Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

VALCER VIR

Budi valcer vir,
Vrtlog vjetra nek te vije.
Budi glazbe dubok mir,
Budi sunce poezije.

Budi sve što ja ne mogu,
Što mi drugi zgazi, uze.
Vrati u ljubav vjeru Bogu,
Vrati vatri iskru suze.

Budi takva kakva jesi,
Ne mijenjaj se za sva blaga.
Uvijek nek' ti miso resi
Ona tiha patnja draga.

Ma koliko bila žena
Uvijek više tajna budi.
Budi šutnja al' iskrena
Nek' te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnju,
Neka čezne, ljubi, pati.
Daj ljepoti smrti zebnju,
I u ljubav vjeru vrati.

Budi suza na dnu mora
Što je osmijeh oka krije.
Budi žubor sa izvora,
Budi sunce poezije.

Enes Kišević
 
Pisacu ti o svojoj prvoj ljubavi.
Onoj iskrenoj,cistoj koja se samo jednom javlja.
Pisacu ti o tvojim ocima, obojenim plavetnim nebom.
Tvom uvojku i svom osmehu,i jednoj ljubavi davnoj.
O sreci u trenu,dok vreme krade tren maste i jave.
O nasim slucajnim dodirima,decijim mastarijama i zelji koja ne prestaje.
Ljubav u meni traje.
Znam da nisi san,ali se ponekada uplasim, trazecu skoljku secanja.
Hocu da cujem samo sapat tvoga imena.
Posle tolikih godina,polako padam i nemam snage da ustanem,dok se sudbina snama poigrava.
Nas prvi susret se ne zaboravlja,
Svako na svoju stranu zivota je krenuo, niko nas nije pitao.
Cak ni vetar nije slutio,da smo se nadali, da smo mastali kada smo se prvi put videli.
Da cemo zauvek ostati.
Da cemo trajati.
Pisacu ti koliko si za mene posebna, u svakom slucajnom susretu,u svakom dodiru i snu.
Moj si nemir u svakom satu,nedelji godini. Pisacu ti,jer te ne mogu preboleti.
Tebi o tebi sada i zauvek moj nemiru.


Pokusaj da se napise pesma u muskom rodu.
Beskraj
10426094_731741176874185_4987021305366066067_n.jpg
 
SEĆANJA

Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

A početkom juna sedamdesetosme odemo
U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
Da se pojačala i pozornica postave tek
Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
Bili u krivu bar ako danas mene pitate

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
Neizbodene i svakodnevne počeše se na
Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
Grozno u nama prevarili i razočarali
Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
Krcat je bio tako da sam kao sardina na
Hodniku s gitarom četiri sata do belog
Zagreba proveo ono što me je ponajviše
Izluđivalo bile su dvije babe koje su
Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
U crno zabrađene noseći veliku lutku
Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
Slavoniju rista znači još par sati dulje od
Mene u sedamdesetima stare žene sve od
Trsta na nogama pa do onamo što su samo
Italijani mislili o nama bog te mazo

A kad smo već kod Talijana par godina prije
Ovih događanja krene zagrebačka družina
Studenata u Italiju proslaviti netom
Završene studije na povratku dođu busom
Na granicu pošto se duga povorka stvorila
A tadašnji busevi nisu imali zahoda
Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
Je bila sila uzme konzervu od koka kole
Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
Carinici i ostali tamo složnu nadignu
Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
Studio demo snimke puknuti uhvati mene
Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
Postade jasno da se i za tisuću godina
Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
I po minute trajale a pedeset obrata
Akorada su imale i to ne durova i
Molova već pošto sam došao sa akustične
Gitare dimova majeva suseva pluseva
I pripadajućih minusa dok su te njegove
Trajale pet minuta sa puke četiri harme
A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući sam ja već tad imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
Svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku
Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
Imali a mi na turneji svirku opičili
Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
Gitaru i ja onako nevezano po naški
Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
j***m a zbilja je čovjek u redu bio jer je
Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
Gripama procijedio da je Azra avion
Diže se diže i ode a baš tako je bilo

Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
Profesionalni fudbaler a meni premilo

Džoni Štulić
 
BLIZINA UME DA NAS ZAPREPASTI

Rekla si: Doći ću.
Rekla si : Doći ću. Sigurno ću doći.
I opet ponovila: Doći ću ako dodjem.
Razumeo nisam šta si u stvari htela da mi kažeš.
Odlučio sam da te čekam.

