Nesumnjivo da su motivi provokativne prirode, ali nemaš osnove da kažeš da je to laž.
Teorije o zajedničkom (i bliskom) poreklu proto-Albanaca i proto-Rumuna su više nego utemeljene. Naravno, u Mrkaljevoj objavi bi pre trebalo da stoje južna (jugoistočna) Srbija i Severna Makedonija npr., nego li Albanija.
Tako je. "Mrkaljevu" sliku po internetu širi i Esad efendija Rahić.
Esad Rahic
17. oktobra 2020.
TERMINI VLAH I SRBIN
Još od ranog djetinjstva u mojoj Dugoj Poljani suočio sam se sa terminološkom dilemom koja me je u najmanju ruku zbunjivala. U internoj komunikaciji među Bošnjacima kao etnička oznaka za srpski narod ubjedljivo je dominirao termin Vlah, ali u zvaničnoj međunacionalnoj komunikaciji strogo se vodilo računa, da ovaj termin ne bude upotrebljen, već isključivo termin Srbin. Međunacionalni odnosi u ovom mjestu su bili i ostali na zavidnom nivou i za primjer, i svi su vodili računa da se kult izvanrednih komšijskih odnosa nijednim postupkom ni najmanje ne poremeti.
Roditelji su bošnjaćkoj djeci strogo skretali pažnju da slučajno u prisustvu bilo kojeg pripadnika srpske nacionalnosti ne upotrebimo termin Vlah i Vlasi, jer bi to moglo da djeluje uvrjedljivo i provokativno za naše komšije, a takve efekte niko nije želio.
Ono što sam bio siguran i tada i sada je, da termini Vlah i Vlasi nisu bili upotrebljivani usljed bilo kakve nacionalne mržnje i netrpeljivosti, jer odnosi između srpskog i bošnjačkog naroda u ovom mjestu su oduvjek bili fenomenalni, puni pažnje, ljubavi, druženja, prijateljstva i dobronamjernosti.
Ali zbog vjekovne navike i višestoljetne upotrebe konstantno je vrebala opasnost da se spontano i potpuno nenamjerno ne izusti termin Vlah ili Vlasi, i bez ikakve zle namjere uvrijedi neko od naših dragih komšija.
Pitao sam se kontinuirano odakle potječe ovo dvostruko determinisanje srpskog naroda u Sandžaku i šire i da li ima neke historijske korijene i utemeljenje u viševjekovnoj prošlosti.
Pošto su moji životni putevi postali trajno vezani za historijsku nauku, kroz proučavanje historijskih izvora i historijske literature odgovori su se sve više nazirali i postajali sve jasniji.
Historijska istina o etničkoj genezi balkanskih naroda
Balkan je oduvjek bio riznica i konglomerat različitih naroda. Ponekada se stvara pogrešan ili varljiv dojam ili zaključak da su neki narodi nestali. Međutim, prava je istina da nijedan narod nikada nije bukvalno nestao, već je dolazilo do stapanja, miješanja, asimilacije i stvaranja novih etničkih konglomerta i formacija.
Dakle, nijedan balkanski narod nije nestao, samo je smjestio svoje etničko i genetčko tkivo u okviru neke novije i složenije etničke formacije.
Ponekada se čak dešavalo da naziv jednog naroda dođe od malobrojnije, ali vojno dominantne etničke grupe, ali da jezik te etničke mješavine ipak bude na kraju jezik brojačano znatnijeg naroda. Tako se kod Bugara desilo da su
ratnici konjanici Bugari, narod turskog porijekla, koji su došli sa područja rijeke Volge, što se vidi i iz njihovog imena, uspjeli da pokore sedam daleko brojnijih slavenskih plemena koje su zatekli na području između Dunava i planine Balkan. Krajnji rezultat je bio da je tokom narednih stoljeća došlo do potpunog miješanja ova dva naroda i stapanja u jedinstven bugarski narod, pri čemu su Protobugari, turski narod, ostavili svoje ime, ali je tokom vremena zaboravljen izvorni turski jezik ovog naroda koji je ustupio mjesto slavenskom jeziku, kojim su govorila pokorena slavenska plemena.
Bilo je i primjera da je vojnička i etnička formacija uspjela da asimilira zatečenu većinu i da im nametne i svoje ime. To se dogodilo sa Mađarima koji su nametnuli i svoje etnos i svoj jezik zatečenim Slavenima u Panonskoj niziji.
Nešto slično je uspjelo i Južnoslavenskim doseljenicima nakon naseljavanja na Balkanski poluotok.
Mnogi ljudi gledaju historijski tok kao statični proces i onda dolaze do pogrešnih zaključaka, a mnogi historiju stavljaju u službi nacionalne i dnevne politike i rezultate svojih nazovi istraživanja montiraju u skladu sa postavljenim zadacima i ciljevima, a ne u skladu sa historijskom istinom.
A onda često uslijedi šok u sudaru sa činjenicama koje ponude naučna istraživanja. Naprimjer, Nijemci, koji vjekovima stvaraju o sebi sliku najgermanskijeg naroda, bili su suočeni sa frapantnom činjenicom da 45% njihovog DNK-a čini keltska, a daleko manje germanska komponenta. Germani kao osvajači su nametnuli pokorenim narodima i svoj jezik i svoj etnički naziv, ali su bili manjina u odnosu na pokorene narode, što je na kraju rezultiralo činjenicom da su današnji Nijemci više keltskog nego germanskog porijekla.
Ili na primjer, istraživanja su pokazala da ilirske gene najviše u sebi baštine stanovnici Bosne i Hercegovine, čak 40%, dok narod koji je uzeo eksluzivno historijsko pravo da sebe naziva potomcima Ilira, odnosno Albanci, imaju u sebi znatno manje ilirskih gena od naroda BiH.
Sve ovo pokazuje da se mnogim pitanjima mora iznova ponovo pristupiti u proučavanju i analizi, što će sigurno dovesti do revidiranja aktuelne i zvanične historije. Ili druga šok situacija je da
u današnjim stanovnicima Sjeverne Makedonije se nalazi čak 40% gena antičkih Makedonaca, dok u Grcima koji traže eksluzivno pravo na historijsku i kulturnu baštinu antičke Makedonije, je neuporedivo manje.
Doseljavanje Južnih Slavena na Balkan
I studente i učenike u osnovnim i srednjim školama uče da su na Balkanu prije dolaska Južnih Slavena živjeli starosjedilački narodi, prije svega: Iliri, Tračani, Kelti, antički Makedonci i Grci. I odjednom nakon dolaska Južnih Slavena, i nakon nekolko stoljeća konstantira se, da svi ti narodi više ne postoje. Nema Ilira, Tračana Kelta i antičkih Makedonaca.
Kako može da odjednom nestanu čitavi narodu, i odjednom da veći dio Balkana postane isključivo Južnoslavenski. Istina je da niko nije nestao. Samo se desilo etničko miješanje, stapanje, prekomponovanje etničkih cjelina i formiranje novih etničkih kvaliteta sa novim imenima.
Južni Slaveni su bili vojno dominantni na Balkanskim teritorijama koje su kolonizirali i zauzeli, ali nisu bili brojčano dominantni. Čak obratno strosjedioci su činili etničku većinu, pokorenu od ratoborne i osvajački nastrojene slavenske manjine.
Starosjedioci koji su bili u dobroj mjeri romanizirani, bili su osuđeni na zlehudu sudbinu.
Slaveni su im oteli najplodniju zemlju u ravnicama i rječnim dolinama i nemilosrdno ubijali one koji bi im se našli na putu.
