Srednjovekovna Hrvatska

Druže, postavljali smo nedavno pismo u kojem piše papa Grgur VII i preti Dubrovčanima jer su sami sopstvenoga episkopa stavili u lance i izabrali nekoga koga žele (autonomno) umesto nejga. Nema tu nikakve Hrvatske. Dubrovnik je dobio čak i svoju arhiepiskopiju, upravo zbog toga što po vaseljenskim kanonima politička organizacija treba da što bolje prati crkvenu, umesto da dubrovački episkop bude sufragan splitskog arhiepiskopa.

Itekako da jeste bio nezavistan, a Hrvatskog kraljevstva tu naravno da nema.
Opet nisi ništa razumio.
U početku ovde na balkanu imaš tri kraljevstva - hrvatsko, bugarsko i Bizant.
Svi drugi su vazali nekog od pomenutih

Naravno da je Dubrovnik pod Hrvatskom, kao i Zahumlje, Paganija, Duklja
Kad Srbija kreće da osvaja pomenuta područja bizantski kroničari vremena pišu da je Stefan Nemanja krenuo da prisvaja Hrvatsku, jer su ta područja u hrvatskom znaku, kao što je recimo Kosovo u srpskom znaku.

I drugi princip je identitetski.
Tko su Dubrovčani?
Postoji li pleme ili narod Dubrovčana?
Dakle to su Hrvati koji su organizovali sopstvenu državu, a ta država kasnije se uvek kroz istoriju identificira sa Hrvatima i Hrvatskom.
Dubrovčani za sebe tvrde da su Hrvati.
Dakle i ta, kasnije nezavisna država Dubrovnik je hrvatska jer je u hrvatskom znaku.
Nemaš s čim drugim da ih poistovetiš nego sa Hrvatima, od religije, kulture do korjenja. A nije važno samo korjenje nego i kasniji redosled razvoja kroz istoriju - u tom kasnijem sledu oni se opet vezuju na Hrvatsku u svakom pogledu i tako samo još više potvrđuju istoriju.

Mi Srbi hoćemo na silu da se tu umešamo kako bi izbili na more, ali samo se brukamo jer ispadamo zavidni, kradljivci, itd...
A također smo i veoma neuspešni jer od osvajanja Stefana Nemanje, beskrajnih srpskih ratova protiv Dubrovnika preko dva rata Dušana Silnog protiv Zahumlja, pa sve do 1991. vodili smo beskonačno mnogo ratova kako bismo tamo na silu izbili sa srpstvom na more, ali jednostavno nejde jer ne možeš na silu progurati stvari koje nisu istina...
Dubrovčani su upravo identitetski nespojivi sa nama i srodni sa Hrvatima.
 
Poslednja izmena:
Opet nisi ništa razumio.
U početku ovde na balkanu imaš tri kraljevstva - hrvatsko, bugarsko i Bizant.
Svi drugi su vazali nekog od pomenutih

Naravno da je Dubrovnik pod Hrvatskom, kao i Zahumlje, Paganija, Duklja
Kad Srbija kreće da osvaja pomenuta područja bizantski kroničari vremena pišu da je Stefan Nemanja krenuo da prisvaja Hrvatsku, jer su ta područja u hrvatskom znaku, kao što je recimo Kosovo u srpskom znaku.

I drugi princip je identitetski.
Tko su Dubrovčani?
Postoji li pleme ili narod Dubrovčana?
Dakle to su Hrvati koji su organizovali sopstvenu državu, a ta država kasnije se uvek kroz istoriju identificira sa Hrvatima i Hrvatskom.
Dubrovčani za sebe tvrde da su Hrvati.
Dakle i ta, kasnije nezavisna država Dubrovnik je hrvatska jer je u hrvatskom znaku.
Nemaš s čim drugim da ih poistovetiš nego sa Hrvatima, od religije, kulture do korjenja. A nije važno samo korjenje nego i kasniji redosled razvoja kroz istoriju - u tom kasnijem sledu oni se opet vezuju na Hrvatsku u svakom pogledu i tako samo još više potvrđuju istoriju.

