Srpsko ime u Dubrovniku

[Zvonimir Božić]

Korektna emisija s obzirom da je to ipak antisrpski RTS. Ima grešaka, ali ipak je ocjena prolazna. Ukazao bih samo na dvije:

1. Kaže se u emisiji da su se dubrovački katolici počeli kao Srbi izjašnjavati u 19. stoljeću. Ispada kao da su se ranije izjašnjavali kao nešto drugo, umjesto da je objašnjeno da do 19. stoljeća ni nije bilo nacionalnih identiteta u današnjem smislu. Još je veća greška što postoje dubrovački katolici koji su se kao Srbi izjašnjavali i prije 19. stoljeća. Pa i sam grof Sorkočević, posljednji veliki diplomat Dubrovnika, pokušao je stvoriti zajedničku državu Srba i Dubrovnika.

2. Nije pokazano preko dokumenata koji su javno dostupni (mada ne svi, dio dubrovačkog arhiva je još u Beču), da su Dubrovčani svoj jezik u službenim dokumentima kroz više od pola milenija nazivali srpski i da nikad ni u jednom SLUŽBENOM dokumentu taj jezik nisu nazvali hrvatski.

Što se tiče tog kalendara, on nije dokaz da Dubrovčani nisu pričali hrvatski već srpski, jer tada nitko ta dva jezika nije dijelio. Ako je netko govorio da mu je jezik hrvatski, to je automatski značilo srpski i obrnuto. Ipak, taj kalendar je važan svjedok vremena zbog drugo razloga, pokazuje do koje su mjere dubrovački katolici njegovali svoj srpski identitet. Na kraju, iako Dubrovčani nisu sporili da je njihov jezik isto što i hrvatski, kao što to nisu sporili ni Kragujevčani, i jedni i drugi su svoj jezik nazivali srpskim, ne negirajući da je on ujedno i hrvatski, bosanski, naški, dalmatinski, ilirski, slovinski...

Osobno koristim hrvatski standard (iako dajem prednost onome prije 1991. i tuđmanističkih kasapljenja jezika), jer sam se obrazovao u Hrvatskoj, ali smatram da je taj jezik u najmanju ruku srpski i bosanski, jednako kao i hrvatski, tim više, što Hrvati nisu neki govornici tog "hrvatskog". Standardni hrvatski ne znaju, a srpsku i bosansku varijantu ne osjećaju, jer su pod utjecajem germanskih jezika.

P. S. Kad smo kod toponima, možda su najvažniji oni djelolovi Dubrovnika nazvani po pravoslavnim svecima koji su živjeli nakon raskola, poput kod Srba najomiljenije Svete Petke ili izdajnički "Srebreno". Na hrvatskom se ne kaže 'srebreno', nego 'srebrno'.

 

[ZabranjeniLegenda]

Srpsko ime u Dubrovniku je prolazno, stvar poezije, ka i u Crnu Goru

 

[ronhilllol]

Do 19. stoljeća više su etničke, jezične i kulturne veze sa Dubrovnikom imali Japanci nego Srbi, i unutar zidina prije biste naišli na Japanca nego na Srbina.

Dubrovnik je trn u oku posrbljenim pravoslavcima bez vlastitog jezika zato jer s lakoćom pobija sve velikosrpske mitove i laži.

 

[FDDD]

Do 19. stoljeća više su etničke, jezične i kulturne veze sa Dubrovnikom imali Japanci nego Srbi, i unutar zidina prije biste naišli na Japanca nego na Srbina.

Onda Hrvati imaju manje nego Marsovci.

 

[Ebisclaus]

Nema šta da branim kada ništa nema spornoga. Barem ne za mene. Sve rečeno je potpuno validno. Nisu dužni da sve stave u video kako bi se on tebi dopao.

Pa da. Postaviš iskonstruirani "popis" i tu nema ništa sporno

 

[Ebisclaus]

Do 19. stoljeća više su etničke, jezične i kulturne veze sa Dubrovnikom imali Japanci nego Srbi, i unutar zidina prije biste naišli na Japanca nego na Srbina.

Dubrovnik je trn u oku posrbljenim pravoslavcima bez vlastitog jezika zato jer s lakoćom pobija sve velikosrpske mitove i laži.

Sredit će oni i neki novi dubrovački "popis" iz 1790. I kamen zidina je iz kamenoloma cara Dušana. Uklesana su i ocila koje se pokrali bizantski Paleolozi od Srba

 

[Ebisclaus]

Zamisli ovi im zabranili snimanje svojih laži a ovi potajno navalili ipak snimiti "dokumentarac".

 

[Harvat]

Korektna emisija s obzirom da je to ipak antisrpski RTS. Ima grešaka, ali ipak je ocjena prolazna. Ukazao bih samo na dvije:

1. Kaže se u emisiji da su se dubrovački katolici počeli kao Srbi izjašnjavati u 19. stoljeću. Ispada kao da su se ranije izjašnjavali kao nešto drugo, umjesto da je objašnjeno da do 19. stoljeća ni nije bilo nacionalnih identiteta u današnjem smislu. Još je veća greška što postoje dubrovački katolici koji su se kao Srbi izjašnjavali i prije 19. stoljeća. Pa i sam grof Sorkočević, posljednji veliki diplomat Dubrovnika, pokušao je stvoriti zajedničku državu Srba i Dubrovnika.

2. Nije pokazano preko dokumenata koji su javno dostupni (mada ne svi, dio dubrovačkog arhiva je još u Beču), da su Dubrovčani svoj jezik u službenim dokumentima kroz više od pola milenija nazivali srpski i da nikad ni u jednom SLUŽBENOM dokumentu taj jezik nisu nazvali hrvatski.

Što se tiče tog kalendara, on nije dokaz da Dubrovčani nisu pričali hrvatski već srpski, jer tada nitko ta dva jezika nije dijelio. Ako je netko govorio da mu je jezik hrvatski, to je automatski značilo srpski i obrnuto. Ipak, taj kalendar je važan svjedok vremena zbog drugo razloga, pokazuje do koje su mjere dubrovački katolici njegovali svoj srpski identitet. Na kraju, iako Dubrovčani nisu sporili da je njihov jezik isto što i hrvatski, kao što to nisu sporili ni Kragujevčani, i jedni i drugi su svoj jezik nazivali srpskim, ne negirajući da je on ujedno i hrvatski, bosanski, naški, dalmatinski, ilirski, slovinski...

Osobno koristim hrvatski standard (iako dajem prednost onome prije 1991. i tuđmanističkih kasapljenja jezika), jer sam se obrazovao u Hrvatskoj, ali smatram da je taj jezik u najmanju ruku srpski i bosanski, jednako kao i hrvatski, tim više, što Hrvati nisu neki govornici tog "hrvatskog". Standardni hrvatski ne znaju, a srpsku i bosansku varijantu ne osjećaju, jer su pod utjecajem germanskih jezika.

P. S. Kad smo kod toponima, možda su najvažniji oni djelolovi Dubrovnika nazvani po pravoslavnim svecima koji su živjeli nakon raskola, poput kod Srba najomiljenije Svete Petke ili izdajnički "Srebreno". Na hrvatskom se ne kaže 'srebreno', nego 'srebrno'.

Ovo nesuvislo naklapanje bez glave i repa je najbolja ilustracija srpskog (i pridruženih mu članova) diskursa koji je šupalj da šuplji ne može biti. Tu budalaštinu nitko sa zrncem logike ne uzima ozbiljno.

1. nitko osim par Srba katolika se nije "izjašnjavao" ničim do 19. st. Dubrovnik u 19. st. je realno marginalan za bilo čiju kulturu. Ono što se broji je Dubrovnik od oko 1400. do 1815., a poglavito književna i jezična baština na južnoslavenskom jeziku, kog NITKO nije zvao srpskim. Ne postoje upravo nikakvi "službeni dokumenti" u kojima bi se jezik zvao srpskim, nego se u par dokumenata na latinskom i možda dio u prepisci sa srpskim trgovcima i vlastelinima jezik zove srpskim imenom, a što znači ili a) ćirilicu, i samo ćirilicu, a ne jezik, b) školovanje, budući da je dio tih dopisa koji i bio pisan od kancelara podrijetlom iz Italije, a koji su se učili pisanju na slavenskom, koji im je bio stran, u srpskim kancelarijama. Tih je dokumenata manje od 5-6 (na talijanskom i latinskom ih ima više, i znače jedino ćirilične tekstove. Niko ništa na glagoljici ni latinici nije zvao "srpskim"). Zvali su ga svakako- hrvatskim, ilirskim, slovinskim, dalmatinskim, nekad bosanskim, dubrovačkim- i nikad, nijedanput srpskim. Tim jezikom su pisali i ljudi koji nisu podrijetlom Dubrovčani, kao Bartol kašić i Jakov Mikalja u 17., te Petar Kanavelić u 18. st. I rečeno je 100 puta- izjednačavali su, kao prostor i jezik i naciju pojmove Hrvat-Slaven-Ilir.
U svim djelima. Srbi se ponekad spominju, a izrijekom u Stullijevu rječniku, i to kao Srbi ili Rašani, dok su Hrvati jednako Slovinci jednako Iliri. A Dubrovčani su Slovinci ili Iliri ili Dalmatinci, ergo Hrvati.

