Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

[Vatreni Kamen]

 

[poetessa]

Limun

Idem luda od želje za njim. Koračam ulicama grada, vozim se autobusima što kruže. Gledam musave prozore i sanjam utrnulih kapaka. Želja se pojačava sve više, protivno mojoj nameri i odstojanju koje u sebi pravim. Gledam u njega, nekog drugog njega. Gledam mu potiljak, kratku crnu kosu, gustu kao brada koja tek izbija. Preplanuli ten, oprljen letom ili nekim gradilištem. Posmatram ga, tako nesvesnog mene i moje pojave. Pogled mi luta po njegovom telu, od nogu do leđa. Posmatram mu ruke, zavirujem u unutrašnjost njegove nadlaktice. Mišica mu je osenčena crnim mastilom i senkama koje se igraju. Autobus staje, izlazimo na istoj stanici. On i dalje nesvestan mene i moje želje. Zadovoljan u svom malom svetu, brzim koracima odlazi u suprotnom pravcu. Možda me je i okrznuo pogledom, ne znam, nisam primetila. Zastajem još jednom na pešačkom prelazu, dok se osvrćem u njegovom pravcu. Razmišljam da potrčim za njim, razmišljam da ga stignem, da mu kažem da ga želim. Ali, ne preduzimam ništa, stojim jedno vreme kao ukopana. Ne znam da li želim njega ili želim ovog drugog. Zbunjena svojim mislima, uznemirena sopstvenim željama, prelazim ulicu, ulazim u prvi market, da kupim limun.

...Dok stavljam žuti limun u korpu, pun sok i tanke kožice, dovoljan je samo tren, da proleti misao o kiselost moje želje.

 

[~Kiki~]

Danima već kiši
Ja iz dura opet odlazim u mol
I ne znam više kako
Od srca se ne smijem predugo

Sasvim krivo vrijeme za mene
Prolazim bez potrebe
Nisu šanse svima jednake
Ne možeš od istine

Oprostite na smetnji
I ja bih rado nešto veselo
Al nema dobrih vijesti
Gorka valjda traži lagano

Sasvim krivo vrijeme za mene
Prolazim bez potrebe
Sve su boje sivo-srebrne
čekaš ljeto, a već zima je...

A gdje je ljubav?
Ooooo... a gdje je ljubav?

Slažem dane, tugo,
Ti si moja vjerna pratilja
A nema tome dugo
Još je bilo svjetla ispred nas

Tražim ljude, slabo pogađam,
čuvaj leđa svašta se događa
Sve su boje sivo-srebrne
čekaš ljeto, a već zima je...

A gdje je ljubav?
Ooooo... a gdje je ljubav?

A gdje je ljubav - Parni Valjak

 

[PetarSamotnjak]

ŽIVOT JE RIJEKA


Život je rijeka što brzo teče
i nikad ne znaš što sutra nosi.
Kad jednom priđeš oceanu smrti,
uzvodno ne možeš, bez obzira tko si.


Onda te preuzme vjetar morski
pa se u visoke oblake digneš.
Padneš ko obična kapljica kiše;
do nove rijeke ponovno stigneš.


Pa opet tečeš; nose te struje
i vrte virovi sreće i tuge.
Ne ideš kud hoćeš, plutaš kud moraš,
jer vezan si nitima nebeske duge.


Dok slijediš svoje sebične želje,
nose te vali ko trulu granu.
I uvijek moraš nizvodno ići,
jer sve rijeke teku na jednu stranu.


Nekad si na vrhu, nekada na dnu,
a nizvodno dolje čeka te slap.
Onda se uskoro u ocean sliješ,
pa zatim ponovno postaneš kap.

Vladimir Pavić

 

[ROMANTICUS_]

Ne mogu da promenim sebe, mozda je vec kasno,

zato sto te volim,bilo bi to jako glupo,

jer menjao bih princip koji me vodi,

volim te, volecu te i volecu, ne zato sto nemam sta pametnije da radim,

naravno ljubav nije posao....