Mi Srbi hoćemo na silu da se tu umešamo kako bi izbili na more, ali samo se brukamo jer ispadamo zavidni, kradljivci, itd...
Подржавам! За боље није од овог!😂
 
Јасам рекао да стих црквеног појења није никакав доказ ничега.
Нити је доказ да је Краљевић Марко орао друмове а Турци му газили орање!
Море Марко не ори друмове!
Море Турци не газите орање!
Ето ти доказ да је Марко орао друмове а Турци газили орање па је постао непријатељ Турака.
Или да је цедио воду из суве дреновине. Нити да је Вила рушила Скадар сваки пут кад би га подизали док не нађу у роду Стоју и Стојана и тд ....
Нити је Муса Арбанаса имао 7 срца ето ти још доказ простирања Арбанаса око Прилепа.
Ето ипак може!

Niko nije pomenuo nigde nikakav stih crkvenog pojenja. Nešto si ti, biće, totalno pobrkao.

A nije istina ni da stih crkvenog pojenja nije nikakav dokaz ničega. I to je nebuloza, totalna.

Jednako kao i da npr. narodne pesme nisu dokaz ničega. I to bi bila nebuloza, da neko izrekne.

Sve je dokaz nečega. Ne postoji apsoluto ništa na ovom svetu što nije dokaz - ničega. Baš zato sam ti i kazao da je svaka najmanja pisana reč, u hartiji, u kamenu, žrljotina negde. Sve su to istorijski izvori. Bez jednog jedinog izuzetka. Svaki list, svaki falsifikat i svaki grafit.
 
Niko nije pomenuo nigde nikakav stih crkvenog pojenja. Nešto si ti, biće, totalno pobrkao.

A nije istina ni da stih crkvenog pojenja nije nikakav dokaz ničega. I to je nebuloza, totalna.

Jednako kao i da npr. narodne pesme nisu dokaz ničega. I to bi bila nebuloza, da neko izrekne.

Sve je dokaz nečega. Ne postoji apsoluto ništa na ovom svetu što nije dokaz - ničega. Baš zato sam ti i kazao da je svaka najmanja pisana reč, u hartiji, u kamenu, žrljotina negde. Sve su to istorijski izvori. Bez jednog jedinog izuzetka. Svaki list, svaki falsifikat i svaki grafit.
Јоој хајде пребаци се молим те на књижевност или филозофију молим те.
Волим све то али не бркам са историјом.
Или неки пдф "правим се паметан"
Смараш пиши конкретне ствари!
Није ти ово здравствена установа за "лет изнад кукавичијег гнезда"

Народне песме нису доказ цеђења воде оз суве дреновине.
Исто као што тај стих из црквене песме није доказ да су Албанци Илири.
Све заједно јесте доказ да си мало ментално посрнуо човек.
 
Niko nije pomenuo nigde nikakav stih crkvenog pojenja. Nešto si ti, biće, totalno pobrkao.

A nije istina ni da stih crkvenog pojenja nije nikakav dokaz ničega. I to je nebuloza, totalna.

Jednako kao i da npr. narodne pesme nisu dokaz ničega. I to bi bila nebuloza, da neko izrekne.

Sve je dokaz nečega. Ne postoji apsoluto ništa na ovom svetu što nije dokaz - ničega. Baš zato sam ti i kazao da je svaka najmanja pisana reč, u hartiji, u kamenu, žrljotina negde. Sve su to istorijski izvori. Bez jednog jedinog izuzetka. Svaki list, svaki falsifikat i svaki grafit.
Ali kao i svi srpski forumaši ovde ti promašuješ bit problema.
A to je da nema neke posebne potrebe za istragom istorije oko Dubrovnika i okolnih područja.
Tamo zdravog srpstva nikad nije bilo i samo vrlo glup čovek posle toga može pridavati važnost nekakvom stihu iz 12. veka.

