Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Imam loš običaj da čitam nekoliko knjiga istovremeno. Kada sam u fazi pisanja - izbegavam da čitam.

Sad ću o knjižici (knjižica zato što je mala obimom) koju sam pročitala pre više meseci, ali je ostavila jak utisak, i povremeno joj se vraćam.
NANI – Jens-Martin Eriksen
Ili roman o ekstazi

Ovaj roman najpoznatijeg i najprevođenijeg danskog savremenog autora svojevrsni je postmodernistički omaž Zolinoj „Nani“. Iako nevelikog obima, priča o Nani je dinamična, uzbudljiva, životna ali i teška poput, na primer, dela jednog drugog severnoevropskog pisca – Hamsunove „Gladi“. I premda je u „Nani“ reč o metaforičkoj gladi, oba romana govore o usamljenosti.
Pripovedač tokom sedam zimskih, kopenhagenskih dana zapisuje storiju o mladoj narkomanki i prostitutki Nani, o njihovnom ljubavnom odnosu i sopstvenom udelu u njenoj smrti. Nasuprot Zolinoj, Eriksenova Nana nije razmažena, obožavana i slavna kurtizana, već još jedna u nizu izgubljenih, anonimnih lica metropole. Na početku devojka puna mladalačkog bunta i intuitivna anarhistkinja, ona, nakon uzaludnih obijanja pragova kancelarija socijalne pomoći i uhvaćena u vrtlog birokratije, pada na dno da bi opstala. Hermetički zatvoreno društvo srednje i više klase nema razumevanja za siromašne; ono ih postepeno degradira u duhovne bogalje da bi ih na kraju i progutalo. Suštinska dodirna tačka između dve Nane leži u tragičnoj sudbini ljudi sa društvenih margina: o umiranju duša i pre fizičke smrti.
Glavna junakinja, međutim, nije Nana. Nosilac radnje je pripovedač koji u prvom licu, uz džez i u dimu „Kamela“, zapisuje uspomene na nju, i kroz čija prisećanja – lišena lirskih meditacija – spoznajemo storiju o izgnaništvu, nasilju, izolovanosti, traganju za utehom u svetu u kome je čak i ljubav izgubila smisao.

Ono što Eriksenov roman čini posebnim, pored stilskih odlika andergraund ili pank-književnosti (stapanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, fragmentarnost, brze smene slika, kao i nekonvencionalni jezik) jeste erotika. U poplavi današnje „erotike radi erotike“, i književnih pokušaja erotskih romana koji se graniče s kičem a neretko i sa pornografijom, erotski naboj „Nani“ otvara široko polje snažnih asocijacija: na orgazam kao malu smrt, na vođenje ljubavi kao borbu za vazduh, na seks kao jedino bekstvo iz sumorne svakodnevice.
 
Imam loš običaj da čitam nekoliko knjiga istovremeno. Kada sam u fazi pisanja - izbegavam da čitam.

Sad ću o knjižici (knjižica zato što je mala obimom) koju sam pročitala pre više meseci, ali je ostavila jak utisak, i povremeno joj se vraćam.
NANI – Jens-Martin Eriksen
Ili roman o ekstazi

Ovaj roman najpoznatijeg i najprevođenijeg danskog savremenog autora svojevrsni je postmodernistički omaž Zolinoj „Nani“. Iako nevelikog obima, priča o Nani je dinamična, uzbudljiva, životna ali i teška poput, na primer, dela jednog drugog severnoevropskog pisca – Hamsunove „Gladi“. I premda je u „Nani“ reč o metaforičkoj gladi, oba romana govore o usamljenosti.
Pripovedač tokom sedam zimskih, kopenhagenskih dana zapisuje storiju o mladoj narkomanki i prostitutki Nani, o njihovnom ljubavnom odnosu i sopstvenom udelu u njenoj smrti. Nasuprot Zolinoj, Eriksenova Nana nije razmažena, obožavana i slavna kurtizana, već još jedna u nizu izgubljenih, anonimnih lica metropole. Na početku devojka puna mladalačkog bunta i intuitivna anarhistkinja, ona, nakon uzaludnih obijanja pragova kancelarija socijalne pomoći i uhvaćena u vrtlog birokratije, pada na dno da bi opstala. Hermetički zatvoreno društvo srednje i više klase nema razumevanja za siromašne; ono ih postepeno degradira u duhovne bogalje da bi ih na kraju i progutalo. Suštinska dodirna tačka između dve Nane leži u tragičnoj sudbini ljudi sa društvenih margina: o umiranju duša i pre fizičke smrti.
Glavna junakinja, međutim, nije Nana. Nosilac radnje je pripovedač koji u prvom licu, uz džez i u dimu „Kamela“, zapisuje uspomene na nju, i kroz čija prisećanja – lišena lirskih meditacija – spoznajemo storiju o izgnaništvu, nasilju, izolovanosti, traganju za utehom u svetu u kome je čak i ljubav izgubila smisao.

Ono što Eriksenov roman čini posebnim, pored stilskih odlika andergraund ili pank-književnosti (stapanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, fragmentarnost, brze smene slika, kao i nekonvencionalni jezik) jeste erotika. U poplavi današnje „erotike radi erotike“, i književnih pokušaja erotskih romana koji se graniče s kičem a neretko i sa pornografijom, erotski naboj „Nani“ otvara široko polje snažnih asocijacija: na orgazam kao malu smrt, na vođenje ljubavi kao borbu za vazduh, na seks kao jedino bekstvo iz sumorne svakodnevice.

Zvuči zanimljivo!
Pre svega, zato što volim Glad, a onda i zato što je kod nas premalo prevedenih Danaca.

