Vreme je velikih vrućina. Grad živi u tropskom šapatu i grozničavom zujanju.
Na maloj terasi dvadesetospratnice sedeo je zdepast, brkat čovek. Teško zamišljen, satima je nepomično zurio ispred sebe.
Kada je pre desetak sati izašao na terasu imao je nameru da sa nje istog trenutka skoči. Strah ga je paralizovao, mozak se pomutio, telo mu je zadrhtalo, zgrčilo se i on je nemoćno seo.
Od tada se nije pomerio, mračan, zbunjen, očajan, nije mogao više ni da misli. Gledao je ispred sebe, satima, ravnodušan prema svakoj misli, bilo da ga je ona hrabrila ili bacala u još gori bezdan.
Negde u sumrak, kada je nebo dobilo spiralu narandžasto–ljubičaste boje i kada bi se pomislilo da sledi setna zvezdana noć, sasvim neočekivano, sa istoka, poče...