I tako evo godine prolaze a tebe nema.
Tu smo u komšiluku. Kuća do kuće takoreći.
Vrata do vrata.
Jer blizina ume da nas zaprepasti.
I da nas udalji od samih sebe.
Istina je da daljina razdvaja prostore.
A blizina ljude.

Nije lako tolike prepreke u nama premostiti.
Počinjem da se brinem za tebe.
I da sumnjam počinjem.
Brinem se da ne zalutaš na putovanju do moje duše.
Varke su na stazi svakog tragaoca.

I sumnjam kao što rekoh.
Da te je samo san večiti omeo da dodješ.
I nemam hrabrosti da pozvonim na tvoja vrata.
I ako bih te ipak na njima ugledao tada
Hoću li moći da te upitam bez mucanja
Jesi li živa
Jesi li mi živa ljubavi moja

Veselin Mišnić
 
KAO TRSKA

na jezeru je ljubih,a ličila mi na trsku
sva treperila u svom smehu mladenačke
nežnosti
zaklinjala mi se u ljubav dok sam joj
otvarao
male ruke i kolena.tražih istinu tih reči
u očima koje behu odsutne,tražih u toj
ljupkosti
nešto od moje buduće kćeri.bejah žedan,
sve više žedan dok ispijah slast tih cvetnih
usana
bejah daleko od sebe,daleko u njoj samoj.
skidoh joj haljinu,ukaza se telo žene - trske
bila je bela kao lopoč na jezeru.njeno vitko telo
njeni dlanovi na mom licu.pobojah se snage
svoje muškosti
ona je treperila u mojim očima kao trska
kao trska

Jovica Đurđić
 
Imao sam veoma cudan, emotivni put, pun prepreka i zamki, koje samo ljubav moze da stvori. Sve bilo je spontano, jer citav zivot, ja zivim na tren, odmah, sada, i da li ce biti jos nekada, ma nije ni vazno.Mnoge zene su obelezile moje srce, jer svaka je po neki oziljak ostavila, ali ne zato sto sam patio za njima, vec zato sto sam ih postovao, cenio, i sada ne znam da li se nisam u tim trenucima paznje prema svima njima obrukao. Pitam se i danas, zasto, da li je moglo drugacije? Naravno da nije, sve su one bile divne, vredne svakog trenutka moje paznje, ljubavi, koju sam im davao, da su i one imale utisak da je to od srca, iz duse, s puno ljubavi i strasti....Bile su u zabludi, jer sada, kada se polako svode svi zivotni racuni, sada znam, da samo jedna je ostavila i oziljak, i trag, i osmeh na mom licu, i treptaj u dusi ispunjenom nemirima....I to samo kada pomislim na nju, jer zivot, kao i ljubav su potpuno nedefinisana stanja coveka i tako nepredvidiva, da kada god je cujem, vidim dodirnem, poljubim onako nezno bezobrazno, kako ona kaze ,,probudim joj sve leptirice u stomaku,, spoznam iste secunde, da je to ona prava....Toliko cekana i zeljena, nekada nedodirljiva, a ipak tako lako meni bezobrazniku dostupna...Ona, kojoj je svaka rec nocas upucena i koja ce je procitati i sa osmehom srece nocas zaspati, iscekujuci, kao i ja, sutrasnji dan i moj poziv, sa obicnim recima,, kako si danas ljubavi moja, da li jos osecas kolika je moja ljubav prema tebi, koju ti nesebicno dajem, a ti je tako slatko prihvatas,,....Da posle svega toga, meni preostaje samo jedno da te jos vise volim i sacekam neki nas predivni trenutak u nekom skorasnjem vikendu...Posveceno samo tebi, moja i najlepsa R.I.