Našavši se u ogromnoj nevolji romanizirano starosjedilačko stanovništvo je tražilo izlaz za svoj biološki opstanak. Oni će u budućnosti biti poznati pod dva naziva: Romani i Vlasi. Jedan dio njih sklonio se u dobro utvrđene primorske gradove i njih više danas znamo pod nazivom Romani, ali većina njih se sklonila u teško pristupačne planinske predjele za koje Južni Slaveni nisu bili mnogo ni zainteresirani i posvjetili se novom zanimanju stočarstvu. Njih će osvajači nazvati Vlasi.
Nakon što je došlo do kršćanizacije Južnih Slavena, istovjetnost vjere je stvorila uvjete za olakšane kontakte i komunikaciju. Pošto se većina starosjedilaca, takozvanih Vlaha bavila stočarstvom, termin Vlah će biti tokom vremena i etnička oznaka, ali i socijana naznaka, u smislu da označava stočarsko ili pastirsko stanovništvo. Ali pogrešno je čak i danas, a kamoli u prošlosti svesti Vlahe na socijalnu kategoriju, i poništiti njihovu etničku posebnost.
Da su Srbi itekako u to vrijeme pravili razliku između sebe i Vlaha govori i činjenica da je srednjovjekovno srpsko zakonodavstvo zabranjivalo sklapanje braka sa pripadnicima vlaškog naroda.
'
Doba osmanske vlasti i povratak u ravničarske predjele
Osmanlije su imale specifični strategiju osvajačke politike. Oni su osvajali sporo, ali temeljito. Oni su pojedine oblasti napadali decenijama, naročito sa odredima akindžija. Iz ugroženih oblasti stanovništvo suočeno sa ratnim strahotama se iseljavalo, napuštalo svoje domove i posjede. Oblasti su demografski i privredno propadale. I ovaj put su predmet napada bili najbolji dijelovi zemlje, odnosno ravnice i riječne doline. Srpski živalj se od kraja XIV stoljeća sistematski seli naročito prema sjeveru preko Save i Dunava u Ugarsku kraljevinu, gdje ih Ugri koriste kao živi odbrambeni zid prema osmanskim teriotorijama.
Mnoge teritorije srednjovjekovne Srbije su ostale bez stanovništva. Osmanski timarsko-spahijski sitem se zasnivao na radnom angažovanju raje, bez koje ovaj sistem ne bi mogao da opstane. Zemlja bez stanovništva, bez radne snage nije ništa vrjedela i značila. Zato je opustjele predjele trebalo naseliti.
Najpokretniji i najpogodniji dio naroda za ovu misiju svakako su bili Vlasi. I pod dirigentskom palicom Osmanlija dolazi do migracija vlaškog stanovništva iz planinskih u ravničarske predjele.
Na Balkanu se historija stalno poigrava sa njegovim narodima. Ovdje je došlo do nevjerovatnog obrta. Starosjedioci (I
liri, Tračani, Kelti, antički Makedonci), poznati pod zajedničkim nazivom Vlasi, najprije su u strahu i pod pritiskom Slavena napustili rječne doline i ravničarske predjele, a onda su pod pritiskom Osmanlija morali da napuštaju planinske predjele i da koloniziraju plodne rječne doline i ravnice. Kao da su ih Osmanlije vratile u svoju pradjedovinu. Oni su korišćeni i kao pomoćne poluvojne jedinice, koje su učestvovale i u čuvanju granica Osmanskog carstva.
Vlasi su kolonizirani ne samo na terituriju Smederevskog sandžaka, već i na teritorije drugih zauzetih zemalja, kao u Bosni, Hrvatskoj itd.