Ljubav, to si ti, zato te volim, jer tesko je zamisliti,

kako ziveti bez tebe i bez toga da ti pruzam svu svoju ljubav,

a ti mi je nesebicno uzvracas, pa vec si mi dala svoje pola duse.

Da li je to malo? Da li trebam sve da ti uzmem?

Ne ljubavi moja, dovoljan je pogled, kroz njega ti vidim dusu, zelim te celu,

zelim te bas ovakvu, kakva si, prijatna, napeto slatka, povremeno zamisljena, znatizeljna.....

Ma takva si najbolja..i umalo da zaboravim, ljubis se isto kao i ja, sto posto, najbolje na svetu...

 

[PetarSamotnjak]

JESMO LI SE VOLJELI

Jesmo li se voljeli, jeli to bila

ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima

od mesa i kože, ljubav kao slatka smrt

dovoljna sama sebi? Put je bio dug

u sjeni vatre. Postoji

jedna žena u svima, stvorena

bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,

od krhotina plača. Isto ime

za sve što se izgovara, za sve

što se kaže, dozivajuci duhove neke sobe

u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, jeli to bila

igračka ili nož u ruci, kolijevka

ili odar ? Više ne znam

odakle dolazi bol, ni tko je taj

u kome se nastanjuje dio neba.

Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,

kao čto sam oduvijek pamtio, samo ono

što se zaboravlja.

Sve se izmiječalo poput karata i viče

ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena

o moje srce. A tu je i svijet

okrenut naglavce i misao

koja tumara izmedju zidova i udara

poput jeke u svome kavezu. Volim te

kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što se voli

srušeno srce, jeli to bio

krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu ?

U vremenu koje je stalo prije nego krene

i taj glas odjekuje

izmedu mnogih.

Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,

ne znajući

odakle stiže brod krcat snovima,

ni tko je zaboravio da ih sanja.


Zvonimi Golob

 

[Branko Lori]

http://s7.****************/images/140914/8epkqyxj.gif
Tebi ljubavi - Dragana Konstantinović
1.
Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...
Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...
I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...
2.
Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...
Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.
Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?
3.
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...
Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.
I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?
4.
Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...
Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...
I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...
http://s14.****************/images/140914/4hwgktqk.jpg

 

[ROMANTICUS_]

Ne mogu da pronadjem misli, reci, stihove, za sve one osecaje koji me obuzimaju, kada pomislim na tebe. Ti si kao ova muzika koja mi odzvanja u usima, prelepe note klasika, Schopena, Suberta, Cajkovskog, Betovena, ma toliko ih je mnogo, ali svi zajedno ne mogu skupiti svoje note u toliku muzicku kutiju, prepunu ljubavi moje, koja svira najlepse tonove, samo za tebe.Dao sam ti srce, veliko, koje te progutalo, kao mene sada ovaj nokturno Schopena, i baca te po meni, u svim porama si mi, isto kao ovi prelepi zvuci, u kojima tako cesto uzivamo, cak i pomalo bezobrazno. Svojatamo ih, kao da su stvoreni samo za nas, a to su vecite note, koje deluju kao najjaci afrodizijak, dok te ljubim, grlim i tako mnogo volim.

 

[PetarSamotnjak]

BALKON


U ovom sutonu
Jedan čovek stoji na balkonu
I posmatra u plavičast prostor ispod sebe
I na početku
Rasejano nabraja stvari koje mu ulaze u oči
I stvari koje samo kucaju na neka njegova vrata
I ne ulaze.
I evo
Čovek već dobro razlikuje u svojoj glavi
Zatamnjene površine iskošenih krovova
Od razbacanih kvadrata svetlosti
Koja obnavlja svoj limunasti život u prozorima
I desno
I levo.
Smešta pod svoje čelo
Malo okrnjenu sliku jednog zdepastog drveta
I sliku visokog dima
Koji se na putu do zasvetlucale zvezde pomešao sa
vazduhom.