 
Poslednja izmena:
MUNJA

Negde u daljini blesnu munja,
jasmin čudnim sjajem
kao odlesak plašljive zvezde,
gori u tvojoj kosi.

Tvojoj čudesnoj moći,
olovnom nebu bez zbezda,
prinosimo poljupce i ruže,
o, umorna, sparna noći.

Poljupci bez sreće i sjaja
zbog kojih se odmah pokajasmo,
ruže su što u tužnom plesu
uvele latice rasipaju.

Noć prolazi bez zore!
Ljubav bez radosti i suza,
u nemirnom iščekivanju
novog uragana!

Herman Hese
 
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba

zbog svega što smo najlepše hteli.

Mika Antić - Senka

0f1c79dd-1.jpg
 
"Nakon izvjesnog vremena uvidiš tanku crtu između
držanja za ruke i vezivanja za dušu.

I naučiš da voljeti ne znači i oslanjati se,
i društvo ne znači neumitno i sigurnost.

I naučiš da poljupci nisu ugovori,
ni pokloni obećanja.

I započneš da prihvataš svoje poraze
uzdignute glave i otvorenih očiju,
sa mirnoćom odraslog čovjeka,
a ne sa tugom djeteta.

I naučiš da sve puteve moraš da sagradiš danas,
jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.

Nakon izvjesnog vremena isto naučiš,
da sunce zna da peče ako mu se previše približiš.

I zato sadi svoj vlastiti vrt i uređuj svoju dušu,
umjesto da čekaš da ti neko drugi pokloni cvijeće.

I nauči da u životu možeš sve podnijeti.
Da si stvarno snažan/na.
I da uistinu vrijediš."

1493281_729598157052731_495384456_n.jpg
 
SADA VIŠE I NE LUTAMO


Tiho je.
Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izašli gordi i uvjereni da su
putevi bezbrojni a mogućnosti beskrajne.
Vrata su se zatvorila.
Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o čovjeku.
Otišli smo različitim cestama, vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti.
Imali smo zakon nužnog za opravdanje.
Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali.
Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz naše podstanarske sobe,
nismo ponijeli najvredniji dio sebe.
Sada više i ne lutamo.
I ne tražimo nove ceste.
Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi.
Dovoljno smo daleko da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta.
Dovoljno nam je hladno da bi ikada poželjeli toplinu drugih.
Možda ćeš se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš.
Možda ćeš se nasmijati patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime.
Možda, čak, nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska pisma.
Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre.
Lica su nam bila obasjana i sjenke plamena na njima činila ih istim.
U pucketanju te vatre, u koju se i kosmos ljubopitljivo zagledao,
naša imena su postajala jedno uzvišeno ime.
To ime mi smo mijenjali za zaborav.
Njega više nema i niko ga se ne može sjetiti.
I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim
plamičcima vidjet ćeš naše, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren,
svu uspavanu magiju jednog upokojenog života.
Ne znam što ćeš osjećati.
Ne znam ni kako ćeš preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu.
Ne znam ni da li ćeš i ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo.
Jedino znam da ja ne smijem prestati čekati.
Ne smijem prestati vjerovati da zimska pisma još postoje i putuju.

Jovica Letić
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Džudi S
  • Anketa Anketa
Sajtovi za upoznavanje
Odgovora
18
Pregleda
714
bezimeni1
B
Nina
“Kad sam zaljubljen, ja tražim tvoj pogled.”
Odgovora
1
Pregleda
169
Nina
Nina
tab503
Postoji li samo JEDNA PRAVA osoba za vas?
2 3
Odgovora
67
Pregleda
819
Džudi S
Džudi S

Back
Top