Pa to je upravo i poenta ove teme. Kao i brojne druge koje sam otvorio u vezi sa
škakljivim pitanjima, svrha je da se sve iznese jasno. Nijedna diskusija ne biva deplasirana niti išta slično, već se nejasnoće - razjasne.
Ukoliko si želio kazati da je zbog realnih političkih okolnosti isuviše rano pokretati ovu diskusiju i da treba biti još malo strpljiv i sačekati vremensku distancu u odnosu na ratove 1990-ih, uopšte se ne slažem. Poenta informativnog diskursa jeste upravo stavljanje po strani takvih evenutalnih ograničenja i skidanje
tabu pečata. Ova tema i sama do sada sadrži brojne vrlo relevantne podatke, koji su dostupni svakome ko ima internet (a mogu i ohrabriti druge da se priključe i nastave); lično ne smatram da može imati negativne posljedice po ljude koji mogu njene pojedine podatke izvlačiti iz konteksta (u prvom redu kod ljudi nacionalističkih afiniteta), te da može u tom smislu napraviti veću društvenu štetu na korist.
Stanje je u Dubrovniku danas isto onakvo kakvo je bilo i pred 400-500 godina. Pravoslavce se u Dubrovniku baš ne šmeka baš kao što ih se nije trpjelo ni tijekom čitavog postojanja DU-republike.
To nije projiciranje, to su notorne činjenice. Dubrovčani danas jednako vole Srbe iz Hercegovine kao što su ih voljeli i prije 400 godina.
Fantaziranja o slovinstvu su baš to fantaziranja jer slovinski su i Marulić i Zadranin Baraković sa svojom vilom Slovinkom, tako da se radi o demagogiji po kojoj je srpsko srpsko, a hrvatsko je neodređeno slovinsko dakle i srpsko.
To što Srbi vlastiti jezik nisu nazivali slovinskim nema veze sa hrvatskom mitomanijom ili falsifikatima.
Iako postoje dodirne tačke koje povezuju današnji Dubrovnik i onaj od prije pola milenija, nikako se ne bih mogao složiti sa konstatacijom da je stanje
isto onakvo kakvo je bilo i tada, čak i ukoliko si mislio samo o mentalitetu naroda. Za početak, Raguza je nekada bila izuzetno zilotski orijentisani centar katolicizma, a od poznog XVIII stoljeća zahvaća ga kao i druge krajeve sekularizacija. Iako i danas ima vjernika velikih u dubrovačkom kraju, eventualna loša slika o pravoslavnim vjernicima dolazi pod uticajem slika iz prošlog rata i strogo je vezan za Crnogorce i Srbe. U njoj u korijenu nema preovlađujuće svijesti o pravoslavlju kao otpadničkoj, šizmatičkoj grani hrišćanstva. Ne može se kao
notorna činjenica predočiti nešto što jednostavno preskače čitava razbolja, cijele epohe i bitne povijesne promjene.
Ne šmekanje (koje se, pritom,
prilično jedva primjećuje kada dolaze pravoslavni bilo kao turisti ili kao istraživači) nema mnogo zajedničkog sa snažnim prozelitizmom davnašnje prošlosti.
Ne bih se mogao složiti ni sa opaskom o tome da isti utisak može biti o Srbima tada kao i u vrijeme nedugo poslije rata. Osim toga imamo i izvore koji jasno ukazuju da su Dubrovčani smatrali Srbe i poturčenjake
domaćim ljudima - iako je, naravno, bilo izrazito velike distance zbog vjerskih razlika. Ta upravo zato su brojni Dubrovčani i dr. pripadnici tog kulturnog kruga srednjovjekovnu svetorodnu dinastiju pokušavali napraviti
rimokatoličkom, a Sveti Sava postajao jedan od najsvetijih katoličkih svetaca regiona.
Naravno da su
fantairanja, a znamo da su fantaziranja jer su stvar jednog uskog književnog kruga. Ali, barem u poruci na koji si ti odgovarao, nije bilo riječ o Dubrovčanima kao etnicitetu (ondosno predmodernoj etniji) već naprotiv
upravo o tom dubrovačko-dalmatinskom kulturnom krugu elite i njihovim djelima.
Slovin nije jednostavno sinonim za
Hrvat bio. To
jeste primjer mitomanije sa hrvatske strane. Netačno je da Srbi nisu zvali nikada svoj jezik opštim slovenskim imenom.
