao što su „otpis“ ili „izlučivanje“, no suština je ostala ista – očistiti bibliotečki fond od literature koja se nije uklapala u dominantnu nacionalističku matricu. Osim knjiga napisanih na ćirilici i ekavici, nepodobnim su se smatrala i dela takozvanih „loših Hrvata“, ocenjuje Saša Milošević, potpredsednik Srpskog narodnog veća u Hrvatskoj.

„Ona djela, oni autori, one ideologije koje za svoju bazu nemaju čisti etnos – a sačuvaj bože da pričaju o zajedništvu, bliskosti i klasnoj borbi – to su, čini mi se, i predmeti najveće mržnje", rekao je Milošević.

O blagonaklonom odnosu države prema hrvatskom knjigocidu dovoljno govori podatak da je pravosudni sistem osuđivao kritičare uništavanja knjiga, a ne vinovnike, naglašava Božidar Jakšić.

„Najpoznatiji slučaj je suđenje filozofu Milanu Kangrgi i javne kampanje protiv splitskog lista Feral Tribune i njegovog novinara Igora Lasića koji je u jednom svom članku apelovao na ministra znanosti i prosvjete Dragana Primorca da bi mogao ljubazno povući notorni naputak i osuditi sramotnu gebelsovsku praksu u Hrvata koja očito ne jenjava“, podsetio je Jakšić.

Godinu dana otkako je objavljena knjiga koja svedoči o anticivilizacijskom obračunu režima sa kulturom, iz Vukovara stižu slike na kojima pripadnici udruženja veterana i građani čekićima razbijaju table sa ćiriličnim pismom na javnim institucijama ovog grada, u kojem su ’91. srpske vojne i paravojne jedinice počinile ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom.

Urednik knjige Milan Šarac ističe da se do danas u hrvatskom javnom prostoru zadržao šovinistički diskurs karakterističan za devedesete godine.

„Radi se o tome da se tolerira dominacija šovinističkog i desničarskog diskursa koji je legitimitet da bude u javnom prostoru dobio kroz rat, ali ga nitko nije derogirao. Nitko mu nije rekao da, ako smo i tolerirali da budeš takav ’91, i možda razumjeli neke tvoje frustracije, danas ti to ne možemo tolerirati. Toga nema. Politka je premlaka. I onda se ne treba čuditi kada mala grupa ljudi uspije napraviti onakvu mobilizaciju kakava je bila oko ćirilice“, kaže Šarac.

Daleko od toga da je uništavanje knjiga bilo sprovođeno isključivo u Hrvatskoj. Treba podsetiti na jedan od najdrastičnijih primera koji se dogodio u Sarajevu avgusta 1992, kada su srpske jedinice granatirale i spalile zgradu Vijećnice. U požaru je nestao Katalog Nacionalne i Univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, oko 80 odsto knjižnog fonda i dokumenata koji svedoče o istoriji ove zemlje.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Dobro- što je tu nejasno ? Pročitaj pozorno: http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/

Radi se o tom da je pojam "lingua serviana" potekao s "latinskoga", katoličkoga zapada, a glavni- iako možda ne prvi- izvor tomu bijaše francuski kabalist, judaizator i polihistor Guillaume Postel sa svojom knjižicom iz 1538. Tu su nabrojani "jezici", a zapravo pisma. Tako iako se radi tobože o jezicima, nema niti jednoga pisanoga latinicom (francuski, talijanski, englesk,..) osim latinskoga. Hrvatski je fantazijski "jeronimski" jezik (legenda hrv. glagoljaša o Sv. Jeronimu kao izumitelju glagoljice, a "shizmatički" "tzervianski" jezik nastao je iz "jeronimskoga" zbog vjerske shizme i ostaloga. Cijela se Postelova rasprava, na latinskome, s primjerima, može naći na mreži. Evo nekih tih primjera:

Pogledajte prilog 334457
Pogledajte prilog 334459
Pogledajte prilog 334460
Pogledajte prilog 334461

