Srpsko ime u Dubrovniku

АнаиванГорд:
Па шта знам, не разумем се толико, али приметно је, барем мени са стране, мешање Ћ и Ч. Приметио сам и да глас Љ се слабо користи, али кажем нисам толико упознат с начином говора у Хрватској. Ђ мислим да им је скоро непотребно.
Kliknite za proširenje...
Налетех данас на плочу осмог путника 'Гласно гласније' кад на омоту вокални солиста Ђибо.
 
Mej bregami:
Pa da, jer to piše netko izvan Hrvatske, pop Dukljanin.
Kliknite za proširenje...
Dubrovački biskup Mato Vodopić o prisilnoj kroatizaciji Dubrovnika krajem XIX veka:

D4D9CB33-7484-4365-9406-6AC6D1005567.jpeg


Mato Vodopić je bio rođak makarskog biskupa Ivana Pavlovića Lučića (1755—1818), koji je objavljivao u Svetom Savi Ivana Tomka Marnavića, i koji se izjašnjavao Srbinom rimokatoličke veroispovesti.

Posle 1849. godine kuća braće Pucić je postala centar okupljanja dubrovačke inteligencije, u kojoj su se često navraćali (sem braće Pucić i Mate Vodopića) Antun Kaznačić, Avgust Kaznačić, Antun Paško Kazalić, Mato Natalić, Pero Marinović, Ivo Vojnović, Frano Supilo i mnogi drugi. Pridruživši se pokretu Srba katolika, Mato je podržavao ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, a onda ulazak u jednu unitarnu jugoslovensku državu. Život Mate Vodopića predstavlja način života jednog pripadnika kulturne obnove Dubrovnika, gde su se Dubrovčani, iako svi rimokatolici, izjašnjavali kao Srbi i Italijani.
 
Casual Observer:
Dubrovački biskup Mato Vodopić o prisilnoj kroatizaciji Dubrovnika krajem XIX veka:

Pogledajte prilog 1523715

Mato Vodopić je bio rođak makarskog biskupa Ivana Pavlovića Lučića (1755—1818), koji je objavljivao u Svetom Savi Ivana Tomka Marnavića, i koji se izjašnjavao Srbinom rimokatoličke veroispovesti.

Posle 1849. godine kuća braće Pucić je postala centar okupljanja dubrovačke inteligencije, u kojoj su se često navraćali (sem braće Pucić i Mate Vodopića) Antun Kaznačić, Avgust Kaznačić, Antun Paško Kazalić, Mato Natalić, Pero Marinović, Ivo Vojnović, Frano Supilo i mnogi drugi. Pridruživši se pokretu Srba katolika, Mato je podržavao ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, a onda ulazak u jednu unitarnu jugoslovensku državu. Život Mate Vodopića predstavlja način života jednog pripadnika kulturne obnove Dubrovnika, gde su se Dubrovčani, iako svi rimokatolici, izjašnjavali kao Srbi i Italijani.
Kliknite za proširenje...
Znači Srbokatolik kmeči jer su izgubili, jer se narod osjeća Hrvatima pa i on i njegovi su osuđeni na propast.
 
Mej bregami:
Tako je, svi stranci pišu o Dubrovniku kao hrvatskom gradu, stanovnicima kao Hrvatima.
Kad im to Rus piše onda se od muke sa kiselo cere i prešute to.
Kliknite za proširenje...

Zna li se što? Jel to Grof Tolstoj možda bio bečki špijun ili čak na platnoj listi SiAjEj-a? Nešto nikako ne viđam neke navode stranaca kako Dubrovčani sebe nazivaju Srbima.
 
Q. in perpetuum hibernum:
Šta hoćeš da kažeš, dum Ivan Stanojević slagao?
Kliknite za proširenje...
Lupetanja šarlatanskog popa Stojanovića koji je izdao, tobože, posthumnu njekakvu povijest dubrovačke književnosti (koja nema nikakve veze s književnošću) posve su bezvrijedna.

Od tih srbokatolika dio je ostvario vrijedne stvari poglavito na području filologije, no i tu su ostali provincijalni kopiranti.
 
Odlomak iz knjige..

