Srednjovekovna Hrvatska

Kole11:
Ajde daj jedan makar bio i falsifikat, izgrizoh sve nokte čekajući
Kliknite za proširenje...


Ако их је било 1304., зашто их не би било и у 13. стољећу?

1000051869.jpg

1000051868.jpg
 
Ovi jedan:
Lažeš jer ja nigdi nisam tvrdia da su Ostoja, Radoja ili Dragoslav isključivo hrvatska imena, al ako ta imena nose ljudi u okolici Trogira, Splita ili Rijeke onda imam svako pravo smatrat te ljude Hrvatima(bar u globalu).

A ako ti misliš da tvoje selo Rvati ne dolazi od riječi Hrvati ili da selo na Kosovu koje se zove Rvatska nema veze s Hrvatskom to je tvoj problem. A ja ću i dalje uživat u saznanju da u srcu Srbije postoji misto koje se zove Rvatska pa taman to selo ime dobilo po rvačkom klubu iz Obrenovca :)
Kliknite za proširenje...
Али си на основу имена ковача из Трогира прогласио Хрватом није него.....дакле слагао си и то масно.Исто као што могу бити и Срби.
Не долази показао сам ти то, али си ти недоказан.
А ја ћу да уживам што Хрвати носе назив по српском топониму, поред српског језика који користе, дивота.
 
Kole11:
Za područja oko Trogira, Splita i Skradina nema dvojbe kome su pripadali, srpski vladari su izdavali povelje tim mlečanskim gradovima.

Hrvatskih povelja nidje
Kliknite za proširenje...
Ka šta san i mislia od izvora ni ovi put ništa :kafa:

Лекизан:
Али си на основу имена ковача из Трогира прогласио Хрватом није него.....дакле слагао си и то масно.Исто као што могу бити и Срби.
Не долази показао сам ти то, али си ти недоказан.
А ја ћу да уживам што Хрвати носе назив по српском топониму, поред српског језика који користе, дивота.
Kliknite za proširenje...

Proglasia sam ga na osnovu ostatka navedenih imena jer on sam je "nebitan", al kad se uz njega u Trogiru spomene još 20 imena od kojih je 19 slavenskih onda već možeš dobit bolju sliku tadašnjeg stanovništva.
 
Ovi jedan:
Jel ima ovde koje ime koje pripada samo Srbima ili Radoslav, Dobroš, Bogdan, Dragoslav, Dragoljub, Živina i Slavina mogu bit i Hrvati ? :)



iz Ledenica : Ratko prvad i Radoslav, popovi, Dobroša,satnik;
iz Bribira : Dragoslav arhiprvad i Bogdan pop, Zlonomersatnik, Jurislav Gradenić;
iz Grižana: Ljuban i Petar popovi, Domjan satnik, Dunat i Dragoljub i Vidomir Vlčić;
iz Drivenika: Dragoljub satnik i Mikula Dragoljub i Pribinig;
iz Hreljina: Raden plovan i Ivanac satnik, Živina sudac i Kliman Nedal;
iz Bakra: Krstiha plovan i Grubina pop, Ivan satnik, Derga Vlčina i Nedrag;
iz Trsata: Vazmina plovan i Nedrag satnik, Dominik sudac i Vieka;
iz Grobnika: Kirin plovan i Slavan satnik i Domjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić.
Kliknite za proširenje...
Na 'oš' bi moglo biti poprilično karakteristično za Srbe; Uroš, Beloš, Radoš, Miloš, Vidoš, ..
 
Ovi jedan:
Proglasia sam ga na osnovu ostatka navedenih imena jer on sam je "nebitan", al kad se uz njega u Trogiru spomene još 20 imena od kojih je 19 slavenskih onda već možeš dobit bolju sliku tadašnjeg stanovništva.
Kliknite za proširenje...
Каквог бре остатка?
Могу да добијем бољу слику да у Трогиту тада има доста словенског становништва и.........
 
Ovi boldani su taj ostatak na osnovu kojih možeš stvorit sliku tadašnjeg stanovništva Trogira ;)


Majstor Dragochina pelliparius, 1264. godine unajmio je kuću u jezgri. Od krojača spominju se u gradu majstor Obrad, koji je 1271. godine kupiodućan, i krojač Grubiša Damjanov, koji je posjedovao kuću u jezgri. Kao vlasnici kuća spominju se i zlatari – Radovan (1264. godine), Nikola (1272. godine) i Radoslav (1292. godine). Udovica zlatara Sabe 1274. godine zamijenila je s komunomkuću uz komunalnu palaču i dvorište samostana Sv. Ivana za kuću u blizini samostana Sv. Nikole. Zabilježen je veći broj zidara, primjerice Majstor Petar Zaninov, koji je u razdoblju od 1264. do 1274. godine tri puta zabilježen kao vlasnik kuće u jezgri. Majstor Desa Klementov spominje se 1271. godine kao vlasnik čestice u Prigrađu. Osim zidara spominju se i drvodjelci – primjerice 1264. godine majstor Nikola, sin kovača majstora Mateja i magister Raden carpenterius 1279. godine. Bilo je i trgovačkih društava: jedna trogirska kompanija iz 1272. godine posjedovala je kapital od 6.800 mletačkih libara, što svjedoči o jakom gospodarskom uzletu.