Naravno, prikaz (očekivano) sjajan. :)
 
Ispod tavanice koja se ljuspa- Goran Petrović

Jesi li već pročitao, ili još čitaš?
Kakvi su ti utisci?
Meni nije bilo nista naročito, bledunjavo. Naročito u poredjenju sa Sitničarnicom.
Pročitala "Svetlost severa" Dženifer Doneli, krenula da čitam "Đavo i mala gospođa" Đorđe Milosavljević.
E tog Milosavljevića ja nisam mogla da pročitam. Potpuno me smorio. I da ne bude da samo kritikujem, Svetlost severa mi je odlična.
Evo za sve devojke preporucujem da obavezno procitaju od Dzejmi Mekgvajer (Jamie McGuire) Divna propast.To je prvi deo a drugi je Prava propast.To su ustvari isti dogadjaji i prica,samo je prva knjiga iz zenske perspektive a druga iz muske.Knjiga je odlicna i procitala sam je bukvalno za 2 dana.
Ovo deluje zanimljivo. I Nani o kojoj piše Borac.
Sve mi je zanimljiive od Sedam Sunaca i Sedam Mesečina koje treba da čitam za klub.
 
Koje knjige, Nora? Saramaga? (Pošto gore pominjem i Petrovića). Ma ja nisam daleko odmakla sa Saramagom, ne da mi se nešto.


E, menjala sam poruku, ali i dalje quote neće da stoji kako ja hoću.
Za Petrovića se slažemo, a Saramaga sam pomenula u pozitivnom kontekstu.
Istina, jeste on malo napornijeg stila, ali se nešto ne sećam da je tebi to smetalo.
 
Divan si!
Sve tri su mi preporučivali, ali ni jednu nisam proćitala.
Ako te ne mrzi, napiši po koju reč više.

Ja nisam divan, ali ako mogu nepozvan da se javim pošto, sam čitao bar dvije od ove tri. (Nisam siguran za Fantea, pročitao sam mu neke dvije knjige, ne znam više koje.) U svakom slučaju, prije svega bih preporučio Orvela. U ovoj biografskoj knjizi opisuje period kad je, dekinitran, živio u Parizu kao perač sudova u restoranima i u Engleskoj kao skitnica. Knjiga je biografsko-esejistička, a u tim vodama Orvel pliva neuporedivo bolje nego u čistoj fikciji. Opis kosmopolitskog podzemlja Pariza naročito mi se dopao.
Ova Osterova knjiga meni je jedna od njegovih slabijih, a od Fantea, šta god da sam čitao, nije me naročito impresioniralo.
Mada, osim okolnosti materijalne osiromašenosti junaka, ne znam kako bih bilo koju poredio sa Hamsunovom knjigom.
 
Čitao sam ih davno pa ovako iz sećanja...
Niko i ništa.... prva polovina Pariz, živi u siromašnom umetničkom kraju, gladuje kao Hamsun, pokušava da piše, konobariše po restoranima, pljuje francusku kuhinju, pominje nekog Srbina u prolazu kao najlukavijeg vaćaroša u ugostiteljstvu na koga je naleteo, druga polovina London, živi među skitnicama, priča o nebulozama engleskog jezika, neki od skitnica pokušavaju tokom noći da ga naguze usled nedostatka žena itd.

Upitaj prah je takođe o liku koji gladuje i piše usput u Gradu anđela tokom 30ih, upoznaje ljutu papričicu meksikanku, koja ubija vreme flertujući sa njim dok misli na drugog...

Mesečeva palata u prvoj trećini je kao sve gore navedeno, samo smeštena u NY tokom 60ih, studentski dani, posle ubacuje misteriju, Teslu, njemu prepoznatljive Dikens teško verovatne rasplete... da, ovaj ne piše ništa, već samo čita konstantno tokom studija i knjige mu zamenjuju komade nameštaja.
 
Poslednja izmena:
Ja nisam divan, ali ako mogu nepozvan da se javim pošto, sam čitao bar dvije od ove tri. (Nisam siguran za Fantea, pročitao sam mu neke dvije knjige, ne znam više koje.) U svakom slučaju, prije svega bih preporučio Orvela. U ovoj biografskoj knjizi opisuje period kad je, dekinitran, živio u Parizu kao perač sudova u restoranima i u Engleskoj kao skitnica. Knjiga je biografsko-esejistička, a u tim vodama Orvel pliva neuporedivo bolje nego u čistoj fikciji. Opis kosmopolitskog podzemlja Pariza naročito mi se dopao.
Ova Osterova knjiga meni je jedna od njegovih slabijih, a od Fantea, šta god da sam čitao, nije me naročito impresioniralo.
Mada, osim okolnosti materijalne osiromašenosti junaka, ne znam kako bih bilo koju poredio sa Hamsunovom knjigom.


Ti si odavno divniji od divnog.
Na tvoju preporuku sam nabavila Njujoršku trilogiju, ali nikako da dođe na red.

Prema onome što znam o knjigama koje je Thumb pomenuo, i meni je bilo čudno šta ih spaja.
Orvela sam čitala one dve najpoznatije, Fante mi nikad nije bio dovoljno privlačan, a Oster je pri vrhu spiska.

Kad već imam društvo, da podelim nesrećne impresije na temu knjige Ogledala, Žerara de Kortansa. Počela sam pre nekih mesec dana, prešla dve trećine i ostavila.
Neću da sudim dok ne pročitam, ali je dosadašnji utisak pitanje šta je Bajacu trebalo da se petlja u Lagunine vode.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top