2. točno je da je zbog više čimbenika neko vrijeme postojao srbokatolički krug, koji je vremenom izumro, a nastao je zbog lutanja dijela onodobnih Dubrovčana. To su bili jednokratni Srbi, i potomci svih njih- ako ih ima- Hrvati su koji smaraju da su im ti predci bili privremeno neubrojivi. Neki najistaknutiji među njima, kao Budmani i Rešetar, postali su Jugoslaveni, što je prijelazna faza dijela ljudi koji bijahu dezorijentirani u nacionalnom smislu. U Hrvat Supilo, koji je publicistički slomio srbokatolike, smatrao je da su Hrvati i Srbi (i Slovenci) plemena nekog "jugoslavenskoga naroda", što samo pokazuje smušenost i nezrelost dijela ljudi u razdoblju druge polovice 19. i početka 20. st.

3. potpuna je besmislica naklapati o nekom "srpskom stanovništvu" Konavala ili Pelješca, jer u 14. st. neke svijesti o narodnosti nije bilo. Poznato je da su u 11. i 12. st. bizantski pisci miješali pojmove Hrvati, Srbi i Dukljani, pa i to govori o konfuziji. Takve priče rekla-kazala tipične su za srpski diskurs: Bizant> pravoslavlje> neki Slaveni> Srbi. I valjda "genetski". Stručno je pitanje podrijetla stanovništva Konavala, Pelješca i Dubrovnika obradio Nenad Vekarić u oko 20 znanstvenih knjiga, koje su racionalne i znanstvene koliko uopće mogu biti, dok su naklapanja srpskih "genealoga" obična fantazija i šovenska projekcija.

No problem je s "genetikom" (iako je ona nevažna za nacionalni identitet, jer dobar dio Nijemaca ima isti genetski kod kao Nizozemci, ili bar sličan)- da su Dubrovčani, današnji, po genetskom kodu kao Hrvati u Zadru, Korčuli, Širokom Brijegu, Mostaru, Hvaru....a razvidno drugačiji, i na toj razini, od pravoslavaca u istočnoj BH i Crnoj Gori. Kao i u govornom jeziku, koji je zapadnoštokavski, poput onoga u hrvatskoj srednjoj i istočnoj Bosni, te južnoj Dalmaciji i Hercegovini..

4. jezik se ne "priča", nego govori. Toliko o srpskoj pismenosti i u 21. stoljeću.

5. možete vi o jeziku smatrati što god hoćete, no Hrvati - a oni su jedini relevantni za svoj jezik- ne smatraju da je to jedan jezik, nego da bi Srbi, Muslimani/Bošnjaci i Crnogorci nasilu htjeli da je to jedan jezik jer nemaju iole zamjetnu pisanu kulturu na vernakularu prije 19. st., dok Hrvati- Iliri-Slovinci-Dalmatinci-(pravi)Bošnjaci, to imaju preko 6 stoljeća.
I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468
Ee
6. o blesavoćama tipa srebrna srebrena i sl., te pseudopravoslavnim mahnitanjima bolje da se i ne govori.

U za vaše lagarije i muljanja se svijetu živo fućka, i lupetanje o pravoslavlju i pokatoličavanju je vaša lokalna masturbatorska zabava, nakon svih lagarija kad ste uhvaćeni s prstima u pekmezu.

 

[Casual Observer]

Ovo nesuvislo naklapanje bez glave i repa je najbolja ilustracija srpskog (i pridruženih mu članova) diskursa koji je šupalj da šuplji ne može biti. Tu budalaštinu nitko sa zrncem logike ne uzima ozbiljno.

1. nitko osim par Srba katolika se nije "izjašnjavao" ničim do 19. st. Dubrovnik u 19. st. je realno marginalan za bilo čiju kulturu. Ono što se broji je Dubrovnik od oko 1400. do 1815., a poglavito književna i jezična baština na južnoslavenskom jeziku, kog NITKO nije zvao srpskim. Ne postoje upravo nikakvi "službeni dokumenti" u kojima bi se jezik zvao srpskim, nego se u par dokumenata na latinskom i možda dio u prepisci sa srpskim trgovcima i vlastelinima jezik zove srpskim imenom, a što znači ili a) ćirilicu, i samo ćirilicu, a ne jezik, b) školovanje, budući da je dio tih dopisa koji i bio pisan od kancelara podrijetlom iz Italije, a koji su se učili pisanju na slavenskom, koji im je bio stran, u srpskim kancelarijama. Tih je dokumenata manje od 5-6 (na talijanskom i latinskom ih ima više, i znače jedino ćirilične tekstove. Niko ništa na glagoljici ni latinici nije zvao "srpskim"). Zvali su ga svakako- hrvatskim, ilirskim, slovinskim, dalmatinskim, nekad bosanskim, dubrovačkim- i nikad, nijedanput srpskim. Tim jezikom su pisali i ljudi koji nisu podrijetlom Dubrovčani, kao Bartol kašić i Jakov Mikalja u 17., te Petar Kanavelić u 18. st. I rečeno je 100 puta- izjednačavali su, kao prostor i jezik i naciju pojmove Hrvat-Slaven-Ilir.
U svim djelima. Srbi se ponekad spominju, a izrijekom u Stullijevu rječniku, i to kao Srbi ili Rašani, dok su Hrvati jednako Slovinci jednako Iliri. A Dubrovčani su Slovinci ili Iliri ili Dalmatinci, ergo Hrvati.

2. točno je da je zbog više čimbenika neko vrijeme postojao srbokatolički krug, koji je vremenom izumro, a nastao je zbog lutanja dijela onodobnih Dubrovčana. To su bili jednokratni Srbi, i potomci svih njih- ako ih ima- Hrvati su koji smaraju da su im ti predci bili privremeno neubrojivi. Neki najistaknutiji među njima, kao Budmani i Rešetar, postali su Jugoslaveni, što je prijelazna faza dijela ljudi koji bijahu dezorijentirani u nacionalnom smislu. U Hrvat Supilo, koji je publicistički slomio srbokatolike, smatrao je da su Hrvati i Srbi (i Slovenci) plemena nekog "jugoslavenskoga naroda", što samo pokazuje smušenost i nezrelost dijela ljudi u razdoblju druge polovice 19. i početka 20. st.

3. potpuna je besmislica naklapati o nekom "srpskom stanovništvu" Konavala ili Pelješca, jer u 14. st. neke svijesti o narodnosti nije bilo. Poznato je da su u 11. i 12. st. bizantski pisci miješali pojmove Hrvati, Srbi i Dukljani, pa i to govori o konfuziji. Takve priče rekla-kazala tipične su za srpski diskurs: Bizant> pravoslavlje> neki Slaveni> Srbi. I valjda "genetski". Stručno je pitanje podrijetla stanovništva Konavala, Pelješca i Dubrovnika obradio Nenad Vekarić u oko 20 znanstvenih knjiga, koje su racionalne i znanstvene koliko uopće mogu biti, dok su naklapanja srpskih "genealoga" obična fantazija i šovenska projekcija.

No problem je s "genetikom" (iako je ona nevažna za nacionalni identitet, jer dobar dio Nijemaca ima isti genetski kod kao Nizozemci, ili bar sličan)- da su Dubrovčani, današnji, po genetskom kodu kao Hrvati u Zadru, Korčuli, Širokom Brijegu, Mostaru, Hvaru....a razvidno drugačiji, i na toj razini, od pravoslavaca u istočnoj BH i Crnoj Gori. Kao i u govornom jeziku, koji je zapadnoštokavski, poput onoga u hrvatskoj srednjoj i istočnoj Bosni, te južnoj Dalmaciji i Hercegovini..

4. jezik se ne "priča", nego govori. Toliko o srpskoj pismenosti i u 21. stoljeću.

5. možete vi o jeziku smatrati što god hoćete, no Hrvati - a oni su jedini relevantni za svoj jezik- ne smatraju da je to jedan jezik, nego da bi Srbi, Muslimani/Bošnjaci i Crnogorci nasilu htjeli da je to jedan jezik jer nemaju iole zamjetnu pisanu kulturu na vernakularu prije 19. st., dok Hrvati- Iliri-Slovinci-Dalmatinci-(pravi)Bošnjaci, to imaju preko 6 stoljeća.
I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468
Ee
6. o blesavoćama tipa srebrna srebrena i sl., te pseudopravoslavnim mahnitanjima bolje da se i ne govori.

U za vaše lagarije i muljanja se svijetu živo fućka, i lupetanje o pravoslavlju i pokatoličavanju je vaša lokalna masturbatorska zabava, nakon svih lagarija kad ste uhvaćeni s prstima u pekmezu.

Do 19. stoljeća više su etničke, jezične i kulturne veze sa Dubrovnikom imali Japanci nego Srbi, i unutar zidina prije biste naišli na Japanca nego na Srbina.

Dubrovnik je trn u oku posrbljenim pravoslavcima bez vlastitog jezika zato jer s lakoćom pobija sve velikosrpske mitove i laži.

Sredit će oni i neki novi dubrovački "popis" iz 1790. I kamen zidina je iz kamenoloma cara Dušana. Uklesana su i ocila koje se pokrali bizantski Paleolozi od Srba

Kako onda objasniti činjenicu da su se Dubrovčani sami izjašnjavali kao Srbi-katolici? Možda vi sada bolje od njih samih znate šta su oni nekada bili?