Šta se dogodilo sa izvornim Srbima
Izvorno srpsko stanovništvo je doživjelo egzodus i migracije nevjerovatnih razmjera, naročito na područje Ugarske kraljevine. Ogroman dio srpskog življa se konstantno iseljavao i napuštao teritorije na kojima je ranije živeo. Najznačajnije
srpske vlasteotske porodice ili su se iselile, prije svega u Ugarsku, ili su primile islam. Kada su izvršena antopografska proučavanja srednjovokovne nekropole (groblja) na području Pazarišta kod Novog Pazara, za koje većina srpskih historičara smatra da je područje srednjovjekovne srpske prijestonice Rasa, bili su zbunjeni rezultatima istraživanja. Proučavajući skelete srednovjekovnih Srba antropolozi su uočili da su bili neobično niskog rasta, ali punačniji, što očigledno odgovara izgledu Srba iz Vojvodine, Mađarske, Rumunije, koji su najizvorniji prototip srednjovjekovnog srpskog življa.
Naprimjer,
despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara Hrebeljanovića je bio poznat i pod imenom Stefan Visoki. Istraživanja su pokazala da je bio visok samo 168 cm, ali da je za ondašnje prilike u Srbiji spadao u red izrazito visokih ljudi.
Dakle, na teritoriji bivše srednjovjekovne srpske države je došlo do frapantne izmjene i prekomponovanja strukture stanovništva, prije svega
u korist Vlaha, a na štetu izvornih Srba.
Na primjer, u osmanskim defterima iz XVI vijeka podaci jasno ukazuju koji kršćani žive u Sandžaku. Na primjer u deftru iz XVI vijeka se izričito pominje nahija Vlaha Sjenica, a moja Duga Poljana u istom popisu se također pominje kao naselje nastanjeno Vlasima, Naravno ovo su podaci koji se odnose na kršćansko stanovništvo, jer u ovim krajevima već stanuje značajan broj muslimana.
Dakle
od uspostavljanja osmanske vlasti okosnicu budućeg etničkog tkiva onoga što ćemo u budućnosti zvati srpski narod čini vlaško stanovništvo. To se u narednim vijekovima još više intenziviralo. Ova etnička okosnica je u sebe upijala onaj dio izvornih Srba koji je opstao i sve druge pridošlice pravoslavne vjere. U stvaranju srpske privredne, ekonomske, političke i kulturne elite odigraće veoma značajnu ulogu još jedna vlaška grupacija, takozvani Cincari, koji će se također na prostorima buduće srpske države potpuno utopiti u novoformirani etnički konglomerat srpskog naroda. I svi drugi doseljenjici pravoslavne vjere, poput Grka, pravoslavnih Albanaca, i drugih pravoslavnih naroda doseljenih na područje buduće Srbije, tokom vremena utopiće se u konglomerat srpskog naroda.
Možda će neko reći, pa moji preci potječu od plemena iz crnogorskih Brda.
Odgovor je potpuno isti: sva crnogorska brđanska plemna imaju vlašku etničku osnovu.
Kao što je uočio jedan od najboljih bošnjačkih orijentalista rahmetli Ahmed Aličić i današnji bosanski Srbi i Hrvati vode porijeklo od Vlaha nastanjenih na području Bosanskog pašaluka.
To je ujedno i odgovor zbog čega se tako uporno kod našeg naroda uz termine Srbi i srpski narod održao termin Vlah i Vlasi. Naravno svaki narod ima pravo da sebe naziva onako kako želi i osjeća.
Znam da će ovakav način tretiranja geneze balkanskih naroda, a osobeno Srba, biti za mnoge šokantan i teško prihvatljiv, jer su navikli na zvanične inerpretacije, ali u svakom slučaju,
treba shvatiti da u historiografiji ne postoje dogme i vječite istine, i da se često puta historijska istina i realnost drastično razlikuje od teza zvanične historiografije na koju su nas već decenijama i stoljećima navikli.
Nemam pretenzije da ove moje teze budu konačni sud o ovom pitanju, već da budu provokacija za nova i dublja istraživanja, koja će dati realnija i cjelovitija rješenja po ovom pitanju.
Esad Rahić
Aferim be!
Izgleda da se Esadu Rahiću mnogo dopadaju slike koje na Krstarici postavlja Mrkalj.