Jel Beograd Srbija?
Pa ja mislim da je prilično jasno da je Beograd srpski, bez obzira što kroz najveći deo istorije nije bio u formalnom sastavu Srbije, ali sve kad zbrojimo i oduzmemo nema razloga za nekakvu posebnu istragu istorije oko srpstva Beograda.
Štaviše, već sama istraga istorije oko srpstva Beograda pokazuje nepoštene namere istraživača, a ključna reč je nesrazmernost.
Jedno je da netko želi saznati istoriju Beograda, ali da se netko svaki dan bavi tom istorijom i prebire uvek iznova po jednim te istim dokumentima otkriva nepoštene namere istraživača, koji prekomernom istragom zapravo muti vodu.

Tako je isto i sa hrvatskim Dubrovnikom i okolnim područjem.
Većina ovih istraživača ovde su nepoštene osobe, koji oće da proguraju nešto što nije.
Tu ubrajam i tebe Slavene, jer ih hraniš.
 
Ali kao i svi srpski forumaši ovde ti promašuješ bit problema.
A to je da nema neke posebne potrebe za istragom istorije oko Dubrovnika i okolnih područja.
Tamo zdravog srpstva nikad nije bilo i samo vrlo glup čovek posle toga može pridavati važnost nekakvom stihu iz 12. veka.

Jel Beograd Srbija?
Pa ja mislim da je prilično jasno da je Beograd srpski, bez obzira što kroz najveći deo istorije nije bio u formalnom sastavu Srbije, ali sve kad zbrojimo i oduzmemo nema razloga za nekakvu posebnu istragu istorije oko srpstva Beograda.
Štaviše, već sama istraga istorije oko srpstva Beograda pokazuje nepoštene namere istraživača, a ključna reč je nesrazmernost.
Jedno je da netko želi saznati istoriju Beograda, ali da se netko svaki dan bavi tom istorijom i prebire uvek iznova po jednim te istim dokumentima otkriva nepoštene namere istraživača, koji prekomernom istragom zapravo muti vodu.

Tako je isto i sa hrvatskim Dubrovnikom i okolnim područjem.
Većina ovih istraživača ovde su nepoštene osobe, koji oće da proguraju nešto što nije.
Tu ubrajam i tebe Slavene, jer ih hraniš.

Ne postoji gotovo nikakva korelacija između ove objave i mojih reči u ctiatu. Ali, ono, doslovno nikakva.
 
Opet nisi ništa razumio.
U početku ovde na balkanu imaš tri kraljevstva - hrvatsko, bugarsko i Bizant.
Svi drugi su vazali nekog od pomenutih

Naravno da je Dubrovnik pod Hrvatskom, kao i Zahumlje, Paganija, Duklja
Kad Srbija kreće da osvaja pomenuta područja bizantski kroničari vremena pišu da je Stefan Nemanja krenuo da prisvaja Hrvatsku, jer su ta područja u hrvatskom znaku, kao što je recimo Kosovo u srpskom znaku.

I drugi princip je identitetski.
Tko su Dubrovčani?
Postoji li pleme ili narod Dubrovčana?
Dakle to su Hrvati koji su organizovali sopstvenu državu, a ta država kasnije se uvek kroz istoriju identificira sa Hrvatima i Hrvatskom.
Dubrovčani za sebe tvrde da su Hrvati.
Dakle i ta, kasnije nezavisna država Dubrovnik je hrvatska jer je u hrvatskom znaku.
Nemaš s čim drugim da ih poistovetiš nego sa Hrvatima, od religije, kulture do korjenja. A nije važno samo korjenje nego i kasniji redosled razvoja kroz istoriju - u tom kasnijem sledu oni se opet vezuju na Hrvatsku u svakom pogledu i tako samo još više potvrđuju istoriju.

