Quantcast
  • Blog je internet dnevnik u kome autor iznosi svoja razmišljanja na neku temu. Molimo vas da se pridržavate Pravilnika Bloga.

Vlaška odgonetka 01

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Naravno, pojam vlasi predstavlja nadetnički pojam. Pitanje je do kojeg su stepena vlasi zapadnog Balkana bili romanizovani i da li su uopšte svi bili romanizovani, kao i to od kojih su etničkih-jezičkih komponenata bili komponovani pre romanizacije. Sva je prilika da je njihov dobar deo bio slavenofon.

PS. Moja razmišljanja na temu:


http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230462&postcount=6 (vlaki)
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230628&postcount=7
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=9
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=11
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=12
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=13
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=14
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=15
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=19
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11230657&postcount=29
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12387957&postcount=141 (slovenska toponimija Albanije)
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12432789&postcount=250
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12433975&postcount=252
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12446140&postcount=265 (Ioannes Lucius (Ivan Lučić), Knj. VI. Gl. 5. str. 459)
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12449132&postcount=278 (1641: Lingua antica illyrica carattere serviano)
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12449325&postcount=280
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12450754&postcount=288
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12490247&postcount=374 (Vikipediji se "omaklo" - vlah je slovenska reč:


The name of "Vlachs" is an exonym that was used by Slavs to refer to all Romanized natives of the Balkans. From the Slavs, it was passed on to other peoples, such as the Hungarians (Oláh) and Greeks (Vlachoi). (see: Etymology of Vlach). Wallachia, the Southern region of Romania, takes its name from the same source.

I opet, govorili su latinski jer su bili rimski vlaki (sluge) dok su ih Rimljani nazivali Srbima (Servi) i Slovenima (S(c)lavi) koje su reči u latinskom vremenom počele da označavaju sluge i robove - ono isto što na staroslovenskom, srpskom označava reč vlak (onaj koji vuče, tegli).

http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12527053&postcount=461 (Geti su Sloveni)
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12527053&postcount=461 (Bunjevci (u izvorima Valachi Catolici))
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=13923893&postcount=1240 (jezik vlaka)

Prejagićevska situacija - mapa Balkana: http://img90.imageshack.us/img90/7164/ethnographischekartederfn3.jpg

Matija Petar Katančić, katolički dr teologije iz 18. věka, parafraziram "Mađari nas Ilire/Vlahe sve (T)Racima zovu" (naći ću tačan citat).

Imam tezu.

Moramo biti svěsni da romanizacija jezika i kulture ima svoj stepen. Tako je bilo i sa turkizacijom za vrěme Turaka. Rimska vladavina ostavila nam je prězimenske sufikse tipa (npr.) -ul- i -us (Radulović, Dančuo, Labus), a turska tipa -dži-, -beg (Samardžija, Silajdžić, Sapundži; Hafirzbegović); međutim, kao što Izetbegović nije etnički Turčin tako ni Sekulović nije etnički Roman. Osim prězimena, i jedni i drugi vladari ostavili su čitav sistem romanskih odnosno turskih toponima, kao i leksike. I u jednom i u drugom sistemu opstaje naziv vlah. Koliko je pametno reći da je postojala panbalkanska etnija romanofonih Vlaha što je pretekst napose hrvatske istoriografije? To je pametno taman onoliko koliko je pametno reći da je postojala panbalkanska etnija turkofonih Vlaha. Dakle, bespametno je. Jedina sěnka na analogiji bila bi doseljavanje slověnskih vladarsko-ratničkih elita u 6. i 7. věku, da zvanična srpska istoriografija njihov demografski uděo ne svodi na 1-3% spram 97-99% starosědělačkog stanovništva, čime je njihov jezički uticaj věrovatno zanemarljiv.

Onaj děo starosědělaca koji je bio iz meni nepoznatih razloga jače romanizovan, izdvojio se u zasebnu naciju romanofonih vlaha - Rumuna i romanofonih Grka - Cincara/Aromuna. Bilo bi za očekivati (yebo novi pravopis) da su se elementi jezika romanskog očuvali među stanovništvom koje živi prilično izolovanim načinom života po zapadnobalkanskim planinama, ali, suprotno očekivanju, u ovakvim se zajednicama najbolje očuvao čist srpski jezik, pa nek povjesničari glođu kosku.

Očekivati slověnske pisane tragove za vrěme rimske vladavine na Balkanu je neozbiljno iz objektivnih razloga. :)
 

123loncar

Veoma poznat
Poruka
14.189
....velika je ova tvoja studija.....hvala .....nisam stigao sve priloge da pregledam....
no skrenuo bih ti pažnju da je Ćorović imao jednostavnu priču o poreklu vlaha na
ovim prostorima .... nije fer da je prepričavam , ali nije baš pohvalna ( nekako ih
vidi grđe od robova za tegleće poslove ).......Skoro sam bio međ njima , i pored
finoh druženja rekoše mi : " postojimo najmanje dva milenijuma , imamo svoj jezik
a nemamo njegovu pismenicu -- nešto nije uredu snama ............ Pozdrav !
 

123loncar

Veoma poznat
Poruka
14.189
Hvala G-đo Tol ......koliko vidim etničko svodi se na jezičko ...a ja mišljah da se svodi na genetsko poreklo ...
u davnim vremenima jedan moj predak govorio je nakako ovako : " milo moje osvajao sam ja ljude i gradove ; prvo bih međ njih slao lopove, ubice , čedomorke , lopove i secikese , ništačke vlahe i tegljače da ih svojim poganim jezikom iskvare ; a kad ih dobrano iskvare i zavade, dolazio sam s vojskom i sudijama da ih mirim ; milo moje osvajao sam i ja ljude i gradove .................... dakle , jezik služi za osvajanje a ne za utvrđivanje porekla ili pak korena -- zar ne .. ( po mom dalekom pretku ; koji je sloven , arijevac indoevropljanin ----- doduše germani kažu ako je to tako onda je arijevski beli / riđi ciganin ........ i taj moj predak bejaše riđ ) ....eto gde sam ja bio .... a biću ovde dugo , dugo ( ma koliko ljudima smetalo moje slovensko arijevsko poreklo - makar bilo i cigansko )..... koreni......koreni.....misterija krvi kad tad pozove
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Tol;bt125193:
Citiraću ovdě prema tvojem linku kako je inž. Goran Laz iz Niša uredio něke od mojih tekstova o vlasima:

Različita su imena pratila Srbe kroz dugu istoriju

“ Власи- они Рашани, грчког закона шизматици, сад у Илирикуму поштованoг…” Izvor:Natale solum magni Ecclesiae doctoris Sancti Hieronymi in ruderibus ... By Josef Bedekovich

“… Pavao Ritter Vitezovic ( 1652 – 1713 ) u delima postkarlovackog ciklusa : LAHI su pak,ili VLASI ( sada se opcenito kod latinskih pisaca nazivaju Vlasima ) ,drevne kolonije Rimljana po Iliriku.Oni od njihovih stanovnika koji nastavaju obalu Jadranskog mora zovu se Moro Vlasi ( kao “morski Vlasi” ).Oni ,pak,koji naseljavaju Rasku i Srbiju nazivaju se STARI VLASI,a oni preko Dunava KARA,tj. Crni Vlasi. žive u plodnim plemenskim zajednicama od Jadranskog mora,po čitavoj Hrvatskoj,Ugarskoj,Daciji,Poljskoj i Rusiji,pa sve do Ledenog mora i govore JEDNIM narečjem. “…

Postoje tri vrste vlaha/Vlaha :
1) vlasi, stočarski stalež u srědnjověkovnoj Srbiji
2) Vlasi, romanizovani starosěděoci Balkana; dobrim dělom su to romanizovani balkanski Slověni i/ili Srbi; etimologija naziva od staroslověnskog vlak = težak, rob
3) (nepostojeći) Vlasi, koje su izmislili hrvatski frankovci da bi razbili srpski etnički korpus na svojoj teritoriji i otvorili put ka asimilaciji Srba ( kojima negiraju srpstvo ) u Hrvate

Vlah je ustvari sluga, tegljač, težak,rob, onaj što tegli, vuče.

S tim u vezi, postaće jasno zašto ovaj pojam ima pejorativan prizvuk kod svih ljudi koji se tog imena taknu. Tome u prilog možemo pomenuti i Rumune, koji su u buđenju nacionalne države prěstali da se nazivaju Vlasima.

Prema jednoj hipotezi, originalna rěč je vlak, sa kratkosilaznim akcentom što znači sluga. Akcenat je k prětvorio u h. Tome u prilog navodi se dug opstanak nesibilarizovanog oblika "vlahi" i "vlaji" te pokrajinsko ime Morlak (Morlaki, Morlaci) gdě nemamo sibilarizaciju završnog h, što takođe može ukazati da ono nije konsonant osnovnog (vlak-vlaki),već naknadno izvedenog korěna ( vlah-vlas ). Tako nemamo množinu Morlasi, već Morlaki i, savrěmenu, Morlaci. Takođe nam na stari korěn mogu ukazati pozajmljenice ove naše rěči u někim stranim neslověnskim i slověnskim jezicima. Italijanski Lacco?...., NěmačkiWallachi ....

Stari Germani su susědna keltska plemena nazivali imenom Walha. Kako su Kelti na evropskom kontinentu polako romanizovani (između drugog věka prě nove ere i drugog věka poslě nove ere), Germani su počeli da koriste termin Walha za Rimljane kao i za sve romanizovano stanovnistvo uopšte. Čak i danas němačka populacija u Švajcarskoj za svoje francuske i italijanske sunarodnike koristi izraz Welchen.

Sluge su morale da uče vulgarni. latinski kojim govorahu njihovi gospodari.Dokaz za to da su vlaki bili prvobitno ( za vrěme rimskog carstva ) Slověni jeste mnoštvo slověnskih rěči kod Vlaha ( Rumuna poslě 19. věka ) – i to, ne bilo kakvih rěči, već svih najintimnijih rěči koje se odnose na ljudska osećanja, a to su rěči koje nisu mogli čuti od svojih (vulg.) latinskih gospodara.