U dokumentima 13. stoljeća spominju se i strani obrtnici nastanjeni u Trogiru. Neki su od njih trajno doselili u Trogir te postali njegovim stanovnicima ili građanima.Primjerice, majstor Bartol Vilimov iz Ferma spominje se od 1270. godine. Iako su iobrtnici mogli imati u posjedu dvije susjedne kuće, oni nisu stvarali središte proširene obitelji kao pripadnici plemićkih rodova. Obrtnici nisu bili povezani vertikalno, u slijedu naraštaja od jednog pretka. Koncept obiteljskog života nije bio određenobiteljskim vezama te je bio ograničen na jedno kućanstvo.Dosta različitih dućana spominje se i u notarskim dokumentima 14. stoljeća. Tada se gospodarske djelatnosti u gradu reguliraju statutom. Primjerice, određivala sesvota koja se ubirala od vlasnika dućana (jedan solid svakog mjeseca).Trogirske obrtne korporacije krznara i postolara spominju se u odredbi statuta iz 1322., kojom im se branilo biranje župana, a gastalda su mogli imati samo za slavljenje svojihsvetkovina. Kontrola nad gradskim područjem nakon dolaska Ludovika pojačana je i ukidanjem bratovština 1365., "jer su bile sjedišta pučana nezadovoljnika".

Iz obrtničkog sloja izdvajaju se prvenstveno graditelji, slikari, zlatari,brodograditelji i bojadisari. Kamene kuće u jezgri imali su i imućniji pučani; primjerice, Marko iz Splita 1435. iznajmio je kuću-kulu za stanovanje i za radni prostor (tinctoria). Mihovilu Ivanovu, bojadisaru, gastald bratovštine Sv. Duha iznajmljuje 1437. kuću te bratovštine koja se nalazila u njezinoj blizini i blizini posjeda obitelji Sobota u jugozapadnom dijelu staroga grada. Bojanje tkanina bilo je u ovom razdoblju mletački monopol. Za tu je djelatnost bio potreban dosta veliki kapital pa su ovakve radionice posjedovali samo imućni građani i patricijat. Patriciji su bojadisa one davali uglavnom u zakup, a nisu se sami bavili tom djelatnošću. Sličnu situaciju nalazimo i u Zadru. U jezgri, u blizini Sv. Marije de platea spominje se i kuća poznatog trogirskog slikara Blaža Jurjeva. Blaž je pripadao gornjem sloju trogirskih pučana, te je imao ugledi priličan imetak, što se vidi iz njegove oporuke – dvije kuće u gradu i više čestica zemlje. Imao je i kućnu poslugu. U Trogiru u 15. stoljeću bili su nastanjeni klesari iz drugih dalmatinskih gradova. U prvim desetljećima tog stoljeća u jezgri je živio klesar Marko Matov Dubrovčanin, a 1417. Dubrovčanin Ratko Ivanov Miličević stupio je u nauk kod Petra Pozdančića, šibenskoga klesara, također nastanjenog u Trogiru. Godine 1444. Dubrovčanin Rado Radmonić obvezao se da će sa svojim pomoćnikom godinu dana zidati na novoj crkvi dominikanskog samostana Sv. Križa, kao i na ostalim zgradama u Trogiru i na Čiovu.


U gradu skupe kuće kupuju i obrtnici drugih struka. Primjerice, Mihovil Ivanov Spinario kupio je 1435. za 280 malih libri kuću u gradu od Andrije Kakovića, postolara. Ona se nalazila kod komunalnog posjeda, nekad u vlasništvu Mikacija Viturija. Kasnije ju je postolar Andrija prodao bačvaru Mihovilu Ivanovu. Južno od posjeda Jakova Bufalisa bio je posjed mlinara Ratka, trogirskoga građanina, kao i posjedi stanovnika iz distrikta. Kuću iza katedrale, kraj kuće Martina Dujmova Cege, dijelio je 1436. kovač Vlatko Marković s kanonikom Nikolom Pavlovim i Dobrom, udovicom pokojnog Zanina iz Venecije. Kuću je trebalo obnoviti te svi vlasnici dogovaraju popravke s majstorima.

