Са рачунара, скине фајл и каже да је оштећен неће да га отвори.
И сад исто.
Pogledajte prilog 1197864
Evo, kopiraću jedan deo teksta Hrvoja Gračanina:
U hrvatskom povjesništvu u proteklih gotovo stoljeće i pol raznoliko je bio ocjenjivan odnos Petra Krešimira prema Bizantu, od toga da je kralj dobio Dalmaciju na upravu od bizantskoga dvora, a da nije povrijedio vrhovnu carsku vlast nego je ovo proširenje ostvario mirnim putem, preko toga da je nametnuo vrhovništvo bizantskoj Dalmaciji uslijed dugoga procesa postupnoga ovladavanja koji je s jedne strane bio obilježen razgradnjom bizantske vlasti, a s druge međuprožimanjem hrvatskoga i bizantskoga područja koji nije isključivao niti suradnju između hrvatskoga vladara i predstavnika bizantske uprave, do toga da se od samih početaka vladavine Petar Krešimir okrenuo protiv Bizanta te proširio vlast nad Dalmacijom iskorištavajući njegovu slabost.
Sačuvane isprave prije upućuju na suživot dvaju svjetovnih političkih čimbenika na istočnome Jadranu, hrvatske države i bizantske pokrajine u uzmicanju. Otuda su i gradovi bizantske Dalmacije bili spremni sve više se približiti hrvatskome kralju koji je uživao i potporu crkvenih struktura, a da nisu gubili iz vida bizantsko vrhovništvo kao svojevrsno krovno jamstvo samostalnosti. Ovo bi se dalo zaključiti po tome što su isprave povezane s gradskim općinama na nominalno bizantskom području u pravilu datirane po bizantskom caru i hrvatskom kralju koji je u hijerarhijskom smislu zacijelo shvaćen kao svojevrstan zastupnik carske vlasti (br. 2.1 Rab; 2.4: Zadar; 2.5: Zadar; 2.6: Zadar; 2.7: Zadar;78 2.8: Zadar), iako u tome ima odstupanja. Tako je Cika svoju ispravu o osnutku samostana radije datirala po hrvatskom kralju, zadarskom biskupu i zadarskom prioru (br. 2.2), splitski nadbiskup Lovro samo po hrvatskom kralju (br. 2.3), a kesenska (paška) komuna po hrvatskom kralju i rapskom biskupu (br. 2.10). I dvije cjelovito sačuvane darovnice također namijenjene zadarskome samostanu kao i gore navedene koje su imale dataciju po bizantskom caru i hrvatskom kralju, nisu vremenski bile određene carskom vladavinom, nego prva hrvatskim kraljem i zadarskim biskupom (br. 2.11), a druga hrvatskim kraljem, banom, zadarskim biskupom i ninskim županom (br. 2.13). Možda je odstupanje bilo posljedica bliskih odnosa zadarskih Madijevaca i hrvatskih Trpimirovića, pa se tako i u popisu zemljišta koje je opatica Cika kupila za svoj samostan spominju kao kronološke odrednice jedino hrvatski kralj i ban (br. 5.2), dok je nešto ranija izjava opata sv. Krševana Petra o stjecanju posjeda u Diklu i na Pašmanu datirana po bizantskom caru i zadarskom prioru i dalmatinskom katepanu (br. 5.1), gotovo kao oprekom dvojcu hrvatski kralj/hrvatski ban. Bliskost, ali politička, možda bi bila razlogom zašto je splitski nadbiskup odabrao u dataciju staviti samo hrvatskog kralja, ali je to već manje jasno u slučaju kesenske komune, osim ako taj čin nije bio svojevrsna samopokora općine koja se u prvi mah protivila osnutku samostana sv. Mihovila na Susku, a koji je možda bio zadužbina Petra Krešimira (ukažemo li povjerenje mnogo kasnije zabilježenoj tradiciji iz rukopisa Montekasinske kronike), toga postojanog promicatelja benediktinaca i podupiratelja crkvene reforme. U takve se podržavatelje uostalom ubrajao i rapski biskup Drago, čija je isprava o osnutku samostana sv. Petra ujedno i najranija sačuvana u kojoj se spominje Petar Krešimir (samo kao Petar, što zacijelo nije slučajno s obzirom na ime samostana), a datirana je i po caru i po kralju.