Albertro Fortis, 1774: – riječ Vlah nema nikakve sveze s latinskim,
– glavnina dačanskoga stanovništva, unatoč kolonijama što ih je ondje osnovao Trajan, kako svatko zna, bila od ljudi slavenskoga jezika, isto kao i narodi koji su tamo nagrnuli u kasnijim stoljećima;
– da slavenski osvajači, ako su imali dati ili ostaviti neko ime pobijeđenim narodima, ne bi tim narodima nikad bili dali ili ostavili ono ime koje znači plemenitost i moć, kako su nužno kanili, jer je to čista i prava slavenska riječ... koja primarno označava nižu "vlačnu" klasu – težaka, slugu, něku vrstu roba.

Od latinskih gospodara odběgli robovi běžali su u brda i otud njihova sklonost ka stočarstvu – jedinom mogućem načinu dužeg opstanka u brdima. Takođe, ovo objašnjava zašto su za vrěme srědnjověkovne Srbije, pod imenom vlah podrazuměvali nižu klasu.

Sami Poljaci imaju stariju rěč za sebe Leh, što je isto ono što Vendi kažu - Lah. Razlika je u vokalizaciji suglasnika l kao u vlk - vlek,vlak, vuk. Ova prva dala je sěvernog Vlaha - Vleha, tj. 'Leha, a druga je dala Vlaha i 'Laha.Zato naziv Vlah odgovara nižoj ("vlačnoj") klasi Slověna!

Morlaci, Morovlasi, Morlaki nisu ništa drugo do morskiVlasi, Vlasi sa mora, baš Slověni (Srbi) kojima su, kakve li ironije,upravo Romani (jezika dalmatskog) bili u blizini, ali su se od njih jasno razlikovali.

Ivan Ivanić, 1899. : “…1579—1580. g. hteo je nadvojvoda štajerski Karlo naseliti Morlake iz okoline Šibenika, Trogira i Turske u Primorje. Po Lopašiću, ovi Morlaci su „po svoj prilici" srodnici podgorskih i ličkih Bunjevaca. Srbi„Morovlasi" (tj. Vlasi sa mora) sa jadranskog Primorja naseliše se u gornjoslavonsku i Hrvatsku Krajinu i dobiše 1564. g. povlastice. 1596.god. pak naseliše se Srbi iz Knina u Gomirje (Gojimirje) i okolinu…”.

Dakle, nisu nikakvi "crni Vlasi" - "Rumun(j)i crmpuraneri" u pitanju,već Srbi štokavci u primorju.Kanal između Velebita i Paga zove se kanal Morskih Vlaha (Canale della Morlacca), a sam Velebit je u srědnjem věku poznatiji kao Planina Morlaka (Montagna della Morlacca).

Ako něko s razlogom priupita zašto se, onda, latinski ili romanski jezici uopšte (vulgarno) vlaškim nazivaju, odgovor je jednostavan: balkanski Slověni raširili su ovo sekundarno značenje označavajući njime jezik onih u rimskom ropstvu, jezik vlaka. Vlaki su morali da znaju jezik svojih romanofonih gospodara i vrěmenom su potpuno prěšli na tadašnji vulgarno-romanski jezik. Odatle su i Mađari za Latine/Italijane uzeli naziv "Vlas" tj. "Olasz"; zbog toga je i za Slověnca 'laško = italijansko.

Odatle je jasno zašto srpski bosanski vladari dubrovčane nazivaju vlasima – zato što ih smatraju naslědnicima/potomcima latinizovanih Slověna.Istovrěmeno termin vlak opstaje kao oznaka niže, "vlačne" klase.

Kasnije postaje i sinonim za Slověna (vidi gorě 'Leh = Poljak; Vlah =Srbin), dok naporedo opstaje kao naziv za bivše Slověne a danasRomane/Rumune, odnosno bivše rimske robove; npr. Vlasi u Rumuniji, Vlasi u Makedoniji, Grčkoj, Istri itd. Tako Poljaci, dok sebe nazivaju"Leh", istovrěmeno Italijane zovu "Wlohi" što je priměr sekundarnog značenja, koje se moglo značajno raširiti u doba Ćirila i Metodija.

Na osnovu ovog jasno je zašto su, osim klase vlaha u srědnjověkovnoj Srbiji, srědnjevekovni Srbi zvali i potomke romanizovanih Slověna vlasima. Poznato je da se Srbi u srědnjem věku Dubrovčanima obraćaju kao vlasima. Dobar děo romanizovanih Slověna su takođe bili pastiri

Priličan broj romanskih ali i romanizovanih imena srěćemo u starosrpskim i dubrovačkim spomenicima XIII-XIV věka. Jedan děo takvih ličnih imena je čisto je romanski, kao: 1) Ursul, Drakul, Barbag, Bun, Fečor, Bukor; ali druga su, opet, slověnska sa romanskom sufiksacijom: 2) Vladul, Radul, Gradul, Črnul, Bratul itd. Upravo ova druga imena su nam najinteresantnija jer ona podupiru tezu o romanizovanim Slověnima.

Po Negriju, Vlasi u Dalmaciji govorili su među sobom jezikom koji je sadržao iskvarene latinske rěči. Bilo je to stanje dvojezičnosti, u kome je romanski nadvladavao slověnski a nakon raseoba je počeo opet slověnski da nadvlađuje romanski, koji je u u Iliriku najzad iščeznuo.

Romanizovani starosěděoci očuvali su svoj jezik, sve do današnjih dana,u jakim naseobinama u Albaniji, Makedoniji, Epiru i osobito u Tesaliji koja se, u srědnjem věku zvala „Velika Vlaška" (Μεγάλη Βλαχία).

Slověni su sve rimske sluge zvali vlakima, a Rimljani njih Servima i Slavima. Za razliku od uvrěžene podvale upravo su današnje latinske rěči Sclavus i Servus nastale od imena naroda, dok je rěč vlak nastala kao naziv klase težaka, teškog radnika, tegljača. Rimske sluge poprimali su latinski jezik, pa je kroz věkove nastalo sekundarno značenje reči vlak - onaj koji zna latinski.

Staro ime Moldavije bila je BOGDANOVA zemlja ( Bogdania ).Moldavci i Vlasi su potomci Transilvanijskih Vlaha.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
123loncar;bt125248:
Hvala G-đo Tol ......koliko vidim etničko svodi se na jezičko ...a ja mišljah da se svodi na genetsko poreklo ...
u davnim vremenima jedan moj predak govorio je nakako ovako : " milo moje osvajao sam ja ljude i gradove ; prvo bih međ njih slao lopove, ubice , čedomorke , lopove i secikese , ništačke vlahe i tegljače da ih svojim poganim jezikom iskvare ; a kad ih dobrano iskvare i zavade, dolazio sam s vojskom i sudijama da ih mirim ; milo moje osvajao sam i ja ljude i gradove .................... dakle , jezik služi za osvajanje a ne za utvrđivanje porekla ili pak korena -- zar ne .. ( po mom dalekom pretku ; koji je sloven , arijevac indoevropljanin ----- doduše germani kažu ako je to tako onda je arijevski beli / riđi ciganin ........ i taj moj predak bejaše riđ ) ....eto gde sam ja bio .... a biću ovde dugo , dugo ( ma koliko ljudima smetalo moje slovensko arijevsko poreklo - makar bilo i cigansko )..... koreni......koreni.....misterija krvi kad tad pozove
Kad bismo tražili čistokrvne Srbe na Balkanu, věrovatno da bi smo ih našli za pod jednu šljivu. Takvim poimanjem etničkog ispostavlja se da naslědnici srpskih kraljevskih pa i plemićkih dinastija uopšte nisu etnički Srbi.
 

123loncar

Veoma poznat
Poruka
14.189
.....čistokrvni su hrvati , bosanci i njima slični....to nije sporno ...sporno je Mrkalj što ta čistokrvna bratija ne kapira stvar , jako bitnu stvar .... civilizacijski put preko bosne i hrvatske propao je u IV veku nove ere .... ne vode svi putevi u Rim ... ta činjenica užasava to stanovništvo / frustrira / marginalizuje ....ova tvoja studija preko govornih mana to upravo dokazuje .... ovde nisu problem jezičke zajebancije ( jer teritorije koje ti preko nekih jezičkih izvoda hrvatsko bosanske bratije povezuješ - nemaju svoj identitet ....kako sociološki tako i biološki ....to su jezičko biološki silovane grupacije ) , ovde je problem nemanje identiteta ............ zar ne ...
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
I sada da zaokružimo priču - prvi děo:

Jedino nikad nigde nisam videla temu Kelti su Vlasi a trebalo bi...jer potomci Kelta sebe zovu Vlasima ;)

Walsh (Usage: English, Irish)...Means "Celtic", from Middle English walsche "foreigner" (related to Welsh).
Wallace...Means "foreigner or stranger" from the Norman French le waleis.
Wallach ...From Middle High German walhe, walch "foreigner from a Romance country", probably a nickname for someone from Italy.
Wallis....Derived from the Anglo-Norman waleis, meaning "Welsh", derived from the Old English wealh, meaning "foreign". This means that Wallis is an ethnic name for a Welsh speaker.
http://surnames.behindthename.com/php/browse.php?letter=w

"Vlach is itself an interesting word. It seems to be a derivative from the same Germanic word cognate to welsch in German and Welsh in English, both meaning Roman, whether the Romans be Latin-speaking or Celtic-speaking"..It also occurs in Polish as Wloch, in Hungarian as Olasz, in Russian as Volokh...."

Welsh -... from Wealh, Walh "Celt, Briton, Welshman, non-Germanic foreigner;".."common Gmc. name for a man of what we should call Celtic speech,",

The Germanic wealh meant "foreign", and both Wales and Cornwall are so-named because they were full of Kelts who didn't speak English....

http://www.netsnake.com/wallachs/wallachia/index.html

I, spec..za Andjelče Plavo
Welscher is German for "Italian", and it even got borrowed by the Slavs — the Polish word for Italy is Wlochy."

;)
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Drugi děo gografskog zaokrženja:

Otprilike smeštaju ovu "sorbio" utvrdu u mladje kameno doba.. neolit.
I obazrivo:zper: povezuju sa Srbima, Sorbima (Vendima) jer ne mogu da previde mnoštvo slovenskih (srpskih ) toponima u Južnoj Engleskoj, posebno u Južnom Devonu (Div))



"ima mnogo slovenskog....čak i da su dalmatinske ili panonske legije boravile ovde, ipak ima previše..."..