Znak je visokoga stupnja logičke prosudbe za ono doba razlikovanje jezika i pisma, u situaciji kad Divković govori o "sarpskimi slovi", i "slovinskom jeziku". Postel je pravi otac šire porabe pojma "lingua serviana" (iako se gdjegdje to može naći prije njega, no nije poteklo od tih margnalnih malobrojinih vrela, negop baš od njega, univerzalno poznatoga i prihvaćenoga, pa proganjanoga "genijalca" onoga doba. Postel je bio potaknut i jednim od glavnih ezoterijskih i kabalističkih načela- principom korespondencije (n.pr., tim su se služili i kasniji simbolisti i modernisti kao pjesnici Baudelaire i Rimbaud). To tom principu, temelju magije, nećemu mora odgovarati bitno nešto. Tako je u Postelovoj knjižici uspostavljen suodnos jezik- pismo.

Pročitah taj članak čim se na internetu pojavio, ali ja opet moram upitati zašto se onda insistira na dva pojma jezik i pismo (a ne samo na jednom)?
Moja je poenta da se sa stanovišta istorijske nauke, stvari zovu onakvim imenom kako je utemeljeno u izvorima. Tako je, recimo to 'srpski molitvenik iz Dubrovnika' (neovisno od toga da li ga hrv. književnici smatraju dijelom svoje kulturno-jezičke baštine).

U pogledu samooga pitanja: nitko od Dubrovčana, a ima ih među autorima koliko hoćeš, na svom, slavenskom jeziku, ne zove svoj jezik, a ni narod, srpskim, a često ili jezik, ili narod, ili cijeli referentni korpus jezik- narod-kultura zove hrvatskim, a praktički uvijek slovinskim - kao i ostali hrv. pisci na čakavštini, a na kajkavštini slovenskim, izjednačujući pojmove hrvatski i slovinski/slovenski, napose u rječnicima (Mikalja, Stulli, Voltić, Belostenec,..). O tom su konačne radove dali u časopisu "Jezik" Rafo Bogišić i radoslav katičić 1980-ih, i tomu se nema što bitno dodati.

Ova tvrdnja se uporno iznosi na forum, ali do sada je apsolutno niko nije podupro nekim izvorima.
Ustanovljeno je za sada da hrv. lingvonim upotrebljava Dinko Zlatarić, ali i razjasnili smo u kom je kontekstu upotrebljen (ne kao interni lingvonim dubrovačkoga jezika, već odnoseći se na Hrvate).

 

[Urvan Hroboatos]

Pročitah taj članak čim se na internetu pojavio, ali ja opet moram upitati zašto se onda insistira na dva pojma jezik i pismo (a ne samo na jednom)?
Moja je poenta da se sa stanovišta istorijske nauke, stvari zovu onakvim imenom kako je utemeljeno u izvorima. Tako je, recimo to 'srpski molitvenik iz Dubrovnika' (neovisno od toga da li ga hrv. književnici smatraju dijelom svoje kulturno-jezičke baštine).

S ovim bih se, uglavnom, složio- napose u radovima u kojima je nešto istaknuto pod nekim imenom, a jasno je iz surječja što je što. Tu je, n.pr., pater Horvat, pogriješio i griješi jer stalno pojam "ilirski" zamjenjuje pojmom "hrvatski", iako ponekad ilirski ne znači hrvatski. Što se moglo oprostiti za staro doba bez pretenzija u ozbiljnim raspravama ne bi trebao biti način. Ako su rasprave. Nu, ne mislim ni da je Zvonko Pandžić pogriješio što je Kašićevu gramatiku objelodanio pod hrvatskim imenom, i na prigovor zbog toga, napisao cijeli traktat u kojem je "ponudio" bilo kom da mu ukaže na ijedno djelo prije početka 18. st. koje je jasno nazvano ilirskim, a da nije hrvatsko.