Gde tačno počinju čakavski i sada ikavski štokavski govori nastali od čakavskog? Otkada se svi katolici štokavci izjašnjavaju kao Hrvati?

 

[Casual Observer]

Ovo nesuvislo naklapanje bez glave i repa je najbolja ilustracija srpskog (i pridruženih mu članova) diskursa koji je šupalj da šuplji ne može biti. Tu budalaštinu nitko sa zrncem logike ne uzima ozbiljno.

1. nitko osim par Srba katolika se nije "izjašnjavao" ničim do 19. st. Dubrovnik u 19. st. je realno marginalan za bilo čiju kulturu. Ono što se broji je Dubrovnik od oko 1400. do 1815., a poglavito književna i jezična baština na južnoslavenskom jeziku, kog NITKO nije zvao srpskim. Ne postoje upravo nikakvi "službeni dokumenti" u kojima bi se jezik zvao srpskim, nego se u par dokumenata na latinskom i možda dio u prepisci sa srpskim trgovcima i vlastelinima jezik zove srpskim imenom, a što znači ili a) ćirilicu, i samo ćirilicu, a ne jezik, b) školovanje, budući da je dio tih dopisa koji i bio pisan od kancelara podrijetlom iz Italije, a koji su se učili pisanju na slavenskom, koji im je bio stran, u srpskim kancelarijama. Tih je dokumenata manje od 5-6 (na talijanskom i latinskom ih ima više, i znače jedino ćirilične tekstove. Niko ništa na glagoljici ni latinici nije zvao "srpskim"). Zvali su ga svakako- hrvatskim, ilirskim, slovinskim, dalmatinskim, nekad bosanskim, dubrovačkim- i nikad, nijedanput srpskim. Tim jezikom su pisali i ljudi koji nisu podrijetlom Dubrovčani, kao Bartol kašić i Jakov Mikalja u 17., te Petar Kanavelić u 18. st. I rečeno je 100 puta- izjednačavali su, kao prostor i jezik i naciju pojmove Hrvat-Slaven-Ilir.
U svim djelima. Srbi se ponekad spominju, a izrijekom u Stullijevu rječniku, i to kao Srbi ili Rašani, dok su Hrvati jednako Slovinci jednako Iliri. A Dubrovčani su Slovinci ili Iliri ili Dalmatinci, ergo Hrvati.

2. točno je da je zbog više čimbenika neko vrijeme postojao srbokatolički krug, koji je vremenom izumro, a nastao je zbog lutanja dijela onodobnih Dubrovčana. To su bili jednokratni Srbi, i potomci svih njih- ako ih ima- Hrvati su koji smaraju da su im ti predci bili privremeno neubrojivi. Neki najistaknutiji među njima, kao Budmani i Rešetar, postali su Jugoslaveni, što je prijelazna faza dijela ljudi koji bijahu dezorijentirani u nacionalnom smislu. U Hrvat Supilo, koji je publicistički slomio srbokatolike, smatrao je da su Hrvati i Srbi (i Slovenci) plemena nekog "jugoslavenskoga naroda", što samo pokazuje smušenost i nezrelost dijela ljudi u razdoblju druge polovice 19. i početka 20. st.

3. potpuna je besmislica naklapati o nekom "srpskom stanovništvu" Konavala ili Pelješca, jer u 14. st. neke svijesti o narodnosti nije bilo. Poznato je da su u 11. i 12. st. bizantski pisci miješali pojmove Hrvati, Srbi i Dukljani, pa i to govori o konfuziji. Takve priče rekla-kazala tipične su za srpski diskurs: Bizant> pravoslavlje> neki Slaveni> Srbi. I valjda "genetski". Stručno je pitanje podrijetla stanovništva Konavala, Pelješca i Dubrovnika obradio Nenad Vekarić u oko 20 znanstvenih knjiga, koje su racionalne i znanstvene koliko uopće mogu biti, dok su naklapanja srpskih "genealoga" obična fantazija i šovenska projekcija.

No problem je s "genetikom" (iako je ona nevažna za nacionalni identitet, jer dobar dio Nijemaca ima isti genetski kod kao Nizozemci, ili bar sličan)- da su Dubrovčani, današnji, po genetskom kodu kao Hrvati u Zadru, Korčuli, Širokom Brijegu, Mostaru, Hvaru....a razvidno drugačiji, i na toj razini, od pravoslavaca u istočnoj BH i Crnoj Gori. Kao i u govornom jeziku, koji je zapadnoštokavski, poput onoga u hrvatskoj srednjoj i istočnoj Bosni, te južnoj Dalmaciji i Hercegovini..

4. jezik se ne "priča", nego govori. Toliko o srpskoj pismenosti i u 21. stoljeću.

5. možete vi o jeziku smatrati što god hoćete, no Hrvati - a oni su jedini relevantni za svoj jezik- ne smatraju da je to jedan jezik, nego da bi Srbi, Muslimani/Bošnjaci i Crnogorci nasilu htjeli da je to jedan jezik jer nemaju iole zamjetnu pisanu kulturu na vernakularu prije 19. st., dok Hrvati- Iliri-Slovinci-Dalmatinci-(pravi)Bošnjaci, to imaju preko 6 stoljeća.
I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468
Ee
6. o blesavoćama tipa srebrna srebrena i sl., te pseudopravoslavnim mahnitanjima bolje da se i ne govori.

U za vaše lagarije i muljanja se svijetu živo fućka, i lupetanje o pravoslavlju i pokatoličavanju je vaša lokalna masturbatorska zabava, nakon svih lagarija kad ste uhvaćeni s prstima u pekmezu.

Dubrovnik u 19. st. je realno marginalan za bilo čiju kulturu.

Šta tek reći o celoj Dalmaciji koju je Austrija (posle i K und k) u to vreme držala u bukvalno kolonijalnom položaju?

 

[NickFreakyrgios]

Ovo nesuvislo naklapanje bez glave i repa je najbolja ilustracija srpskog (i pridruženih mu članova) diskursa koji je šupalj da šuplji ne može biti. Tu budalaštinu nitko sa zrncem logike ne uzima ozbiljno.

1. nitko osim par Srba katolika se nije "izjašnjavao" ničim do 19. st. Dubrovnik u 19. st. je realno marginalan za bilo čiju kulturu. Ono što se broji je Dubrovnik od oko 1400. do 1815., a poglavito književna i jezična baština na južnoslavenskom jeziku, kog NITKO nije zvao srpskim. Ne postoje upravo nikakvi "službeni dokumenti" u kojima bi se jezik zvao srpskim, nego se u par dokumenata na latinskom i možda dio u prepisci sa srpskim trgovcima i vlastelinima jezik zove srpskim imenom, a što znači ili a) ćirilicu, i samo ćirilicu, a ne jezik, b) školovanje, budući da je dio tih dopisa koji i bio pisan od kancelara podrijetlom iz Italije, a koji su se učili pisanju na slavenskom, koji im je bio stran, u srpskim kancelarijama. Tih je dokumenata manje od 5-6 (na talijanskom i latinskom ih ima više, i znače jedino ćirilične tekstove. Niko ništa na glagoljici ni latinici nije zvao "srpskim"). Zvali su ga svakako- hrvatskim, ilirskim, slovinskim, dalmatinskim, nekad bosanskim, dubrovačkim- i nikad, nijedanput srpskim. Tim jezikom su pisali i ljudi koji nisu podrijetlom Dubrovčani, kao Bartol kašić i Jakov Mikalja u 17., te Petar Kanavelić u 18. st. I rečeno je 100 puta- izjednačavali su, kao prostor i jezik i naciju pojmove Hrvat-Slaven-Ilir.
U svim djelima. Srbi se ponekad spominju, a izrijekom u Stullijevu rječniku, i to kao Srbi ili Rašani, dok su Hrvati jednako Slovinci jednako Iliri. A Dubrovčani su Slovinci ili Iliri ili Dalmatinci, ergo Hrvati.

2. točno je da je zbog više čimbenika neko vrijeme postojao srbokatolički krug, koji je vremenom izumro, a nastao je zbog lutanja dijela onodobnih Dubrovčana. To su bili jednokratni Srbi, i potomci svih njih- ako ih ima- Hrvati su koji smaraju da su im ti predci bili privremeno neubrojivi. Neki najistaknutiji među njima, kao Budmani i Rešetar, postali su Jugoslaveni, što je prijelazna faza dijela ljudi koji bijahu dezorijentirani u nacionalnom smislu. U Hrvat Supilo, koji je publicistički slomio srbokatolike, smatrao je da su Hrvati i Srbi (i Slovenci) plemena nekog "jugoslavenskoga naroda", što samo pokazuje smušenost i nezrelost dijela ljudi u razdoblju druge polovice 19. i početka 20. st.

3. potpuna je besmislica naklapati o nekom "srpskom stanovništvu" Konavala ili Pelješca, jer u 14. st. neke svijesti o narodnosti nije bilo. Poznato je da su u 11. i 12. st. bizantski pisci miješali pojmove Hrvati, Srbi i Dukljani, pa i to govori o konfuziji. Takve priče rekla-kazala tipične su za srpski diskurs: Bizant> pravoslavlje> neki Slaveni> Srbi. I valjda "genetski". Stručno je pitanje podrijetla stanovništva Konavala, Pelješca i Dubrovnika obradio Nenad Vekarić u oko 20 znanstvenih knjiga, koje su racionalne i znanstvene koliko uopće mogu biti, dok su naklapanja srpskih "genealoga" obična fantazija i šovenska projekcija.

No problem je s "genetikom" (iako je ona nevažna za nacionalni identitet, jer dobar dio Nijemaca ima isti genetski kod kao Nizozemci, ili bar sličan)- da su Dubrovčani, današnji, po genetskom kodu kao Hrvati u Zadru, Korčuli, Širokom Brijegu, Mostaru, Hvaru....a razvidno drugačiji, i na toj razini, od pravoslavaca u istočnoj BH i Crnoj Gori. Kao i u govornom jeziku, koji je zapadnoštokavski, poput onoga u hrvatskoj srednjoj i istočnoj Bosni, te južnoj Dalmaciji i Hercegovini..

4. jezik se ne "priča", nego govori. Toliko o srpskoj pismenosti i u 21. stoljeću.

5. možete vi o jeziku smatrati što god hoćete, no Hrvati - a oni su jedini relevantni za svoj jezik- ne smatraju da je to jedan jezik, nego da bi Srbi, Muslimani/Bošnjaci i Crnogorci nasilu htjeli da je to jedan jezik jer nemaju iole zamjetnu pisanu kulturu na vernakularu prije 19. st., dok Hrvati- Iliri-Slovinci-Dalmatinci-(pravi)Bošnjaci, to imaju preko 6 stoljeća.
I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468
Ee
6. o blesavoćama tipa srebrna srebrena i sl., te pseudopravoslavnim mahnitanjima bolje da se i ne govori.

U za vaše lagarije i muljanja se svijetu živo fućka, i lupetanje o pravoslavlju i pokatoličavanju je vaša lokalna masturbatorska zabava, nakon svih lagarija kad ste uhvaćeni s prstima u pekmezu.

Да парадоксално данас у хрватској архивској грађи где о Хрватској нема помена пре 1377.
Немањићи изумрли сви док се сетили да помену Хрватску први пут.
Знали ду за Мојсија сваког босанског бана , српског краља за Цигане из Египта за Свинимира јок!

 

[Casual Observer]

Sredit će oni i neki novi dubrovački "popis" iz 1790. I kamen zidina je iz kamenoloma cara Dušana. Uklesana su i ocila koje se pokrali bizantski Paleolozi od Srba

Koje lupetanje. Da nije i Pavlimir Belo možda bio ljuta Hrvatina kao ti? Šta kaže Letopis Popa Dukljanina na tu temu? Kako se on naziva i u hrvatskim i u latinskim prepisima Letopisa? Da li je možda i Kralj Radoslav bio čelik ‘Rvatina? Baš svi pomenuti se sada smatraju za katolike, inače periodu pre Velike šizme su i recimo i Niš i Skoplje pripadali latinskoj crkvi, čisto podsećanja radi.

 

[Casual Observer]

Do 19. stoljeća više su etničke, jezične i kulturne veze sa Dubrovnikom imali Japanci nego Srbi, i unutar zidina prije biste naišli na Japanca nego na Srbina.

Dubrovnik je trn u oku posrbljenim pravoslavcima bez vlastitog jezika zato jer s lakoćom pobija sve velikosrpske mitove i laži.

Ma stvarno?

 

[Casual Observer]

A realno, nekako ide i šovinizam uz njega pored svega.

A šta kaže jugoslovenistićka istoriografija o periodu u kome je došlo do slovenizacije Hrvata? Da li ima bilo kakvih naznaka da su Hrvati uopšte bili Sloveni u trenutku dolaska na Balkan?

Hrvatska istoriografija takvo pitanje uopšte i ne postavlja, međutim kao što se vidi uopšte nije sigurno da su došli kao Slovsni (bar lingvistički), niti ima konsenzusa niti se neko time i bavi.

O narodu onogurskih Turska Bulgara koji su bugarski i probugarski istoričari naknadno prekrstili u Protobugare.

 

[Ebisclaus]

Ma stvarno?

Pogledajte prilog 1648718

Pa don Ivan Stojanović poznati srbokatolik iz Dubrovnika. Što si ti dokazao s ovim? Prije i poslije Stojanovića "srbokatolika" nije no bilo. Jedna generacija, dvije max. Nešto se i ne uklapa ovo srbovanje katoličkih dužnosnika u vječnu spiku "belosvetska zavera, Vatikan, Beč, Berlin brale".

 

[Harvat]

Pa don Ivan Stojanović poznati srbokatolik iz Dubrovnika. Što si ti dokazao s ovim? Prije i poslije Stojanovića "srbokatolika" nije no bilo. Jedna generacija, dvije max. Nešto se i ne uklapa ovo srbovanje katoličkih dužnosnika u vječnu spiku "belosvetska zavera, Vatikan, Beč, Berlin brale".

I ta knjiga nema veze s književnošću. To je zbirka anegdota iz života u Dubrovniku onoga doba, te nešto o prepričanoj prošlosti, te malo smiješnih umovanja i nabrajanja lokalnih legendi i slično.Taj pop je bio smušenjak, ali ne glup. Glupi su bili srbokatolici koji su tu skupinu anegdota izdali pod pogrješnim imenom.

 

[Zvonimir Božić]

Ovo nesuvislo naklapanje bez glave i repa je najbolja ilustracija srpskog (i pridruženih mu članova) diskursa koji je šupalj da šuplji ne može biti. Tu budalaštinu nitko sa zrncem logike ne uzima ozbiljno.

Ti nisi sposoban procjenjivati ičiju logiku, jer osim što nisi pretjerano bistar, mržnja prema Srbima zamućuje ti i tako limitirani intelekt.

Tebe nitko s zrncem logike ne uzima ozbiljno, zato si trajno izbačen s hrvatskih foruma. Nije ti pomogla ni tolika količina srbofobije. Na forumu.hr te smatraju jednim od većih redikula koji su tamo pisali. Bio si predmet sprdnje. Za razliku od tebe, ja tamo uredno imam profil i nisam baniran.

Osim što si reduikul, osim što nisi pretjerano inteligentan, problem je što nemaš ni malo kućnog odgoja, niti si se sam odgojio. Možda tražim previše od potomka konvertita i otpadnika od srpstva i pravoslavlja, ali minimum minimuma je da poštuješ ovu kuću u koju si došao. Izbačen si s hrvatskih foruma, primljen si ovdje, a ti konstantno pljuješ cijeli narod na čijem forumu postiraš svoje antisrpske konvertitske bljuvotine. U redu je da pokažeš šta u mojoj ili nečijoj tuđoj argumentaciji ne stoji, ali ti ne radiš to, ti pokvareno, besčasno, konvertitski, stalno pljuješ cijeli srpski narod i prelaziš ne samo nivo časti, kućnog odgoja već i zakona, jer je takvo vrijeđanje cijelog naroda vid zločina iz mržnje.

Za razliku od tebe, iako dobro poznajem pokatoličene Srbe, nikad nisam rekao da svi pokatoličeni Srbi ne valjaju.

1. nitko osim par Srba katolika se nije "izjašnjavao" ničim do 19. st. Dubrovnik u 19. st. je realno marginalan za bilo čiju kulturu.

Odmah podvala. Tako je to kod tebe, red uvreda cijelog srpskog naroda, a onda podvala. Prije 19. stoljeća NISU POSTOJALI nacionalni identiteti u današnjem smislu. Koliko se ljudi u Zagrebu Hrvatima u istom tom periodu? A u Dubrovniku ipak imamo ljude s srpskim identitetom (u skladu s tadašnjim identitetima), pa čak i ljude koji sanjaju o zajedničkoj državi sa Srbijom, pjevaju o Kosovskom zavjetu, pišu ćirilicom... šta su srpska država, Kosovski zavjet i ćirilica nego temelji srpskog identiteta?

Ono što se broji je Dubrovnik od oko 1400. do 1815., a poglavito književna i jezična baština na južnoslavenskom jeziku, kog NITKO nije zvao srpskim. Ne postoje upravo nikakvi "službeni dokumenti" u kojima bi se jezik zvao srpskim, nego se u par dokumenata na latinskom i možda dio u prepisci sa srpskim trgovcima i vlastelinima jezik zove srpskim imenom, a što znači ili a) ćirilicu, i samo ćirilicu, a ne jezik, b) školovanje, budući da je dio tih dopisa koji i bio pisan od kancelara podrijetlom iz Italije, a koji su se učili pisanju na slavenskom, koji im je bio stran, u srpskim kancelarijama. Tih je dokumenata manje od 5-6 (na talijanskom i latinskom ih ima više, i znače jedino ćirilične tekstove.

Nakon reda uvreda Srba kao naroda, reda podvala, ide red laži. Od 15. do 19. stoljeća našao sam bar tridesetak spominjanja srpskog jezika, pisma ili jezika i pisma u Dubrovniku u službenim dokumentima, hrvatski ni u jednom. S tim da nisam lingvist, srpski lingvisti su našli oko 40 spominjanja. Gospar Kolendić i više, ali SANU nikako da da na uvid njegova istraživanja. I to samo u dijelu arhiva, jer je dobar dio dubrovačkog arhiva i dalje u Beču. Kad se bude i to istražilo, možda nađemo i više od 100 spominjanja.

To je zapravo pravo čudo. Koliko puta u službenim dokumentima Riječani ili Zagrepčani svoj jezik zovu hrvatskim prije 19. stoljeća?

Niko ništa na glagoljici ni latinici nije zvao "srpskim").

Opet laž. Eksplicitno kažu da je i jezik srpski, a ne samo pismo.

Zvali su ga svakako- hrvatskim, ilirskim, slovinskim, dalmatinskim, nekad bosanskim, dubrovačkim- i nikad, nijedanput srpskim. Tim jezikom su pisali i ljudi koji nisu podrijetlom Dubrovčani, kao Bartol kašić i Jakov Mikalja u 17., te Petar Kanavelić u 18. st. I rečeno je 100 puta- izjednačavali su, kao prostor i jezik i naciju pojmove Hrvat-Slaven-Ilir.

I lažeš i podvaljuješ. Dubrovčani nikad u službenim dokumentima nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Sam Orbini kaže da je za njih Hrvatska daleka zemlja.

U svim djelima. Srbi se ponekad spominju, a izrijekom u Stullijevu rječniku, i to kao Srbi ili Rašani, dok su Hrvati jednako Slovinci jednako Iliri. A Dubrovčani su Slovinci ili Iliri ili Dalmatinci, ergo Hrvati.

U stotinama dokumenata Srbi su Iliri, jer su i Ilir i Slovinac pokrivali i Hrvate i Srbe, koji su imali isti jezik, a jezik je tada važna odrednica nacije.

2. točno je da je zbog više čimbenika neko vrijeme postojao srbokatolički krug, koji je vremenom izumro, a nastao je zbog lutanja dijela onodobnih Dubrovčana.

Ti koji si nitko i ništa, prozivaš ljude koji su bili akademici, od kojih su neki završili u zatvoru radi svojih srpskih uvjerenja, od kojih su neki ubijeni? Srbi katolici bili su prirodan plod procesa definiranja nacija u 19. stoljeću. Do tada su glavne odrednice bile vjera, pripadnost kruni i gradskoj komuni. Kako u 19. stoljeću više nema Dubrovačke Republike, kruna i vjera nakon Francuske Revolucije gube na snazi, i šta Dubrovčanima ostaje? Da budu ono što su nacionalno, Talijani ili Srbi.

To su bili jednokratni Srbi, i potomci svih njih- ako ih ima- Hrvati su koji smaraju da su im ti predci bili privremeno neubrojivi.

Ti pričaš o logici, a kažeš, da "potomci Srba katolika iz Dubrovnika ako ih ima smatraju"?! Dakle ne znaš da li ih ima, ali znaš šta smatraju?! Za razliku od tebe, imao sam prilike pričati s potomcima uglednih dubrovačkih Srba i najčuvenije cavtatske porodice Vragolov i oni su ponosni na svoje pretke. Eno ti Vragolova u centru Cavtata, pa ga pitaj. Sin Ive Banca se vratio u pravoslavlje i stidi se konvertitstva svog oca, zna da su Banci bili ugledna srpska katolička porodica. Potomkinja velikog dr. Vlahe Matijevića mi se sama javila.

Neki najistaknutiji među njima, kao Budmani i Rešetar, postali su Jugoslaveni, što je prijelazna faza dijela ljudi koji bijahu dezorijentirani u nacionalnom smislu.

Svi dubrovački Srbi katolici su prihvatili unitarno jugoslavenstvo zbog svoje odanosti srpstvu, srpskom kralju i srpskoj državi. To je i najveći razlog njihovog nestanka, drugi su progoni iz 1914. i pokolji iz 1941. - 1945., treći su iseljavanja (upoznao sam potomke dubrovačkih Srba katolika u Beogradu, Francuskoj i Kanadi koji su i dalje Srbi, neki su aktivni na srpskim grupama posvećenim Srbima Dalmacije), a tek četvrti je asimilacija.

Treba imati na umu da ogromna većina današnjih Dubrovčana nema nikakve veze s Dubrovnikom iz 19. stoljeća. To su doseljenici. Ono staro stanovništvo Dubrovnika iz 19. stoljeća nije prešlo u Hrvate, jednostavno je izumrlo, raselilo se i utopilo među došljake. Npr. ako je otac iz Imotskog, a majka iz stare dubrovačke porodice, ona je jednostavno prihvatila hrvatski identitet svog muža i tako odgajala djecu.

 

[Zvonimir Božić]

U Hrvat Supilo, koji je publicistički slomio srbokatolike, smatrao je da su Hrvati i Srbi (i Slovenci) plemena nekog "jugoslavenskoga naroda", što samo pokazuje smušenost i nezrelost dijela ljudi u razdoblju druge polovice 19. i početka 20. st.

On je slomio samo sebe psihički. Posvadio se u svakoj zajednici ljudi u kojoj je bio, čak i ako je "zajednica" činila dva člana, od kojih je jedan bio on. Na kraju se posvadio sam sa sobom, umro psihički bolestan na umobolnici. Supilo je prije svega bio izrod. Prvi čovjek iz Cavtata koji je počeo širiti hrvatstvo, do duše pod pseudonimima, jer bi dobio batine od svojih sumještana. Supilo je uz sve to bio ne samo izdajnik srpstva i Cavtata već i svojih najbližih prijatelja. ni Kad je njegov mentor starina Pero Čingrija napadnut od strane njegovih pravaša iz Brgata, uopće ga nije obranio, a starina Pero mu je bio bolji nego rođeni otac. Supilo je jedva je završio poljoprivrednu školu i kao takav nije mogao dobiti nikakav važniji položaj među dubrovačkim Srbima katolicima, ni u Srpskoj ni u Naprednoj stranci, psihički bolestan, ali ambiciozan, bio je idealan kandidat za kolovođu pravaštva i frankovačkog hrvatstva u Dubrovniku. Postao je Jugoslaven i Hrvat. Otac hrvatstva u Dubrovniku završio u britanskoj umobolnici. Ironija sudbine ili kako kažu Hrvati "karma is bitch".

Većinu "njegovih" argumenata nije htio ni potpisati svojim imenom.

3. potpuna je besmislica naklapati o nekom "srpskom stanovništvu" Konavala ili Pelješca, jer u 14. st. neke svijesti o narodnosti nije bilo. Poznato je da su u 11. i 12. st. bizantski pisci miješali pojmove Hrvati, Srbi i Dukljani, pa i to govori o konfuziji. Takve priče rekla-kazala tipične su za srpski diskurs: Bizant> pravoslavlje> neki Slaveni> Srbi. I valjda "genetski". Stručno je pitanje podrijetla stanovništva Konavala, Pelješca i Dubrovnika obradio Nenad Vekarić u oko 20 znanstvenih knjiga, koje su racionalne i znanstvene koliko uopće mogu biti, dok su naklapanja srpskih "genealoga" obična fantazija i šovenska projekcija.

Sam Vekarić pokazuje da je to stanovništvo ili iz zaleđa, istočne Hercegovine, ili iz Crne Gore ili je srodno njima. Nitko ne tvrdi da su to Srbi u današnjem smislu riječi, to su Srbi kakvi su tada i Srbi u BiH, Raškoj, Crnoj Gori, Kosovu. Ništa više, ništa manje.

No problem je s "genetikom" (iako je ona nevažna za nacionalni identitet, jer dobar dio Nijemaca ima isti genetski kod kao Nizozemci, ili bar sličan)- da su Dubrovčani, današnji, po genetskom kodu kao Hrvati u Zadru, Korčuli, Širokom Brijegu, Mostaru, Hvaru....a razvidno drugačiji, i na toj razini, od pravoslavaca u istočnoj BH i Crnoj Gori. Kao i u govornom jeziku, koji je zapadnoštokavski, poput onoga u hrvatskoj srednjoj i istočnoj Bosni, te južnoj Dalmaciji i Hercegovini...

Laž. Dubrovčani i po prezimenima i po genetici (dominira I2a kao kod Srba, a ne R1a kao kod Istrijana i Zagoraca) i po jeziku (istočnohercegovački) bliži Srbima i Crnogorcima. I danas kažu "kafa", a ne "kava", "đe", a ne "gdje", "nijesam", a ne "nisam"...

4. jezik se ne "priča", nego govori. Toliko o srpskoj pismenosti i u 21. stoljeću.

Mi koji smo se rodili van srpskog etničkog prostora, u sredinama gdje žive pravi Hrvati, čakavci, gdje dominira R1a genetika, mi kažemo "pričati", jer smo pod utjecajem čakavskog, talijanskog, njemačkog, pa ne razumijemo toliko nepogrešivo srpski kao vi pokatoličeni Srbi.

5. možete vi o jeziku smatrati što god hoćete, no Hrvati - a oni su jedini relevantni za svoj jezik- ne smatraju da je to jedan jezik, nego da bi Srbi, Muslimani/Bošnjaci i Crnogorci nasilu htjeli da je to jedan jezik jer nemaju iole zamjetnu pisanu kulturu na vernakularu prije 19. st., dok Hrvati- Iliri-Slovinci-Dalmatinci-(pravi)Bošnjaci, to imaju preko 6 stoljeća.

Gdje je pisana kultura Požege ili Zagreba prije 19. stoljeća? Cijeli slavenski jug imao je u vrijeme turske okupacije četiri grada, Dubrovnik, Hvar, Split i Šibenik. I neke sitne izuzetke. S tim da Srbi nisu mogli razvijati književnost pod turskom vlašću, a zašto Zagreb nije razvijao koji da nije bio pod Turcima? A prije dolaska Turaka, Srbija je imala daleko razvijeniju književnost od Hrvatske, a da ne kažemo da je taj jezik i uzet od strane katoličkih misionara radi pokatoličenja Srba, a ne da Hrvate opismene.