Ime Beltor povezano je sa starosl.Balvan- idol.. i belom bojom (Bjala), pretpostavljaju oznakom Sunca, kao i vladarem Belim (Belinus..odakle staroengleski termin Belinova kapija..Billingsgate)..kao što i Belgae (keltsko pleme) označava "plamene, svetle ljude" (Fair man )



Slovensko GORA (planina) postalo je Mor - rudarsko mesto..i čitajte sami...Venedsko poreklo toponima!




A od srpskih plemena (vendskih) Sarum,Sorbiodunum, beše prestonica Vilčića,Vilića..odatle i sadašnji naziv Wiltshire::



Engleski prof.Gordon Čajld je skrenuo pažnju na sve to.
Miloš Milojević je sve to odavno napisao, na str 226 fototipskog izdanja "Odlomci istorije Srba"..pominje iz Raićeve knjige da se posle borbe sa "ingliskima" i oslepljivanja kneza Raška.mnogo srpskih plemena naselilo u dan.Ingliskoj..a među njima su najpoznatiji Vulići.
A i Miloš Crnjanski, kao i Ranka Kuić daju mnoge odgovore i postavljaju mnoga pitanja ujedno.
http://www.scribd.com/doc/17464838/Milo-Crnjanski-Britanskobalkanske-veze
http://www.scribd.com/doc/47197792/Ranka-Kuic-Srpski-i-Keltski-Jezik


Ime Srba, još uvek ime celog naroda u Istočnoj Evropi, takođe prisutnih na Labi, moglo bi biti starije no što se misli,
zbog veze sa Sarumom.


Čitajte kako Englezi, tražeći svoja najstarija arijevska plemena, stalno nailaze na Srbe


Isečci su iz engleskog žurnala za književnost, nauku i umetnost
http://books.google.co.uk/books?id=RmgEAAAAQAAJ&pg=PA141&dq=Old+Sarum+serb&hl=sr&ei=8GFETbKZBKeAhAeFt4SjAg&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=3&ved=0CC8Q6AEwAg#v=onepage&q=Old Sarum serb&f=false

http://books.google.co.uk/books?id=RmgEAAAAQAAJ&pg=PA141&dq=Old+Sarum+serb&hl=sr&ei=8GFETbKZBKeAhAeFt4SjAg&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=3&ved=0CC8Q6AEwAg#v=onepage&q=Old Sarum serb&f=false
Autor članka u jedinom broju časopisa Clack izašlog 1865. je Wladislaw Somerville Lach-Szyrma (1841-1915). Bibliografija: http://www.google.com/search?tbo=p&tbm=bks&q=+inauthor:"Wladyslaw+Somerville+Lach-Szyrma"
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
http://forum.krstarica.com/showthread.php/388885-Vjerujete-li-da-su-Hrvati-pokatoličeni-Srbi?p=14494754&viewfull=1#post14494754

Ajde da dokažemo da Porfirogenitov izvor prema kojem su Srbi dobili ime po sandalama ne valja. :)

Kod Prorfirogenita imamo:
a) Srbi po latinskom sluga - servus

b) Srbi po "kolokvijalnom" nazivu za ropsku obuću "serbula"​
Međutim, originalna srpska reč za sandalu je crěvlja jer se sandala pravila tako što su se plela ovčija crěva, a onda sušila. Srpsko "crěvlja" moglo je kvarenjem dati "serbula", pri čemu čak ni tada Srbi nisu nikako mogli po sandalama dobiti ime; pre će biti da je u pitanju něčiji pokušaj pučke etimologije koja od crěvlje izvodi Srbe.

Još uvek nije utvrđeno porěklo i značenje rěči Srbi, ali ima mnogo prětpostavki, od kojih je Porfirogenitova najdojmljivija Anti Starčeviću, Srbinu, srbofobu i ocu hrvatske nacije. Priměra radi, evo jedne koja nema veze sa Porfirogenitom: The name "Serb" is ibero-caucasian in origin. In comes from the word "Ser" meaning "man", with the "bi" added to make the plural form. Serbs were part of the Caucasian Race much like the Georgians, Mingrelians, Lezghians, Ingush, and spoke a language simmilar to these peoples.

Dalje, rěč "servus" (sluga, rob) Rimljani su uzeli od narodnog imena Srba, a ne obrnuto - nisu nazvali narod po tome što su bili robovi. Da je zaista tako, dokazuje nam još jedna srpska rěč sličnog značenja i sudbine - to je reč Slověn koja u originalnom srpskom značenju označava onog koji slovi, govori, koji zna jezik, a kod rimljana slugu i roba. I zaista, kod Rimljana su reči Srbi (servi = sluge, robovi) i Slověni (slavi, sclavi = sluge, robovi) izjednačene.

To ne može dati drugog zaključka sem onog da su Latini od narodnog imena Srba i Slověna usvojili nazive za sluge i robove.


Dalje, srpska rěč "vlak" koja označava slugu i roba, (od korena *vlk - onaj koji vuče, tegli; rumunski izvor: Vlah vine din indoeruopeanul *vlk) istovremeno je od Rimljana korišćena da označi sve njihove kolonije na Balkanu.

Tako imamo kod Paula Rittera:


Dalje, o etimologiji imena Vlah reći će istoričar Lučić:



Ioannes Lucius (Ivan Lučić), Knj. VI. Gl. 5. str. 459
Transkripcija:
Vnegda ubo Slavjani ves Ilirik pokorili, i tamo suštih Rimljana va poddanstvo i službu vosprijali, onoe slavnoe Rimskoe imja va někotoroe poruganije u Slavjana obratilosja. Jegda bo kogo Vlahom naricahu, togo raba biti, i poslědnjago slugu razuměvali.

Translacija:
Kada su Sloveni ceo Ilirik pokorili i tamo zatekli Rimljane u podaništvo i službu primili, ono slavno rimsko ime u nekakvu podrugu u Slovena se obratilo. Ako je neko ikog Vlahom zvao to je morao rab biti i poslednjim se slugom podrazumevati.
Vlah je, dakle, prema Ivanu Lučiću Trogiraninu, podrugljivo ime sa značenjem sluge koje su Sloveni nadenuli.


Dakle, Srbin, Sloven i vlak-vlah srpske su rěči od kojih su prve dvě, servus i s(c)lavus, usvojene od strane Latina u onom značenju kojem je srpski ekvivalent vlak, a označavaju slugu, tj. roba.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Postoje mišljenja da su Karavlasi dobili naziv po tome što crna boja označava južnu stranu Světa.

Geografske strane světa nemaju veze s nazivima vlaha jer:

1) Karavlasi i tzv. nepostojeći "Maurovlasi" (u značenju primorskih "Morlaka") bi označavali onu "crnu" stranu světa a nalaze se na oprěčnim stranama Balkana

2) Postoje i stari vlasi (a koja bi to "stara" strana sveta bila?!?) koji se nalaze između ovo dvoje; tako, prema Paulu Ritteru Vitezoviću: http://img260.imageshack.us/img260/4071/rittervitezovicvlasi.jpg
- postoje rimske kolonije: (1) morski vlasi, (2) stari vlasi, (2) crni vlasi
- svi vlasi govore jedan jezik od Jadrana do Baltika, dakle slověnski​
Ivan Lučić (1666.) kaže da nazivati někog vlahom znači nazivati ga slugom i robom: "Ako je neko ikog Vlahom zvao to je morao rab biti i poslednjim se slugom podrazumevati. " (Ioannes Lucius (Ivan Lučić), Knj. VI. Gl. 5. str. 459) http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Lučić

Alberto Fortis (1774) kaže da "riječ Vlah nema nikakve sveze s latinskim"; "glavnina dačanskoga stanovništva, unatoč kolonijama što ih je ondje osnovao Trajan, kako svatko zna, bila od ljudi slavenskoga jezika, isto kao i narodi koji su tamo nagrnuli u kasnijim stoljećima;"; da je rěč vlah "čista i prava slavenska riječ". http://www.megaupload.com/?d=LBD2CSE1

Pa čak i rumunski izvori navode da je rěč vlah nastala od IE korěna *vlk (Vlah vine din indoeruopeanul *vlk), od kojeg je i glagol vući. Prema tome, vlah je slověnska rěč, a prema Savi Tekeliji, vlasi (od korěna vlak tj. vući) su oni koji vuku stoku - nomadski stočari. http://sr.wikipedia.org/sr-el/Сава_Текелија

PS. Što se Morlaka tiče, interesantno je da se upravo po morskim vlasima taj děo obale sevěrno od Dalmacije, istorijska Molačka, danas zove Hrvatsko primorje, kao da Dalmacija to nije.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Otkad postoji rec Wallach (kastriranji konj) u nemackom? Da li je starija od termina Walha (stranac, Rimljanin)?
Rěč je slověnskog porěkla i znači vo, volak (vo je kastrirani bik). Volok, takođe, tegljač - isto što i sclavus na latinskom.

Upravo to se dobro uklapa u to što je Mrkalj zamislio (možda to i nije njegova ideja, ne znam, možda je i on odnekud preuzeo, ali ja sam to pročitoa ovde na forumu od njega). Suština priče je da su vlasi romanizovani Sloveni, i koji su vremenom razvili sopstveni jezik baziran na latinskom.

Odatle, koliko treba do pretpostavke da su Poljaci, koji su živeli u istom okruženju sa Vlasima, ali ne i sa Italijanima, počeli i Italijane da nazivaju imenom Vlaha, pošto su im jezike videli kao slične?
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Dum Ivan Stojanović: Dubrovačka književnost (1900)
http://www.archive.org/stream/dubrovakaknjiev00stojgoog/dubrovakaknjiev00stojgoog_djvu.txt
Neki drže, da je „Vlah" riječ ilirska, celtska, i da znači: težak, rob, (Mor — vlah = Morlaooo = crn, rob, vlah), a neki opet da ishodi od „vlast" — što je priličnije, — jer bi lako moglo biti da je to ime zapalo vlasnike (Rimljane), stare prebivaoce zemalja (gdje se sad nahode Srbi i Hrvati) koji u navali ovijeh dvaju plemena, ne mogući izbjeći u primorske gradove i na otoke dalmatinske, zaostaše kao sužnji, da obragjugu za pridošlice svoju vlastitu zemlju.

Docnije kad ovladaše Turci nekijem krajevima, opet mnogi Srbi i Hrvati biše prometnuti u red Vlaha, da robuju Turcima, jer nijesu mogli izmaknuti za vremena preko Dunava i u Dalmaciju iza propasti na Kosovu.