Čovek na balkonu predoseća
I to upečatljivo
I neke detalje
Koji se uporno dešavaju iza neprovidnih zidova
U tek zatvorenim kockama.
Vidi jednu smračenu pticu kako nestaje iza ivice
I još mnogo
I još bezbroj drugih stvari koje se skoro
i očigledno prelivaju preko ruba pamćenja.
I njegova glava
Postaje mala već za sve te stvari
I njegova samoća
Postaje velika za njega samog u njoj
I neodrživa.
On gleda sa balkona
I plavičast prostor ispod njega otkriva jedan
zamršen svet asocijacija
I čovek oseća da su
Možda sve dotad nespojive stvari
Prebacile nevidljive mostove između svojih i
tuđih namera.
Čovek je raširio jedine ruke koje ima
Hteo bi da objasni svom gradu zagonetku koja je
još iz dubine vremena postavljena
Ali se u trenutku
U tankoj pukotini između odluke i dela
Setio nekih stvari
Između ostalih i Ikara
I njegov mu se lik sad širi pred očima
Brzo i okruglo
Kao trag bačenog kamena u vodi
I čovek steže ogradu ispred sebe
I oseća hladovinu od gvožđa
I naslanja se na zid.
Čovek zatvara oči.
Hteo bi bar nekoliko reči da kaže
Ali ih pesnici još nisu izmislili.

Stevan Raičković

 

[Rusalka]

http://www.*************/convkey/d16e/wmlof7ifuqpucoffg.jpg

 

[~Kiki~]

"Psu nisu potrebna besna kola,
velike kuće ni firmirana odeća.
Statusni simboli njemu ništa ne znače.
Sasvim mu je dovoljan štap koji je naplavila voda.
Pas ne sudi o drugima prema boji,
veri ili staležu, već po tome kakvi su iznutra.
Psu nije bitno da li si bogat ili siromašan,
obrazovan ili nepismen, pametan ili glup.
Daj mu svoje srce i on će ti dati svoje.
Ustvari je vrlo jednostavno, a mi ljudi,
navodno daleko mudriji i napredniji,
nikad ne shvatimo šta je zaista bitno a šta nije."

Marli i ja - Džon Grogan

 

[PetarSamotnjak]

KLONULOST

Odletjela si, pobjegla
kao golubica
i nestala si, tamo, prema istoku.
No ostala su mjesta koja te vidješe
i časovi naših susreta.
Pusti časovi,
mjesta, koja su za mene postala groblje
na kojem stražarim.

Vincenzo Cardarelli

 

[~Kiki~]

NEMOJ DA TE ZAVARA IZRAZ MOGA LICA

Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, hiljadu maski,
maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontrolišem i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren,
ali moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi Ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti Ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono sto ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati vještačke, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj – do Boga pravedan stvoritelj – moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz moga usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali uprkos tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Ko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Čarls Fin

 

[PetarSamotnjak]

DVOJE

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće, da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.


Dobriša Cesarić

 

[Mister]

Neobični pogled neke lijepe žene
Koji klizi k nama kao zračak bijeli
Što ga vižljast mesec po jezeru preli
Da u njemu kupa čari raznježene;
Ni poslednji novčić u ruci igrača;
Razvratnički cjelov Adeline ružne;
Ni zvuci muzike opojne i tužne,
Slične udaljenom vrisku ljudskog plača,
Sve to nije ravno, o duboka flašo,
Melemu što u tvom trbuhu sam našo
Da njim srce taži kakav pjesnik dični;
Ti mu liješ život, nadu davnih dana,
- I ponos, to blago vječnih sirotana,
Što nas čini da smo bogovima slični!

Charles Baudelaire

 

[PetarSamotnjak]

O, NEZAKONSKA LJUBAVI MOJA


Iz kaosa će se izviti dijete,naše dijete - o nezakonska
ženo moja i nezaknska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti:nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša,prokleto ko
pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu,a psovku će
dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće
imati mrve suhog kruha;
hvatat će ga i vezati i zločin će biti hrana njegova.

Mrtav je svijet,ljubavi moja,i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod,ljubavi moja,i sanjiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja,ljubavi moja,a šutnja je govor njihov;
gle,pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica,a smijeh beživotan
ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - a nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigareta i miris njezin
ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su dugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su
šuma njihova;
pusto je,crno,ljubavi moja,i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.