Prostor Novoga grada u 15. stoljeću sve se više definirao kroz aktivnosti koje su se u njemu odvijale. Izgradnja novih fortifikacija i blizina Kaštela utjecala je na izgled i posjedovne odnose, ali Novi je grad zadržao svoju gospodarsku funkciju: bio je nastanjen uglavnom pučkim stanovništvom koje se bavilo raznim gospodarskim djelatnostima. U Novom gradu stanuje dosta obrtnika, ponajviše postolara, krznara i krojača.Primjerice, postolar Stjepan Murojević kupio je 1437. pola kuće u Novom gradu, u blizini posjeda kožara Ratka. Iste godine kožar (majstor) Radivoje Novaković kupio je parcelu za 41 libru u Novom gradu. Sačuvan je ugovor iz 1436. između Šimuna, prokuratora samostana Sv. Andrije de Pelago i kožara Cvitana Stipanovića, kojim Cvitan iznajmljuje prazno zemljište koje je bilo beneficij tog samostana. Taj je posjed graničio s drugim posjedom istog samostana. Odredba iz knjige trogirske komune iz 1434. donosi zakone o higijeni grada te zabranjuje privatnim kožarima sušiti kože namjestu komunalne kožare, čime komuna monopolizira svoj položaj.
 
Ovi jedan:
Ovi boldani su taj ostatak na osnovu kojih možeš stvorit sliku tadašnjeg stanovništva Trogira ;)


Majstor Dragochina pelliparius, 1264. godine unajmio je kuću u jezgri. Od krojača spominju se u gradu majstor Obrad, koji je 1271. godine kupiodućan, i krojač Grubiša Damjanov, koji je posjedovao kuću u jezgri. Kao vlasnici kuća spominju se i zlatari – Radovan (1264. godine), Nikola (1272. godine) i Radoslav (1292. godine). Udovica zlatara Sabe 1274. godine zamijenila je s komunomkuću uz komunalnu palaču i dvorište samostana Sv. Ivana za kuću u blizini samostana Sv. Nikole. Zabilježen je veći broj zidara, primjerice Majstor Petar Zaninov, koji je u razdoblju od 1264. do 1274. godine tri puta zabilježen kao vlasnik kuće u jezgri. Majstor Desa Klementov spominje se 1271. godine kao vlasnik čestice u Prigrađu. Osim zidara spominju se i drvodjelci – primjerice 1264. godine majstor Nikola, sin kovača majstora Mateja i magister Raden carpenterius 1279. godine. Bilo je i trgovačkih društava: jedna trogirska kompanija iz 1272. godine posjedovala je kapital od 6.800 mletačkih libara, što svjedoči o jakom gospodarskom uzletu.

U dokumentima 13. stoljeća spominju se i strani obrtnici nastanjeni u Trogiru. Neki su od njih trajno doselili u Trogir te postali njegovim stanovnicima ili građanima.Primjerice, majstor Bartol Vilimov iz Ferma spominje se od 1270. godine. Iako su iobrtnici mogli imati u posjedu dvije susjedne kuće, oni nisu stvarali središte proširene obitelji kao pripadnici plemićkih rodova. Obrtnici nisu bili povezani vertikalno, u slijedu naraštaja od jednog pretka. Koncept obiteljskog života nije bio određenobiteljskim vezama te je bio ograničen na jedno kućanstvo.Dosta različitih dućana spominje se i u notarskim dokumentima 14. stoljeća. Tada se gospodarske djelatnosti u gradu reguliraju statutom. Primjerice, određivala sesvota koja se ubirala od vlasnika dućana (jedan solid svakog mjeseca).Trogirske obrtne korporacije krznara i postolara spominju se u odredbi statuta iz 1322., kojom im se branilo biranje župana, a gastalda su mogli imati samo za slavljenje svojihsvetkovina. Kontrola nad gradskim područjem nakon dolaska Ludovika pojačana je i ukidanjem bratovština 1365., "jer su bile sjedišta pučana nezadovoljnika".

Iz obrtničkog sloja izdvajaju se prvenstveno graditelji, slikari, zlatari,brodograditelji i bojadisari. Kamene kuće u jezgri imali su i imućniji pučani; primjerice, Marko iz Splita 1435. iznajmio je kuću-kulu za stanovanje i za radni prostor (tinctoria). Mihovilu Ivanovu, bojadisaru, gastald bratovštine Sv. Duha iznajmljuje 1437. kuću te bratovštine koja se nalazila u njezinoj blizini i blizini posjeda obitelji Sobota u jugozapadnom dijelu staroga grada. Bojanje tkanina bilo je u ovom razdoblju mletački monopol. Za tu je djelatnost bio potreban dosta veliki kapital pa su ovakve radionice posjedovali samo imućni građani i patricijat. Patriciji su bojadisa one davali uglavnom u zakup, a nisu se sami bavili tom djelatnošću. Sličnu situaciju nalazimo i u Zadru. U jezgri, u blizini Sv. Marije de platea spominje se i kuća poznatog trogirskog slikara Blaža Jurjeva. Blaž je pripadao gornjem sloju trogirskih pučana, te je imao ugledi priličan imetak, što se vidi iz njegove oporuke – dvije kuće u gradu i više čestica zemlje. Imao je i kućnu poslugu. U Trogiru u 15. stoljeću bili su nastanjeni klesari iz drugih dalmatinskih gradova. U prvim desetljećima tog stoljeća u jezgri je živio klesar Marko Matov Dubrovčanin, a 1417. Dubrovčanin Ratko Ivanov Miličević stupio je u nauk kod Petra Pozdančića, šibenskoga klesara, također nastanjenog u Trogiru. Godine 1444. Dubrovčanin Rado Radmonić obvezao se da će sa svojim pomoćnikom godinu dana zidati na novoj crkvi dominikanskog samostana Sv. Križa, kao i na ostalim zgradama u Trogiru i na Čiovu.