Da nijesu Vlasi isto što i Srbi, jasno svjedoči zakonik cara Dušana izdan Daničićem, iz kog navodimo neke primjere:

1. Srbin da se ženi u Vlasi, i da ju vodi, i da ti zakoni budu joj (§ 98).

2. I seU, i ljudi, i Vlasi, i sto dohodi od Vlaha, i od zemskijeh ljudi Srbin&, da se crkvi uzimaju (§ 98).

3. Vlasi, da sol ne vazmu, a što donese da je polovina crkvi (§ 98).

4. Ljudi, koji orkovne ljude i Vlahe prognali su, da svežuju (§ 99).

Uz ovo je dobro napomenuti, da i u mnogijem mjestima Kranjske sve Italijance zovu: Vlasima (Latinima). Pa u Poljskoj ima poslovica, da je Italijanac mudar, Nijemac trgovac, a Poljak ratoboran („Što Vlah, to doktor; Niemec kupec; što Polak, to etman*').

U Dubrovniku zovu u opće Vlasima sve prebivaoce Hercegovine, spadali oni istočnoj ili zapadnoj crkvi; tako per synecdochen (pars pro toto) zovu još svakoga hrišćanina istočne crkve bio Grk, Rus i ost “Vlahom”.

Vlaška (Valacchia) očito je naseobina Rimljana, jer se tamo i govori nekako latinski. Ima srpskijeh krajeva, na kojim su se očuvali neki običaji, kao i crto obrazne ~ što tvo od«v» utjecaj krvnog srodstva s plemenom latinskijem. „S toga se ovi krajevi južnoslavenski i pokazuju skloni zapadnoj kulturi", veli jedan spisatelj italijanski, kao i sva plemena slavenska osim Rusa, koji jedini nemaju u krvi ni mrve latinske primjese.

Još ćemo i ovo nadometnuti, da oko Dubrovnika matere seoske kad karaju djecu obično naiiostave: „O Lacmanine!" (O Latinine!), — „Ne valja bit Lacmanin!*' (Non bisogna esser Latino!) Riječ „Lacmanin” potječe, po našem mišljenju, od Latium^ a Latinin je, kako je več poznato, žitelj pokrajine Latuum.​

Živo me interesuje izvor ovog navoda: "Neki drže, da je „Vlah" riječ ilirska, celtska, i da znači: težak, rob" jer sam ja do istog zaključka došao prěko slověnske etimologije: vlak (od vući) = težak (od tegliti).

Stojanovićeva konstatacija da Dubrovčani Vlasima smatraju Hercegovce ima pokriće kod Držića (16. věk):

300 godina nakon povelja Matěje Ninoslava, godine 1550. imamo svědočanstvo o tome da Dubrovčani vlasima smatraju ljude iz dubrovačkog zaleđa. Takav je vlah Stanac (Stane ili Stanko) koji dolazi u Dubrovnik sa kozom (šteta što nije ovca pa da alegorija bude kompletna!). Držić spominje i maškare koje su vlaški kostimirane, dakle karakteristična vlaška ovčija runa i ovnovi rogovi. Ime Vlaho nema s vlasima veze i potiče od Sv. Blaža=Vlaha, bar prema hrvatskoj istoriografiji.



Dakle, Dubrovčani (gradsko stanovništvo) se ne smatraju vlasima, što je Držić veoma jasno prikazao u Noveli od Stanca.
Nisklad:
http://www.***********/get/YSYEQQ7P/Marin_Drzic_-_Novela_od_Stanca.html
http://www.filestube.com/cf80bbabb2915a6003e9,g/Marin-Drzic-Novela-od-Stanca.html
Takvo pokriće imamo i kod Nalješkovića, u prologu njegove četvrte Pastirske igre:

Doći će jedna vila — veli pjesnik — istući pastjera, i, nasad ga, ostavit će ga. Ovaj će ostati plačući, i doći će drugi pastjer da ga umiri, ali mu to ne će za rukom poći, te će ga ostaviti. Zatim što će bit? Doći će starica, što no se „u vlasjeh" zove vještica, i videći gdje pastjer plače, mislit će, da ga zubi u glavi bole, tuj ćete imat smjeh, a kad upoznade njegov jad i nemoć, kazati će mu liek i pomoć. Zatim će te vi jeti žalost i nemir, gdi će se taj pastir za vilom ubosti. Vila, koja je bježeći od njega tomu zlu kriva bila, doći će, i, našav ga mrtva, plakat će ; potražit će lieka, koji će naći, i od kojega će pastjer oživjeti, podići se, „ter će tako u pjesan višnjega slaveći potrajat vas drag dan, i tance vodeći." (Armin Pavić: Historija dubrovačke drame, Zagreb, 1871. str. 60)


Iz Stojanovićevog osvrta može se uzeti kao izvěsno da su Vlasi starosěděoci koje, Srbi sa sěvera oslovljavaju robovima. Ako bismo uzeli da je keltska ("celtska") rěč, vlasi bi mogli biti isto što i Celti (sel(i)ti?), a budući slověnske etimologije, i vlasi i celti bi tada morali biti slověnskog jezika na šta se naslanja i činjenica da je srpski jezik najboljeg oblika, srpska lingua franca, očuvan upravo u toj Hercegovini gdě - kako reče dum Ivan - sami vlasi žive.

Za razliku od mišljenja koje navodi Stojanović, moje je mišljenje da je naziv vlaki stariji od seobe (malobrojnih) sěvernih Srba jer su ga vlaki mogli dobiti još dok su služili kao težaci/vlaki Rimljanima.

Cělu priču začinjava činjenica da su, kad su u pitanju hercegovački i, uopšte, južnoslověnski vlaki, njihov slověnski jezik ne može a da ne bude srpski jezik - srpski jezik "Lesandra Srbljanina" i svetog Jeronima (intelektualca) iz Bosanskog Grahova. :per:

I da ne završim "jurišenjem na Skadar", za razmišljanje o rečenom ostavljam i uvodnu misao ove teme:

Pitanje je do kojeg su stepena vlasi zapadnog Balkana bili romanizovani i da li su uopšte svi bili romanizovani, tj. u kojim oblastima Balkana jesu a u kojima nisu, kao i to od kojih su etničkih-jezičkih komponenata bili komponovani pre romanizacije. Sva je prilika da je njihov dobar deo bio slavenofon.​
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Mrkalj;bt129888:
Pitanje je do kojeg su stepena vlasi zapadnog Balkana bili romanizovani i da li su uopšte svi bili romanizovani, tj. u kojim oblastima Balkana jesu a u kojima nisu, kao i to od kojih su etničkih-jezičkih komponenata bili komponovani pre romanizacije. Sva je prilika da je njihov dobar deo bio slavenofon.
Svakom mislećem stvorenju ovo je dovoljno za zaključak koji je jezik osnovnog sloja, a koji jezik sti\e naknadno:

"Rumanian is the only Romance language that has failed to preserve amor, carus, amare, sponsa, etc., replacing them by [the Slavic words] dragoste love, drag dear, a iubi to love, nevastă wife, logodnă betrothal, a logodi to betrothe".

Mislim da bi jedna psihološka studija mogla to da dokaže. Ovo sam, inače, proučavao ponukan pesmom Dragostea din te (2004). :mrgreen:

Citat je sa jednog odličnog sajta ("Orbis Latinus") o romanskim jezicima, sa odličnom stranom o Rumunima, Vlasima/vlasima i njihovom jeziku - nigdě još nisam viděo ovako dobar sintetički prikaz vlaškog problema. Itekako vrědi odvojiti vrěme i natenane pročitati! :klap:


http://www.orbilat.com/Languages/Rumanian/Rumanian.html

Origin and History

Rumanian is picturesquely described either as a barbarized Latin or as a Latinized barbarian tongue. Undoubtedly, such extremely diverging definitions reflect the complicated problem to find out a consistent explanation of its emergence and evolution. The official thesis supported in contemporary Rumania states that Rumanian developed from the Vulgar Latin of the Roman colonists who settled Dacia (modern Transylvania) after its conquest by emperor Trajan in 106 AD. Though the Roman legions abandoned the area in 271 under the pressure of the barbarians, a portion of the Romanized population could survive, as shepherds and primitive farmers, in the Carpathian mountains. In the 9th century, when conditions settled, these Romance-speaking people gradually reoccupied Transylvania. In the late 13th century they moved eastward and established the principalities of Wallachia (1290) and Moldova (1349).

It is known that after 106 Dacia was colonized by a few settlers from the Roman provinces in the Near East (mainly Syria) who could use a corrupted version of Latin as a kind of lingua franca to communicate with the administration and the population in the adjacent areas. Evidently in 271 these settlers were moved southward of the Danube, as the Romans established two provinces of the name of Dacia in the territories of the present North-Eastern Serbia and Western Bulgaria. It is noteworthy that Rumanian does not contain words of Dacian origin...

It is not impossible that the ancestors of modern Rumanians were in the late Antiquity slaves and servants engaged in agriculture and cattle breeding for their masters, the rich Roman colonists of the fortified Balkan cities. Supposedly, the two groups communicated in a kind of creolized Latin.

In the course of the successive barbarian invasions in the 5th--8th c. the established political and socio-economic order on the Balkans was reversed. The city-dwellers could survive under the protection of the city-walls, but as the Eastern Roman (or Byzantine) empire was predominantly a Greek speaking state, they became subsequently Hellenized, while their former slaves and servants fled to the mountains, which were suitable for livestock raising, and preserved the Romance tongue (technically known as Eastern Romance), as evidenced by the fact that the Slavs called them Vlachs. The self-designation as Rumanians, under the etymological form of Romîni, is attested in the 16th century (the texts of Coresi)...

The Vlachs concentrated in the south-western parts of the Balkans, mainly in the regions around modern Albania. There they could escape not only the invadors, but also the effective control of the Byzantine authorities. In the course of the centuries the Vlachs absorbed a lot of outlaws, mainly of Slavic origin. After the invasions ceased, the Vlachs began migrating northward. In the 9th-10th centuries they were present in the mountains of the First Bulgarian empire (681-1018), which dominated the inner continental area of the Balkan peninsula. Evidently in this period they adopted for their liturgy the Old Church Slavonic, the official language of medieval Bulgaria. The close and continuous contacts with the Slavic milieu left a profound impact on the vocabulary and phonology of their language.