Dakle, uglavnom se slažem. Nu, to uopće ne vrijedi za ovaj ćirilski spomenik. On izvorno nije nazvan srpskim imenom, nego se može odprilike utvrditi kad mu je njeki ćato udario mehanički, na latinskome, srpski žig. To nema veze s izvornim nazivom djela. To bi bilo bizarno kao da i druga hrvatska djela objavljujemo pod pojmovima koja su ili fantazijska (jeronimski jezik), ili sad znače nješto posve drugo (n.pr. bosanski jezik, kojeg Hrvati iz Bosne i Dubrovnika, pa i njeki slavonski pisci rabe, a koji nema veze s onim što se dana podrazumijeva pod bosanski ili bošnjački, t.j. jezik BH Muslimana.

Odtud i potječe činjenica da se srpski promičbenjaci drže k'o pijani nekih spomena srpskoga imena (na latinskom ili talijanskom, iako ponegdje i drugim jezicima) kao tobožnjih "dokaza" srpstva njekih auktora, dok hrvatski stručnjaci, napose povjesničari književnosti, ne smatraju da na to uopće treba i odgovarati. Jerbo, taj vid "umovanja" preko "lovljenja imena" srpskim je propagandistima glavna zanimacija, od pamfletista poput Đerića, Dimitrija Ruvarca, njekog Milanovića (?) i sl. do Laze Kostića i sadašnjih agitpropovaca kao što su Borak, Milosavljević i dr.

Vjerojatno je tu i uzrok u čudnoj anomaliji: srpskih pouzdanih i razrađenih povijesti književnosti skoro da i nema, a što ima, dosta je zastarjelo (većina). Od oko 1900. srpska je književnost prikazana, povjesničarski, u djelima Skerlića, Pavla Popovića (to je taj nesretni Popović), Miodraga Popovića (jedva više od razdoblja romantizma), Vase Milinčevića i Jovana Deretića. Cijela je povijest samo u Deretća, od novijih auktora.

Kod Hrvata, postoji obilje tih povijesti. Da ne nabrajam samo prijašnje- Đuro Šurmin, Mihovil Kombol, Slavko Ježić, Marin Franičević, Liber (više autora), Slobodan P. Novak, Dubravko Jelčić, Ivo Frangeš, Tin Kolumbić, ... Ljudi koji su dublje ušli u tu problematiku smatraju da je lov na ime znak nekoga bizarnoga stanja uma jer dobro znaju da opseg hrvatskoga jezika i književnosti isti je kakvoga je prikazao još Antun Mažuranić 1855., a potvrdio srpski pov. književnosti Miodrag Popović 1967. Za seriozne izučavatelje pamfletistika je nešto trećerazredno što ne zavrjeđuje osvrta.

Ova tvrdnja se uporno iznosi na forum, ali do sada je apsolutno niko nije podupro nekim izvorima.
Ustanovljeno je za sada da hrv. lingvonim upotrebljava Dinko Zlatarić, ali i razjasnili smo u kom je kontekstu upotrebljen (ne kao interni lingvonim dubrovačkoga jezika, već odnoseći se na Hrvate).

Jest, razjašnjeno je da se odnosi baš na hrvatski jezik istoga toga Zlatarića (što je pokazao još 1889. Ivan Broz u "Crticama iz hrvatske književnosti". Trebam li opet citirati jedno te isto 100 puta ?) . Hrvatsko ime za narod ili jezik koji Dubrovčani smatraj usvojim nalazimo, osim kod Zlatarića, kod Vladislava Menčetića, Nalješkovića, Sasina, Palmotića, Vetranovića,... Tko se od njih "bunio" što Korčulanin Vidali kaže da je Dubrovnik "kruna hrvatskih gradova" ? Ili što Palmotić u isti krug stavlja Dubrovnik s ostalm hrvcatskim središtima ? Nu, kad smo već kod toga tipa "umovanja", može se staviti citat iz rada jednoga hrvatskoga pamfletista, Josipa Pasarića, koji je obrisao pod "nacionalnim metamorfozama" Jagića u pamfletu iz 1899. Ovdje ću staviti samo dio pamfleta Pa evo dijela tih dijelova iz 1899.:

a Bogišić i Katičić su modernije, bez potrebe za kakvim dokazivanjem ičega, pokazali kako stoje stvari. (Jezik, br. 4, str. 97-128, travanj 1989.
"Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi imena hrvatske književnosti)
....
Razabire se to osobito lijepo u Vetranovića. Taj renesansni pjesnik dubrovački kaže u poslanici Petru Hektoroviću Hvaraninu: od koga uresa, razuma i slave / višnji Bog s nebesa razlike države / u vrijednosti napuni da vrijednos taj teče / u vijencu i kruni po svijetu daleče, / a navlas kud jezik hrvatski prohodi, / neumrla po vas vik tu vrijednos da hodi.32 Isti je pjesnik, međutim, isti taj motiv opjevao i ovako: Glas ki si ostavil teći će po vas vik / zač si njim proslavil slovinski vas jezik.33 Ne može biti dvojbe da oba naziva za jezik Vetranoviću znače isto i da se odnose jednako na jezik kojim pjeva on sam i na jezik onoga kojemu upućuje te stihove. Ikavski pak oblik naziva slověnski u toga Dubrovčanina rječito svjedoči o svojem književnom i knjiškom podrijetlu, odaje da je potekao iz glagoljaške tradicije.

Ta književna povezanost između Marulića, Hektorovića i Vetranovića, Nalješkovića i Vidalija, a to će reći između Splita, Hvara, Korčule i Dubrovnika, - povezanost u jeziku koji se zove slovin(j)ski ili hrvatski objašnjava potpuno Nalješkovićeve riječi upućene Vidaliju: Tim narod Hrvata vapije i viče / da s' kruna od zlata kojom se svi diče. / Gospoda slavna pak bnetačka gdi čuju / da tebe hvali svak ljube te i čtuju./ Krkar se grad vami diči jak nevista / imavši drag kami srid zlata pričista. / A lijepi Dubrovnik sa svu moć te slavi: / "Ovi je blažen vik" cić tebe svak pravi. / Slave je tvoje Hvar novi pun i stari, / kojom te s neba zgar božja moć nadari. / Tijem ravni grad Zadar iz glasa upije / da imaš božji dar ki družim dan nije. / Šibenik još i Spljet s Kotorom svi druzi / scijene te kako cvijet srid zime na rusi.36 Hrvatskom narodu u prvobitnom, političkom smislu pripada od svih tih gradova samo Šibenik. Ali je ovdje "narod Hrvata" određen drukčije, književno. Književan mu je i naziv. Mogao bi se jednako dobro zvati i "narod Slovinaca", tek je Nalješković tu odabrao drugu mogućnost. A književni se kriterij jasno očituje u tome što se navode upravo oni gradovi, i samo oni, u kojima se tada njegovala renesansna književnost na jeziku slovinskom ili hrvatskome. A dva zamjenjiva imena toga jezika svjedoče o glagoljaškoj podlozi te književne tradicije. Ta se podloga ne razabire lako dok se ta književnost promatra samo u svojem renesansnom presjeku. Od Ma­rulića do Zoranića i Vetranovića njezini su glagoljaški korijeni već otkriveni i dokazani. Dva zamjenjiva imena njezina jezika dodatna su potvrda za to.