U gradu skupe kuće kupuju i obrtnici drugih struka. Primjerice, Mihovil Ivanov Spinario kupio je 1435. za 280 malih libri kuću u gradu od Andrije Kakovića, postolara. Ona se nalazila kod komunalnog posjeda, nekad u vlasništvu Mikacija Viturija. Kasnije ju je postolar Andrija prodao bačvaru Mihovilu Ivanovu. Južno od posjeda Jakova Bufalisa bio je posjed mlinara Ratka, trogirskoga građanina, kao i posjedi stanovnika iz distrikta. Kuću iza katedrale, kraj kuće Martina Dujmova Cege, dijelio je 1436. kovač Vlatko Marković s kanonikom Nikolom Pavlovim i Dobrom, udovicom pokojnog Zanina iz Venecije. Kuću je trebalo obnoviti te svi vlasnici dogovaraju popravke s majstorima.

Prostor Novoga grada u 15. stoljeću sve se više definirao kroz aktivnosti koje su se u njemu odvijale. Izgradnja novih fortifikacija i blizina Kaštela utjecala je na izgled i posjedovne odnose, ali Novi je grad zadržao svoju gospodarsku funkciju: bio je nastanjen uglavnom pučkim stanovništvom koje se bavilo raznim gospodarskim djelatnostima. U Novom gradu stanuje dosta obrtnika, ponajviše postolara, krznara i krojača.Primjerice, postolar Stjepan Murojević kupio je 1437. pola kuće u Novom gradu, u blizini posjeda kožara Ratka. Iste godine kožar (majstor) Radivoje Novaković kupio je parcelu za 41 libru u Novom gradu. Sačuvan je ugovor iz 1436. između Šimuna, prokuratora samostana Sv. Andrije de Pelago i kožara Cvitana Stipanovića, kojim Cvitan iznajmljuje prazno zemljište koje je bilo beneficij tog samostana. Taj je posjed graničio s drugim posjedom istog samostana. Odredba iz knjige trogirske komune iz 1434. donosi zakone o higijeni grada te zabranjuje privatnim kožarima sušiti kože namjestu komunalne kožare, čime komuna monopolizira svoj položaj.
Kliknite za proširenje...
Значи Бугари су становници Трогира тада.

Стављај везице ка тексту аман, прочитај правилник.
 
Ovi jedan:
Možda danas, al u 13.st. ta imena nisu bila rezervirana isključivo za Srbe. Onaj popis je iz Vinodolskog zakona, a to je okolica Rijeke i tamo vas nije bilo nešto u to vrime(iako je neko uvik moga "zalutat").
Kliknite za proširenje...
Nije rezervisano ni sada za Srbe, mislim ime se detetu može dati koje hoćeš , ali, onako na slepo, mogu da se kladim da u izvorima do 15 veka (koja sadrže popis srpskih i oni koji sadrže popis hrvatskih imena) sigurno je odnos 90:10 posto imena sa završetkom na -oš u korist srpskih.
 
АнаиванГорд:
Nije rezervisano ni sada za Srbe, mislim ime se detetu može dati koje hoćeš , ali, onako na slepo, mogu da se kladim da u izvorima do 15 veka (koja sadrže popis srpskih i oni koji sadrže popis hrvatskih imena) sigurno je odnos 90:10 posto imena sa završetkom na -oš u korist srpskih.
Kliknite za proširenje...

Nisam baš siguran da je toliki omjer iako vjerovatno je nešto češće kod vas u tom razdoblju nego u nas(nailazija sam kod nas Dobroš, Priboš, Vukoš i slično, a mislim da je i Domagoj izvorno bia Domagoš).
 
