Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 93.672
Reč "Rašani" je originalno stranog porekla, i označava ljude iz Raške bukvalno (raška oblast). Originalno na latinskom, kao Rasciani, nastao je kao lokalitet za pripadnike srpskog naroda. Severni Srbi, u panonskoj niziji, su popularno nazivani ovim imenom, na mađarskom jeziku Raczok, a na nemačkom kako kada: Ratzen, Raitzen, Reitzen, Ratzen i Razen.
Prva pojava ovog imena je iz 1346. godine u pismu Rimskog pape Klemensa Šestog (rođen Pjer Rožer). Postavlja biskupa Ivana i preporučuje ga splitskom nadbiskupu i banu Stefanu Kotromaniću, koga naziva:
"Stefan Ban vladalac Rašana (Bošnjana)"
"Stephano Bano principi Rasciensi (Bosnensi)"
Drugi po redu i ujedno prvi za panonske Srbe, je iz 1437. godine, od Vladislava, požeškoga župana i vladara Srema. On u februaru piše da:
"u većem delu napred pomenutih sremskih krajeva žive Rašani"
"maiorem partem predictarum partium Syrmie Rascianos inhabitare"
Prema još jednom pismu iz iste godine u julu, Rašani čine veliku većinu stanovništva Srema.
Treći spomen Rašana je ujedno i prvi spomen Srba sa prostora uže Hrvatske, riječkog primorja, slovenačkih zemalja i tršćanskog primorja. 22. novembra 1447. godine ugarski kralj Ladislav V Posmrtni piše o:
"Rašanima, koji su naseljeni u našim gradovima Medvjedgradu, Rakovcu, u oba Kalinika i u Koprivnici"
"Rascianos in castris nostris Medwe, Rakonok, utriusque Kemlek et Caproncza constitutis"
Postoji upitnost jesu li zaista Rašani i Srbi kompletno potpuni sinonimi, postaviću nekoliko izvora koji direktno potvrđuju to (identičnost termina "Rasciani" i "Serviani"):
* 5. septembra 1538. godine austrijski nadvojvoda kralj Ferdinand iz dinastije Habsburga izdaje povelju Srbima koji su se doselili sa istoka u severnoj Hrvatskoj, u Žumberku, i izveštava da mu je hrvatski general Nikola Jurišić lično javio da su se neki "srpski ili rašanski kapetani i vojvode s narodom koji je pod njihovom vlašću doselili (Servianos seu Rascianos). Ukupno se taj narod 5 puta u povelji o njihovim pravima i privilegijama oni zovu "Srbi ili Rašani" (Serviani seu Rasciani), a jedanput samo "Rašani" (Rasciani)
* 6. novembra 1538. godine Ferdinand piše hrvatskom banu Petru Kegleviću od Bužima o Srbima koji su prešli iz Bosne u Žumberak, i zove njihove starešine "kapetani i vojvode Rašani ili Srbi odnosno Vlasi, koje prosto zovu srpskima" (capitanet et wayuode Rasciani siue Serviani atque Valachi, quos vulgo zrbschy vocant."
* 14. septembra 1651. godine zagrebački biskup Petar Petretić opisuje kako se oko 1600. godine:
"Iz Turske došlo prilično mnogo vlaškog ili raškog ili preciznije srpskog naroda u krajinu hrvatsku i slavonsku, koja je prema Turskoj."
"..ex Turcia sat frequenti numero gens Valachorum sive Rascianorum vel potius Servianorum in confinia Croatiae et Sclavoniae contra Turcas situata advenisset."