I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468
Ee

6. o blesavoćama tipa srebrna srebrena i sl., te pseudopravoslavnim mahnitanjima bolje da se i ne govori.

Sad ne vrijeđaš samo srpski narod nego i pravoslavlje. Bijedno. I te kako treba govoriti o srpskim toponimima i izrazima u Dubrovniku. O tome koliko često daju prednost srpskoj varijanti, a ne hrvatskoj.

U za vaše lagarije i muljanja se svijetu živo fućka, i lupetanje o pravoslavlju i pokatoličavanju je vaša lokalna masturbatorska zabava, nakon svih lagarija kad ste uhvaćeni s prstima u pekmezu.

Kad je drugi pokatoličeni Srbin, tvoj kolega po lažima na forumu priznao da je u Senju bilo pokatoličenih Srba, skočio si kao oparen jer znaš istinu. Stalno pričaš kako je cijeli svijet uz taj tvoj "hrvatski" narativ (u stvari konvertitski), a taj narativ uz koji je cijeli svijet nisi uspio prodati čak ni na hrvatskim forumima, nego si izbačen. I gle čuda, tvoj "hrvatski" narativ možeš objavljivati samo na srpskom forumu. Bog ima divan smisao za humor.

 

[Zvonimir Božić]

iz nekog razloga ovaj dio nije prošao:

I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468

Bolna je činjenica da o hrvatskoj srednjovjekovnoj državi arhivske građe nema ni u hrvatskim ni u srpskim gardovima. Srpsku državu spominju svi - Franci, Vatikan, Bizant, Dubrovnik, Ugari, Arapi...

 

[Zvonimir Božić]

Koliko god da su mu dragi, treba i na ovom forumu postojati neki standard. Svaki drugi Prpićev post je čak i utuživ po zakonima o zločinu iz mržnje u mnogim zemljama. Kad piše "vi Srbi ste svi takvi, takvi..." i onda uvrede. To bi moderatori morali sankcionirati. Zamisli da odeš na hrvatski forum i napišeš diskutantu: "Lažeš kao što cijela hrvatska historiografija laže". Dobio bi trajni ban istog trenutka. A zamisli da napišeš tek "Lažeš kao i svi Hrvati". A to Prpić ovdje radi stalno. Dijalog je koristan, neka piše ovdje, ali bez uvreda cijelog srpskog naroda, ako već mora vrijeđati neka vrijeđa pojedince, a moderatori neka ga kazne kad vrijeđa cijeli srpski narod. On je ovdje azilant. I bar da pokaže zahvalnost kad ga netko udomi. Srbi su Prpića udomili, neka bar tu činjenicu poštuje. Ako ga roditelji nisu naučili da pokaže poštovanje, neka ga nauče moderatori. I pas pokaže zahvalnost kad mu daš azil.

 

[FDDD]

Koliko god da su mu dragi, treba i na ovom forumu postojati neki standard. Svaki drugi Prpićev post je čak i utuživ po zakonima o zločinu iz mržnje u mnogim zemljama. Kad piše "vi Srbi ste svi takvi, takvi..." i onda uvrede. To bi moderatori morali sankcionirati. Zamisli da odeš na hrvatski forum i napišeš diskutantu: "Lažeš kao što cijela hrvatska historiografija laže". Dobio bi trajni ban istog trenutka. A zamisli da napišeš tek "Lažeš kao i svi Hrvati". A to Prpić ovdje radi stalno. Dijalog je koristan, neka piše ovdje, ali bez uvreda cijelog srpskog naroda, ako već mora vrijeđati neka vrijeđa pojedince, a moderatori neka ga kazne kad vrijeđa cijeli srpski narod. On je ovdje azilant. I bar da pokaže zahvalnost kad ga netko udomi. Srbi su Prpića udomili, neka bar tu činjenicu poštuje. Ako ga roditelji nisu naučili da pokaže poštovanje, neka ga nauče moderatori. I pas pokaže zahvalnost kad mu daš azil.

To je mazohisticka psiholoska crta Srba - u Srbiji ima onoga cega nigde nema.
Brozovi komunisti zabrane povratak oteranih Srba sa Kosova, sa svoje zemlje, nonsens i u svetskoj istoriji.
Do skoro je u nekom selu na jugu Srbije stajao spomenik teroristima iz "Oslobodilacke vojske Preseva i Bujanovca". Jedva su ga sklonili. A mozda su ga i vratili, niko ne zna jer policija tamo ne ide.

 

[Harvat]

Ti nisi sposoban procjenjivati ičiju logiku, jer osim što nisi pretjerano bistar, mržnja prema Srbima i nepodnošljivi osjećaj krivice zbog konvertitstva tvojih predaka, zamućuju ti i tako limitirani intelekt.

Tebe nitko s zrncem logike ne uzima ozbiljno, zato si trajno izbačen s hrvatskih foruma. Nije ti pomogla ni tolika količina srbofobije. Na forumu.hr te smatraju jednim od većih redikula koji su tamo pisali. Bio si predmet sprdnje. Za razliku od tebe, ja tamo uredno imam profil i nisam baniran.

Osim što si reduikul, osim što nisi pretjerano inteligentan, problem je što nemaš ni malo kućnog odgoja, niti si se sam odgojio. Možda tražim previše od potomka konvertita i otpadnika od srpstva i pravoslavlja, ali minimum minimuma je da poštuješ ovu kuću u koju si došao. Izbačen si s hrvatskih foruma, primljen si ovdje, a ti konstantno pljuješ cijeli narod na čijem forumu postiraš svoje antisrpske konvertitske bljuvotine. U redu je da pokažeš šta u mojoj ili nečijoj tuđoj argumentaciji ne stoji, ali ti ne radiš to, ti pokvareno, besčasno, konvertitski, stalno pljuješ cijeli srpski narod i prelaziš ne samo nivo časti, kućnog odgoja već i zakona, jer je takvo vrijeđanje cijelog naroda vid zločina iz mržnje.

Za razliku od tebe, iako dobro poznajem pokatoličene Srbe, nikad nisam rekao da svi pokatoličeni Srbi ne valjaju.



Odmah podvala. Tako je to kod tebe, red uvreda cijelog srpskog naroda, a onda podvala. Prije 19. stoljeća NISU POSTOJALI nacionalni identiteti u današnjem smislu. Koliko se ljudi u Zagrebu Hrvatima u istom tom periodu? A u Dubrovniku ipak imamo ljude s srpskim identitetom (u skladu s tadašnjim identitetima), pa čak i ljude koji sanjaju o zajedničkoj državi sa Srbijom, pjevaju o Kosovskom zavjetu, pišu ćirilicom... šta su srpska država, Kosovski zavjet i ćirilica nego temelji srpskog identiteta?



Nakon reda uvreda Srba kao naroda, reda podvala, ide red laži. Od 15. do 19. stoljeća našao sam bar tridesetak spominjanja srpskog jezika, pisma ili jezika i pisma u Dubrovniku u službenim dokumentima, hrvatski ni u jednom. S tim da nisam lingvist, srpski lingvisti su našli oko 40 spominjanja. Gospar Kolendić i više, ali SANU nikako da da na uvid njegova istraživanja. I to samo u dijelu arhiva, jer je dobar dio dubrovačkog arhiva i dalje u Beču. Kad se bude i to istražilo, možda nađemo i više od 100 spominjanja.

To je zapravo pravo čudo. Koliko puta u službenim dokumentima Riječani ili Zagrepčani svoj jezik zovu hrvatskim prije 19. stoljeća?




Opet laž. Eksplicitno kažu da je i jezik srpski, a ne samo pismo.



I lažeš i podvaljuješ. Dubrovčani nikad u službenim dokumentima nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Sam Orbini kaže da je za njih Hrvatska daleka zemlja.



U stotinama dokumenata Srbi su Iliri, jer su i Ilir i Slovinac pokrivali i Hrvate i Srbe, koji su imali isti jezik, a jezik je tada važna odrednica nacije.



Ti koji si nitko i ništa, prozivaš ljude koji su bili akademici, od kojih su neki završili u zatvoru radi svojih srpskih uvjerenja, od kojih su neki ubijeni? Srbi katolici bili su prirodan plod procesa definiranja nacija u 19. stoljeću. Do tada su glavne odrednice bile vjera, pripadnost kruni i gradskoj komuni. Kako u 19. stoljeću više nema Dubrovačke Republike, kruna i vjera nakon Francuske Revolucije gube na snazi, i šta Dubrovčanima ostaje? Da budu ono što su nacionalno, Talijani ili Srbi.



Ti pričaš o logici, a kažeš, da "potomci Srba katolika iz Dubrovnika ako ih ima smatraju"?! Dakle ne znaš da li ih ima, ali znaš šta smatraju?! Za razliku od tebe, imao sam prilike pričati s potomcima uglednih dubrovačkih Srba i najčuvenije cavtatske porodice Vragolov i oni su ponosni na svoje pretke. Eno ti Vragolova u centru Cavtata, pa ga pitaj. Sin Ive Banca se vratio u pravoslavlje i stidi se konvertitstva svog oca, zna da su Banci bili ugledna srpska katolička porodica. Potomkinja velikog dr. Vlahe Matijevića mi se sama javila.



