Romanski su jezici izvrstan primjer jer im dobro poznajemo jezik pretka
ili mater — latinski. No slično je i s engleskim iako pragermanski nemamo
posvjedočen. Suvremeni je engleski, nakon niza glasovnih promjena,
gotovo potpuno izgubio sklonidbu (osim oznake za množinu) i sprezidbu.
Engleski glagoli kao sing imaju samo pet razlikovnih oblika u standardnoj
uporabi (sing, sings, sang, singing, sung), dok njemački glagoli kao
singen imaju još uvijek šesnaest. No staroengleski ih je imao mnogo više
nego suvremeni njemački, a isto vrijedi i za druge starije germanske jezike
poput gotskoga i starovisokonjemačkoga. S druge strane, staroengleski
nije posuđivao strane riječi nego kovao svoje. U međuvremenu se
stanje posve izmijenilo. Jedan je od najznatnijih udaraca staroengleskomu
zadalo zauzeće Britanije od Normana koji su već u Normandiji preuzeli
starofrancuski kao jezik svoje kulture. Već su prije Angli i Sasi preuzeli
neke rije či od domaćega stanovništva, britanskih Kelta, a i od Danaca
koji su vladali dijelovima Britanije, ali nakon normanskoga osvojenja
ušao je u engleski čitav rječnik vladanja i upravljanja iz francuskoga, npr.
za sutca, porotu ili zatvor: jugde, jury, goal / jail, ili za plemstvo, baruna,
markiza, vojvodu: baron, marquis, duke — od engleskih je plemićkih naslova
ostao jedino earl ‘grof’, ali mu je žena postala countess ‘grofica’. Engleski
je bio degradiran na jezik razvlaštenih i neobrazovanih podanika: seljaka,
ratara i pastira. Anglosaksonci su na engleskome pasli ovce, svinje
ili krave i telad: sheep, swines, ili cows i calfs, a nisu smjeli loviti divljač: deer,
a Normani su na francuskome jeli janjetinu, svinjetinu, govedinu i teletinu:
mutton, porc, beef i veal, a sami su si pribavljali meso divljači: venison.7
Čak je kralj Rikard Lavljega Srca pjevao trubadurske pjesme francuski, pa
i provansalski, a samo je legendarno upamćeni Robin Hood govorio engleski.
Sociolingvistička situacija bila je triglosija sa staleški i funkcionalno
ras podije ljenim stilovima između pučkoga engleskoga, normanskoga
francuskoga i crkvenoga latinskoga. Pojednostavljeno govoreći, rad, vlast
i duh ili učenost imali su — ne samo različite jezične funkcionalne stilove
u Engleskoj, nego su se izraživali i različitim jezicima. S vremenom je
ipak jezik pretežitoga pučanstva u Engleskoj, engleski, prevladao i inkorporirao
nasljeđe tih različitih funkcionalnih jezika u svoje funkcionalne
stilove. Dodatno je obogaćena i oplemenjena latinska sastavnica engleskoga
nakon razdoblja humanizma, kada su se stali moćno razvijati književnost,
a potom postupno i filozofija i znanost na engleskome. Ta je latinska
sastavnica pokrpala mnoge rupe i obradila mnoga polja u opustošenome,
obezvlaštenome i nenaobrazbenome engleskom tako da se njime bez nje
uopće ne bi mogao voditi intelektualni razgovor. U jeziku s jedva još živom
morfologijom i tvorbom, ne bi se bez latinskoga mogli izreći ni danas
neutralni (svojevremeno samo znanstveni) pridjevi od naziva domaćih
životinja: »krava« je cow, ali »kravlji« ili »govedski« je bovine, »pas« je
dog, ali »pseći« je canine, »mačka« je cat, ali »mačji« je feline, pa i »čovjek«
je man (žena: woman), a »ljudski« ili »čovječji« je human (muški: masculine
ili franc. male; ženski: feminine ili franc. female) itd. Naravno da se bez latinske
sastavnice na engleski ne bi mogao prevesti nijedan ozbiljan filozofijski
tekst, a ni raspravljati na njem o filozofijskim pitanjima.
To, međutim, znači da engleski ne bi mogao služiti kao jezik za intelektualne
potrebe, nakon svega što mu se dogodilo od 11. do, recimo, 15. stoljeća,
da nije inkorporirao znatan latinski rječnik, a i grčki sadržan ili stiliziran
u njem. A to pak znači da latinski nije svojevremeno postao razvijenim
književnim jezikom, ne bi mogao ni poslužiti engleskomu da se razvije
posuđivanjem velikoga dijela rječnika iz latinskoga.