Mi Srbi hoćemo na silu da se tu umešamo kako bi izbili na more, ali samo se brukamo jer ispadamo zavidni, kradljivci, itd...
A također smo i veoma neuspešni jer od osvajanja Stefana Nemanje, beskrajnih srpskih ratova protiv Dubrovnika preko dva rata Dušana Silnog protiv Zahumlja, pa sve do 1991. vodili smo beskonačno mnogo ratova kako bismo tamo na silu izbili sa srpstvom na more, ali jednostavno nejde jer ne možeš na silu progurati stvari koje nisu istina...
Dubrovčani su upravo identitetski nespojivi sa nama i srodni sa Hrvatima.

Samo da te ispravim u jednom dijelu jer za sami osnutak Dubrovnika Hrvati nemaju previše zasluga. Taj grad su podigli Latini(Romani) nakon prvotne najezde Avara i Slavena koji su uništili njihovo naselje Epidaurum pa su ovi morali potražit novo utočišće, al nema dvojbe da su Hrvati nakon dolaska pa zatim i protjerivanja Avara nastavili živit u simbiozi s tim starosjediocima i pomalo se počeli uključivat u svakodnevni život Dubrovnika.

Ta veza između prvotnih Dubrovčana i Hrvata uspostavljena je praktički već po samom našem dolasku bivala postojanom tokom stoljeća raznih previranja i ostala neraskidiva sve do danas.
 
Народне песме нису доказ цеђења воде оз суве дреновине.
Исто као што тај стих из црквене песме није доказ да су Албанци Илири.

I, dobro, šta je tu sporno?

Mislim, slažem se (ovde) sa tobom; napisao si skoro istu stvar koju sam napisao i ja.

Gde je, onda, problem? Zbog čega deluje kao da se ti sa nečim ne slažeš - a tvrdimo, zapravo, potpuno isto?
 
Druže, postavljali smo nedavno pismo u kojem piše papa Grgur VII i preti Dubrovčanima jer su sami sopstvenoga episkopa stavili u lance i izabrali nekoga koga žele (autonomno) umesto nejga. Nema tu nikakve Hrvatske. Dubrovnik je dobio čak i svoju arhiepiskopiju, upravo zbog toga što po vaseljenskim kanonima politička organizacija treba da što bolje prati crkvenu, umesto da dubrovački episkop bude sufragan splitskog arhiepiskopa.

Itekako da jeste bio nezavistan, a Hrvatskog kraljevstva tu naravno da nema.
U tekstu o povijesti Dubrovnika II dio stoji ovo, al obzirom na protok vrimena dajem mogućnost da su neka nova saznanja utjecala na to šta ti govoriš i da Hrvatskog kraljevstva tu zbilja nema.

"U posljednje se vrijeme takvo izlaganje događaja dovodi u sumnju. Najprije se prešućuje bilo kakva veza Tomislava i dalmatinskih gradova u to doba. Iznosi se nakon toga tvrdnja kako Tomislav nije dobio Dalmaciju na upravu, nego je ona ostala i dalje bizantska tema. Drugim riječima Tomislav, koji je tada sjedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku, nije imao vlast nad Dalmacijom. Ona je ostala izvan domašaja hrvatske uprave.

Takvu izlaganju radikalno se suprostavlja drugo gledište. U njemu se tvrdi da izraz »in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege« (za Tomislava kralja u zemlji Hrvata i u krajevima Dalmacije), kao i pojedini zaključci sabora, dopuštaju zaključak da u Dalmaciji postoje biskupije koje su položene na zapadnoj strani od Splita i one koje su od njega položene na istočnoj strani a to su stonska, dubrovačka i kotorska biskupija.

Tomislav je kralj u krajevima obiju Dalmacija, jer se upotrebljava pluralni oblik (Dalmatiarum),što obuhvaća i podrazumijeva područje obiju Dalmacija, jednu Dalmaciju zapadno, a drugu istočno od Splita, zatim Tomislav je gospodar i kralj Dubrovnika i Kotora jer se njegova vlast proteže i na onu Dalmaciju koja je istočno od Splita (bizantski temat Dalmacije, a s njime i Dubrovnika bio je sastavni, integralni dio Hrvatske države u doba kralja Tomislava)."
 