Svi dubrovački Srbi katolici su prihvatili unitarno jugoslavenstvo zbog svoje odanosti srpstvu, srpskom kralju i srpskoj državi. To je i najveći razlog njihovog nestanka, drugi su progoni iz 1914. i pokolji iz 1941. - 1945., treći su iseljavanja (upoznao sam potomke dubrovačkih Srba katolika u Beogradu, Francuskoj i Kanadi koji su i dalje Srbi, neki su aktivni na srpskim grupama posvećenim Srbima Dalmacije), a tek četvrti je asimilacija.

Treba imati na umu da ogromna većina današnjih Dubrovčana nema nikakve veze s Dubrovnikom iz 19. stoljeća. To su doseljenici. Ono staro stanovništvo Dubrovnika iz 19. stoljeća nije prešlo u Hrvate, jednostavno je izumrlo, raselilo se i utopilo među došljake. Npr. ako je otac iz Imotskog, a majka iz stare dubrovačke porodice, ona je jednostavno prihvatila hrvatski identitet svog muža i tako odgajala djecu.

Ogledan primjer provincijalnoga i zavidnoga ograničenoga duha koji histerizira o osobi koju uopće ni ne zna, ne zna njezine životne koordinate ni iskustva, želje i odbojnosti, kapacitete i interese. Odlika je niskih duhova da se bave personom supolemičara, a ne argumentima. Mene ovaj lažni ZB, možda prijašnji MH nimalo ne zanima. ne zanimaju me ni njegovi uspjesi, promašaji, želje, ....upravo ništa. Kao što je Konfucije rekao: žene i niski duhovi nisu laki za komunikaciju. Ako ih držiš podalje onda se vrijeđaju; ako im pustiš da se približe, postanu drski. Moglo bi se dodati da niži tip ljudi živi u halucinacijama o drugim osobama i njihovu odnosu prema sebi, dok su za normalni ili viši tip ljudi s kojima se razlikuju u diskursu karakterno beznačajni, osobine neinteresantne- jer je njihov vlastiti ego toliko jak da ga u praksi skoro i nema. Nije tako bijedno na tanjuru kao što je slučaj s ovim kompleksašima.

Ravnodušni koliko i prema kamenu.

A sad nekoliko osvrta na ova buncanja. Podrijetlom sam, osim hrvatskoga- i njemačkoga, češkoga, ruskoga i afgansko paštunskoga. S pravoslacima ili lokalnim Vlasima ili Srbima genealoški nemam nikakve veze. O katolicizmu dosta znam, iako nisam tako odgojen, budući da me je interesirao kao fenomen. Inače, za kršćanstvo, bilo kojeg oblika, ne hajem, a ni za bilo koju "abrahamsku religiju" (kako ih je zvao Henry Corbin). Bliži su mi vidozori europske paganske prošlosti, te istočnoazijskih svjetonazora (iako ni oni ne u punini).

Teza da prije 19. st. nisu postojali identiteti u nacionalnom smislu je neistinita. Sigurno je da nisu postojali u punini, no u etničkom pogledu, od srednjega vijeka nadalje, u Dubrovniku je jasna hrvatska svijest i pripadnost. Kanal Dalmatinska povijest ima na vagone "dokaza" za to, no za poremećeni um ovoga tipa to ne koristi- zbog poremećaja. Dakle- na kanal Dalmatinska povijest, na tekstove Radoslava Katičića o zamjenjivosti hrvatskoga i slovĕnskog imena u jeziku hrvatske književnosti, Rafe Bogišića o narodnosnom pridjevu djelima hrvatskih renesansnih pisaca, a na starinskoj razini autora pseudonima Ante Split "Hrvatski naslov u našoj starijoj književnosti". Nitko od Dubrovčana- ne govorim o srbokatolicima, koji su privremene posrbice- nije "sanjao" ni o kakvom ujedinjenju sa Srbijim, protiv koje su vodili ratove u srednjem vijeku, a kasnije je bila osmanska pokrajina. Postoji spomen, tu i tamo, Kosovske bitke, no to je retorički ukras e da bi se samo istakla veličina Dubrovnika- npr. u pjevanju "Osmana" Gundulića. Nitko nije ni o čem srpskom napisao, tematski, išta ozbiljnije, dok su Vladislav Menčetić o hrvatskoj tematici napisali cijeli ep, a Junije Palmotić dramu. U pogledu same tematike, onda bi "Osman" bio, po narodnosnoj fizionomiji, poljski ep.

Oko spomena srpskog imena do dosade je razrađeno spominjanje njega na latinskom i talijanskom, i uvijek se odnosi na ćirilicu, i nikada na jezik. Sve je obrađeno u Grčevićevoj knjizi "Ime Hrvat....", https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/hrstud:3160/datastream/FILE0/view , od str. 183. do 201., posebno od 194. do 201. Kolendić je bio srbokatolik, no i on njegova je argumentacija defektna- nije našao nijednu potvrdu u jednoga jedinoga dubrovačkoga pisca,u širem obliku, da bi svoj jezik zvao srpskim ili sebe istovjetovao sa srpskim narodom, sve do pojave srbokatolika, "jednokratnih Srba". I sam Kolendić nije bio "gospar", nego je potjecao iz težačke obitelji.

Glede "službenih dokumenata"- ti ni ne postoje. To je besmisao. Ako se misli na ozbiljnija djela i tiskane knjige- godine 1531. tiskan je "Misal hruacki po rimski običai i činь sa vsimi eže v diečkihь misalehь sut ... od slova do slova kužanь popravlenь i prepisanь častnim ... Šimunomь Kožičićemь Zadraninomь biskupom modruškimь."

No od ignoranata s TV Pinkova se ne može ništa očekivati.

Smiri se, jado. Na latinici svi zovu jezik imenima koje sam naveo, a koje znače- hrvatski. Na kanal Dalmatinska povijest. Srbi, ili nebugarski balkanski pravoslavci nikad nisu držani za Ilire u iole ozbiljnijem smislu, niti su to sami činili. Ponekad su upali u taj njima nametnuti pseudo-etnonim jedino zato što su morali, budući da su im to nametali tako od 18. stoljeća bečki kalkulatori. Oni sami sebe "Ilirima" nisu držali, a ni u sudobnim serioznim katalogizacijama sve pod ilirskim imenom bilo je i jest isključivo hrvatsko (govorim o stanovitom broju knjižnica u Europi). I u Rusiji Katarine, ilirski je bio jezik Dubrovčana, koliko su ga uopće znali, a ne Srba, što se vidi i u knjizi Pavla Ivića "Srpski narod i njegov jezik" o početcima leksikografije i bilješkama u jeziku u onodobnoj Rusiji. U mitološko-povijesnom diskursu, Hrvati su bili Iliri, a Srbi Tribali i Mezijci.

Potomci su Milana Rešetara Hrvati (Neven Budak), isto Luke Zore, isto Vojnovića, dok su oni Pere Budmanija miješani, ovisno o prebivanju, ili Hrvati ili Talijani, nijedan Srbin. Ovo za Bančeve je laž, a za Vragolova nisam nikad čuo. To je nekakva beznačajna posrbica.

Obična je bajka da su pripadnici srbokatoličkog kruga nestali kao pojedinci. Sigurno je da su mnogi nestali biološki jer nisu imali potomstva- npr. Krleža ni Andrić nisu imali djece. Oni koji su se takvima izjašnjavali, postali su Jugoslaveni uoči 1914., a u tom "ostvarenom snu" su nestali kao skupina i postali i identitetski Hrvati, što se pokazalo i na mjesnim izborima u međuraću. Potpuni slom srbokatolika signal je lažnosti njihova srpskoga identiteta i osvještenja od srpsko-jugoslavenske politike koju su prepoznali kao zlo, uz par iznimaka karijerista od kojih neki to nisu ni bili, nego su postali posrbice i Jugoslaveni iz koristoljublja i amoralnog karaktera, poput Melka Čingrije.

Toliko o tim iščezlim psihopatologijama.

 

[Harvat]

On je slomio samo sebe psihički. Posvadio se u svakoj zajednici ljudi u kojoj je bio, čak i ako je "zajednica" činila dva člana, od kojih je jedan bio on. Na kraju se posvadio sam sa sobom, umro psihički bolestan na umobolnici. Supilo je prije svega bio izrod. Prvi čovjek iz Cavtata koji je počeo širiti hrvatstvo, do duše pod pseudonimima, jer bi dobio batine od svojih sumještana. Supilo je uz sve to bio ne samo izdajnik srpstva i Cavtata već i svojih najbližih prijatelja. ni Kad je njegov mentor starina Pero Čingrija napadnut od strane njegovih pravaša iz Brgata, uopće ga nije obranio, a starina Pero mu je bio bolji nego rođeni otac. Supilo je jedva je završio poljoprivrednu školu i kao takav nije mogao dobiti nikakav važniji položaj među dubrovačkim Srbima katolicima, ni u Srpskoj ni u Naprednoj stranci, psihički bolestan, ali ambiciozan, bio je idealan kandidat za kolovođu pravaštva i frankovačkog hrvatstva u Dubrovniku. Postao je Jugoslaven i Hrvat. Otac hrvatstva u Dubrovniku završio u britanskoj umobolnici. Ironija sudbine ili kako kažu Hrvati "karma is bitch".