Pohrvaćuje se, dakle, deo srpske zemlje, čitavi delovi srpskog naroda, pohrvaćuju se srpski književnici, naučnici, umetnici, svi Bosanci muhamedanci, i ovde u Bosni i oni na Porti u Stambolu, pa čak i bosansko-hercegovački stećci ispisani srpskom ćirilicom i ukrašeni pravoslavnim krstovima.

Za propagatore velikohrvatstva svi Dubrovčani su Hrvati, i bili i sada jesu, ban Kulin pisao je hrvatski, Ruđer Bošković, Petar Preradović, Valtazar Bogišić, braća Pucići, Vlaho Bukovac, P. M. Katančić, M. Reljković, svi oni prema toj velikohrvatskoj logici uzdižu i neguju Hrvatstvo i nemaju nikakve veze sa Srpstvom!

To velikohrvatsko obrušavanje na Srbe i na Srpstvo došlo je dotle da je pre tri godine, kako smo naveli, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, na naučnom skupu posvećenom Valtazaru Bogišiću, ovog Srbina iz Cavtata predstavnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti proglasio Hrvatom. Petar Preradović, o kome 1846. zadarska policija izveštava Beč da je pravoslavne vere a on iste godine Vuku piše o sebi "kao Srbinu", za velikohrvatsku propagandu je samo hrvatski književnik.
Za nju i pravoslavni sveštenik Srbin Ognjeslav Utješenović Ostrožinski "piše hrvatski". Najzad, iz tako frontalnog nastupanja protiv Srba izašla je i tvrdnja da "Vuk Karadžić ima tu zaslugu da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnosti. On je među Srbe stanuo uvađati hrvatski književni jezik"! Eto dokle duhovna pometenost udružena sa neograničenom srbofobijom može da dopre: uzeti srpski jezik od Srba i taj jezik nazvati hrvatskim i sad Srbe učiti tom jeziku!
Da li se ovako što može shvatiti? Podsetimo se da su ovo zlo nagovestili još pre 120 i više godina Medo Pucić, Luko Zore, Valtazar Bogišić, Vatroslav Jagić i do danas to zlo stalno je raslo. Široke mase, bez obzira na intelektualni sastav, zanete neistinama, pozdravljaju sve ovakve priče i usijavaju se za krvavu igru i bezumlje. Takve mase postaju rušilačka i ubilačka mašina, koju su Srbi videli i preteško osetili 1941, a i sada osećaju izbijanje istih poriva, samo treba da dođe novi Hitler sa najubojitijim oružjem.
Od Srba je nešto i ostalo 1941, ali sada, ako bi se ponovila tragedija, od Srba u Hrvatskoj ne bi ostalo ni ljudsko uvo. Nužno je da se što pre podsetimo da je Stepinac pred rat zapisao u svom dnevniku: "Život Srba i Hrvata u jednoj državi je nemoguć." Ni u jednoj državi, ali ni u blizini(!) kad bi to moglo.

Jeremija D. Mitrović​

Srpstvo Dubrovnika​

 
Neno:
Odlomak iz knjige..

Pohrvaćuje se, dakle, deo srpske zemlje, čitavi delovi srpskog naroda, pohrvaćuju se srpski književnici, naučnici, umetnici, svi Bosanci muhamedanci, i ovde u Bosni i oni na Porti u Stambolu, pa čak i bosansko-hercegovački stećci ispisani srpskom ćirilicom i ukrašeni pravoslavnim krstovima.

Za propagatore velikohrvatstva svi Dubrovčani su Hrvati, i bili i sada jesu, ban Kulin pisao je hrvatski, Ruđer Bošković, Petar Preradović, Valtazar Bogišić, braća Pucići, Vlaho Bukovac, P. M. Katančić, M. Reljković, svi oni prema toj velikohrvatskoj logici uzdižu i neguju Hrvatstvo i nemaju nikakve veze sa Srpstvom!