It is possible that the Vlachs were forced by the Bulgarian emperors to move northward of the Danube and thus to reach Transylvania, which, since the end of the 9th century, was in Hungarian hands. Settling there, the Vlachs gradually outnumbered the other nationalities, making the area a homeland of their own. From Transylvania they penetrated eastward of the Carpathians and established the principalities of Wallachia and Moldova. In these countries Old Church Slavonic was used as official language till the 18th century.

The migrations had as a result that the unity of the Eastern Romance language was broken and between 500 and 1000 AD there developped several distinct tongues:

1. Arumanian (technically known also as Macedo-Rumanian), spoken in scattered communities in Albania, Epirus, Thessaly and Macedonia;
2. Megleno-Rumanian around the city of Meglena in Southern Macedonia (now in Greece);
3. Dalmatian along the northeastern shore of the Adriatic sea, mainly in Ragusa (Dubrovnik);
4. Istro-Rumanian on the Istrian peninsula in the far north-western corner of the Balkan region;
5. Daco-Rumanian (or Rumanian proper) in the area to the north of the Danube (Transylvania, Wallachia and Moldova).

The first known Daco-Rumanian text is a letter written in 1521 to a judge of Braşov, though some manuscript translations of religious texts show Transylvanian dialect features and may be earlier. The language was written in Cyrillic alphabet and the Vlachs of this period, being Eastern Orthodox, identified themselves to a great extent with Slavdom. Italian travellers in eastern Europe noticed that the language of the Vlachs contained many Latin words also existing in Italian. Knowing that the Roman Empire once dominated Dacia Traiana, it was supposed that the Vlachs were the descendants of the Romans, who once subdued the Dacians. Only in the early 19th century, however, the idea of Romance identity became popular amongst the Vlachs. In 1859 the principalities of Wallachia and Moldavia formed a unified state, that assumed the name of Rumania. The Roman (Latin) alphabet was introduced and there were applied remarkable efforts to Latinize the language, while purging it of Slavisms. The emerging nation turned toward other Romance countries, especially France, for cultural inspiration.

Dialects and Standard Language

The standard language of Rumania is based on the dialect of Wallachia. It was developed in the 17th century mainly by religious writers of the Orthodox church and includes features from a number of dialects, though Bucharest usage now provides the model. Modern Rumanian is fairly homogeneous but shows greater dialectal diversity in the Transylvania.

During the period when Eastern Moldova was incorporated in the former Soviet Union as a federative republic (1939-1991), its language was officially called Moldavian, written in the Russian variant of the Cyrillic alphabet, and held by Soviet scholars to be an independent Romance language. In 1989, however, the script of the Moldavian language was changed again to Latin and thereupon began a heated debate over whether it should be called Rumanian or Moldovan.

Phonology

Rumanian phonology and grammar have developed in rather different directions from those of most other Romance languages because of the language's relative isolation from other Romance languages and its close contact with the Slavic languages and Hungarian.

Modern Rumanian has seven vowels (he vocal system is considered triangular, as that of Classical Latin and modern Italian and Spanish), and three diphthongs. Stress can occur on any syllable. Varying the stressed syllable can change meaning. The unstressed vowels are slightly reduced in the spoken language and under Slavic influence the initial e is often iotated ([e]=>[je]), though officially this is now considered incorrect except for a few cases.

Historically, Rumanian continues a Latin distinction between long o and short u, fused in most other Romance languages, but, like almost all others, it has lost the Latin distinction between long e and short i. The sound [] appeared under Slavic influence.

Vocabulary

The function words and inflectional patterns are of Latin origin. The Rumanian language preserved less than 22% of the Pan-Romance word stock (some 107 of a total of 488 words); it is remarkable that the Latin words concerning urban life were entirely absent in Rumanian. Slavic languages (mainly Old Church Slavonic and the dialects of Northern Bulgaria) provided for about 46% of the vocabulary, but since the 19th century there was launched a systematic campaign of introducing Latin and French words, while the Slavic words were purged or become obsolete. Nevertheless, 17% of modern Rumanian vocabulary consists of Slavic words and they give the spoken languge a specific emotional flavor. According to the linguist Alexandru Niculescu "Rumanian is the only Romance language that has failed to preserve amor, carus, amare, sponsa, etc., replacing them by [the Slavic words] dragoste love, drag dear, a iubi to love, nevastă wife, logodnă betrothal, a logodi to betrothe".
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
http://www.orbilat.com/General_Survey/Terms--Wallachians_Walloons_Welschen_etc.html

Wallachians, Walloons, Welschen etc.

The ancient Germans used to call the neighboring Celtic peoples by the name Walha. This practice survived, for instance, in the modern English names of Wales (from the Old English Wealh) for the country which in the native language of its inhabitants is called Cymru (pronounced ['kmru]). The term Walha is most probably derived from the name of a Celtic tribe, living in the south-eastern regions of Gaul (modern France) and referred by the Romans as Volcae.

As the Celts on the European continent were gradually Romanized (between 2nd c. BC and 2nd c. AD) the Germans began using the term Walha to denote also the Romans and Romance-speaking peoples in general. Till modern times the German-speaking inhabitants of Switzerland call their French-, Italian- and Rheto-Romance-speaking compatriots Welschen. The Romance-speaking population in the Low Countries (concentrated mainly in the eastern regions of the modern state of Belgium) accepted the term Walha as its own ethnic name under the form Wallons (in English Walloons).

Early in the Middle Ages the Slavs in Eastern Europe borrowed from the Germans the name Walha (possibly from its Old High German variant Walah) as a designation for the Romance-speaking peoples under the forms Vlakhi / Vlasi (in South-Slavic languages), Volokhi (in East-Slavic languages) or Wlochy (in Polish). Thus the term Wlochy (pronounced ['vlxi]) is still in use in modern Polish as a designation of Italy. In South-Eastern Europe the Romance speakers have survived the barbarian invasions by fleeing to the mountains, where they became specialized in nomadic pastoralism. For this reason the Byzantine Greeks, who in their turn had borrowed the term Blachoi (pronounced ['vlaxi]) from the Slavic Vlakhi, often tended to use it when referring to the pastoralists in general. The term acquired some derogatory connotations as the pastoralists denied completely the political order and law, often practiced robbery and when engaged as mercenaries in the regular Byzantine army proved to be very treacherous (see the Anna Comnena account in Alexiad, Kekaumenos et al.). During the Ottoman rule in Bosnia (1459-1878) the Muslims refered in a derogatory manner to the Orthodox Serbs as Vlasi.

The Romance-speaking pastoralists on the Balkan peninsula were in permanent movement and beginning sometimes in the 10th or 11th c. they have gradually migrated northwards, from the Balkan mountain across the Danube, in the Carpathian region, concentrating first in Transylvania, especially in the region of Fagaras (Fagarash). The Hungarians who by then dominated this province, referred to them as Oláh (note that the Hungarian word for Italian is Olasz). In 1290 the Oláh military leader Radu Negru crossed the Carpathians, avoiding the Hungarian pressure, and penetrated the Lower Danube region. In the territory between the Carpathians and the Danube there was established an independent principality which in the Western Latin texts was called Wallachia (in Middle Bulgarian Vlashko); the Ottoman Turks, who led many wars against and effectively dominated the principality till the mid 19th c., called it Iflak.​
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199



Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća, Split, 2006.

http://www.muzic-ivan.info/hrvatska_povijest_9_stoljeca.pdf

DODATAK O VLASIMA

Postoje razna mišljenja o podrijetlu Vlaha. “Jedni smatraju da oni vode poreklo od romanizovanih starobalkanskih plemena, a drugi da su neposredni potomci rimskih kolona. Novija istraživanja (arheološko-antropološka) ukazuju na to da u stvari čine paleomediteransko-indoevropsku simbiozu i tip ljudi koji se proteže i van granica Balkanskog poluostrva.” [Dragoslav Antonijević, Obredi i običaji balkanskih stočara. SANU, Beograd, 1982., str. 20, 24. Usp. V. V. Ivanov i V. N. Toporov, K voprosu o proishoždenii etnonima “valahi”. U: Etničeskaja istorija vostočnih romancev. Akademija nauka, Moskva, 1979.] Vlasi su se kao paleobalkansko stanovništvo selili sa starih u nova sjedišta i s vremenom se asimilirali s etnikom u novoj sredini, bilo da su živjeli u istoj državi, bilo da su prihvatili njegovu vjeru. Tako se veliki broj Vlaha s vremenom pretopio, između ostaloga, u rumunjski, grčki, bugarski, srpski i albanski etnički element. „Nedavno je objavljena nešto detaljnija genetička analiza Vlaha. Uzorci za analizu uzimani su iz Albanije, Makedonije i Rumunjske. Rezultati ovih istraživanja pokazuju da je unutar Vlaha velika genetička raznolikost. Na temelju tih rezultata moguće je zaključiti da su se Vlasi na Balkanu kao poseban entitet oformili prvenstveno zbog istog načina života, privrednih aktivnosti i sličnih ekonomskih interesa.“ [I. Jurić, Recenzija (od 10. rujna 2006.) knjige Hrvatska povijest devetog stoljeća, str. 3.]

Bogumil Hrabak zaključuje da su “vlasi primili, i to dosta kasno, nacionalnost onog elementa sa kojim ga je vezivala vjeroispovijest. To su pravoslavni vlasi učinili svakako prije katoličkih”. [B. Hrabak, Vlaška i uskočka kretanja u sjevernoj Dalmaciji. U : Benkovački kraj kroz vjekove. Benkovac, 1988., str. 257.] U Hrvata imamo Vlahe koji su u Hrvatskoj obitavali u srednjem vijeku prije XIV. stoljeća i Vlahe koji su doselili s Turcima u XVI. stoljeću. Zef Mirdita navodi mišljenje Josipa Smodlake (objavljeno 1946.) da se u hrvatskim izvorima iz IX. i X. stoljeća u dalmatinskim gradovima spominju imena osoba koja završavaju s postponiranim članom – ul, karakterističnim za Vlahe. [Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji. Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 270.] U petoj glavi latinske redakcije Dukljanininova spisa kad se priča o osvajanjima „Vulgara“ navodi se (u hrvatskom prijevodu) i ova rečenica: “Zatim osvajajući zauzmu cijelu Makedoniju; potom čitavu pokrajinu Latina, koji se u ono doba zvahu Rimljani (‚Romani’), a sada se zovu Morovlasi, to jest Crni Latini.” U istoj glavi hrvatske redakcije Ljetopisa ta rečenica glasi: “Posli obujaše Sledusiju i pojdoše u Macedoniju, i nju prijaše i svu zemlju latinsku, ki se onda (za) Rimljane držahu, a sada se zovu Črni Latini, kih cesar s onimi ima mnogo rvanje.” [I. Mužić, Hrvatska kronika, str. 64, 140.] Prema Dukljaninu ti Crni Latini prvotno su nazivani (smatrani) Romanima.