"Danas o sebi najviše možete saznati iz spisa srpskih povjesničara Miloša S. Milojevića, prof. dr. Radivoja Pešića, dr. Svetislava Bilbije, dr. Olge Luković-Pjanović, Anđelije Stančić-Spajić, zatim dr. Jovana I. Deretića, dr. Relje Novakovića, Slobodana M. Jarčevića i posebno gđe Ružice Borisavljević, što je uistinu krajnje nepravedno prema vama. Istinu o sebi treba da naučiš od svojih, a ne od srpskih povjesničara."
https://www.svetozarradisic.com/index.php/napisi/geopolitika/212-hrvatima-s-postovanjem


Hvala gosp. Radišiću Svetozaru na ovom predivnom i iskrenom savjetu, al umisto od srpskih(pa i hrvatskih) povjesničara radije biram neke druge stručnjake za naučit istinu o svom narodu. Ali i o vašem. Na drugoj temi sam se već dotaka ovog vrijednog djela Rumunjskog povjesničara i arheologa Florina Curte koji je detaljno i stručno obradia razdoblje od 500. - 1250. u ovom dijelu Europe pa ću iz njega pokušat izvući neka njegove najazanimljivije poglede i razmišljanja vezana za Hrvatsku u srednjem vijeku. Al za početak uvod iz uvoda :D

Southeastern Europe in the Middle Ages, 500-1250


"Arhivi su postojali u nekoliko samostana koji su često čuvali kopije povelja koje su u njihovo ime izdavali vladari. Najveći arhivi su oni samostana na Svetoj Gori, koji čuvaju mnoge krizobule (carske povelje sa zlatnim pečatima) kojima se redovnicima dodjeljuje zemljišni posjed ili privilegije. Iako se samo sedamdeset i pet dokumenata može datirati prije početka jedanaestog stoljeća, arhivi na Svetoj Gori posebno su korisni za kasnije razdoblje, posebno za dvanaesto i trinaesto stoljeće, kada su redovnici uživali velikodušnost ne samo careva u Carigradu, već i srpskih i bugarskih vladara. Izvan arhiva Svete Gore, preživljavanje službenih dokumenata koji se odnose na ekonomsku povijest srednjovjekovne jugoistočne Europe bilo je samo slučajno, kao u slučaju registra poreza na zemljište poznatog kao Katastar Tebe.


U nedostatku takvih dokumenata, tipika (samostanska pravila) ili oporuke osnivača bizantskih i bugarskih samostana često pružaju bogatstvo informacija za društvenu i ekonomsku povijest. Nekoliko benediktinskih samostana u Hrvatskoj ima opsežne kartularije koje sadrže kopije povelja koje su izdali hrvatski i ugarski vladari. Dobar primjer je kartularij opatije sv. Petra u Selu (Sumpetar), samostana koji je osnovao bogati građanin Splita krajem jedanaestog stoljeća. Poznat kao Sumpetarski kartularij, ovo je zapravo zbirka dokumenata koji se odnose na donacije samostanu, bilo zemljišta ili pokretne imovine (poput robova). Sadrži i popis knjiga u opatijskoj knjižnici, od kojih je mnoge donirao osnivač. Osim tako vrijednih informacija za ekonomsku i društvenu povijest, na primjer, kartularij samostana sv. Marije u Zadru (Hrvatska) sadrži dokumente iz dugog razdoblja između 1066. i 1236. godine, uključujući crkvenu himnu poznatu kao Sanctus, jedno od najranijih polifonih pjevanja u istočnoj Europi.


Relativno velik broj notarskih dokumenata sačuvan je u mletačkim arhivima koji se odnose na povijest gradova na jadranskoj obali i u Istri, koji su bili pod mletačkom vlašću počevši od jedanaestog stoljeća. Međutim, broj tih dokumenata koji bi se mogli datirati prije oko 1250. godine prilično je malen. Slično tome, u U Mađarskoj je većina kaptola i opatija služila kao javnobilježničke institucije, poznate kao "mjesta ovjere", ali većina ugovora ili autentičnih kopija koje su napisali klerici datira iz kasnog trinaestog i ranog četrnaestog stoljeća. Međutim, čak i prije tog datuma, pa čak i 1200. godine, kaptoli su pružali vrijedne usluge laicima u Mađarskoj, koji su često polagali prisege pred klericima ili prihvaćali ordalije koje će im oni provoditi. Iako nisu sačuvani zapisi o takvim transakcijama za kaptole Arada, Albe Julije ili Bača, zapisnici 389 ordalija održanih na kaptolu Oradea između 1208. i 1235. čine takozvani Oradejski registar, jedan od najznačajnijih dokumenata društvene povijesti u srednjovjekovnoj Transilvaniji.


Količina sačuvanih povelja samo je djelić onoga što su kraljevske kancelarije Hrvatske i Mađarske proizvele između desetog i trinaestog stoljeća. U Mađarskoj je na primjer iz 1200-ih sačuvano oko 10 000 dokumenata, a za cijelo razdoblje između 1300. i 1526. postoji preko 300 000. Procijenjeno je da je to otprilike jedan ili dva posto onoga što je nekoć bilo izdano, jer je većina arhiva uništena tijekom osmanskog osvajanja 1526., kao i tijekom Drugog svjetskog rata. Još veće moralo je biti uništenje kraljevskih i samostanskih arhiva u srednjovjekovnoj Bugarskoj, za koje nisu sačuvane povelje koje bi se mogle datirati prije 1200. godine. Djela vladara povremeno su se u Bugarskoj u devetom stoljeću slavila natpisima uklesanim u kamen, koristeći grčku abecedu i grčki jezik.

Mnogo se toga može saznati iz naslova korištenih u takvim natpisima koji se odnose na rangove aristokracije koji su inače nepoznati iz suvremenih pisanih izvora. Natpisi o temeljcima ili pogrebni natpisi na grčkom također su poznati iz bizantske Trakije. Tijekom petog do sedmog stoljeća, grčki se koristio uz latinski za pogrebne natpise pronađene u Bugarskoj i jugoistočnoj Rumunjskoj, dok su svi poznati natpisi iz devetog do jedanaestog stoljeća pronađeni u Hrvatskoj na latinskom. Počevši od desetog stoljeća, staroslavenski se također koristio za natpise napisane glagoljicom ili ćirilicom.


Dok su ćirilični natpisi pronađeni uglavnom unutar granica srednjovjekovne Bugarske, glagoljica se pojavljuje i u natpisima pronađenim na otocima Kvarnerskog zaljeva u sjevernom Jadranu ili u Istri. Konačno, nekoliko natpisa na takozvanim istočnoeuropskim (ili turkijskim) runama pronađeno je na koštanim artefaktima iz avarskih grobova, od kojih je najpoznatiji Szarvasov šilo. No, u pravilu, natpisi često predstavljaju teške probleme čitanja (posebno runski natpisi) ili tumačenja (posebno natpisi na bugarskom s grčkim slovima). Također ih je notorno teško datirati, osim ako u tekstu nije naveden točan datum. Na primjer, natpis koji spominje vojvodu Branimira od Hrvata daje datum kao anno Domini 888, što je prilično nova praksa za to vrijeme, jer se novi datumi ne znaju prije 800. U natpisu na stupu u crkvi Svetih četrdeset mučenika u Tarnovu, bugarski car Ivan Asen II. govori o sebi kao o vladaru većim dijelom Balkana, ostavljajući samo Carigrad (karakteristično nazvan "Car'grad", carski grad) "Francima" (tj. Latinima). Natpis je napisan na staroslavenskom jeziku ćiriličnim pismom i datira iz 1230., anno Domini ekvivalentan je anno mundi 6738 navedenom u tekstu natpisa.


Čak i kada natpis ne spominje određeni datum, približan se povremeno može zaključiti iz njegovog sadržaja. Bašćanska ploča, glagoljski natpis napisan slavenskim idioma bližim današnjem srpsko-hrvatskom nego staroslavenskom, isprva je bio dio oltarne pregrade u crkvi benediktinske opatije u Jurandvoru na otoku Krku. Tekst natpisa ne sadrži datum, već se odnosi na donaciju određenog kralja po imenu Zvonimir, za kojeg se inače zna da je vladao između 1075. i 1089. godine. Nedavno se velika pozornost posvećuje grafitima na crkvenim i bedemskim zidinama u ranosrednjovjekovnoj Bugarskoj. Mnogi su kratki tekstovi (tipa "Petar je ovo napisao" ili "Bio sam ovdje"), drugi su zavjetni („Gospodine, pomozi slugi svome Petru“) ili komemorativni natpisi („Toga dana, u to vrijeme, Petar je posjetio ovo mjesto" ili „Petar je umro godine Gospodnje te i te“). Tu su i uvrede, molitve, epigrami, pa čak i opscenosti. Takvi natpisi daju nam malo kronoloških detalja, ali su pretvoreni u zlatni rudnik detalja za društvenu i kulturnu povijest."
 
nastavak...

"Nedosljednosti, nejasnoće i izmišljeni likovi također su naštetili ugledu među povjesničarima Kronike svećenika Dioklejskog iz kasnog dvanaestog stoljeća, djela koje je zapravo napisao Grgur, nadbiskup Bara. Poput nepoznatog autora Bugarske apokrifne kronike, nadbiskup Grgur nije bio zainteresiran za odvajanje činjenica od fikcije, već za pisanje izvješća o dalmatinskoj povijesti koje bi moglo podržati tvrdnje o superiornosti njegove biskupije nad onom u Splitu, bez sumnje u kontekstu ponovnog uzdizanja Bara na status nadbiskupije i dukljansko-papinskih kontakata s kraja 1100-ih. Dugo odbačena kao zbirka činjenica i fikcije, posebno u odnosu na pokrivanje ranijih razdoblja, Kronika je ipak neprocjenjiv, ako ne i jedini dostupan izvor za novija razdoblja, kao što je, na primjer, povijest južne Dalmacije sredinom jedanaestog stoljeća. Slično kao i Bugarska apokrifna kronika u Bugarskoj s kraja jedanaestog stoljeća, heterogena zbirka povijesne i književne građe koja se nalazi u Kronici svećenika Diokleje može se smatrati drugačijom vrstom povijesnog izvora, naime kao izvanredno mjerilo razine pismenosti i političkih implikacija književne produkcije u Dalmaciji dvanaestog stoljeća.