Samo da te ispravim u jednom dijelu jer za sami osnutak Dubrovnika Hrvati nemaju previše zasluga. Taj grad su podigli Latini(Romani) nakon prvotne najezde Avara i Slavena koji su uništili njihovo naselje Epidaurum pa su ovi morali potražit novo utočišće, al nema dvojbe da su Hrvati nakon dolaska pa zatim i protjerivanja Avara nastavili živit u simbiozi s tim starosjediocima i pomalo se počeli uključivat u svakodnevni život Dubrovnika.

Ta veza između prvotnih Dubrovčana i Hrvata uspostavljena je praktički već po samom našem dolasku bivala postojanom tokom stoljeća raznih previranja i ostala neraskidiva sve do danas.
Свакако да немају па би могао коначно да пређеш на нешто за шта имају неке заслуге.
 
U tekstu o povijesti Dubrovnika II dio stoji ovo, al obzirom na protok vrimena dajem mogućnost da su neka nova saznanja utjecala na to šta ti govoriš i da Hrvatskog kraljevstva tu zbilja nema.

"U posljednje se vrijeme takvo izlaganje događaja dovodi u sumnju. Najprije se prešućuje bilo kakva veza Tomislava i dalmatinskih gradova u to doba. Iznosi se nakon toga tvrdnja kako Tomislav nije dobio Dalmaciju na upravu, nego je ona ostala i dalje bizantska tema. Drugim riječima Tomislav, koji je tada sjedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku, nije imao vlast nad Dalmacijom. Ona je ostala izvan domašaja hrvatske uprave.

Takvu izlaganju radikalno se suprostavlja drugo gledište. U njemu se tvrdi da izraz »in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege« (za Tomislava kralja u zemlji Hrvata i u krajevima Dalmacije), kao i pojedini zaključci sabora, dopuštaju zaključak da u Dalmaciji postoje biskupije koje su položene na zapadnoj strani od Splita i one koje su od njega položene na istočnoj strani a to su stonska, dubrovačka i kotorska biskupija.

Tomislav je kralj u krajevima obiju Dalmacija, jer se upotrebljava pluralni oblik (Dalmatiarum),što obuhvaća i podrazumijeva područje obiju Dalmacija, jednu Dalmaciju zapadno, a drugu istočno od Splita, zatim Tomislav je gospodar i kralj Dubrovnika i Kotora jer se njegova vlast proteže i na onu Dalmaciju koja je istočno od Splita (bizantski temat Dalmacije, a s njime i Dubrovnika bio je sastavni, integralni dio Hrvatske države u doba kralja Tomislava)."
О овим фантазмагоријама ти говорим.
О Томиславу се толико мало зна да је то крајње чудно с обзиром на тадашње околности, а овај зна не само да је био краљ него и да је сједињавао неке обе Хрватске са обема Далмацијама, ма дај уозбиљи се.
 
Свакако да немају па би могао коначно да пређеш на нешто за шта имају неке заслуге.
To šta ga Hrvati nisu osnovali u VII st. ne znači da nakon toga nisu sudjelovali u njegovom podizanju kao žitelji tog grada. Tako da Hrvati itekako imaju svojih zasluga u stvaranju Dubrovnika bez obzira na tu činjenicu šta ga nisu osnovali. Po tome onda Srbi nemaju zasluga za veliku većinu svojih današnjih gradova od cile Vojvodine priko Beograda do Niša, a uvjeren sam da bi ih se još podosta našlo šta ih Srbi nisu osnovali ili podigli od samog temelja. Šta ti misliš? :)


To o Tomislavu i ujedninjenu dvi Dalmacije je pretpostavka na osnovu izvora koji su oskudni, al opet dovoljno da priča ima temelja. Iako meni su manje bitna stavka te političke granice koje su se minjale "svake godine" i više se držim onih stabilnijih, a to su etničke. A s opadanjem broja Latina u Dubrovniku on sve više postaje hrvatski grad dok u jednom trenutku nije posta u potpunosti naš. A politički gledano on je moga i danas bit dio Dubrovačke republike pa opet to ne bi umanjilo činjenicu da tamo u velikoj većini žive Hrvati.
 
