Priznajem vrlo sam se neprijatno iznenadio sobom... do gluposti , do bola, do gadjenja... Mastao sam, umišljao, crtao, zapisivao, pričao ljudima kako se desilo, a nije trebalo. Živeo kako nam je sudjeno, al patetično rečeno – nije nam se dalo. I Švrca je otišla...
Prolazile su i prolaze sulude godine u kojima sanjariš i idealizujes... mesta koja si obišao, ljude sa kojima si proveo dan, zaboravljaš one male ružne stvari, zaboravljaš nervozu, psovke, velike svadje oko još manjih stvari... zaboravljaš i samo sanjaš kako je ono nekad bilo lepše, jače, nežnije, smislenije i svaka generacija radi istu stvar – ponavlja kako su ove nove generacije drugačije, lošije, nezaiteresovanije.... to je govorila moja Baka, moja Majka, to govorim sada...