"Slično ograničena distribucija može se zaključiti i za djelo vrlo različito po žanru i kvaliteti, naime Historia Salonitana (Povijest Salone) Tome Spalata, koja je sačuvana u samo četiri srednjovjekovna rukopisa, svi dalmatinskog porijekla. Kao bilježnik općine Spalato (Split), kanonik katedrale, arhiđakon i kandidat za nadbiskupa tog grada, Toma je želio napisati gesta episcoporum, odnosno kroniku djela nadbiskupa Salone i Splita. Međutim, pritom je uspio stvoriti djelo građanske povijesti pod velikim utjecajem suvremenih talijanskih uzora. Kao posljedica toga, jedna od najistaknutijih značajki njegova djela je snažan osjećaj gradskog patriotizma, kao i divljenje koje je gajio prema republikanskoj upravi grada, što je pak, čini se, bilo izvor Thomasovih prilično omalovažavajućih, ako ne i otvoreno kritičkih, stavova prema članovima drugih političkih ili etničkih zajednica. Slaveni, Mađari i Mongoli koji naseljavaju Historijsku Salonitanu ili su primitivni i okrutni ili jednostavno stranci nesposobni razumjeti superiorniju kulturu Dalmacije.


Čini se da je arhiđakon Toma imao pristup brojnim izvorima koji su sada izgubljeni, što njegovu Povijest čini jedinstveno vrijednim izvorom. Međutim, budući da se za ranija razdoblja njegove informacije ne mogu provjeriti ni u jednom drugom izvoru, povjesničari su mnogo raspravljali o vrijednosti ovog djela za dalmatinsku povijest. Nasuprot tome, informacije o povijesti Dalmacije od jedanaestog do trinaestog stoljeća smatraju se najpouzdanijom, čak i ako je dokazano da se u mnogim slučajevima (npr. izvještaj o mongolskoj invaziji na Dalmaciju) Toma oslanjao na usmena svjedočanstva, a ne na vlastita zapažanja ili pisane izvore. Doista, bez Povijesti Tome Spalata, bilo bi vrlo malo toga za reći o složenoj slici Dalmacije između oko 1000. i 1250. godine, a da to ne bi bilo okaljano pristranošću mletačkih izvora, poput kronike Andree Dandola iz četrnaestog stoljeća (Chronicon Venetian).



Rast arheologije groblja tijekom 1960-ih i 1970-ih, posebno u Mađarskoj i Jugoslaviji, doveo je do brzog povećanja količine podataka, do te mjere da su cijele kronološke praznine u znanju o ranom srednjem vijeku praktički eliminirane do 1990. godine, prvenstveno zahvaljujući arheološkim istraživanjima. Bez opsežnih arhiva, istraživanja u Mađarskoj i današnjoj Hrvatskoj morala su se uvelike oslanjati na arheološke dokaze, posebno za osmo i deveto stoljeće. To se ne treba smatrati slabošću, jer arheologija daje informacije drugačijeg karaktera od onih koje pružaju pisani izvori. Kasnoavarsko razdoblje (oko 700.—800./820.), na primjer, lišeno je pisanih izvora, ali se sada može detaljno proučavati na temelju arheoloških iskapanja naselja i groblja. Slično tome, mnoge promjene u našoj percepciji bugarskog društva osmog i devetog stoljeća rezultat su arheološkog terenskog istraživanja. Povijesne knjige objavljene 1980-ih i 1990-ih o temama poput „materijalne kulture Starih Hrvata“ ili južne regije Mađarske tijekom prvog stoljeća nakon dolaska Mađara temeljile su se gotovo isključivo na rezultatima arheoloških iskapanja.


PS ako neko od vas poznaje šjor Svetu nek mu prosljedi ovu knjigu :kafa:
 
Ovi jedan:
nastavak...

"Nedosljednosti, nejasnoće i izmišljeni likovi također su naštetili ugledu među povjesničarima Kronike svećenika Dioklejskog iz kasnog dvanaestog stoljeća, djela koje je zapravo napisao Grgur, nadbiskup Bara. Poput nepoznatog autora Bugarske apokrifne kronike, nadbiskup Grgur nije bio zainteresiran za odvajanje činjenica od fikcije, već za pisanje izvješća o dalmatinskoj povijesti koje bi moglo podržati tvrdnje o superiornosti njegove biskupije nad onom u Splitu, bez sumnje u kontekstu ponovnog uzdizanja Bara na status nadbiskupije i dukljansko-papinskih kontakata s kraja 1100-ih. Dugo odbačena kao zbirka činjenica i fikcije, posebno u odnosu na pokrivanje ranijih razdoblja, Kronika je ipak neprocjenjiv, ako ne i jedini dostupan izvor za novija razdoblja, kao što je, na primjer, povijest južne Dalmacije sredinom jedanaestog stoljeća. Slično kao i Bugarska apokrifna kronika u Bugarskoj s kraja jedanaestog stoljeća, heterogena zbirka povijesne i književne građe koja se nalazi u Kronici svećenika Diokleje može se smatrati drugačijom vrstom povijesnog izvora, naime kao izvanredno mjerilo razine pismenosti i političkih implikacija književne produkcije u Dalmaciji dvanaestog stoljeća.