To velikohrvatsko obrušavanje na Srbe i na Srpstvo došlo je dotle da je pre tri godine, kako smo naveli, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, na naučnom skupu posvećenom Valtazaru Bogišiću, ovog Srbina iz Cavtata predstavnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti proglasio Hrvatom. Petar Preradović, o kome 1846. zadarska policija izveštava Beč da je pravoslavne vere a on iste godine Vuku piše o sebi "kao Srbinu", za velikohrvatsku propagandu je samo hrvatski književnik.
Za nju i pravoslavni sveštenik Srbin Ognjeslav Utješenović Ostrožinski "piše hrvatski". Najzad, iz tako frontalnog nastupanja protiv Srba izašla je i tvrdnja da "Vuk Karadžić ima tu zaslugu da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnosti. On je među Srbe stanuo uvađati hrvatski književni jezik"! Eto dokle duhovna pometenost udružena sa neograničenom srbofobijom može da dopre: uzeti srpski jezik od Srba i taj jezik nazvati hrvatskim i sad Srbe učiti tom jeziku!
Da li se ovako što može shvatiti? Podsetimo se da su ovo zlo nagovestili još pre 120 i više godina Medo Pucić, Luko Zore, Valtazar Bogišić, Vatroslav Jagić i do danas to zlo stalno je raslo. Široke mase, bez obzira na intelektualni sastav, zanete neistinama, pozdravljaju sve ovakve priče i usijavaju se za krvavu igru i bezumlje. Takve mase postaju rušilačka i ubilačka mašina, koju su Srbi videli i preteško osetili 1941, a i sada osećaju izbijanje istih poriva, samo treba da dođe novi Hitler sa najubojitijim oružjem.
Od Srba je nešto i ostalo 1941, ali sada, ako bi se ponovila tragedija, od Srba u Hrvatskoj ne bi ostalo ni ljudsko uvo. Nužno je da se što pre podsetimo da je Stepinac pred rat zapisao u svom dnevniku: "Život Srba i Hrvata u jednoj državi je nemoguć." Ni u jednoj državi, ali ni u blizini(!) kad bi to moglo.

Jeremija D. Mitrović​

Srpstvo Dubrovnika​

Kliknite za proširenje...
Čisto smeće, ovdje odlično razmontirano:

 
Podsećamo se reči velikog filologa, profesora slavistike u Beču i rođenog Dubrovčanina Milana Rešetara, koji je u svojoj pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji marta 1941. godine napisao:

„Tvrdim, kao što sam tvrdio pre 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu celom ni u jednom njegovu delu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom, nego uvek samo hercegovačko štokavskim (…), ali kome su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski.”

Pripadnost pisca nečijoj književnosti određuje jezik na kojem piše i tu ne može biti nikakvog spora.
Prema popisu iz 1890. godine u Dubrovniku je bilo 11.177 žitelja, od kojih 9.713 „govori u kući” srpski… i nijedan jedini hrvatski.


Povodom srpsko-hrvatskih sporova o jeziku i književnosti razgovaramo s redovnim profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu Slavkom Petakovićem, kome je specijalnost dubrovačka književnost, jer kaže – Dubrovnik je, možda, i najveća riznica građe za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije.

Andriću pripada posebno mesto kao nobelovcu, pa se smišljeno prenebregava da je stvarao na srpskom jeziku i bio srpski književnik, o čemu se i sam nedvosmisleno, što je više puta dokumentovano, izjasnio.

Bezmalo svi dubrovački pisci govorili su da pišu „naški”, „slovinski”, „dubrovački”... jer tada nije postojalo ni ime hrvatskog jezika. To, međutim, Hrvatima nije dovoljno pa ih prisvajaju zato što danas Dubrovnik geografski pripada Republici Hrvatskoj, bez obzira na to što Dalmacija do Drugog svetskog rata nije pripadala hrvatskoj državi. Kao što prisvajaju i Nikolu Teslu, pravoslavnog Srbina, rođenog u Austrougarskoj, u Liki. Šta danas kaže naša nauka o jeziku i književnosti s tim u vezi?
„U Dubrovniku, ako i ne od prvoga početka, a to od pamtivijeka govorilo se srpski; govorilo, kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće, tako u javnom životu...”, piše Splićanin po rođenju, istoričar, političar i publicista Natko Nodilo. Kako današnji hrvatski naučni krugovi to mogu da negiraju?
 