U tom se svjetlu vrlo točno razumije i to što znači kad Vidali odgovarajući Nalješkoviću piše: Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti / svake bog nadili obilno milosti, /gospodom uresi, zakonmi i pravdom, /razlicim uzvisi imanjem i blagom, /svuda ga jes puna slava, svud on slove, /hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.37 Tu bi dakako moglo stajati i "slovinskih gradova", onako kako Vetranović pjeva hvarskoj vlasteli: Ter gdje se taj čuje u Hvaru rajska slas, / velmi se raduje slovinjski kotar vas.38 Taj Vetranovićev "slovinski kotar" nije drugo nego Vidalijevi "hrvatski gradovi" i Nalješkovićev "narod Hrvata".
Petar Hektorović uvrstio je u svoje Ribanje i ove stihove: Dugo vrime Marul Marko je tuj š njim bil / koga mnim da si čul i knjige njega čtil, /... kim je urešen bil i jezik slovinski / i kim se je dičil tokoje latinski.34 Korčulanin Ivan Vidali piše opet Dubrovčaninu Nikoli Nalješkoviću: Časti izbrana, Niko, i hvalo velika, /hrvatskoga diko i slavo jezika.35 I tu se očituje zamjenjivost dvaju imena.
......
Zamjenjivost dvaju naziva eksplicitno se navodi, tako se bar čini, u hrvatskoj protestantskoj književnosti: Slovinskim ili hrvatskim jazikom se imenuje.50 Katolička obnova dala je, međutim, izrazitu prednost nazivu slovinski. Tako počinje njegovo veliko doba u kontekstu baroknoga slavizma. Ipak se na području do kojega su dopirali izbojci glagoljaške književne tradicije trajno održala njegova načelna zamjenjivost nazivom hrvatski, i nije se prestala ostvarivati u onom njegovu širem značenju u kojem je obuhvaćao čitavo područje književnoga kruga što je bio obilježen tom tradicijom. Na posljednjem listu latiničkoga izdanja Budinićeva Ispravnika za jereje (Mleci 1709) otisnuo je knjižar mali katalog pod naslovom: Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butiqi Bartula Occhi knjigara na Rivi od Hrvatov. Kraljićeve pak Pribogoljubne molitve izlaze 1734. u Bnecih ... na Rivi slovinskoj.51 Tako se i Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva načina.

Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva, Lucićeva, Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva, Đurđevićeva. Doista je tu sav Nalješkovićev "narod Hrvata", ali i Vetranovićev "slovinjski kotar vas". Od renesansnih vremena nije se dakle, što se naziva jezika i naroda tiče, ništa bit­noga promijenilo.

 

[Urvan Hroboatos]

Tu je to, da dovršim, s hrvatskoga motršta- a i svjetskoga- neozbiljno: dokazivanje nečega preko "lova na ime", a i taj lov na ime je dao ili mršave, ili nikakve rezultate, i dokazano je da se ne radi ni o kakvoj identifikaciji s etničkim srpstvom, nego ponajviše o pismu, uz uporno ignoriranje hrpe nazivaka u kojima se ili spominje hrvatsko ime, izrijekom, i to identifikacijski, dok srpskoga ne samo da nema, nego je kod kreativnih autora jasno da je njima bilo itekako jasno gdje spadaju- a to vidimo i iz posveta u djelima Budinića, Vetranovića, Barakovića, ..ter u nizu pjesničkih poslanica.

Ovo je, koliko znam, jedina uglavnom moderna (i dobro pisana) povijest srp. književnosti, koja se u kasnijim izdanjima itekako "udebljala" jer je auktor, bez pravoga obrazloženja, utrpao oveći komad hrvatske starije književnosti koja tamo štrči kao bijela vrana, jer nema ni predhodnika ni nasljednika u samom corpusu:

Dok su ovdje opsezi, veze, smisao, utjecaji, identiteti...profesionalno i stručno obrazloženi:

 

[Пилипенда]

a Bogišić i Katičić su modernije, bez potrebe za kakvim dokazivanjem ičega, pokazali kako stoje stvari. (Jezik, br. 4, str. 97-128, travanj 1989.
"Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi imena hrvatske književnosti)

Ма гдје модерно, рођени, па то немање „потребе за каквим доказивањем ичега” да би се „показало како стоје ствари” код вас не излази из моде вијековима... то се већ може назвати традицијом, вијековном баштином... Conditio sine qua non сваког „капиталног знанственог урадка”.