* 1662. isti biskup opisuje Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji u jednom spisu:
"Vlasi ili Rašani ili pravilno rečeno Srbi poreklom iz kraljevine Srbije"
"Valachi siue Rasciani uel ut verius dicam Serviani nam ex regno Serviae prodierunt"
Govoreći o Srbima što su se iz Turske naselili u Slavonskoj krajini, on govori konkretno o nekom M. Dubraviću "po poreklu i plemenu Vlahu ili Srbinu" (origine et natione Valacho siue Seruiano). On piše kako je unijatski episkop Vratanja dobio dozvolu od Pape da u crkvenim poslovima zapoveda "raškom narodu grčkog obreda" (Rascianorum ritus greaci populo), spominje "raškog" (Rascianorum) episkopa Vasilija u Hrvatskoj. Dalje piše kako je unijatski episkop Maksim Predojević tumačio neku reč u na "srpskom jeziku koji se u nas naziva vlaškim" (lingua Serviana quae apud nos Valachica dicitur), da je Vaslije nasledio Predojevića kao slavonski episkop, kome je Papa dao vlast da upravlja "vlahijskim iliti srbijskim narodom u oblastima njegove episkopije" (genti Valachicae siue Seruianae in ditionibus suae majestatis). Na kraju on i izražava mišljenje da su srpski kaluđeri otrovali episkopa Predojevića, bojeći se da će "taj vlaški iliti srpski narod prevesti na katoličku veru" (ne gentam itam Valachorum siue Seruianorum ad fidem catholicam converteret)
* 4. marta 1695. godine sveti rimski car Leopold (Ignjaz Josif Baltazar Felicijan) I iz dinastije Habsburga stavlja pod svoj protektorat mitropolita Arsenija Crnojevića i "srpski narod" (populum Servianum). U celom ostatku pisma na nebrojeno mesta i u različitim padežima je zapisano "raški ili srpski narod" (Rasciani seu Serviani populi, populo Rasciano seu Serviano,...), konkretno govoreći o Srbima koji žive u Sremu i u požeškom kraju Slavonije
* 1697. godine Srbi prečani pišu molbu za ostvarivanje obećanih prava, zovući sebe "srpski narod" (gens Serviana), a na kraju pisma pišu da su "od plemena Rašana", tvrdeći da im je habsburški car garantovao da mogu slobodno živeti po Ugarskoj i Hrvatskoj
* decembra 1701. godine lideri pravoslavnih Srba u Slavoniji i Hrvatskoj pišu zajedničko pismo carskom komesaru za uređenje Slavonske krajine Teodoru Šlihtingu žaleći se kako se gaze prava srpskoga naroda opisuje kakva su prava ranije imali "naša otadžbina i srpski narod" (nostra patria et gens Seruiana). U pismu opisuju kako im je habsburški car obećao da će im dati posebnog upravitelja "koji zna upravljati s ovim rašanskim narodom" (qui cum hac natione Rasciana dirigere sciat). U pismu se i izražava briga za "naš rašanski narod" (populus noster Rascianus) koji žive u Turskoj.
* hrvatski istoričar Baltazar Adam Krčelić opisuje 1770. godine Srbe u Hrvatskoj. Opisuje kako su 1530. godine mnogi uskoci došli iz Turske u Pounje i na Krupu, zapisujući da su to bili "Srblji ili Rašani begunci" (Profugi Serbli sive Rasciani). Krčelić izdvaja unijatske Srbe i naziva ih "Rašanima, koje prosto nazivaju Vlasima" (Rascianos vulgo Vlahi vocatos). Onda na kraju opisuje sva imena koja stranci nadenuju pripadnicima srpskog naroda:
"Jedni ih zovu Vlasima; a drugi Rašanima ili Srbljima; doke neki Albancima i Bošnjanima."
Hi Vlahos, Vlachos vocant; hi vero Rascianos, aut Serblos; quidam Albanenses, Bosnenses.
Dalje Krčelić opisuje da je početak "raškog" (Rascianorum) doseljavanja u Slavoniju i Hrvatsku u vreme cara Ferdinanda. Onda piše kako je jedan "Vojvoda Kovačević Rašanin" (per Vajvodam Kovachevich Rascianum) pokrio jednu crkvu u kapelskoj parohiji u varaždinskom generalatu, pa dalje piše kako je 1597. godine habsburški knez general Herberštajn dozvao "oko 40 rašanskih porodica iz Bosne i Srbije" (40 circiter familiae Rascianae, per comitem generalem Herberstein ex Bosnia et Servia...evocatae sunt.). Završava o Rašanima ovako: ..factum autem hoc est, ab exemplo Croatiae, ad quam inductos fuisse Rascianos epistolae a pag. 342. testantur."
* 1790. godine štampana je mađarska knjiga "Dissertatio Brevis ac Sincera Hungari Auctoris de gente Serbica perperam Rasciana dicta ejasque Meritis ac fatis in Hungaria":
"Da Hrvatska bude sigurna i mirna, ko je drugi branio nego Rašani postavljeni po onim velikim planinama, koje su pružene od Jadranskog mora do karlovačkih krajeva? Ko je drugi bio na straži nego Rašani kod Une, kod Sane, kod Ilove za spas građana, koji su strepili i u gradovima zidovima utvrđenim i u selima?"
Ut Croatia tuta quietaque esset quis nisi Rasciani per ingentes illas alpes, quae e mari Adriatico usque ad partes Carolostadienses se protendunt, constituti, defendit? Quis ad Vunam, ad Savum, ad Ilovam, pro salute Civium, in muratis etiam Urbibus et pagis trepidantium, excubavit, nisi Rasciani?