Bizantski izvori obilato izvještavaju o nasilnom širenju Srbije na hrvatske državice uz more...
Srbija nasilno za Nemanje otima te teritorije, uz more, gdje su Hrvati većinsko stanbovništvo za Nemanje - promjenio se odnos stanovnika od Porfirogeneta do Nemanje - Hrvati su svugdje većina, što nije bilo problem jer je Srba bilo malo (gusarske skupine iz Paganije), a teritorij tih državica je bio pod hrvatskim overlordom - hrvatske državice, pa je broj Hrvata rastao razvojem Zahumlja, Paganije, Duklje i Travunije...
Nemanja nasilno prisvaja te hrvatske krajeve, intimidacijom i spletkama, kršeći otpor malobrojnih lokalnih velikaša, kako svjedoče bizantski izvori, a kasnije Srbija sve gubi uz more kako je i stekla - Hrvati se u Zahumlju nasilno odvajaju od Dušanove Srbije u dva velika rata...
Dušan vodi dva rata protiv Zahumlja, ali ne uspijeva Zahumlje više podvrgnuti svojoj kontroli...

Neki od izvora...

-Nikita Honijat (grč. Νικήτας ὁ Χωνιάτης, oko 1155–1217), poznat i kao Nikita Akominat
..-govoreći o Stefanu Nemanji i njegovu djelovanju između 1160. i 1173. god., kaže za nj: "Ne znajući pravu meru, poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom"

Nikifor Brienije (1062-1137)
..-Hrvati i Dukljani, opet odmetnuvši se (1073. god.), pustošahu čitav Ilirik..
.-Kad Hrvati i Dukljani pustošahu Ilirik", Brijenijev otac skupi vojsku po .
naređenju cara Mihajla VII,(1071-1078) te je povede "na Dukljane i Hrvate".

Theodore Skoutariotes..
Teodor Skutariota o osvajanju Duklje od strane Stefana Nemanje:
I čuo je, da je srpski vladar Nemanja Stjepan postao drzak više nego se pristoji, da se lukavo miješa u poslove u stvari okolnih zemalja, da istorasne narode [Slavene] tlači i oružjem napada te da nastoji Hrvate sebi podvrći i skučiti pod svoju vlast oblast Kotor.

John Skylitzes, Latinized as Ioannes Scylitzes (1040-1101)
Bugarske starješine zamole Mihajla, tadašnjega vladara onih, koji se zovu Hrvati, a koji je stolovao u Kotoru i Prapratnici, i koji je imao ne malo zemlje pod sobom, da im pomogne i da s njima zajedno radi te da im dadne svoga sina kojega će oni proglasiti carem Bugarske"
Mihailo, na ćirilici Михаило, prvotni kralj u dukljanskoj i crnogorskoj povijesti, poglavar dukljanske države iz dinastije Vojislavljevića od 1046. do 1081. godine.
 
Urvan Hroboatos:
Svejedno, tok misli poremećenika mi nije interesantan.
Kliknite za proširenje...

Pa ne može biti svejedno, ako se ne zna šta zapravo tvrdiš.

A ako ne znaš ni sam šta tvrdiš, postavlja se pitanje kakvog je uopšte kredibiliteta i to što tvrdiš. Posebno imajući u vidu iskustvo dosadašnje, jer se dosta puta ispostavilo da ovde deliš samo neke glasine koje si negde pokupio.

Da ne kažem da je bude opet Aleksa Ivić piroman.
 
Neno:
Podsećamo se reči velikog filologa, profesora slavistike u Beču i rođenog Dubrovčanina Milana Rešetara, koji je u svojoj pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji marta 1941. godine napisao:

„Tvrdim, kao što sam tvrdio pre 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu celom ni u jednom njegovu delu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom, nego uvek samo hercegovačko štokavskim (…), ali kome su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski.”

Pripadnost pisca nečijoj književnosti određuje jezik na kojem piše i tu ne može biti nikakvog spora.
Prema popisu iz 1890. godine u Dubrovniku je bilo 11.177 žitelja, od kojih 9.713 „govori u kući” srpski… i nijedan jedini hrvatski.


Povodom srpsko-hrvatskih sporova o jeziku i književnosti razgovaramo s redovnim profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu Slavkom Petakovićem, kome je specijalnost dubrovačka književnost, jer kaže – Dubrovnik je, možda, i najveća riznica građe za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije.

Andriću pripada posebno mesto kao nobelovcu, pa se smišljeno prenebregava da je stvarao na srpskom jeziku i bio srpski književnik, o čemu se i sam nedvosmisleno, što je više puta dokumentovano, izjasnio.