To šta ga Hrvati nisu osnovali u VII st. ne znači da nakon toga nisu sudjelovali u njegovom podizanju kao žitelji tog grada. Tako da Hrvati itekako imaju svojih zasluga u stvaranju Dubrovnika bez obzira na tu činjenicu šta ga nisu osnovali. Po tome onda Srbi nemaju zasluga za veliku većinu svojih današnjih gradova od cile Vojvodine priko Beograda do Niša, a uvjeren sam da bi ih se još podosta našlo šta ih Srbi nisu osnovali ili podigli od samog temelja. Šta ti misliš?
Суделовали су али у 19.веку у средњем веку никако, зато и кажем пређи на нешто што је потврђено да јесу изградили.
To o Tomislavu i ujedninjenu dvi Dalmacije je pretpostavka na osnovu izvora koji su oskudni, al opet dovoljno da priča ima temelja. Iako meni su manje bitna stavka te političke granice koje su se minjale "svake godine" i više se držim onih stabilnijih, a to su etničke. A s opadanjem broja Latina u Dubrovniku on sve više postaje hrvatski grad dok u jednom trenutku nije posta u potpunosti naš. A politički gledano on je moga i danas bit dio Dubrovačke republike pa opet to ne bi umanjilo činjenicu da tamo u velikoj većini žive Hrvati.
Није претпоставка него митоманија не постоје извори за тако нешто.
 
Poslednja izmena:
Druže, postavljali smo nedavno pismo u kojem piše papa Grgur VII i preti Dubrovčanima jer su sami sopstvenoga episkopa stavili u lance i izabrali nekoga koga žele (autonomno) umesto nejga. Nema tu nikakve Hrvatske. Dubrovnik je dobio čak i svoju arhiepiskopiju, upravo zbog toga što po vaseljenskim kanonima politička organizacija treba da što bolje prati crkvenu, umesto da dubrovački episkop bude sufragan splitskog arhiepiskopa.

Itekako da jeste bio nezavistan, a Hrvatskog kraljevstva tu naravno da nema.
Miješaš nominalnu vlast (de iure) nad nekim teritorijem s faktičnom. Dubrovnik je bio periferija države i naravno da je kraljevski autoritet bio slab do nikakav u Dubrovniku, ali ga je Grad de iure priznavao. Znači da je Dubrovnik bio u sastavu Hrvatske u okviru ugarske krune.

Ako je nejasno, govorim o političkoj situaciji u 14. i dijelu 15. stoljeća.
 
Miješaš nominalnu vlast (de iure) nad nekim teritorijem s faktičnom. Dubrovnik je bio periferija države i naravno da je kraljevski autoritet bio slab do nikakav u Dubrovniku, ali ga je Grad de iure priznavao. Znači da je Dubrovnik bio u sastavu Hrvatske u okviru ugarske krune.

Ako je nejasno, govorim o političkoj situaciji u 14. i dijelu 15. stoljeća.

A zašto u raspravi o X i XI veku govoriš o političkoj situaciji u XIV i delu XV stoleća?
 
Par brzopoteznih jer nedostaje veći izbor fotografija, a red ih je spomenit kad pričamo o najstarijim sačuvanim crkvama na tlu današnje RH.


Crkva Svetog Andrije na otoku Vrgadi najstarija je poznata sakralna građevina na otoku za koju su istraživanja pokazala da se radi o ranosrednjovjekovnoj građevini iz 9. stoljeća, a sagrađena je najvjerojatnije na temeljima još starije ranokršćanske crkve (Domijan 1983). Crkva je u velikoj mjeri sačuvala izgled građevine iz ranog srednjeg vijeka.

