Danas sam prvo naleteo na ovaj blog. Ja se slažem sa
@Змај-Баћушка da je "sekularna država", pravno-politička i ideološka struktura koja je nastala odavno i ne važi za sve države sveta, ali je sekularizam prvenstveno opsasan za identitet - za čovekovu ličnost.
@Змај-Баћушка, sve što si napisao je ok , volim Krstaricu zato što ljudi čitaju, ali baš zato ja napišem prvo sam sa sobom pa izbacim sve zajedno, da ne bih nekoga zbunio šta god da je, pesma, priča ili evo jedan ovakav pomalo složeniji ali po meni važan tekst na ovu temu. Moramo sistematski od korena reči

pa na dalje. I moram da naglasim, slično kao i ti što si prvo svašta naglašavao

...ovo je na isvestan način teološki tekst i možda ne zanima svakoga ali ja lično smatram da se tiče ama baš svakoga. Pokušaću da doprinesem boljem razumevanju ove meni barem bitne teme sa pravoslavnog pogleda na svet.
Sekularizam, kao termin koji korene vuče iz latinske reči /saeculum (što znači "ovaj svet" ili "ovaj vek"), označava koncept života i uređenja društva odvojenog od verskih vrednosti i principa. U početku, ideja sekularne države pojavila se kao odgovor na istorijske okolnosti – sukobi među različitim religijskim zajednicama, te zloupotreba moći od strane institucija, doprineli su težnji da se država postavi kao neutralan entitet. Takvo neutralno uređenje obećavalo je slobodu veroispovesti i zaštitu manjinskih grupa, što je u praksi trebalo da uspostavi mir i stabilnost. No, kada se odvajanje od vere pretvori u odvajanje od duhovne istine i samog Boga, sekularizam dobija sasvim drugačiju dimenziju i predstavlja ozbiljnu opasnost za duhovni život i identitet naroda.
Sekularizam, pored društvenih posledica, duboko utiče i na karakter i ličnost pojedinca, što ga čini dodatno opasnim. Kada se čovek udalji od duhovnih vrednosti i vere, njegova ličnost gubi temeljne orijentire koji usmeravaju unutrašnji razvoj. Karakter, u hrišćanskom smislu, gradi se kroz težnju ka vrlinama – ljubavi, skromnosti, strpljenju i veri u viši smisao postojanja. Međutim, sekularizam, usmeren na racionalistički i materijalni pogled na svet, potiskuje te vrline u korist individualizma, kompetitivnosti i privremenih zadovoljstava, što može ozbiljno ugroziti moralni integritet pojedinca.
Osim toga, sekularizam suptilno preoblikuje identitet i samopouzdanje. Bez vere u nešto veće od sebe, čovek može lako podleći osećaju beznađa, jer materijalni svet ne može pružiti odgovore na egzistencijalna pitanja – o smislu života, smrti i istinskoj sreći. Tako se ličnost suočava sa unutrašnjom prazninom, pokušavajući da je ispuni prolaznim zadovoljstvima koja samo produbljuju osećaj neispunjenosti.
Sveti oci govore o potrebi za usidrenošću duše u neprolaznim vrednostima, koje su od Boga, jer jedino tada čovek može postati istinski stabilan, dostojanstven i dosledan. Sekularizam, s druge strane, odvaja čoveka od ove stabilnosti, što vodi ka rascepu u ličnosti. Oslonjen samo na sebe i svoje intelektualne sposobnosti, pojedinac gubi osećaj povezanosti sa zajednicom i svetom, a njegova unutrašnja stabilnost postaje krhka. U tom stanju, vera u zajedničku viziju preobražaja sveta slabi, a čovek postaje sve više izolovan i nesiguran, što je veoma opasno za duhovno i emocionalno zdravlje.
Na taj način, sekularizam ne samo da potire kolektivne vrednosti vere, već i podriva lični identitet, karakter i samosvest, ostavljajući pojedinca u zamci prolaznosti i prividne slobode.
Koreni i posledice sekularizma
Odvajanjem Crkve od države započeo je proces koji nije zaustavljen na ideji neutralnosti. Sekularizam je postepeno prerastao u ideologiju koja se suprotstavlja svemu što podseća na večne vrednosti i transcendentne istine. Umesto da se društvo samo obezbedi od religijskih sukoba, sekularizam se ustalio kao ideološki okvir u kojem se duhovna težnja i verovanje guraju u privatnost pojedinca, daleko od javnog života. Sveti oci nas uče da zajedničko okupljanje u veri ima ključnu ulogu u preobražavanju sveta, dok sekularizam vodi čoveka ka individualizmu i otuđenju, potiskujući kolektivnu odgovornost za duhovni razvoj čovečanstva.
