Tandoori Masala
Iskusan
- Poruka
- 5.286
ti si taj koji neprestano lupa. a što ne lupa pogrešno pročita. plus lako potežeš primitivizme. plus se nakaradno odnosiš prema sagovorniku.
a ko je govorio o mozgu.bilo je reči o motorici i anatomiji. kao kada bi svi tvoji preci bile drvoseče. ti bi od njih nasledio motoričke sposposobnosti koje proističu iz njihovog generacijskog bavljenja time. imao bi prednost sličnu onoj koju crnci u brzom trčanju imaju nad belcima.
e, isto tako su govorne i slušne motoričke sposobnosti uslovljene govornim nasledjem. vidiš prosto. ili važi za sve ili ne važi uopšte.
što se tiče prepoznavanja reči u mozgu, koliko sam upućen, ono je rešeno na najopštiji način. mehanizam je poznat. koraelaciono prepoznavanje. a ostvaruje se izduživanjem vlakana pa se učenje reči svodi na trimovanje dužine vlakana. kada se sluh izbrusi (podese dužine) svi delići jednog složenog mijelinskog talasa stižu istovremeno do logičkog neurona....sve u svemu mante se ove digresije. nije tema. samo sam hteo upozoriti na težinu prirodnog u jeziku spram izmišljenih jezika. )
vratimo se vulgarnom latinskom i pitanjima koja su oko njega potegnuta.
"Prvi pisac koji je u svojim spisima razdvajao srbuljski jezik od narodnog bio je Gavrilo Stefanovic-Venclovic. On je polazio od principa: kada pise 'svete knjige', kad opsti sa Bogom, tada upotrebljava 'bozanski', tj. srbuljski jezik, koji se po tradiciji smatrao jezikom svetih knjiga; kada se obraca prostom narodu, usmenim ili pismenim putem, govori ili pise 'prostim dijalektom', tj. narodnim govorom."
Lionello Constantini, Note sulla questione della lingua presso i Serbi tra il XVIII e il XIX secolo, Studi sulla questione della lingua presso gli Slavi, A cura di Riccardo Picchio, Roma, 1972, 165. Ref. M. Urosevic, Srpska knjizevnost u XVIII veku, Beograd, 1961, str. 119.
Znaci, kad pise pobozne knjige ili se obraca Bogu, Venclovic koristi 'bozanski srbuljski jezik', a kad se razgovara sa prostim narodom (poput vucka, kojem treba ovdje dva dana da skapira neke sasvim jednostavne stvari, zamisli da mu objasnjavas nesto na komplikovanijem jeziku, epigenetskim otiskom), onda se radi o narodnom jeziku ('prostom dijalektu'). Vidis kako se to radi.
Poslednja izmena:

Meti je, naravno, na vulgaro-srpskom, od glagola metnuti.U trećem licu kad "on meta iza", kao da je mutav stranac, još je jasnije