Većinu "njegovih" argumenata nije htio ni potpisati svojim imenom.



Sam Vekarić pokazuje da je to stanovništvo ili iz zaleđa, istočne Hercegovine, ili iz Crne Gore ili je srodno njima. Nitko ne tvrdi da su to Srbi u današnjem smislu riječi, to su Srbi kakvi su tada i Srbi u BiH, Raškoj, Crnoj Gori, Kosovu. Ništa više, ništa manje.



Laž. Dubrovčani i po prezimenima i po genetici (dominira I2a kao kod Srba, a ne R1a kao kod Istrijana i Zagoraca) i po jeziku (istočnohercegovački) bliži Srbima i Crnogorcima. I danas kažu "kafa", a ne "kava", "đe", a ne "gdje", "nijesam", a ne "nisam"...



Mi koji smo se rodili van srpskog etničkog prostora, u sredinama gdje žive pravi Hrvati, čakavci, gdje dominira R1a genetika, mi kažemo "pričati", jer smo pod utjecajem čakavskog, talijanskog, njemačkog, pa ne razumijemo toliko nepogrešivo srpski kao vi pokatoličeni Srbi.



Gdje je pisana kultura Požege ili Zagreba prije 19. stoljeća? Cijeli slavenski jug imao je u vrijeme turske okupacije četiri grada, Dubrovnik, Hvar, Split i Šibenik. I neke sitne izuzetke. S tim da Srbi nisu mogli razvijati književnost pod turskom vlašću, a zašto Zagreb nije razvijao koji da nije bio pod Turcima? A prije dolaska Turaka, Srbija je imala daleko razvijeniju književnost od Hrvatske, a da ne kažemo da je taj jezik i uzet od strane katoličkih misionara radi pokatoličenja Srba, a ne da Hrvate opismene.


I otuda vaše bolesne opsesije, kao i bolna- za vas- činjenica da bar 80% arhivske građe o vašoj navodno izvanredno važnoj državi u doba kasnog srednjeg vijeka postoji u hrvatskim gradovima i arhivima, a poglavito u jednom.
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0024384123001468
Ee



Sad ne vrijeđaš samo srpski narod nego i pravoslavlje. Bijedno. I te kako treba govoriti o srpskim toponimima i izrazima u Dubrovniku. O tome koliko često daju prednost srpskoj varijanti, a ne hrvatskoj.



Kad je drugi pokatoličeni Srbin, tvoj kolega po lažima na forumu priznao da je u Senju bilo pokatoličenih Srba, skočio si kao oparen jer znaš istinu. Stalno pričaš kako je cijeli svijet uz taj tvoj "hrvatski" narativ (u stvari konvertitski), a taj narativ uz koji je cijeli svijet nisi uspio prodati čak ni na hrvatskim forumima, nego si izbačen. I gle čuda, tvoj "hrvatski" narativ možeš objavljivati samo na srpskom forumu. Bog ima divan smisao za humor.

Bacio sam pogled na paranoidnu logoreju ostatka pisanja ZB i tu se nema što reći osim dvije-tri stvari.
Ponavljam: Dalmatinska povijest na YT.

O časnom Franu Supilu, kog je obesmrtio Krleža u "Gazofilaciju" "Balada Petrice Kerempuha", te u knjizi "Deset krvavih godina"- ovaj bolesnik bolje da šuti. Koga zanima taj hrvatski velikan, može pročitati knjigu njegovih spisa, izdanu još 1971., a i znanstvene studije Vase Bogdanova, Ive Perića, Ive Petrinovića, Mirjane Gross i Srećka Lipovčana.

Vekarić je pokazao da stanovništvo Konavala i Dubrovnika jest hrvatsko, kao i cijelo zaleđe Dubrovnika, a i da se popunjavalo Hrvatima iz drugih krajeva. O susjednim Srbima i Vlasima ima samo to da su neki pojedinci promijenivši konfesiju primljeni u Grad, no to su iznimke.

Kod Dubrovčana dominira I2 u oko 65%, kao u Hrvata u Širokom Brijegu- 73%. U Srba u svim okolnim dijelovima I2 je uvijek ispod 40%, bliže 30-40%. Tako je u Hrvata u Zadru, Korčuli, Splitu, Hvaru.... 60-70%, a kod Srba 30-40%. Grupa E kod Srba je od 15- 20%, a u Dubrovčana je oko 4-5%. Glede R1, točno je da taj "europski gen" prevladava više u sjevernoj Hrvatskoj, no to je znak da su bili u kontaktu s drugim narodima koji nisu locirani u jugoistočnoj Europi. Kod njih je "balkanski" E - tipičan za Albance, Grke, Srbe, Bugare, Cincare, Rumunje... još izočniji, jedva 3-4%.

Istočnohercegovački je Ivićev konstrukt. Dubrovčani ne govore i nisu nikad govori tim govorom, nego zapadnoštokavsko jekavskim, koji nije istočnohercegovački koji je istočni štokavski ijekavski.

Jezik se "priča" jedino u nepismenom dijelu srpskog sveta.

Srpska "varijanta" je sadržana u hrvatskome jeziku, u solidnoj mjeri-naravno, ne većina. Tako je npr. "otadžbina" hrvatska riječ koju je skovao Stulli, pa su ju preuzeli Srbi za otačestvo.

O hrvatskoj srednjovjekovnoj državi, starijoj od srpske preko 300-400 godina, itekako ima dokumenata, i to uklesanih u kamenu. Dosta je posjetiti MHAS u Splitu, čemu kod Srba nema ni približno išta vrijedno spomena.

Ostalo je tipično torokanje.

 

[NickFreakyrgios]

Bacio sam pogled na paranoidnu logoreju ostatka pisanja ZB i tu se nema što reći osim dvije-tri stvari.
Ponavljam: Dalmatinska povijest na YT.

O časnom Franu Supilu, kog je obesmrtio Krleža u "Gazofilaciju" "Balada Petrice Kerempuha", te u knjizi "Deset krvavih godina"- ovaj bolesnik bolje da šuti. Koga zanima taj hrvatski velikan, može pročitati knjigu njegovih spisa, izdanu još 1971., a i znanstvene studije Vase Bogdanova, Ive Perića, Ive Petrinovića, Mirjane Gross i Srećka Lipovčana.

Vekarić je pokazao da stanovništvo Konavala i Dubrovnika jest hrvatsko, kao i cijelo zaleđe Dubrovnika, a i da se popunjavalo Hrvatima iz drugih krajeva. O susjednim Srbima i Vlasima ima samo to da su neki pojedinci promijenivši konfesiju primljeni u Grad, no to su iznimke.

Kod Dubrovčana dominira I2 u oko 65%, kao u Hrvata u Širokom Brijegu- 73%. U Srba u svim okolnim dijelovima I2 je uvijek ispod 40%, bliže 30-40%. Tako je u Hrvata u Zadru, Korčuli, Splitu, Hvaru.... 60-70%, a kod Srba 30-40%. Grupa E kod Srba je od 15- 20%, a u Dubrovčana je oko 4-5%. Glede R1, točno je da taj "europski gen" prevladava više u sjevernoj Hrvatskoj, no to je znak da su bili u kontaktu s drugim narodima koji nisu locirani u jugoistočnoj Europi. Kod njih je "balkanski" E - tipičan za Albance, Grke, Srbe, Bugare, Cincare, Rumunje... još izočniji, jedva 3-4%.

Istočnohercegovački je Ivićev konstrukt. Dubrovčani ne govore i nisu nikad govori tim govorom, nego zapadnoštokavsko jekavskim, koji nije istočnohercegovački koji je istočni štokavski ijekavski.

Jezik se "priča" jedino u nepismenom dijelu srpskog sveta.

Srpska "varijanta" je sadržana u hrvatskome jeziku, u solidnoj mjeri-naravno, ne većina. Tako je npr. "otadžbina" hrvatska riječ koju je skovao Stulli, pa su ju preuzeli Srbi za otačestvo.

O hrvatskoj srednjovjekovnoj državi, starijoj od srpske preko 300-400 godina, itekako ima dokumenata, i to uklesanih u kamenu. Dosta je posjetiti MHAS u Splitu, čemu kod Srba nema ni približno išta vrijedno spomena.

Ostalo je tipično torokanje.
Нећу остало коментарисати не тиче ме се. Хајдемо видети ово благо из Сплита које промакло светској историографији српској и хрватској?

 

[Casual Observer]

Pa don Ivan Stojanović poznati srbokatolik iz Dubrovnika. Što si ti dokazao s ovim? Prije i poslije Stojanovića "srbokatolika" nije no bilo. Jedna generacija, dvije max. Nešto se i ne uklapa ovo srbovanje katoličkih dužnosnika u vječnu spiku "belosvetska zavera, Vatikan, Beč, Berlin brale".

A koliko je to bilo primera iskazivanja hrvatske nacionalne svesti u Dubrovniku pre cca 1920? I kako to da je za tako objektivnu hrvatsku istoriografiju Pavlimir Belo bio tek ‘Južnoslavenski vladar’, a Kralj Zvomimir ipak Hrvat? Zar i Kralj Zvonimir ne bi mogao da se isto tako opiše i kao tek neki Južnoslavenski vladar?