Riječ „Włoch“ potječe vjerojatno iz germanskog „Walhs“ i označuje „Romane kao pripadnike Rimskog carstva“. [Tomasz Czarnecki, Gotisches im Wortschatz des Polnischen. Institut za germansku filologiju Univerziteta u Gdansku, Gdansk. Rukopis, str. 10.] Doseljeni Sklavini su riječ Vlah preuzeli od Germana i pod tim pojmom podrazumijevali su više značenja. [D. A. Mačinskij, Migracija Slavjan v I tisjačeljetii n. e. (po pismennim istočnikam s privlječenijem dannih arheologii). U: Formirovanije rannefeodaljnih slavjanskih narodnostej. Akademija nauka, Moskva, 1981., str. 39.] Može se zaključiti da je pojam Vlah u srednjem vijeku obuhvaćao gotovo sve nekadašnje pripadnike Carstva, tzv. Romane, neovisno o njihovu etničkomu podrijetlu i da je ta oznaka Vlah tek u kasnomu srednjem vijeku postala sinonim za pastirsko zanimanje („vlah“). Porfirogenet razlikuje stanovnike koje naziva Romaei od Romana. „Romani su mu u dalmatinskoj temi: u gradovima...; oni su mu i predslovensko (odnosno predavarsko) stanovništvo Hrvatske, Srbije, Zahumlja, Neretve i Duklje. Romaei su mu Grci.“ [P. Skok, Kako bizantinski pisci pišu lična i mjesna slovenska imena. Starohrvatska prosvjeta. N. s., sv. 1/1927., broj 1-2, str. 63.] Romani su prvobitno bili građani Rima, a zatim su tako nazvani svi stanovnici Italije koji su stekli rimsko pravo. Samozvani Romei su podanici Bizantskog carstva i ne moraju biti pravoslavni. Bizantinci su, prema Litavrinu, nazivali sebe Romeima, a svoj imperij zvali su Romanija. Sami su se podanici Carstva ponekad, kada su htjeli izraziti svoju etničku i konfesionalnu pripadnost, nazivali Grci, ali su također i kada su mislili na državno ustrojstvo koristili za sebe pojam Grci. U Rimu i u Karolinškom imperiju bizantski podanici nazivani su Grcima. [G. G. Litavrin, Vizantija i Slavjane, str. 594-596.] Josef Rungg tumači pojam Romani u smislu da je taj označivao pripadnike raznih naroda i etničkih grupa, koje su nekada bile pod rimskom državom. [„ ‘Romanus’ heißt zu Rom römischen Staat gehörig, ‘Römer’. Im römischen Weltreich lebten besonders gegen Ende seines Bestehens Völker verschiedener Zungen, die alle die römische Staatsbürgerschaft besaßen, daher Romani waren. Romani ist demnach vor allem ein staatsrechtlicher Begriff.“ (Josef Rungg, Ortsnamen der Goten, Römer, Franken in Rätien, Noricum, besonders Tirol. Universitätsverlag Wagner, Innsbruck, 1963., str. 131.)] Bizantski pisci u srednjem vijeku pod oznakom Latini podrazumijevaju i sve žitelje zapadne Europe misleći i na njihovu pripadnost rimskom kršćanstvu. [G. G. Litavrin, Nekotorije osobennosti etnonimov v vizantijskih istočnikah. U: Voprosi etnogeneza i etničeskoj istorii Slavjan i vostočnih romancev. Akademija nauka, Moskva, 1976., str. 202-204.] U Dalmaciji su Latinima,u određenom (užem) smislu, nazivani stanovnici priobalnih mjesta. Ni u jednom postojećem izvoru uz pojam tih Latina, kao stanovnika gradova, ne navodi se oznaka „crni“, koja je često vezana uz Vlahe.

(nastavlja se)
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
(nastavak)

Vlasi su u Hrvatskoj s vremenom prihvatili katoličku vjeru i odredili se kao Hrvati. Ti su srednjovjekovni, predturski stočari zvani „hrvatski Vlasi“ bili ostatci predhrvatskih starosjeditelja koji nisu, kako pojedini pisci pretpostavljaju, govorili nekim iskvarenim latinskim jezikom. Povijesna istraživanja utvrdila su da je romaniziranje starosjeditelja postojalo samo u nekim dijelovima Balkana. U kontinentalnom dijelu rimske Dalmacije, a posebno u Bosni i Hercegovini, stvarnoga romaniziranja nije bilo, ni u kakvom obliku. Činjenica je da se Vlahe spominje već od ranoga srednjeg vijeka i u nekim drugim balkanskim krajevima u kojima nikad nije živjelo romanizirano starosjedilačko pučanstvo. [Maria Comsa, Romanen Walachen - Rumänen. Zbornik: Welt der Slaven, Beck, München, 1986., str. 138.] Samo dio tih stočara koji su se nazivali Vlasi, i to onaj dio koji potječe iz stare Dacije, bio je znatno romaniziran. [Detaljnije vidi: I. Mužić, Neromanizirano i romanizirano stanovništvo zvano Vlasi. U: Hrvati i autohtonost, str. 361-372.] Svi Vlasi pravoslavne vjere, koji su se doselili u XVI. stoljeću (pa i kasnije) s osmanskim osvajačima, bez obzira na stvarno etničko podrijetlo, prihvatili su srpstvo. Josip Smodlaka je vjerovao da može, kao osoba jugoslavenskoga političkog svjetonazora, slobodno pisati kako pravoslavni Vlasi, koji su u hrvatske zemlje došli kao turske predstraže, odnosno kao turske pomoćne čete, nisu bili podrijetlom Srbi. On je zaključio i sljedeće: „Pravoslavni živalj u Hrvatskoj ubrajao se u Hrvate sve do posljednje trećine XIX. vijeka... Ovo važi za Liku, Kordun i Baniju, a ne za Slavoniju i Dalmaciju gdje se Vlasi nisu nikad nazivali imenom Hrvata. U Dalmaciji su samo jezik nazivali ‚rvackim’... Poslije trideset godina jalovog prepiranja prepušteno je najzad svakome na volju da se naziva narodnim imenom koje mu je milije. Tad se ustanovilo da su se svi pravoslavni opredijelili za srpstvo, a katolici za hrvatstvo. Sada se vidjelo koliko je jak narodnosni faktor vjerozakon, kad je eto i pravoslavne Hrvate kroz srpsku crkvu priveo k nacionalnom srpstvu.“ [J. Smodlaka, Dalmacija i Hrvati kroz vjekove. Književni Jadran, godište I/1952., br. 2, str. 3-4.] Smodlakina zaključivanja osudio je Ferdo Čulinović u režimu dodvoravajućem tekstu pod naslovom Srbi u Hrvatskoj i to u partijskom dnevniku za Hrvatsku Naprijed. F. Čulinović je istaknuo da Smodlakine postavke o Vlasima „historijski nisu točne, a ostavljene bez odgovora mogle bi možda poslužiti kakvom neprijatelju za njegovu rabotu“. [F. Čulinović, Srbi u Hrvatskoj. Naprijed, godište IX., br. 35, od 22. kolovoza 1952., str. 3.] On nije ni spomenuo da Smodlaka u istoj raspravi iznosi kako su se svi Vlasi katolici u Hrvatskoj asimirali u Hrvate. Stvarnost je bila takva da je čak i J. Šidak zaključio kako Smodlaka iznoseći pretpostavke „o jednom od najtežih problema naše historiografije... ipak olako tvrdi, da je širenje srpskog imena u Bosni, Dalmaciji‚ i u samoj Hrvatskoj’ rezultat veliko-srpske propagande poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878.“ [J. Šidak, Dr. Josip Smodlaka, Dalmacija i Hrvati kroz vjekove. Historijski zbornik, godište V., br. 1-2, 1952., str. 197-198.] Poslije ovoga Smodlakina iskustva u hrvatskoj historiografiji o Vlasima su, osim N. Klaić, pisali rijetki pojedinci. Tako je Branimir Gušić 1973. (i to u izdanju Srpske akademije nauka u Beogradu i na njemačkom jeziku) zaključio kako su se oni Vlasi, koji su postali pravoslavni, iako etnički različiti od Srba, zbog svoje pripadnosti pravoslavlju počeli smatrati Srbima. [B. Gušić, Wer sind die Morlaken im adriatischen Raum? Balcanica, IV., SANU, Beograd., 1973., str. 464.] U nizu primjera koji potvrđuju činjenicu poistovjećenja vjerozakona i narodne pripadnosti navodim samo ovaj: Godine 1551. general Ivan Lenković je javio kralju Ferdinandu da su Turci izveli iz unutrašnjosti Turske više tisuća Morlaka ili Vlaha i da su ih naselili oko mjesta Srb i na Kosovu polju kod Knina. S tim Vlasima su vjerojatno došli i pravoslavni kaluđeri koji su osnovali pravoslavni samostan. [Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina. Matica hrvatska, Zagreb, 1943., str. 17-18.] U Hrvatskoj se tek 1974. godine Ivan Ostojić (profesor iz Krapine) usudio o problematici Vlaha objaviti monografiju (202 stranice gusto tiskanog teksta) pod naslovom Vlasi u Hrvatskoj. Nažalost njegova knjiga tiskana je tehnikom „ciklostila“ i u tako ograničenom broju primjeraka da je ostala nepoznata čak i Z. Mirditi, koji je svoje djelo o Vlasima napisao u Zagrebu.