Crkva Svetog Andrije je jednobrodna crkva s potkovastom apsidom bogato je raščlanjena u unutrašnjosti u tri traveja. Piloni prislonjeni uz bočne zidove spojeni su slijepim lukovima i nose pojaseve bačvastog svoda koji natkriva crkvenu lađu, a apsida je nadsvođena polukalotom. Na pročelju se nalazi portal s polukružnim lunetom, a iznad njega rekonstruirana bifora zanimljivog oblika s dvostrukim svijetlim otvorom unutar šireg luka. Razdjelni stupić i kapitel bifore, ukrašeni su križevima prošireni hasta i zajedno s tordiranim stupom uzidanim u apsidu najvjerojatnije pripadaju nekadašnjoj ranokršćanskoj crkvi (Domijan 1980, Uglešić 2002, Vežić 205).

37895801_1768883403207765_478122743007543296_n.jpg

484509124_9208545262574838_4299288556235918560_n.jpg
 
CRKVA GOSPE KRAJ MORA

Ciovo se u anticko vrijeme nazivalo Boas ili Buas i to je otok gdje su se protjerivali heretici i tamo povlacili u osamu. Stoga je moguce da mnogi samostanski položaji na tom otoku obnavljaju tradiciju kasnoantickoga pustinjackog redovništva. O ukorijenjenosti te tradicije svjedoci i odredba trogirskog statuta koja zabranjuje naseljavanje Ciova svima osim gubavcima, pustinjacima i ostalim redovnicima.
Najveci se otok trogirskog arhipelaga, ciji je jedan dio danas sastavni dio grada Trogira (a krajnji istocni grada Splita), pocinje naseljavati u 15. i 16. st. Prognanicima pred Turcima.

Ipak na otoku ima ranokršcanskih i predromanickih crkava. Gradu je najbliža crkva Gospe kraj mora koja pripada posebnoj raširenoj grupi dalmatinskoga predromanickog graditeljstva. To je jednobrodna građevina s rašclanjenom unutrašnjošcu i vanjštinom i bez kupole kakvu obicno imaju crkve južnije od Splita i Braca. Mala je crkvica pravokutnog tlocrta i ima pravokutnu apsidu, presvocena je bacvastim svodom i pridržavaju je dva para pojasnica koje rašclanjuju unutrašnje zidne plohe. Rašclanjenost je međutim najuocljivija na vanjskim zidovima, gdje se na bocnim zidovima nalazi po šest plitkih niša, a na zaceljnom zidu apside tri plitke kružno presvođene niše. Sve te niše imaju iskljucivo dekorativnu namjenu.


Građena je najvjerojatnije u 11. st., a uz nju se nekada nalazila nastamba pustinjaka.
Crkva je današnji izgled dobila u 13. st. kada je nadograđena u spomen velike pobjede Trogirana nad Splianima. Nadograđena je tako da je stara crkva postala apsidom nove crkve.
Dimenzije su staroga dijela crkve 8 x 2,8 m, a novoga 4,9 x 6 m. U crkvi su bili vrijedni poliptisi koji se uglavnom cuvaju u pinakoteci crkve Sv. Ivana Krstitelja. Valja reci da je prema tradiciji u toj rkvi prvu misu slavio Petar Berislavic (1475.-1520.), vesprinski biskup i hrvatski ban te jedan od najslavnijih hrvatskih boraca protiv Turaka.

AC9h4nryuLoFq_BupbxsTgPo6Zem6EVT5Zgaugi_4vVOtWdUoYU60u4wlm3WZsB6XqYkjzF0zq2j5IV9JCMSZyzBsnlUZiTbKdCM6GPF9CoTM9unm2CIWgPOpoFWyxIATwgZ1HrkL1SG=s1360-w1360-h1020-rw

Church_of_St._Mary_by_the_sea%2C_Trogir_20230101_11.jpg

10277147_10203950401183460_1403738533561073062_n.jpg
 
CRKVA SV.BARBARE (SV.MARTINA)

Iz glavne se gradske ulice, neposredno uz gradsku ložu, ulazi u najstariju sacuvanu trogirsku crkvicu, pomalo izgubljenu u presvođenoj ulici, a nju svrstavaju među naše najljepše predromanicke i ranoromanicke crkve.

