Zvonimir Božić
Zainteresovan član
- Poruka
- 445
Korektna emisija s obzirom da je to ipak antisrpski RTS. Ima grešaka, ali ipak je ocjena prolazna. Ukazao bih samo na dvije:
1. Kaže se u emisiji da su se dubrovački katolici počeli kao Srbi izjašnjavati u 19. stoljeću. Ispada kao da su se ranije izjašnjavali kao nešto drugo, umjesto da je objašnjeno da do 19. stoljeća ni nije bilo nacionalnih identiteta u današnjem smislu. Još je veća greška što postoje dubrovački katolici koji su se kao Srbi izjašnjavali i prije 19. stoljeća. Pa i sam grof Sorkočević, posljednji veliki diplomat Dubrovnika, pokušao je stvoriti zajedničku državu Srba i Dubrovnika.
2. Nije pokazano preko dokumenata koji su javno dostupni (mada ne svi, dio dubrovačkog arhiva je još u Beču), da su Dubrovčani svoj jezik u službenim dokumentima kroz više od pola milenija nazivali srpski i da nikad ni u jednom SLUŽBENOM dokumentu taj jezik nisu nazvali hrvatski.
Što se tiče tog kalendara, on nije dokaz da Dubrovčani nisu pričali hrvatski već srpski, jer tada nitko ta dva jezika nije dijelio. Ako je netko govorio da mu je jezik hrvatski, to je automatski značilo srpski i obrnuto. Ipak, taj kalendar je važan svjedok vremena zbog drugo razloga, pokazuje do koje su mjere dubrovački katolici njegovali svoj srpski identitet. Na kraju, iako Dubrovčani nisu sporili da je njihov jezik isto što i hrvatski, kao što to nisu sporili ni Kragujevčani, i jedni i drugi su svoj jezik nazivali srpskim, ne negirajući da je on ujedno i hrvatski, bosanski, naški, dalmatinski, ilirski, slovinski...
Osobno koristim hrvatski standard (iako dajem prednost onome prije 1991. i tuđmanističkih kasapljenja jezika), jer sam se obrazovao u Hrvatskoj, ali smatram da je taj jezik u najmanju ruku srpski i bosanski, jednako kao i hrvatski, tim više, što Hrvati nisu neki govornici tog "hrvatskog". Standardni hrvatski ne znaju, a srpsku i bosansku varijantu ne osjećaju, jer su pod utjecajem germanskih jezika.
P. S. Kad smo kod toponima, možda su najvažniji oni djelolovi Dubrovnika nazvani po pravoslavnim svecima koji su živjeli nakon raskola, poput kod Srba najomiljenije Svete Petke ili izdajnički "Srebreno". Na hrvatskom se ne kaže 'srebreno', nego 'srebrno'.
1. Kaže se u emisiji da su se dubrovački katolici počeli kao Srbi izjašnjavati u 19. stoljeću. Ispada kao da su se ranije izjašnjavali kao nešto drugo, umjesto da je objašnjeno da do 19. stoljeća ni nije bilo nacionalnih identiteta u današnjem smislu. Još je veća greška što postoje dubrovački katolici koji su se kao Srbi izjašnjavali i prije 19. stoljeća. Pa i sam grof Sorkočević, posljednji veliki diplomat Dubrovnika, pokušao je stvoriti zajedničku državu Srba i Dubrovnika.
2. Nije pokazano preko dokumenata koji su javno dostupni (mada ne svi, dio dubrovačkog arhiva je još u Beču), da su Dubrovčani svoj jezik u službenim dokumentima kroz više od pola milenija nazivali srpski i da nikad ni u jednom SLUŽBENOM dokumentu taj jezik nisu nazvali hrvatski.
Što se tiče tog kalendara, on nije dokaz da Dubrovčani nisu pričali hrvatski već srpski, jer tada nitko ta dva jezika nije dijelio. Ako je netko govorio da mu je jezik hrvatski, to je automatski značilo srpski i obrnuto. Ipak, taj kalendar je važan svjedok vremena zbog drugo razloga, pokazuje do koje su mjere dubrovački katolici njegovali svoj srpski identitet. Na kraju, iako Dubrovčani nisu sporili da je njihov jezik isto što i hrvatski, kao što to nisu sporili ni Kragujevčani, i jedni i drugi su svoj jezik nazivali srpskim, ne negirajući da je on ujedno i hrvatski, bosanski, naški, dalmatinski, ilirski, slovinski...
Osobno koristim hrvatski standard (iako dajem prednost onome prije 1991. i tuđmanističkih kasapljenja jezika), jer sam se obrazovao u Hrvatskoj, ali smatram da je taj jezik u najmanju ruku srpski i bosanski, jednako kao i hrvatski, tim više, što Hrvati nisu neki govornici tog "hrvatskog". Standardni hrvatski ne znaju, a srpsku i bosansku varijantu ne osjećaju, jer su pod utjecajem germanskih jezika.
P. S. Kad smo kod toponima, možda su najvažniji oni djelolovi Dubrovnika nazvani po pravoslavnim svecima koji su živjeli nakon raskola, poput kod Srba najomiljenije Svete Petke ili izdajnički "Srebreno". Na hrvatskom se ne kaže 'srebreno', nego 'srebrno'.
Poslednja izmena: