Kao da ga gledam sad ; onižeg rasta, sa štapom u ruci , staračkim korakom ide niz avliju. Na njemu smedji kaput i iste boje na glavi kapa, nešto poput šubare ,a izmedju kaputa i nje, njegovo ogrubjelo lice, izborano kao njegova oranica . Sa lica mu trepere dva živahana , plava , poštena oka koja kao da su se greškom našla na staračkom licu. Bilo je nešto tako živo i nesalomivo u njima, nešto čemu njegove godine pune rada nisu mogle ništa. Iskrile su kao Vrbas kraj kojeg je na svom imanju vijek proveo moj dobri , stari djed.
Od nas troje unučadi koliko nas je imao od mog oca, djed je imao najviše poštovanja za mene. Dobro, moj stariji brat bio mu je prvo unuče, pa još muško i bilo je nekako razumljivo da ga najviše voli.Za mog mlađeg...