To je minijaturna trobrodna bazilika (12 x 7 m) razdijeljena kolonadama. U sredini, kako se cini, iznad traveja pred oltarom nalazila se izvorna kupolna konstrukcija zvonika, o cemu svjedoci pokrovom prekriven otvor u svodu. Nekad je bila ukrašena ranosrednjovjekovnim freskama koje su sacuvane u neznatnim tragovima i presvocena križnim svodom koji je tada bio vrlo rijedak u zapadnim crkvama O crkvici se mnogo pisalo, ali su je brojni autori razlicito datirali, u rasponu od 9. do 11. st.

Prvi je o postojanju zvonika, koji je vjerojatno bio nalik onome na crkvici Gospe od Zvonika u Splitu, pisao Cvito Fisko-vic na temelju rukopisa Chiesa di Traù (Trogirske crkve) nepoznatog autora iz Garanin Fanfognine knjižnice i službenog izvješca pohoda trogirskog biskupa Didaka Monole koji je 1756. izradio tajnik Marko Perojevic. Perojevic ujedno spominje i oltar Sv. Barbare među južnim stupovima, prenesen iz crkve s lokaliteta Travarica, po kojemu se crkva umjesto Sv. Martin naziva Sv. Barbara.

photo0jpg.jpg

caption.jpg

500px-Trogir%2C_kostel_sv._Jana_Kritele%2C_11._stol.jpg
 
Crkva sv. Trojice u Splitu se nalazi u predjelu Sutrojice, u sredini sjevernog dijela splitskog poluotoka na Poljudu, blizu splitskog brodogradilišta. Od svih dalmatinskih rano-srednjovjekovnih (starohrvatskih) arhitektonskih spomenika, koji povjesničari datiraju u široko vremensko razdoblje od 8. do 11. stoljeća, crkva svete Trojice u Splitu svojim originalnim oblikom i bogatim nalazima zauzima iznimno značajno mjesto. Ova mala centralna građevina šesterolisnog oblika polukružnih apsida nanizanih uokolo nepravilne kružnice postala je jedna od najdragocjenijih spomenika baštine Splita i Dalmacije.
maxresdefault.jpg

339f01_bbe24eadff114c8ebfd55576565df396~mv2.jpg

AC9h4nrJKXs7jf9YbTJbfeNSgdes1nX-myNzj7d8bx07tQKkf6PLaTsZRxwTNQ6jzX5cmTHGBZ7DpmzGJX78zD1ogJ_bUeLow-C86gkSwFxfx7CGaAvUg-DXK4zyty6ykUx3rvBPClmq5A=s1360-w1360-h1020-rw
 
Poslednja izmena od moderatora:
Црква Госпе од Звоника у Сплиту

Грађена је кроз више раздобља, од 6. до 11. стољећа. Црквица је подигнута у 6. ст. у стражарском ходнику изнад Жељезних врата Диоклецијанове палаче, првотно посвећена св. Теодору. У 11. ст. унутрашњост је подијељена у три травеја пресвођена крижним сводом, а над средишњим је травејем подигнут ранороманички звоник, најстарији сачувани на хрватској обали Јадрана. Из истог су раздобља уломци олтарне преграде с натписом који спомиње градскога приора Фирмина и његову прву и другу жену, Маги и Биту, као донаторе. Икона Госпе од звоника из 13. ст. по којој је црква добила данашње име, чува се у ризници сплитске катедрале. До црквице воде високе вањске стубе којима су се пењале Сплићанке завјетујући се пред пород. Данас нема вјерску намјену.

gospa_blog.jpg

49019442627_3f065130b3_b.jpg

48935686158_20e5eac2b8_b.jpg
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top