(kraj)
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199


In Dalmatia gentes plures apud Ptolemaeu sunt, uerum in primis Dalmatie limitibus iuxta Titium amne ad partem septentrionalem Adrij motis Comenij qui modo Coruati uocant et terraquam inhabitat Coruatia usquad Zetina flumen protendens, homines proceri corporis ac validi venusti facie et qui Latina (licet corrupte) inter Ioquendum non pauca proferant vocabula, seque Romanos fuisse, ibique prioribus temporibus in coloniam deducios pertinaciter asseverant: isti regionem montana pene omnem tenebant, na his Turcoru crebris incursionibus deserta iacet, sed nec haec sola, etia quae hactenus ac deinceps in prouincia scribemus, interius a mari, ab allis gentibus aut deleta aut dissipata sunt, praeter quae in montibus sita, ea enim restantacin eorum potestate, praeter pauca quae ad mare esse diximus, ea maioriex parte Veneti obtinet.
isti regionem montana pene omnem tenebant, na his Turcoram crebris incursionibus deserta iacet, sed nес haec sola, etiam quae hactenus ac deinceps in prouincia scribemus interius a mari, ab aliis gentibus aut deleta ant dissipa ta sunt, praeter quae in montibus sita, ea enim restantacin eorum potestate, praeter pauca quae ad mare esse diximus, ea maioriex parte Veneti obtinet.

"homines ... qui Latina (licet corrupte) inter Ioquendum non pauca proferant vocabula, seque Romanos fuisse, ibique prioribus temporibus in coloniam deducios pertinaciter asseverant"

"ljudi ... koji na latinskom (iako iskvarenom) narěčju uměju da izgovore (proizvedu) nemali broj rěči, koji sami bějahu Rimljani u prěđašnjim vrěmenima dovedeni u koloniju, kako tvrdoglavo tvrde"
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Vlasi su centralno pitanje srpske istoriografije
koja još uvěk ne postoji​


Prě nego što krenem na Lopašićevu obradu ZAKONA ZA LIČKE VLAHE OD G. 1433 (1890), moram reći da sam ovdě primětio neosnovane i međusobno kontradiktorne optužbe ("Mrkalj svuda vidi Slověne" : "Mrkalj svuda vidi Srbe"), na koje ne naměravam da trošim vrěme sěm što ću reći da sam izostavljao sve nereferencirane podatke i zaključke autora sa kojima se ne slažem a počinju sa “najvěrovatnije”, “po svoj prilici”, dok ni jedan jedini dokument niti jedno jedino u njemu zasvědočeno ime nisam izostavio. Dakle, něki ovdě ne vide balvan u sopstvenom oku.

Veoma je indikativno da se olako prěskaču ozbiljna pitanja koja postavljam, a koja dovode u težak problem postavku o dominantno romanofonim Vlasima (samim tim ja ne negiram prisustvo etničke papaz-janije među njima, ali je moj stav da su Dinarski Vlasi (i Moro-Vlasi) dominantno slověnofoni i da su dominantno autohtoni etničko-jezički Srbi; a da li je taj procenat dominacije 70% ili 90%, ja tu nemam interesa da arbitriram).

Takođe, mora se reći da je srpska istoriografija, budući da je epski uskraćena za izvore, ostala fragmentarna, dakle, moj je stav da je još uvěk nema, pa stoga, kako bi popunila praznine, mahom prěuzima postavke jedine alternative, prohrvatske istoriografije. Sistem prohrvatske istoriografije propada bez triju usko skopčanih dogmi: (1) svi Vlasi su autohtoni Rimljani (2) svi Slověni na Balkanu su došljaci i (3) svi katolici srpskog jezika su Hrvati. A, bez te prohrvatske istoriografije propada (izvinjavam se na terminološkoj izlizanosti) germansko-vatikanski koncept (otud “prohrvatska” a ne “hrvatska”) polit-istoriografskog slabljenja srpske državotvorne ideje jačanjem hrvatske ideje kojoj je to, uostalom, raison d'être.

Po tu su se cěnu oni (Sakcinski i Rački) odrekli, a sve iz čisto političkog oportunizma, i hrvatske autohtonosti (ilirizma) i hrvatskog autorstva glagoljice, i eventualnog hrvatskog (panonskog) porěkla staroslověnskog jezika, pa su i Albancima prěpustili (može se reći i naturili) ilirsku autohtonost, jer je novi fiktivni koncept državotvornog hrvatizma i "hrvatskoga naroda", na koji su bez puno emocija i olako prěšli nakon propalog pokušaja ilirizma, morao da posluži onemogućavanju obnove srpskog srědnjověkovnog carstva nakon što je na Balkanu pukao Otoman. Takvo bi carstvo ugrozilo interese Vatikana jer bi imalo potencijal da nametne srpsko pravoslavlje kao državnu religiju, a germanski bi interes ekonomskog i političkog uticaja na Balkanu, izlasku na Srědozemlje i putu ka Istoku bio trajno kompromitovan.

Onima koji ne shvataju njenu klimavost, približiću paradigmu prohrvatske istoriografije romanofonih Vlaha i masovnog doseljenja Hrvata i Srba na Balkan analogijom sa fiktivnim turkofonim Vlasima. Ta bi istoriografska paradigma bila potpuno analogna s potonjom samo bi bila poměrena u vrěmenu za (samo!) 700 godina unaprěd i išla bi, u grubim crtama, otprilike ovako:
“Turkofoni Vlasi
Srbi i Hrvati su se doselili na Balkan 1400. godine iz Velike ili Běle Hrvatske i Srbije na poziv turskog cara Bajazita. Kad su stigli na Balkan, dočekali su ih turkofoni Vlasi koji su imali tipična turska prězimena (Kujundžić (Kulundžić), Tatarević (poštar), Terzić (terzija, krojač), Abadžić (abadžija, takođe vrsta krojača), Topčagić, Balugdžić (ribar), Tamburija (svirač u tamburu), Bakalović, Telalbašić (dobošar), Halačević (jorgandžija), Baštovanović, Saračević (kožar), Pijade (pešadinac), Samardžić, Tufegdžić (puškar), Bojadžić, Tabaković (kožar), Sapundžić, Sapundžija, Kovandžić, Kovančić (pčelar), Barudžija (proizvođač ili prodavac baruta), Čaušević, Baščaušević, Odadžić (poslužitelj, sobar), Bazarović, Baždarević (carinik), Sarafijan (menjač novca), Kasapović, Ćopić (bez noge ili hrom), Čolo, Čolić (bez ruke), Čuljić, Čuljak (bez uha), Šišmanović (debeo, trbušast), Džudžić, Džudža (niskog rasta), Uzunović (visokog rasta), Ćelić (bez kose), Ćorić, Ćorović (bez oka ili slep), Čangalović (štrkljast, dugonog), Čustović (hitar, okretan) , Šerbedžija (kako to da zaboravim), Dunđerović (zidar), (H)Ećimović (vidar, travar), Surudžić (kolski pratilac, preteča konduktera), Dogandžić, Dogančić (sokolar), Nalbantin, Nalbantić (potkivač), Čamdžić (čudno je da je čamac turska reč), Ulak (poštar, glasnik), Tahmiščić (onaj koji prži i prodaje kafu), Kestendžić, Nedžarić (nedžari - majstori graditelji), Jemendžija, Jemendžić (papučar), Lagumdžija (kopač, miner), Mutapčić, Mutavdžić (neka vrsta tkača, koji pravi prostirke od kostreti), Dumendžić (kormilar, krmanoš), Džamdžić (staklar) – hvala Bastijaniju na ovom spisku!). Takođe, zbělěžene su mnoge turske rěči koje su i nakon několiko stolěća sistematske slověnizacije ovog autohtonog turkofonog elemnta na Balkanu prěostale – radi se o čak osam hiljada turskih rěči kao što su mangup, galama, kutija, oluk, čivija, turšija, ćevap, kiosk, tepsija, čaršaf, jorgan, neimar, čelik, čekić itd.) Iz svega navedenog mora se zaključiti da su Vlasi bili etnički Turci koji su govorili vulgarno turkmenskim dijalektima. Dokaz su etnički Turci koji i danas postoje na ovim prostorima, npr. na Kosovu.”​

I sad, s tim u vezi, još jedno pitanje, na koje ja (kao "odvratno tendenciozna i bezobrazna neznalica"), nisam našao odgovor u literaturi, pa molim poznavaoce literature za pomoć – na pitanje kako nastaju ova imena: Dražnul, Bratul, Prvul, Krstul, Kršul, Radul, Vladul, Vidul i sl. molim logičan odgovor (naravno, sa referencom u literaturi za slučaj da nisam opet o ovome pisao prvi :zper: ).


Još ću dodati da standardni jezik kojim govorimo ima kao organsku osnovu upravo jezik “vlaških” brda, i da je upravo u tim brdima fonološki dotěran gotovo do savršenstva sa ciljem što efikasnije i što jednoznačnije komunikacije na daljinu. Odatle i četveroakcenatski sistem sa dužinama. Otud i diftongizacija jata (to ne znači samo ijekavski refleks već dvosložan izgovor ijekavskog refleksa) nastala uslěd razvučene artikulacije koju komunikacija na daljinu podrazuměva. Otud i gubljenje etimološkog h-a te njegova zaměna sa v, odnosno j, a koja nema nikakve veze s etničkim porěklom ili navodnim primarnim jezikom govornika, nego čistom i priměnjenom fizikom zvukova srpskog, slověnskog, vlaškog govora.

Eto, neka něšto ostane i za drugi put. :)
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Najvěrovatnije je u pravu: bovan←blvan←bъlvanъ. Praslovenski *bъlvanъ (rus. bolván, polj. bałwan: idol, kumir) ← neki turk. jezik, ? avar. ≃ balaban, v.

Staro, dakle, slověnsko. Isto kao i oni vlasi u Poljicama, što ih něko pomenu - prema toponimiji Perunić (Poljica) i Perunsko (Poljica) ili na Braču, koji je u sastavu srpske Paganije-Nerětve, Vidova gora, sa vrhom Sutvid (708m).

Ne znam, da l' još šta da napišem... skanjujem se. Svodi se na troje:

1) poremećeno vrědnovanje;
- olako se prěskače prěko velike većine slověnskih imena vlaha koje sam citirao iz povelja 14. i 15. věka, a traga se za diskretnim navodima o někim Vlasima iz Albanije (što ne znači da ne mogu biti Slověni) i "albanskim Vlasima";

- navode se romanska (i nazovi-romanska) imena kojih nema ni blizu koliko imamo turskih iako su instutucionalni Rimski uticaj ovi prostori trpěli najmanje hiljadu godina (viděti prěthodne postove);

- prěskače se prěko evidentnih tragova slověnskog mnogobožaštva koji su se do danas održali kod dinarskih vlaha koje vlasi teoretski nisu mogli da praktikuju duže od stotinjak godina (između eventualnog prědslověnskog paganizma i hrišćanstva), pod uslovom da su ih novonadošli Slověni, teoretski, sustigli po Dinaridima i naturili im slověnsko mnogobožaštvo odmah po dolasku na Balkan, dok se istovrěmeno prěviđa odsustvo tragova prědslověnskog "romansko-vlaškog" paganizma - toga nema ni u tragovima, ali su zato "vlaške" narodne pěsme pune Davora, a bunjevačke (katoličko-vlaške) i Ljelje; toponimi Perun, Perunić, Perunsko, Troglav kod Ibra, Troglav kod Livna, Vidova gora, Velež, Veles itd.