Ideološka struktura sekularizma, kao koncept odvajanja vere od države i javnog života, počinje da se formira tokom prosvetiteljstva u 17. i 18. veku, posebno u Evropi. Tokom ovog perioda, dolazi do intelektualnog pokreta koji naglašava razum, empirijske dokaze, nauku i ljudska prava, često u opoziciji prema crkvenoj vlasti i dogmatskim religijskim učenjima. Filozofi poput Voltera, Džona Loka, Žan-Žaka Rusoa i kasnije Immanuela Kanta postavljaju temelje za društveno uređenje koje će biti zasnovano na ljudskom razumu i slobodi, nezavisno od teoloških principa.
Posebno se u Francuskoj tokom Francuske revolucije (1789–1799) sekularizam institucionalizuje kroz mere koje su direktno išle protiv uticaja Crkve na državu. Ustav iz 1795. godine jasno postavlja granicu između Crkve i države, a kasnije, tokom perioda Treće republike u Francuskoj (1870–1940), zakoni još jasnije razdvajaju religiju od države. Najvažniji među njima je zakon iz 1905. godine o razdvajanju Crkve i države, kojim je sekularizam u Francuskoj postao ne samo društvena, već i pravna norma.
U Americi, koncept sekularne države dobija oblik kroz Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država iz 1791. godine, koji zabranjuje uspostavljanje državne religije i štiti slobodu veroispovesti. Iako ovde sekularizam ne znači potpunu isključenost religije iz javnog života, stvoren je temelj na kojem religija neće imati direktan uticaj na državne strukture.
Nakon ovih ključnih istorijskih trenutaka, sekularizam postaje dominantna ideološka struktura u mnogim zapadnim društvima, gde se crkvene aktivnosti povlače iz javne sfere.
Crkva kao sabirno mesto i sekularizam kao prepreka
Prema pravoslavnom shvatanju, Crkva nije samo institucija već "živi organizam" Hristovog tela, zajednica vernih sabranih u Ljubavi i istini. Okupljanje vernih ima dubok eshatološki značaj jer je upravo kroz sabranje moguće dosegnuti preobražaj ne samo pojedinca, već i celokupnog sveta. Sekularizam, međutim, potire tu ideju. U društvu gde je religija strogo odvojena od svih državnih i društvenih struktura, vernici se postepeno odvajaju jedni od drugih, a vera se doživljava kao privatna stvar lišenog uticaja na javni život.
Sveti vladika Nikolaj Velimirović opominje da narod bez vere i bez Crkve postaje izgubljen, lutajući bez svetlosti u tami sveta. On upozorava da je vera ona koja daje smisao i pravac životu, i okuplja narod oko svetlosti Hristove. Sekularizam, suprotno tome, nudi iluziju slobode i neutralnosti, dok zapravo izbacuje svetlost iz svakodnevnog života, ostavljajući ljude u prividu sopstvene autonomije, ali bez unutrašnje stabilnosti i svrhe.
Posledice na kolektivno shvatanje i preobražaj sveta
U društvima gde sekularizam dominira, narod postaje sve više okrenut materijalnom i individualnom, što rezultira gubitkom smisla za zajednicu. U hrišćanskom učenju, zajednica nije samo društvena forma već ikona budućeg Carstva Božijeg, gde su svi sjedinjeni u ljubavi prema Bogu i bližnjem. Preobražaj sveta počinje u preobraženom srcu pojedinca, ali tek u zajednici to seme dobija puninu i snagu da preobrazi društvo. Sekularizam ovo sputava, stvarajući društvenu klimu u kojoj je duhovna obnova zajednice nemoguća.
Put u preobražaj kroz sabornost, a ne kroz sekularizam
U pravoslavlju, čovek se ne spašava kao pojedinac već kao član Crkve – tela koje je otelotvorenje same Božije ljubavi i istine. Sabranje nije samo ritual; ono je put ka jedinstvu sa Hristom, gde se duhovna snaga zajednice stapa sa molitvom i verom pojedinca. Sekularna država, pokušavajući da ukloni Crkvu iz društva, ne dozvoljava ovom jedinstvu da deluje, čime se koči mogućnost preobražaja društva kroz božansku energiju i ljubav.
Sveto-otačka tradicija nas podseća da bez vere i Crkve nema pravog razvoja društva, jer vera nije samo lično uverenje, već osnovna snaga koja ujedinjuje ljude u težnji ka večnom životu.
To je sve... ja na ovu temu sa ljudima ne diskutujem puno. Mora se razumeti nema Istina tvoja Istina moja - Istina je jedna, ko može, ima uši, oči, šta ga ja znam, svejedno, doprineti da se razumeju raznorazni društveni, socijalni ili bilo koji fenomeni i problemi nije loše. Ja sam te iskapirao ... ne bih o tmo šta će biti, šta bude biće ali veliki pozdrav svakako.