Poslednji dokaz na sinonimnost ova dva pojma su nam povlastice cara Leopolda od 21. avgusta 1690. godine. U njima piše "Rascianorum". Povlastice su prevedene kako bi ih sami Srbi razumeli, i u prevodu na tom mestu stoji "srpskij".
Prva pojava ovog imena je iz 1346. godine u pismu Rimskog pape Klemensa Šestog (rođen Pjer Rožer). Postavlja biskupa Ivana i preporučuje ga splitskom nadbiskupu i banu Stefanu Kotromaniću, koga naziva:
"Stefan Ban vladalac Rašana (Bošnjana)"
"Stephano Bano principi Rasciensi (Bosnensi)"
Drugi po redu i ujedno prvi za panonske Srbe, je iz 1437. godine, od Vladislava, požeškoga župana i vladara Srema. On u februaru piše da:
"u većem delu napred pomenutih sremskih krajeva žive Rašani"
"maiorem partem predictarum partium Syrmie Rascianos inhabitare"
Prema još jednom pismu iz iste godine u julu, Rašani čine veliku većinu stanovništva Srema.
Treći spomen Rašana je ujedno i prvi spomen Srba sa prostora uže Hrvatske, riječkog primorja, slovenačkih zemalja i tršćanskog primorja. 22. novembra 1447. godine ugarski kralj Ladislav V Posmrtni piše o:
"Rašanima, koji su naseljeni u našim gradovima Medvjedgradu, Rakovcu, u oba Kalinika i u Koprivnici"
"Rascianos in castris nostris Medwe, Rakonok, utriusque Kemlek et Caproncza constitutis"
Postoji upitnost jesu li zaista Rašani i Srbi kompletno potpuni sinonimi, postaviću nekoliko izvora koji direktno potvrđuju to (identičnost termina "Rasciani" i "Serviani"):
* 5. septembra 1538. godine austrijski nadvojvoda kralj Ferdinand iz dinastije Habsburga izdaje povelju Srbima koji su se doselili sa istoka u severnoj Hrvatskoj, u Žumberku, i izveštava da mu je hrvatski general Nikola Jurišić lično javio da su se neki "srpski ili rašanski kapetani i vojvode s narodom koji je pod njihovom vlašću doselili (Servianos seu Rascianos). Ukupno se taj narod 5 puta u povelji o njihovim pravima i privilegijama oni zovu "Srbi ili Rašani" (Serviani seu Rasciani), a jedanput samo "Rašani" (Rasciani)
* 6. novembra 1538. godine Ferdinand piše hrvatskom banu Petru Kegleviću od Bužima o Srbima koji su prešli iz Bosne u Žumberak, i zove njihove starešine "kapetani i vojvode Rašani ili Srbi odnosno Vlasi, koje prosto zovu srpskima" (capitanet et wayuode Rasciani siue Serviani atque Valachi, quos vulgo zrbschy vocant."
* 14. septembra 1651. godine zagrebački biskup Petar Petretić opisuje kako se oko 1600. godine:
"Iz Turske došlo prilično mnogo vlaškog ili raškog ili preciznije srpskog naroda u krajinu hrvatsku i slavonsku, koja je prema Turskoj."
"..ex Turcia sat frequenti numero gens Valachorum sive Rascianorum vel potius Servianorum in confinia Croatiae et Sclavoniae contra Turcas situata advenisset."
