Evo i njega sad.. Kad je tako evo ti još malo Obrada i Radovana pa čak i jedna Desa da ti srce zaigra
Majstor
Dragochina pelliparius, 1264. godine unajmio je kuću u jezgri.65 Od krojača spominju se u gradu majstor
Obrad, koji je 1271. godine kupiodućan,66 i krojač
Grubiša Damjanov, koji je posjedovao kuću u jezgri. Kao vlasnici kuća spominju se i zlatari –
Radovan (1264. godine),
Nikola (1272. godine) i
Radoslav (1292. godine). Udovica zlatara
Sabe 1274. godine zamijenila je s komunomkuću uz komunalnu palaču i dvorište samostana Sv. Ivana za kuću u blizini samostana Sv. Nikole. Zabilježen je veći broj zidara, primjerice Majstor
Petar Zaninov, koji je u razdoblju od 1264. do 1274. godine tri puta zabilježen kao vlasnik kuće u jezgri. Majstor
Desa Klementov spominje se 1271. godine kao vlasnik čestice u Prigrađu. Osim zidara spominju se i drvodjelci – primjerice 1264. godine majstor
Nikola, sin kovača majstora
Mateja i magister
Raden carpenterius 1279. godine. Bilo je i trgovačkih društava: jedna trogirska kompanija iz 1272. godine posjedovala je kapital od 6.800 mletačkih libara, što svjedoči o jakom gospodarskom uzletu.
U dokumentima 13. stoljeća spominju se i strani obrtnici nastanjeni u Trogiru. Neki su od njih trajno doselili u Trogir te postali njegovim stanovnicima ili građanima.Primjerice, majstor
Bartol Vilimov iz Ferma spominje se od 1270. godine. Iako su iobrtnici mogli imati u posjedu dvije susjedne kuće, oni nisu stvarali središte proširene obitelji kao pripadnici plemićkih rodova. Obrtnici nisu bili povezani vertikalno, u slijedu naraštaja od jednog pretka. Koncept obiteljskog života nije bio određenobiteljskim vezama te je bio ograničen na jedno kućanstvo.Dosta različitih dućana spominje se i u notarskim dokumentima 14. stoljeća. Tada se gospodarske djelatnosti u gradu reguliraju statutom.76 Primjerice, određivala sesvota koja se ubirala od vlasnika dućana (jedan solid svakog mjeseca).Trogirske obrtne korporacije krznara i postolara spominju se u odredbi statuta iz 1322., kojom im se branilo biranje župana, a gastalda su mogli imati samo za slavljenje svojihsvetkovina. Kontrola nad gradskim područjem nakon dolaska
Ludovika pojačana je i ukidanjem bratovština 1365., "jer su bile sjedišta pučana nezadovoljnika".
Iz obrtničkog sloja izdvajaju se prvenstveno graditelji, slikari, zlatari,brodograditelji i bojadisari. Kamene kuće u jezgri imali su i imućniji pučani; primjerice,
Marko iz Splita 1435. iznajmio je kuću-kulu za stanovanje i za radni prostor (tinctoria).90 Mihovilu
Ivanovu, bojadisaru, gastald bratovštine Sv. Duha iznajmljuje 1437. kuću te bratovštine koja se nalazila u njezinoj blizini i blizini posjeda obitelji
Sobota u jugozapadnom dijelu staroga grada. Bojanje tkanina bilo je u ovom razdoblju mletački monopol. Za tu je djelatnost bio potreban dosta veliki kapital pa su ovakve radionice posjedovali samo imućni građani i patricijat. Patriciji su bojadisa one davali uglavnom u zakup, a nisu se sami bavili tom djelatnošću. Sličnu situaciju nalazimo i u Zadru. U jezgri, u blizini Sv. Marije de platea spominje se i kuća poznatog trogirskog slikara
Blaža Jurjeva. Blaž je pripadao gornjem sloju trogirskih pučana, te je imao ugledi priličan imetak, što se vidi iz njegove oporuke – dvije kuće u gradu i više čestica zemlje. Imao je i kućnu poslugu. U Trogiru u 15. stoljeću bili su nastanjeni klesari iz drugih dalmatinskih gradova. U prvim desetljećima tog stoljeća u jezgri je živio klesar
Marko Matov Dubrovčanin, a 1417. Dubrovčanin
Ratko Ivanov Miličević stupio je u nauk kod
Petra Pozdančića, šibenskoga klesara, također nastanjenog u Trogiru. Godine 1444. Dubrovčanin
Rado Radmonić obvezao se da će sa svojim pomoćnikom godinu dana zidati na novoj crkvi dominikanskog samostana Sv. Križa, kao i na ostalim zgradama u Trogiru i na Čiovu.
U gradu skupe kuće kupuju i obrtnici drugih struka. Primjerice,
Mihovil Ivanov Spinario kupio je 1435. za 280 malih libri kuću u gradu od
Andrije Kakovića, postolara. Ona se nalazila kod komunalnog posjeda, nekad u vlasništvu
Mikacija Viturija. Kasnije ju je postolar Andrija prodao bačvaru Mihovilu Ivanovu. Južno od posjeda
Jakova Bufalisa bio je posjed mlinara
Ratka, trogirskoga građanina, kao i posjedi stanovnika iz distrikta. Kuću iza katedrale, kraj kuće
Martina Dujmova Cege, dijelio je 1436. kovač
Vlatko Marković s kanonikom
Nikolom Pavlovim i
Dobrom, udovicom pokojnog
Zanina iz Venecije. Kuću je trebalo obnoviti te svi vlasnici dogovaraju popravke s majstorima.
Prostor Novoga grada u 15. stoljeću sve se više definirao kroz aktivnosti koje su se u njemu odvijale. Izgradnja novih fortifikacija i blizina Kaštela utjecala je na izgled i posjedovne odnose, ali Novi je grad zadržao svoju gospodarsku funkciju: bio je nastanjen uglavnom pučkim stanovništvom koje se bavilo raznim gospodarskim djelatnostima. U Novom gradu stanuje dosta obrtnika, ponajviše postolara, krznara i krojača.Primjerice, postolar
Stjepan Murojević kupio je 1437. pola kuće u Novom gradu, u blizini posjeda kožara
Ratka. Iste godine kožar (majstor)
Radivoje Novaković kupio je parcelu za 41 libru u Novom gradu. Sačuvan je ugovor iz 1436. između
Šimuna, prokuratora samostana Sv. Andrije de Pelago i kožara
Cvitana Stipanovića, kojim Cvitan iznajmljuje prazno zemljište koje je bilo beneficij tog samostana. Taj je posjed graničio s drugim posjedom istog samostana. Odredba iz knjige trogirske komune iz1434. donosi zakone o higijeni grada te zabranjuje privatnim kožarima sušiti kože namjestu komunalne kožare, čime komuna monopolizira svoj položaj.