To je mišljenje nauke, paraalternativne teorije zato zadrži za kafanu.
Netočno, počeo si opasno izmišljati. Ti bolje znaš kakav repertoar pristaje kavani. Večeras si mi otkrio njegov dio, no nema veze, barem sam se dobro nasmijao.
Mislim na sabor velikaša u Zagrebu koga nisu činili isključivo etnički Hrvati i hrvatsko plemstvo, i koji je čak do Turaka bio poseban u okviru Ugarske u vidu sabora slavonskog plemstva.
Ok, samo mi objasni kakve veze spol, rasa i etnicitet imaju veze s atributacijom nečega kao zakonodavne skupštine?
Habzurški car je i bio ugarski kralj od Ferdinanda pa nadalje, on je postavljao bana, što je funkcija guvernera te teritorije.
Zbilja ništa nemaš pojma. Stalno te moram ispravljati.

"Habsburški car" je bio od Ferdinanda nadalje, ugarski, češki i hrvatski kralj. Tu priču o guverneru pričaj nekome kada sažimaš recept za bakalar na bianco. Ban je kroz stoljeća mijenjao i naziv i karakter te opseg svojih ovlasti. U vrijeme dolaska Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje, a u jeku izrazite osmanske najezde, ban je bio potkralj i tako ga je oslovljavao sam taj tvoj Habsburški car te je u prvo, ali kraće vrijeme, zadržao veći dio svojih ovlasti. Naravno, Habsburzi nisu jutros sisali vesla pa su vrlo brzo počeli preuzimati kontrolu nad svojim kraljevstvima. Tako je kasnije ban ostao bez ovlasti nad većinom Vojne krajine, Sabor je izgubio ovlast da kralju predlaže kandidate za bansku vlast, a u 19. stoljeću je ban izgubio i vojnu čast te je zapravo postao predsjednik kraljevske zemaljske vlade ili današnjim rječnikom predsjednik vlade ili kolokvijalno premijer.
Naravno da je bilo više stranaca jer tamo vlada ugarski kralj pa su i njegovi velikaši bili privilegovani, Slavonijom vladaju čak dosta pre nego što su zavladali Hrvatskom.Mislim pod strancima na one koji ne pripadaju hrvatskom plemstvu u Ugarskoj naravno, odnosno iz vizure Mađara to je domaće plemstvo a Hrvati su stranci.
To je točno, osobito za razdoblje vladavine Arpadovića i njihovih nasljednika, ali habsburški vladari su bili više-manje jednako odsutni i iz Ugarske i iz Hrvatske, s tom razlikom da su u Ugarsku dolazili barem na krunidbu za zajedničkog kralja, ali svejedno su mađarski velikaši, iako jednako strani vladaru, bili privilegiraniji. Kako sam već napisao pripadnost plemstvu ovisila je o indigenatu, a ne o etničkom porjeklu. Mađarski plemić koji ima većinu posjeda u Hrvatskoj i priznat indigenat hrvatskog plemića na kraju postoje domaći plemić, a hrvatski plemić koji ode na svoje posjede u Ugarsku i dobije mađarsko plemstvo, postaje njihov plemić i brine se ponajviše za interese Ugarske i svoje posjede u toj zemlji.
Habrzburzi se krunišu samo za kraljeve Ugarske, za neke kraljeve Hrvatske ne.
Pogrešno. Habsburzi se krune i za kraljeve Ugarske i za kraljeve Hrvatske, jer je krunidbena ceremenija bila spojena i počela se obavljati istom, mađarskom krunom od početka 13. stoljeća. Nije u ceremeniji krunjenja trebalo izdvojeno reći "krunim te za kralja Ugarske i Hrvatske", jer se podrazumjevalo da je Hrvatska dio Zemalja krune sv. Stjepana. Dakako, češki saborski zastupnici su imali poantu kada su izjavili da se ceremonija zasebnog krunjenja ne smije zagubiti, ukazujući na Hrvatsku kao na negativan primjer i zbog toga su hrvatski velikaši imali mnogo teži diplomatski posao stalno i dosadno davati i Mađarima i Habsburzima na znanje da su Hrvati državnotvorni faktor, da je kruna sv. Stjepana ujedno i hrvatska kruna i da imaju pravo na sve povlastice i privilegije kraljevstva. To bi bilo puno lakše da nisu putem zanemarili simbolične geste, poput zasebnog krunjenja, ali kako se kaže, tko nema u glavi, ima u nogama. S druge strane, hrvatska birokratska upornost se često isplaćivala naročito od 18. do početka 20. stoljeća, izuzev banovanja Khuena-Hedervaryja.
Takođe se krunišu posebno za kraljeve Češke, čiji kralj je čak elektor kod izbora cara SRC.Nema govora o nekim zakletvama, to se desilo u vreme Ferdinanda zbog građanskog rata u Ugarskoj kasnije nije bilo potrebe, a i ranije je to nepoznato istoriji.
Habsburzi su isprva također donosili posebnu krunidbenu prisegu za Kraljevinu Hrvatsku, ali su vrlo brzo oidustali od te prakse, a uveli su je opet tek u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon potpisivanja Nagodbe. Tako su i Franjo Josip (naknadno!) i Karlo IV. izdali posebnu krunidbenu prisegu za Kraljevinu Hrvatsku. Krunidbena prisega je izdavana i prije Ferdinanda, a i kasnije kako sam već napisao.
To i kažem, grb je dodeljen od strane vladara, i to ranije, toj porodici koja je dobila da upravlja Hrvatskom, zaboravio sam ć kako se taj grof ili baron zvao, od njega je ostalo kao grb te teritorije, pa kasnije Hrvata.Tri leopardove glave je uvek bio grb Dalmacije nikada se nije vezivao za Hrvatsku.
Pišeš gluposti. Današnji grb Dalmacije je bio grb Kraljevine Hrvatske i u ranijoj prošlosti se uvijek vezivao za Hrvatsku. O tome postoji obimna arhivska građa, sve sa drevnim ilustracijama i legendama i fotografije tih ilustracija imam kod sebe. Dakle, otvoreno lažeš!
Poenta priče je bila da status stanovništva u Hrvatskoj i Vojnoj Krajini nije bio isti, jer je Krajina bila izuzeta iz vlasti feudalaca a i katoličke crkve, i podređena direktno caru, da ne širim dalje priču kako se to reflektovalo na odnose cara, feudalaca, crkve i graničara.
Poanta je u tome da je u neko vrijeme prije nekih možda 50-60 godina, neka iskompleksirana budala na vašoj strani počela pisati mitomaniju kako su vojnici u Vojnoj krajini imali veću autonomiju i prava, nego hrvatski feudalci u kraljevini, što je smiješno. Točno je samo da je položaj kmetova bio lošiji u civilnoj Hrvatskoj, negoli kod vojnika u Vojnoj krajini, a sve ostalo su pokušaji liječenja kompleksa zbog višestoljetne osmanske okupacije. U Vojnoj krajini stanovništvo nije imalo čak ni vlasništvo nad zemljom, poglavar sela je bio poglavar isključivo ljudi, ali ne i vlasnik zemljišta. Svu vlast su imali njemački, češki i mađarski, vrlo rijetko hrvatski, vojni časnici. S druge strane, hrvatski feudalci su imali razmjerno velika prava, privilegije i povlastice, vlasništvo nad zemljom, privilegij sudstva, zakonodavstva, u starijim vremenima i ovlast organiziranja i vođenja vojske.