* 1662. isti biskup opisuje Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji u jednom spisu:
"Vlasi ili Rašani ili pravilno rečeno Srbi poreklom iz kraljevine Srbije"
"Valachi siue Rasciani uel ut verius dicam Serviani nam ex regno Serviae prodierunt"
Govoreći o Srbima što su se iz Turske naselili u Slavonskoj krajini, on govori konkretno o nekom M. Dubraviću "po poreklu i plemenu Vlahu ili Srbinu" (origine et natione Valacho siue Seruiano). On piše kako je unijatski episkop Vratanja dobio dozvolu od Pape da u crkvenim poslovima zapoveda "raškom narodu grčkog obreda" (Rascianorum ritus greaci populo), spominje "raškog" (Rascianorum) episkopa Vasilija u Hrvatskoj. Dalje piše kako je unijatski episkop Maksim Predojević tumačio neku reč u na "srpskom jeziku koji se u nas naziva vlaškim" (lingua Serviana quae apud nos Valachica dicitur), da je Vaslije nasledio Predojevića kao slavonski episkop, kome je Papa dao vlast da upravlja "vlahijskim iliti srbijskim narodom u oblastima njegove episkopije" (genti Valachicae siue Seruianae in ditionibus suae majestatis). Na kraju on i izražava mišljenje da su srpski kaluđeri otrovali episkopa Predojevića, bojeći se da će "taj vlaški iliti srpski narod prevesti na katoličku veru" (ne gentam itam Valachorum siue Seruianorum ad fidem catholicam converteret)
* 4. marta 1695. godine sveti rimski car Leopold (Ignjaz Josif Baltazar Felicijan) I iz dinastije Habsburga stavlja pod svoj protektorat mitropolita Arsenija Crnojevića i "srpski narod" (populum Servianum). U celom ostatku pisma na nebrojeno mesta i u različitim padežima je zapisano "raški ili srpski narod" (Rasciani seu Serviani populi, populo Rasciano seu Serviano,...), konkretno govoreći o Srbima koji žive u Sremu i u požeškom kraju Slavonije
* 1697. godine Srbi prečani pišu molbu za ostvarivanje obećanih prava, zovući sebe "srpski narod" (gens Serviana), a na kraju pisma pišu da su "od plemena Rašana", tvrdeći da im je habsburški car garantovao da mogu slobodno živeti po Ugarskoj i Hrvatskoj
* decembra 1701. godine lideri pravoslavnih Srba u Slavoniji i Hrvatskoj pišu zajedničko pismo carskom komesaru za uređenje Slavonske krajine Teodoru Šlihtingu žaleći se kako se gaze prava srpskoga naroda opisuje kakva su prava ranije imali "naša otadžbina i srpski narod" (nostra patria et gens Seruiana). U pismu opisuju kako im je habsburški car obećao da će im dati posebnog upravitelja "koji zna upravljati s ovim rašanskim narodom" (qui cum hac natione Rasciana dirigere sciat). U pismu se i izražava briga za "naš rašanski narod" (populus noster Rascianus) koji žive u Turskoj.
* hrvatski istoričar Baltazar Adam Krčelić opisuje 1770. godine Srbe u Hrvatskoj. Opisuje kako su 1530. godine mnogi uskoci došli iz Turske u Pounje i na Krupu, zapisujući da su to bili "Srblji ili Rašani begunci" (Profugi Serbli sive Rasciani). Krčelić izdvaja unijatske Srbe i naziva ih "Rašanima, koje prosto nazivaju Vlasima" (Rascianos vulgo Vlahi vocatos). Onda na kraju opisuje sva imena koja stranci nadenuju pripadnicima srpskog naroda:
"Jedni ih zovu Vlasima; a drugi Rašanima ili Srbljima; doke neki Albancima i Bošnjanima."
Hi Vlahos, Vlachos vocant; hi vero Rascianos, aut Serblos; quidam Albanenses, Bosnenses.
Dalje Krčelić opisuje da je početak "raškog" (Rascianorum) doseljavanja u Slavoniju i Hrvatsku u vreme cara Ferdinanda. Onda piše kako je jedan "Vojvoda Kovačević Rašanin" (per Vajvodam Kovachevich Rascianum) pokrio jednu crkvu u kapelskoj parohiji u varaždinskom generalatu, pa dalje piše kako je 1597. godine habsburški knez general Herberštajn dozvao "oko 40 rašanskih porodica iz Bosne i Srbije" (40 circiter familiae Rascianae, per comitem generalem Herberstein ex Bosnia et Servia...evocatae sunt.). Završava o Rašanima ovako: ..factum autem hoc est, ab exemplo Croatiae, ad quam inductos fuisse Rascianos epistolae a pag. 342. testantur."
* 1790. godine štampana je mađarska knjiga "Dissertatio Brevis ac Sincera Hungari Auctoris de gente Serbica perperam Rasciana dicta ejasque Meritis ac fatis in Hungaria":
"Da Hrvatska bude sigurna i mirna, ko je drugi branio nego Rašani postavljeni po onim velikim planinama, koje su pružene od Jadranskog mora do karlovačkih krajeva? Ko je drugi bio na straži nego Rašani kod Une, kod Sane, kod Ilove za spas građana, koji su strepili i u gradovima zidovima utvrđenim i u selima?"
Ut Croatia tuta quietaque esset quis nisi Rasciani per ingentes illas alpes, quae e mari Adriatico usque ad partes Carolostadienses se protendunt, constituti, defendit? Quis ad Vunam, ad Savum, ad Ilovam, pro salute Civium, in muratis etiam Urbibus et pagis trepidantium, excubavit, nisi Rasciani?
Poslednji dokaz na sinonimnost ova dva pojma su nam povlastice cara Leopolda od 21. avgusta 1690. godine. U njima piše "Rascianorum". Povlastice su prevedene kako bi ih sami Srbi razumeli, i u prevodu na tom mestu stoji "srpskij".
Poslednja izmena:
