Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Jos jedna noc prepuna nas.
Postelja bela,hotel u nekom gradu
ni imena mu se nesecam.
Noc-carobna,stvorena za tebe i mene.
Uzdah koze,zar u oku i ostar miris konjaka.
Cvrstina tvojih ruku,zarivam nokte duboko,
dok vrtim bokovima,moja haljina polako
spada.Vapi uzdah-uzmi me ne zelim
da izgubim nijedan trenutak.
Svetlost strasti u ocima,napijam se
svakog tvog uzdaha.U isto sam vreme
cedna i strasna,totalno luda za tobom.
Ti ces za mene ostati veciti hir,moj nemir.
Moje prokletstvo i sudbina.
Posteri secanja,fotografija sada vec pozutela
osmeh na tvojim usnama koji se ne zaboravlja.
Ispisujem ljubav talasima pozude,usnulih misli
koja nas je uvek spajala.
Beskraj
1779088_559508810813379_2286078959245224272_n.jpg
 
OTROVAN SAN

Bejah tada admiral
Među katarkama na kojima bukti po jedan meteor,
Imađah samo jedan šal,
Cipele stare
I pod skutom paket sanja,
A južni vetrovi, ko španske gitare,
Obmotavahu moja putovanja.

O to čudno i ludo detinjstvo moje,
I te neustrašive oči zanesene!
Ta spazma i nadzemaljske boje,
Što mi u svakoj luci, na krilu,
Doneše žene!

Često mislim na jedan balkon ispod tamarisa,
Pod kojim se u fosfornom snu ljulja luka,
Sa kog mi punu šaku mirisa
I zvezda baci jedna bela ruka.

Te ne znam da li je to java bila,
Ili se pijanom morskom vuku
Pričinilo da umoran albatros, opuštenih krila,
Spava na mesečevom luku.

Rade Drainac
 
ŠETNJA

O, ljubavi, budimo srećni. Dođi, sedi
U senu što izgleda kao suton bledi.
Koračajmo polako. Opusti se. Kloni.
Sad, kad nema nikoga, ti se sa mnom skloni
Iza gustih živica u to vrelo žito.

Što ne mogu četiri zida dići hitro
U tom kutku nevinom, kao čudom nekim!
Priroda je uhoda sa korakom mekim;
Sakrijmo se; ne veruj muku što nas rubi;
Čuj kako ti kolena žarka duša ljubi,
Jer ja sam samo duša, duša što ti tepa;
No duša je sposobna da u kandže ščepa
Ženu, i odnese je, i da svet potresa
Tajanstvenim poklikom orla sa nebesa
I zloslutnim čekanjem zveri koja reži.

Što je divno postići cilj kome se teži,
Slušati stišavanje blage opomene,
Opiti se tajnama dragim što rumene
Milo lice! Slatko je obećanje njeno
Što za tren razmišljanja biće povučeno!
Povučeno? Nikako. Biće još i jače…

Sakrijmo se. Grana se izdajnički mače.
Uvek se saznavalo gde i kad se kriju
Eshil i Megarila pitomih očiju,
I bilo bi odato njihovo šaptanje,
Jer je oleandrima tad drhtalo granje.

Viktor Igo
 

Bezimena - Gustav Krklec
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
 

Ljubiš mi misli, jer ti se hoće, jer ti se može,

jer su za ljubljenje, jer su zaljubljene u ljubljenje,

jer misle da je krajnje vreme da prestanu da misle

na bilo šta što nema veze sa tvojim mislima i usnama.



Ljubiš mi misli, a ne zna se da li su tvoje, ili moje.

Isto smo pomislili čim smo se ugledali i isto poželeli,

pa nam se, evo, iste misli i iste usne ostvaruju.

Tvoje usne prate naše misli, naše misli prate naše usne,

jer nam se hoće, jer nam se može, jer su za ljubljenje,

jer nema smisla ovakve misli propustiti.


Goran Tadić

tumblr_nb18tg7hAd1trfvbwo1_500.jpg
[
 
PARADOKS NAŠEG VREMENA


Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike-
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više - uživamo manje;
Imamo veće kuće, a manje obitelji;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše,
trošimo nepromišljeno, smijemo se premalo,
vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno liježemo, ustajemo umorni,
čitamo nedovoljno, gledamo TV suviše.
Uvećali smo naše posjede,
ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo,
prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo,
ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo vanjskim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.

Očistili smo zrak, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.

Pišemo više, ali učimo manje.
Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti, ali ne i čekati.
Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje.
Težimo više kvantitetu, a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijeme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje financijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podijeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izliječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu.
Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podijelite vaše dragocjene misli sa drugima.
Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.
George Carlin
 
CVETAK


Uveli cvetak bezmirisni
pušten u knjizi gledam ja.
I gle, već mnoštvom čudnih misli
duša se moja puni sva.
Kog proleća je cvao cvatom
i čijom rukom skršen bi?
Da l’ poznatom il’ nepoznatom?
Zašto ga ovde ostavi?
Možda za spomen na poznanstvo
il’ na rastanak možda dug?
Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
kroz tiho polje, tamni lug?
Živi li on il’ ona živi,
gde li je njihov kutak sad?
A možda su i uvenuli
ko ovaj ovde cvjetić mlad?