- prěskače se prěko pitanja otkud imena Vladul, Vidul, Vukul, Radul, Bratul, Krstul, Kršul, Dragul, Rašuo (od Rašul ← Rašo, Raško ← Radko, Radivoje), Dančuo (od Dančul ← Dančo, Danko), Njegul, Prvul, Zorul, Gradul, Črnul, Dražnul, Trkul (od Trko ili Trčko), Kožul (od osnove koža), zatim Radman, Radoman, Vukman, Vukoman, Dragman, Dragoman, Vladman, tursko Karaman? takođe, pogrěšno se misli da su sva prězimena na -as((ov)ić) romanska - nisu; Boras, Vukas, Radas, Radus, Latas, Vidas, Rakas, Zlokas, Miljas, Ivas, Vulas itd. ne znače ništa drugo nego skraćeni oblik od Borašin, Vukašin, Radašin i sl. što znači Bora sin (Borov sin), Vuka sin (Vukov sin) ili Rada sin (Radov sin ili Radu sin), Lata (Latifa) sin (Latifov sin) i t. sl.

- brka se epoha; měšaju se rimski vlasi sa vlasima srědnjeg i novog věka, a oni sa vlasima od 19. věka do danas

2) nagomilana literatura odnosno sistem literature koja sve zaključke podređuje dogmatskoj (nedokazanoj) prětpostavci da južno od Dunava nije bilo Slověna (kakono Nada Klaić reče za pismeno fiksirane ugovore?) što svakako ne znači da ne možemo iz nje iscrpěti izvore bez citiranja vrědnosnih stavova

3) amoral někih sagovornika kao ego-odbarambeni mehanizam; odsustvo želje za savěsnim razuměvanjem stavova i argumentacije sabesědnika; vađenje iz konteksta i indirektno optuživanje sagovornika za paranoju i rasizam, iako on više puta eksplicitno naglašava da jeste bilo najrazličitijih etničkih=jezičkih uticaja i pokreta; odsustvo bazične kulture dijaloga, staložene argumentacije, slabost u formulaciji stavova i sakrivanje iza fotokopir mašine kod někih sagovornika; nemogućnost ili odbijanje sagledavanja novog koncepta uslěd tvrdoglavosti (mentalne lěnjosti) ili sindroma štreberskog kapitala (popovskog sindroma);

Eto, tako něšto.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Radoslav Katičić, 2008 (moji tematski podnaslovi):

Vlaški Mosor, zlatna planina

Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod Splita
Ovaj je prinos prethodno izvješće o rezultatima dvaju obilazaka zemljišta na rijeci Zrnovnici ispod Peruna, kako se zove primorska kosa mosorskoga masiva jugoistočno od Splita, danas već na rubu toga grada s neprekinutim kontinuitetom kršćanstva od kasne antike do danas. Oslanjajući se na zapis o razvodu međa baštinjenoga zemljišnog posjeda na Perunu iz godine 1 1 78., prikupljeni su toponomastički i topografski podatci koji omogućuju da se barem u temeljnim crtama razumije i potvrdi slavenska sakralna interpretacija toga zemljišta. T o je bitan doprinos dokumentarnom utvrđivanju poganskoga slavenskog kulturnoga sloja na hrvatskome, pa time i južnoslavenskom, kulturnom prostoru i pruža polazišta za daljnja istraživanja na tom području.

U Hrvatskoj se Perunovo ime čuva i na primorskoj kosi Mosora.8 Nad rijekom Žrnovnicom u blizini Splita dižu se tri vrha: od zapada na istok Perunsko, Perun i Perunić. Perun je sav od masivne stijene, golema kamena gora. Perunić je viši od njega, ali gledan od strane mora djeluje kao dječak koji sjedi snažnom muškarcu na lijevom ramenu. Tu se odmah pomišlja na boga i božića, što je oboje iz slavenskoga poganstva ušlo u kršćansko nazivlje. Na suprotnoj je strani, prema sjeverozapadu, Perunsko.

Veles i zlato
Iznenađuje i to što se ljudi koji su na Velesov dan ušli u špilju vraćaju ćelavi. Veles je zvijer medvjed, kosmat i bradat, pa bi se očekivalo da se vrate potpuno zarasli u dlake. No kako bilo, u Velesovoj duplji dogodilo im se nešto s vlasima. Potvrđuje nam to njegovu prisutnost i natprirodno djelovanje u njoj . A njegovo je blago, pa je po tome i zlato njegovo. Kako u starom ljetopisu pokazuju ruske poganske zakletve Grcima, on može sve pozlatiti. T ako je na zemljištu kojim se bavimo ispod Peruna gore prisutan i Veles dolje na vodi. To je vrlo jak razlog da u tom zemljištu vidimo svetište poganskih Slavena

Vlaško Trebinje i Travunija

U staroj ruskoj crkvenoj književnosti ima dosta spisa u kojima se suzbijaju ostatci neprevladanoga poganstva. Tu se često imenom spominje Perun i njegovo trebišće, što će reći mjesto na kojem mu se prinosi treba, a to je praslavenska riječ koja znači 'žrtva'. U tome značenju ona je ušla i u crkvenoslavensko liturgijsko nazivlje. Položaj Trebišća bio bi dakle mjesto gdje se žrtvovalo bogu Perunu. Perun i njegov žrtvenik spominju se Žrtvovalište u tim tekstovima tako često skupa da tko to zna ne može drukčije tumačiti toponime Perun i Trebišća ponad Mošćenica.
...
K tomu valja još pripomenuti da u do sada poznatom hrvatskom jezičnom materijalu nema traga riječi treba 'žrtva' osim u glagoljaša koji imaju naziv trebnik za liturgijsku knjigu koja se latinski zove ritual.

Vlaški Velež i Veles
U istom mitskom kontekstu veliku pozornost privlači na se Voloski kuk, kako se zove stijena na samom izvorištu Potoka, dobar kilometar uzvodno od Trebišća. U tom se imenu, dakako, prepoznaje Volos, kako se u istočnih Slavena najčešće zove bog stoke i svega blaga Veles. Glasovni lik toga imena kao da svjedoči o isto čnoslavenskom glasovnom razvoju, a na jugu se javlja uvijek samo glasovni lik Veles. Iznimka bi tu moglo biti još samo Volosko, ime naselja na obali između Rijeke i Opatije, potvrđeno, dakle, u istom predjelu kao i Voloski kuk. T o svakako treba zabilježiti i držati na umu, to više što se i bez takva imena Potok prepoznaje kao Velesova voda dolje ispod gore, element njegova vlažnog bogatstva.
...
Ispod naselja Povile i Kalanj i odmah istočno do Novoga Vinodolskog izbija u more nisko položen zaobljen stjenovit poluotok kojemu je ime Veles, kako se zove velik bog poganskih Slavena. Uska uvala s njegove istočne strane zove se Žrnovnica. Zapravo je to ime rijeke koja moćno izvire iz stijene nad najdubljim zakutkom te uvale i u sasvim se kratkom toku obrušuje u morsku uvalu. Ta je rijeka nekad gonila mlinove i po tome je dobila ime.

Zanimljivo je što ime velikoga Slavenskoga boga Velesa koje je tu došlo do nas kao toponim nije privuklo na se nikakvu pozornost istraživača hrvatske starine. Reklo bi se da je to posljedica opće duboke demoralizacije oko istraživanja pretkršćanske slavenske vjere što je zavladala pošto su se izjalovila velika očekivanja vezana uz razvoj poredbene lingvistike, indoeuropske i slavenske. l Tek novije vrijeme, posljednjih pedesetak godina, zasnovalo je tu nov i uspješan početak i donijelo time nov polet istraživanjima. Taj je pak upravio našu pozornost na tragove slavenskoga poganstva na hrvatskom zemljištu. Pokazalo se da ih ima više i obilnijih nego se slutilo. T ako je i ime poluotoka Velesa dobilo novo značenje. Već i letimičan toponomastički i topografski snimak terena između Povila i Kalanja pokazuje da je tu pretkršćanska slavenska vjera Hrvata ostavila traga.
Dakle, otvaraju se nove prespektive. Treba ista istraživanja uraditi u ostalim južnoslovenskim predelima. Npr. toponomastički istražiti okolinu planine Zlatar i sl.

A u vezi sa temom, dva pitanja:
1) kako je ovakva, praslovensko mitološka, toponomastika uspela da uđe u dinarsko-vlaške krajeve u tako kratkom periodu od (najviše) stotinak godina i da preživi do danas?
2) kako to da nemamo ostataka romano-vlaške prethrišćanske religije po dinarsko-vlaškim krajevima?
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Velež je vapnenačka planina u istočnoj Hercegovini, istočno od grada Mostara i rijeke Neretve.

Duga je 13 km. Najviši vrhovi Botin (1969 m), Guvnine(1897m), Vlačuge (1754m).

Na sjevernoj strani ima tragova glacijacije. Većinom je goli krš, s rijetkim pašnjacima i šumom, pa se koristi za ispašu stoke.

Gotovo je bezvodna planina. Izvori se javljaju u podnožju (najveći je vrelo Bune). Iznad šumske zone do vrha nalazi se niz jama sniježnica, iz kojih se ljeti vadi snijeg za pojenje stoke. Sjeverna strana je bogatija vodom, tu se nalazi i malo glacijalno jezero. Zapadnim podnožjem (dolinom Neretve) prolazi važan put i željeznička pruga, veza Sarajeva sa morem.
Veoma zgodna kombinacija planine koja nosi ime po slovenskom bogu (Velež - Veles) i njenog vrha Vlačuge, što bi etimološki mogao da bude augmentativ od plurala imenice Vlak, Vlaci, Vlačuge.


Inače, Velež je upravo Hum (grč. Chelmos oros, latin. Mons Vecenicus) još jedan od pokazatelja Bunjevačke slovensko-paganske postojbine.
 
Poslednja izmena:
Top