Ja ću ovdje iskoristiti priliku da ukratko odgovorim na pitanje koje mi je
Kroasanije bio postavio. Moja percepcija (srpske i druge) nacionalne književnosti jeste ona, možda nalik Skerliću (što Deretić dijelom i kritikuje), pogled
iz modernijeg ugla. To znači da je za mene
nacionalna književnost ona skupina djela koja se formira pod jasno usmjerenim književnim pravcima u vrijeme postojanja modernih nacija i (ali i ne mora) sa sopstvenim određenim nacionalnim obilježjem. To u kratkom prevodu znači da je u tom sklopu shvatanja za mene prvi pravi srpski književnik Dositej Obradović, od koga možemo jasno graditi obrise
nacionalne književnosti u Srpstvu. Sve ono što je
prethodilo na ovaj ili onaj način ne smatram dijelom tog korpusa nacionalnog kulturnog blaga, već onim što zavređuje čitanje i proučavanje da bi se lakše razumjelo, jer ako bismo tretirali kraj XVIII st. kao nekakvu
alfu, nekakav početak prije koga nema ničega, ne bi bilo ni nikakvog funkcionalnog razumijevanja (što je Venclović bez srednjovjekovne književne tradicije?). U tom smjeru, treba čitati vizantijsku književnost kao dio nekakve
istorije srpske književnosti da bi se razumjela srpska srednjovjekovna književnost, i tako lančano došli do potrebnog predznanja za ono što po mom shvatanju konstituiše srpsku nac. književnost. Što je veća hronološka distanca i što veći uticaj (kakav god on to bio, on ne mora biti ograničen kruto samo na druga književna djela, ili čak samo na umjetnost kao određeni vid manifestacije učinka svog besmrtnog duha) biva ostvaren, to je to određeno djelo sve više i više nešto što je naslijeđe većeg broja ljudskih zajednica. Tako su recimo Ep o Gilgamešu, Vede, Homerovi epovi i druga antiča djela nešto što je okvirno govoreći
kulturno dobro čovječanstva, ili barem jednog njegovog ogromnog dijela (što je veća globalizacija, to se krošnja grana dalje i dalje). Tako je prosto jasno samo po sebi i šta je naravno
hrvatska nacionalna književnost i da u njoj jedno mjesto zauzimaju jedan Matoš i jedan Krleža, a prosto je jasno kakav kontekst nasuprot njima zauzimaju jedan Gundulić i jedan Palmotić (ne treba crtati da se očigledno naglasi).
U izvjesnoj mjeri spreman sam usvojiti Deretićeva stanovišta povodom starije književnosti kao nečeg što bi
u predgovornom smislu moglo biti sastavni dio jedne nacionalne književnosti, ukoliko je nastalo sa određenim nacionalnim predznakom i, odnosno, u određenoj formaciji
državne književnosti. Tu, kada govorimo o psiholiterarnom stanovištu relevantnih književnih stvaraoca, kontekstu u kojem su djela nastajala i tematici kojima se one bave, postoji jedna značajna razlika između starosrpske i dubrovačko-dalmatinske književnosti. Ova prva je nastajala u funkciji nekakve državotvornosti i na kraju i u izvjesnoj mjeri ostala, kao što to dobro Deretić primjećuje, formacija srpsko-pravoslavnog duha (slično kao u određenoj mjeri, ali u drugom kontekstu,
alhamijado književnost). Ona je bila jasno oivičenima okvirima i kontekstima svetorodne nemanjićke dinastije i njihovog nasljeđa. Takav slučaj
nije sa ovim drugim književnim korpusom, odnosno
u istoriji hrvatske književnosti on zauzima drugačije mjesto. Dubrovački i drugi pisci, koji su stvarali na našem jeziku i na latinskom (a ponešto i italijanskom), o kojima ovdje govorimo, nisu ta djela stvarali kao
hagiografski biografi sa srpske strane, niti Hrvati zauzimaju pa ni centralno mjesto. Ta djela nastala su pod književnim uticajem dobrim dijelom od preko mora, iz Italije i nisu proizvod mecenstva hrvatske elite. Ukoliko govorimo o psiholingvističkom faktoru,
hrvatski lingvonim se javlja svega nekoliko puta, pa čak i ukoliko bismo kritički pristup proširili na uopšteni pristup prema Hrvatima, koji
jesu ti tzv.
našijenci, ne proizlazi kao kritički zaključak da ti sami ljudi svi u identitetskom smislu Hrvati. Kao što rekoh već Deretić dobro jeste identifikovao njene više
internacionalne obline, koje dakako obuhvataju i Srbe (naveo sam arhiepiskopa Andriju Zmajevića možda kao najilustrativniji primjer). Dakle, prilično je samoočigledno zašto se
ne može staviti u jednu te istu ravan kada jedan Srbin svojata Gundulićev
Osman, a jedan Hrvat kaže da je
Žitije despota Stefana hrvatsko djelo. Sa hrvatske strane se (pre)često može čuti kako kod Srba postoje kompleksaški problemi pa se zato konstantno poseza za tuđim, ali ja ovdje dodajem, pri tome ne osporavajući izvjesnu tačnost te opaske, da dubrovačko-dalmatinska književnost jednostavno
nema takvu ulogu kakvu hrvatski nacionalisti vide, niti (1) po tematici koju obrađuje, ni po (2) kontekstu u kojem nastaje, niti po (3) identitetskom duhu odgovarajućih književnih stvaraoca.
Ovdje naglašavam da ti
nisi uspio odgovoriti na pitanje u toj istoj poruci koju si citirao, a koje je njen ključni segment.
koje su tačno veze između tok dubrovačko-dalmatinskog kruga i (ostale) hrvatske književnosti? Jesu li one stvarno izuzetno velike tako da sačinjavaju jednu jasnu cjelinu kojoj je taj krug jedan ogranak a ovi drugi u vandalmatinskoj Hrvatskoj? Koji su to autori iz preostale teritorije HR da bi ga trebalo nazvati drugačije od dubrovačko-dalmatinskog imena, i koji presuđno ukazuju da je hrvatska etnopsihološka komponenta bila glavna?
Nije riječ o nečemu strogo lingvističkom, tako da nema ni razloga ako ti je strano...