Aleksandar Sergejevič Puškin
 
NAJDUŽA GODINA

Čekala si me svih ovih dana,
sa ponosom ću to pričati godinama.
Kako si ljubav za mene čuvala,
od visokih prepreka i ogromnih uvala.

Svaki trenutak bez tvog dodira,
bez tople reči i unutrašnjeg mira,
kamenom strepnje udara u srce
čineći od njega, jedno malo zrnce.

Život po nekad zna biti gorak,
al pomislim, to je još jedan korak,
koji se mora u životu proći,
uveren u sebi da će sreća doći.

I sad kad si tu u mom zagrljaju,
želim da se prepustim onom osećaju,
kad ljubav lagano koritom žubori,
rekom života koju srce stvori.

Dragan Đurašinović
 
KAKVA NOĆ

Kakva noć! Ne mogu ništa.
Ne spava mi se. Nebo mesec guši.
Pa, zar ja čuvam išta
od potrošene mladosti u duši.

Drugarice godina koje već hlad znače,
ne zovi na igru ljubavi u seni.
Bolje neka svetlost mesečeva plače
i na uzglavlje struji prema meni.

Neka izražene crte kiti
i uobličava kad se seti.
Jer, nećeš moći odljubiti
ko što nisi znala zavoleti.

Ne može se voleti toliko puta.
Zato si mi tuđa ko i mnoge.
Uzalud nas menjaju lipe s puta
i u smetove polažu noge.

Ti znaš kao i ja
da u odlasku mesečine
na tim lipama ne izbija
cvet već samo sneg i inje.

Odljubili smo se i ne guši
mene ništa – al’ tebe čupa.
I svejedno nam sad u duši
kad igra ljubavi nije skupa.

Al’ ipak mazi, grli, peva.
Lukav i strasan poljubac voli.
Neka u srcu mom uvek sneva
ta koja zauvek volim.

Sergej Jesenjin
 
MEKI MIRIS GRUDI

Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.


Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što značiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.


Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.


Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pučinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.


Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.


Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih riječi.


Ove noći dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.


Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slađe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.


Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje čuva naša obećanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.


Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.


Zal Kopp
 
Da li je zver u nama ili mi u zveri?

Da, ta zver je u nama i mi upravo zivimo kao zveri jer smo mi u njoj.Nema tu puno neke dileme.Jer ako se budemo nasli u dilemi,shvaticemo brzo da je sve zabluda.Ali ta zver vise nije zabluda to je nase lice i nalicje, cutljivo koju spoznajemo u samoj jednoj kapi pouke.Ta zver u nama zna ponekada da boli ali je pobedjujemo,pobedjujemo tako sto smo mi u njoj.I koliko god da je pokusavala da pokida sve te silne okove oko nas vracala bi nas u nas sopstveni brlog i cesto ostavljala nas bez duse sa tako puno praznine u sebi.Kako je se osloboditi,i ponovo vratiti svoju sopstvenu veru u sebi,kako srusiti i skinuti sa sebe tu trulez?Ili smo se prosto navikli vise hodati kroz ovaj zivot kao zveri u potrazi,u stalnoj potrazi za plenom.Nisam vise ni sama pametna.Mozda je se vise i ne zelim osloboditi u sebi,jer vise sam tako umorna izigravajuci ceo zivot plen u vremenu koga vise ni sama ne razumem.U vremenu gde vise ne mogu da nadjem svoje sopstveno utociste.
Beskraj
ZHEF025.jpg
 
OŽUJAK


Ne nam zbog čega titra mi na vjeđi
Biserna kaplja - ta nijesam dijete;
Nije ni suza nemoćne osvete,
Nije ni želja neizvjesne žeđi.

Za čim? Za nečim, što mi srcem trzne
I kamo ruke pružaju se same,
A što na pragu gluhonijeme čame
Zauvijek možda sa krvlju se mrzne.
Ne znam, koj' drhtaj sa srca je maknu
I tisnu naglo, te na oči stupa;
Ona se rađa ko i sok vrh pupa,
Kad proljet granu toplom usnom taknu.

Tek čemu cvijet latica joj drobnih?
No već je pala - a za njome s tiha
Ko uzdah dva tri izletješe stiha -
Leptiri prše oko ploča grobnih.

Silvije Strahimir Kranjčević
 
ZAPLETENI


Kad smo zapleteni u ljubavi
Jesam li ja taj kome šapćeš
Ili je to neko drugi

Kad smo isprepleteni u snu
Je li to moja noga koju osećaš nasuprot svojoj
Ili je to noga Paula Newmana

Kad ovako mičem očima
Da li te to nagoni da misliš na Marlona Branda

Kad smo spetljani srećući druge ljude
Jesam li ja taj koga predstavljaš
Ili je to Warren Beatty

Kada stojim tijelom okrenut u jednom smjeru
I glavom u drugom
Misliš li na Micka Jaggera

Kad bi mi samo mogla dati neke naznake
Bio bih takav kakvog bi me htjela imati

Sem Šepard
 

Back
Top