Još dvije isprave u svojoj dataciji spominju bizantskoga cara (br. 3.1; 3.2), ali su to krivotvorine, što je utoliko bjelodanije jer bi ih izdao Petar Krešimir, a da pritom nijedna njegova autentična povelja ne navodi bizantskog cara kao vremensku odrednicu. Pa ipak, možda bi ih se u ovom obliku smjelo smatrati dalekim odjekom predaje koja je željela umanjiti ulogu Petra Krešimira. Štoviše, dok jedna isključivo bilježi cara (br. 3.2), i to upravo ona koja se tiče samostana opatice Cike (a ona je, kao što smo vidjeli, svoje isprave upravo datirala hrvatskim vladarom), druga na prvome mjestu ima čak Papu (br. 3.1), dok još jedan falsifikat u dataciji donosi samo rimskoga prvosvećenika (br. 3.3), pa kao da time aludira na kraljevu podložnost poglavaru Zapadne Crkve (tako neke isprave iz Zvonimirova vremena zaista u dataciji na prvome mjestu navode papu, CD 1: 146, br. 113; 147, br. 114, br. 115; 159, br. 124 [krivotvorina], a u trima se prije kralja navodi splitski nadbiskup Lovro, CD 1: 172, br. 136; 179, br. 137; 184, br. 142). Na suživljenost dva formalno odvojena politička svijeta upućuje i to što su u Zadar, da posvjedoče obdarivanje samostana sv. Krševana, došli visoki kraljevski dužnosnici (dva župana), a samu je ispravu sastavio kraljevski pisar, redovnik Adam (br. 2.8). Jednako su tako i najviši zadarski uglednici (trojica priora i jedan sudac) stigli u Nin da, u nazočnosti samoga kralja, budu svjedoci za novo darovanje u korist spomenutoga zadarskog samostana, dok je pisar ponovno bio redovnik Adam (br. 2.11). Oba pravna čina ukazuju i na isprepletenost interesa i na rođačku povezanost pripadnikâ hrvatske i dalmatinske elite.79 Čini se da bizantska vlast nije na te bliske veze između hrvatske kraljevske obitelji i aristokracije s jedne strane i najistaknutijih zadarskih patricijskih obitelji s druge strane gledala s osobitim zazorom. Naime, premda su u šezdesetim godinama 11. stoljeća prisutni u Zadru novi dužnosnici koji očito nisu bili povezani s Madijevcima – Nikola, prior, isprva strateg, a potom i katepan (zabilježen 1064./1065.) te Lav/Leon, prior i katepan (zabilježen 1067. i 1069.)80 – ne vidi se promjena politike, nego dalmatinskoga katepana čak nalazimo u ulozi svjedoka u kraljevskoj darovnici za otok Maon (br. 1.6). K tome, ako je zbog obnove Ninske i osnutka Biogradske biskupije kojim mu je bilo umanjeno dijecezansko područje (ovo ističe Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 15.3), zadarski biskup i bio nezadovoljan, nema pokazatelja zategnutih odnosa budući da se i on pojavljuje kao svjedok u kraljevskoj darovnici (br. 1.6).
Sve u svemu, ništa stvarno ne upućuje na to da bi bilo Petar Krešimir bilo Bizant zauzeli uzajamno neprijateljski stav, unatoč tome što je hrvatski kralj sebe okitio vladarskim naslovom kojim je istaknuo prava i na Dalmaciju (napokon, on je i bez bizantske Dalmacije vladao prostranim dijelovima nekadašnje, rimskodobne Dalmacije). Stoga valja odbaciti mišljenje, koje ionako ne počiva na čvrstom dokaznom gradivu, da je Petar Krešimir djelatno (ili bilo kako) podržao protubizantsku pobunu Georgija Vojtjeha. Mnogo više negoli poništitelj bizantskih tekovina bio je on nasljedovatelj bizantskih koncepcija vlasti, kao što je primijećeno u vezi s njegovom tvrdnjom o proširenju kraljevstva na kopnu i na moru te svojatanjem Jadranskoga mora.81 Iz navedenoga prije bi se dalo zaključiti da je njegovao dobre odnose s Carstvom i da nije izravno niti otvoreno ugrožavao carske interese koji su ionako bili poglavito ideološke naravi jer su gradovi bizantske Dalmacije, upućeni, kao dio područja na krajnjoj periferiji, uglavnom sami na sebe, imali visoku razinu samostalnosti prema središtu. Vlastite je ciljeve u Dalmaciji kralj nastojao ostvariti oslanjanjem na Crkvu i zbližavanjem s predstavnicima dalmatinske elite.
--------------------
78 U sačuvanom obliku ova isprava nema datacije, ali se navodi sklop u to vrijeme, što se odnosi na prethodnu ispravu koja je datirana bizantskim carem i hrvatskim kraljem. Vrijedi istaknuti da je ona bila sastavljena u kraljevskom Biogradu u nazočnosti Petra Krešimira, iako je u dataciji nosila ime bizantskog cara.
79 U oba navrata bili su uključeni članovi obitelji Madijevaca s kojima je u srodstvu stajao sâm kralj (vidi gore bilj. 40 i osnovni tekst), dok su darivatelji braća Ninjani bili rođaci i Madijevaca i druge znamenite zadarske obitelji, one priora Andrije (Ančić 2018, 22-25; uz Nikolić 2005, 6, 12).