"Slično ograničena distribucija može se zaključiti i za djelo vrlo različito po žanru i kvaliteti, naime Historia Salonitana (Povijest Salone) Tome Spalata, koja je sačuvana u samo četiri srednjovjekovna rukopisa, svi dalmatinskog porijekla. Kao bilježnik općine Spalato (Split), kanonik katedrale, arhiđakon i kandidat za nadbiskupa tog grada, Toma je želio napisati gesta episcoporum, odnosno kroniku djela nadbiskupa Salone i Splita. Međutim, pritom je uspio stvoriti djelo građanske povijesti pod velikim utjecajem suvremenih talijanskih uzora. Kao posljedica toga, jedna od najistaknutijih značajki njegova djela je snažan osjećaj gradskog patriotizma, kao i divljenje koje je gajio prema republikanskoj upravi grada, što je pak, čini se, bilo izvor Thomasovih prilično omalovažavajućih, ako ne i otvoreno kritičkih, stavova prema članovima drugih političkih ili etničkih zajednica. Slaveni, Mađari i Mongoli koji naseljavaju Historijsku Salonitanu ili su primitivni i okrutni ili jednostavno stranci nesposobni razumjeti superiorniju kulturu Dalmacije.


Čini se da je arhiđakon Toma imao pristup brojnim izvorima koji su sada izgubljeni, što njegovu Povijest čini jedinstveno vrijednim izvorom. Međutim, budući da se za ranija razdoblja njegove informacije ne mogu provjeriti ni u jednom drugom izvoru, povjesničari su mnogo raspravljali o vrijednosti ovog djela za dalmatinsku povijest. Nasuprot tome, informacije o povijesti Dalmacije od jedanaestog do trinaestog stoljeća smatraju se najpouzdanijom, čak i ako je dokazano da se u mnogim slučajevima (npr. izvještaj o mongolskoj invaziji na Dalmaciju) Toma oslanjao na usmena svjedočanstva, a ne na vlastita zapažanja ili pisane izvore. Doista, bez Povijesti Tome Spalata, bilo bi vrlo malo toga za reći o složenoj slici Dalmacije između oko 1000. i 1250. godine, a da to ne bi bilo okaljano pristranošću mletačkih izvora, poput kronike Andree Dandola iz četrnaestog stoljeća (Chronicon Venetian).



Rast arheologije groblja tijekom 1960-ih i 1970-ih, posebno u Mađarskoj i Jugoslaviji, doveo je do brzog povećanja količine podataka, do te mjere da su cijele kronološke praznine u znanju o ranom srednjem vijeku praktički eliminirane do 1990. godine, prvenstveno zahvaljujući arheološkim istraživanjima. Bez opsežnih arhiva, istraživanja u Mađarskoj i današnjoj Hrvatskoj morala su se uvelike oslanjati na arheološke dokaze, posebno za osmo i deveto stoljeće. To se ne treba smatrati slabošću, jer arheologija daje informacije drugačijeg karaktera od onih koje pružaju pisani izvori. Kasnoavarsko razdoblje (oko 700.—800./820.), na primjer, lišeno je pisanih izvora, ali se sada može detaljno proučavati na temelju arheoloških iskapanja naselja i groblja. Slično tome, mnoge promjene u našoj percepciji bugarskog društva osmog i devetog stoljeća rezultat su arheološkog terenskog istraživanja. Povijesne knjige objavljene 1980-ih i 1990-ih o temama poput „materijalne kulture Starih Hrvata“ ili južne regije Mađarske tijekom prvog stoljeća nakon dolaska Mađara temeljile su se gotovo isključivo na rezultatima arheoloških iskapanja.


PS ako neko od vas poznaje šjor Svetu nek mu prosljedi ovu knjigu :kafa:
Kliknite za proširenje...
Jesu li slovenci imali glagoljicu iza 12 st?
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Š
Kako bi izgledala Banovina Hrvatska?
2
Odgovora
48
Pregleda
824
Škutor Kićo
Š
Š
Ko je kriv za sukoba Hrvati-Srbi?
2 3
Odgovora
56
Pregleda
822
FDDD
FDDD
M
Da li su kajkavci Hrvati ili zaseban narod?
103 104 105
Odgovora
2.609
Pregleda
16.449
Škutor Kićo
Š

Back
Top