Bezmalo svi dubrovački pisci govorili su da pišu „naški”, „slovinski”, „dubrovački”... jer tada nije postojalo ni ime hrvatskog jezika. To, međutim, Hrvatima nije dovoljno pa ih prisvajaju zato što danas Dubrovnik geografski pripada Republici Hrvatskoj, bez obzira na to što Dalmacija do Drugog svetskog rata nije pripadala hrvatskoj državi. Kao što prisvajaju i Nikolu Teslu, pravoslavnog Srbina, rođenog u Austrougarskoj, u Liki. Šta danas kaže naša nauka o jeziku i književnosti s tim u vezi?
„U Dubrovniku, ako i ne od prvoga početka, a to od pamtivijeka govorilo se srpski; govorilo, kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće, tako u javnom životu...”, piše Splićanin po rođenju, istoričar, političar i publicista Natko Nodilo. Kako današnji hrvatski naučni krugovi to mogu da negiraju?
Kliknite za proširenje...
Ne da mi se osvrtati na ove gluparije koje su obrađene više puta, i jednostavno su hrana za tupsone i ništa više.

Kod Srba- u redu, ne samo kod njih, nego kod većine poluobrazovanih zapjenjenika- vidio sam u raspravama sljedeće: ženski um. To je tipično za žene, njeko asocijativno blebetanje i skakanje s predmeta na predmet, bez sposobnosti da se točka po točka obradi što se tvrdi i onda spremi ad acta za sva vrjemena.

Te babarije me jednostavno ne zanimaju, ni taj bapski tip razgovora.
 
Q. in perpetuum hibernum:
Pa ne može biti svejedno, ako se ne zna šta zapravo tvrdiš.

A ako ne znaš ni sam šta tvrdiš, postavlja se pitanje kakvog je uopšte kredibiliteta i to što tvrdiš. Posebno imajući u vidu iskustvo dosadašnje, jer se dosta puta ispostavilo da ovde deliš samo neke glasine koje si negde pokupio.

Da ne kažem da je bude opet Aleksa Ivić piroman.
Kliknite za proširenje...
Puca mi q... za Aleksu Ivića i tvoju opsesivnost oko njega.
Stojanović je bio učeni idiot i odrod, i tvrditi da je Vodopić, koji je stalno djelovao u hrvatskom okružju i prirodno izgrađivao hrvatski identitet u 19. st. bio išta nego Hrvat, može samo lažac ili baba.

https://www.enciklopedija.hr/clanak/vodopic-mato

https://hr.wikipedia.org/wiki/Mato_Vodopić
 
Urvan Hroboatos:
Ne da mi se osvrtati na ove gluparije koje su obrađene više puta, i jednostavno su hrana za tupsone i ništa više.

Kod Srba- u redu, ne samo kod njih, nego kod većine poluobrazovanih zapjenjenika- vidio sam u raspravama sljedeće: ženski um. To je tipično za žene, njeko asocijativno blebetanje i skakanje s predmeta na predmet, bez sposobnosti da se točka po točka obradi što se tvrdi i onda spremi ad acta za sva vrjemena.

Te babarije me jednostavno ne zanimaju, ni taj bapski tip razgovora.
Kliknite za proširenje...
Рођена моја, па ти си типично женско?! :mrgreen:
 
Urvan Hroboatos:
Puca mi q... za Aleksu Ivića i tvoju opsesivnost oko njega.
Kliknite za proširenje...

Jao, šta se ponašaš kao uvređena mlada. :lol:

Činjenica jeste da si ovde iznosio tvrdnje koje su se uspostavljale netačnim; ne jednom, nego dosta puta.

Nenormalno je da se za to i zbog toga što ljudi ovde uzimaju sa velikom skepsom tvrdnje koje ti iznosiš, ljutiš se upravo na one kojima si ti dao razlog da sumnjaju u tebe. Valjda bi pre svega trebalo da se ljutiš na sebe, ako i uopšte, te da se skoncentrišeš da probaš da obnoviš poljuljani kredibilitet ozbiljnijim pristupom.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

M
Utapanje srpskog naroda u jugoslovensku naciju u Kraljevini Jugoslaviji
2 3
Odgovora
54
Pregleda
990
salko dinamitas
salko dinamitas
pop80
Partizani u WW2
2 3 4
Odgovora
85
Pregleda
1.127
Лекизан
Лекизан
Belgradeboy
Piramide u Egiptu
Odgovora
7
Pregleda
256
Khal Drogo
K

Back
Top