Него, дедер примијени ту моду замјењивости назива словенски и хрватски у наслову Хабделићева рјечника:

DICTIONAR,
ili
Réchi Szlovenſzke
zvexega ukup zebrane, u red poſztaulyene, i Diachkemi zlahkotene
Trudom JURЈA HABDELICHA, Maſnika Tovaruſtva Jeſuſevoga,
na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu
Horvatſzkoga, i Szlovenſzkoga Naroda.​

па нама старомоднима напиши како то треба да се замијени.

 

[Сребрена]

Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva, Lucićeva, Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva, Đurđevićeva. Doista je tu sav Nalješkovićev "narod Hrvata", ali i Vetranovićev "slovinjski kotar vas". Od renesansnih vremena nije se dakle, što se naziva jezika i naroda tiče, ništa bit­noga promijenilo.

Ренесанса заменила арс нову 1992.године?
Гроф Пејачевић је баш лепо објаснио у 19. веку како је текла крађа српског језика:

Spojler

Kažite vi meni, kakav je to Najviši reskript na srpskom jeziku iz 1868. koji je Franc Josif potpisao svojeručno i to ćirilicom, u 19. veku kad je svima bio dovoljan samo srpski tekst ?

Др Теодор Мандић (1825-1903): „Успомене из нашег црквено-народног живота“, штампане су у три дела у Новом Саду 1897, 1899. и 1902. године,
Штампарија Српске књижаре браће М. Поповић, укупно 99+149+248 страна.
str 157 https://archive.org/stream/p1uspomeneiznaeg03mand#page/158/mode/2up

Radi se o tom da je pojam "lingua serviana" potekao s "latinskoga", katoličkoga zapada, a glavni- iako možda ne prvi- izvor tomu bijaše francuski kabalist, judaizator i polihistor Guillaume Postel sa svojom knjižicom iz 1538. Tu su nabrojani "jezici", a zapravo pisma. Tako iako se radi tobože o jezicima, nema niti jednoga pisanoga latinicom (francuski, talijanski, englesk,..) osim latinskoga.

А за ово имаш пиву од мене
Много је забавно да комбинујем који ли је сефирот доделио српском језику полихистор и кабалист Гијом Постел

 

[Ateist]

Ovo je slavenosrpski jezik.

„Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.”

Ovo čime se vi i ja služimo je hrvatski jezik.

 

[Konstantin Veliki]

Ovo je slavenosrpski jezik.

„Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.”

Ovo čime se vi i ja služimo je hrvatski jezik.

Slavenoserbski nikad nije bio govorni jezik Srba.

 

[Mrkalj]

Ovo je slavenosrpski jezik.

„Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.”

Ovo čime se vi i ja služimo je hrvatski jezik.

Idi malo na predavanja Domagoja Nikolića; predaje u tvom Dubrovniku. Delovaće terapeutski.

 

[Сребрена]

Ovo čime se vi i ja služimo je hrvatski jezik.

Јок, бре, брате, пореклом из Метохије..то што су твоји преци говорили и што ти сада пишеш- чист је српски језик.
Оног твог метоијског наврн-деду зову сада Турбо Вентилатор у Аду, колико се брзо окреће у гробу.

Неки прави аутохтони језик Хрвата треба тражити пре свега на територијама које су носиле то име, не као државна јединица Угарске или слично, него једноставно као териториј на коме су живели Хрвати, у прошлости. Наравно не на Крбави- српском топониму , него тамо окле су ти чувени повијесни Хрвати
Ту ја топло препоручујем ДАИ, у коме Константин Порфирогенит толико јасно објашњава, као да црта:

Који језик сада говоре на овим планинама Беле Хрватске, у јужном делу Склавоније (хрватског Загорја), изнад Турака- то ће бити тај дуго тражени аутохтони хрватски језик.
Ко зна тачно да одреди о којм се савременим топонимима ради, добродошао је.