Tamo ćemo baciti dijete naše,o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove:misao prevrata,kretnja
bune i dah srdžbe;
on će biti onaj,koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.

nezakonsko dijete naše,o nezakonska majko njegova -ć
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni,naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskostigroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.

Pođimo,Ciganko moja,crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu,a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše,dijete duša naših,dijete života našega.

Pođimo,Ciganko moja,gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete,bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime,najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo,o nezakonska ljubavi moja!

Janko Polić Kamov

 

[Rusalka]

Ja sam takva da od sebe ne mogu dati ništa, baš ništa, a da sebe cijelu ne opovrgnem,”
govoraše vatra suhomu šiblju.

“Ne pištite i ne vrištite, radije poslušajte što vam kazujem,
jer kazujem vam čistu, nepopustljivu, nepatvorenu poeziju.”
No šiblje je umiralo zaglušnom smrću.
“Eto, nisam vam mogla dati samo svoju boju. Ili sjaj.

Jer pritom ne bih ostala vatra – sebe bih poništila, što nije u mojoj naravi,”
objašnjavala je vatra ugarcima.

“Ah, vatro, meni treba samo tvoja toplina,”
lanula je košutica u ledenoj šumi.
“Meni treba tvoj žar,” siktalo je željezo.
“Nama daj svoju boju,” molila je rasa blijedih makova.

Vatra se jarko smijala, požarno sukljala, požudno krkljala.
“Ja sam čudna stvar, baš kao i voda,” objavila je na sedam svojih
jezika. “Moja su svojstva nedjeljiva od mene. Moje su osobine ja sama.”

“Zašto si takva?” upitaše slamnati krovovi..
“Tako sam izabrala,” zareži vatra.
“Ti, ružo, možeš biti ruža, a da i ne mirišeš,“ nastavljala je.
“A ti, ptico, ostaješ ptica, i ako ne pjevaš. Čak i ako ne letiš.
Ali ja, vatra, ne mogu biti vatra ako ne plamtim,
ne svijetlim, i ne grijem – ako nisam trojstvena u jednoj žarkoj i crvenoj sebi.

Ne, ne dajem ništa, ako ne dajem sve. Ne gubim ništa, ako ne gubim sve.”
Vesna Krmpotić

 

[Suljo.L]

Duso moja trebalo bi da bude obrnuto ,ali neka ,ti si ta koja mi veceras nece dati sna.

 

[mari47]

Nismo se dogovorili, a sutra uvečer smo se opet našli na ogradi između dvije bašte. I treće večer, i četvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

"Tvrđava", M. Selimović

 

[Suljo.L]

I konj ima dusu ali nemoze da kaze,koje su ga sve budale jahale

 

[PetarSamotnjak]

NA TERASI KOD DVA RIBARA

pijane metafore
lete od tebe ka meni
za našim stolom
cvjetaju riječi
kao morske alge

stol postaje ljepljiv
slan i zelenkast
a riječi su ukusne
i jezici nam se spajaju
natekli od alkohola

borimo se sa zmajevima
pravimo vremenske strojeve
probijamo maglicu Andromede
riječi su krotke i zahvalne
i treba svaku dobro zaliti

glave su nam
u duhanskim oblacima
zavaljeni smo
u plastične stolice
kad razgovor zastane
riječi se rasipaju
u kvantni prah

poslije se otvaraju
novi fajlovi u memoriji
oči laserski sijaju
i prije nego se vratimo
u virtualne kraljevine
naručujemo dva ledena piva.

Faruk Šehić

 

[gost 308098]

Prava.

Kriva.

Iskrena.

Lažna.

Stvarna.

Umišljena.

Izmišljena.

Zamišljena.

Ja.

​

 

[PetarSamotnjak]

POTAJNE RIJEČI LJUBAVI

Ne možemo se primiriti dok nam kosa
Svilena vijori na mekom vjetru
Pokreće nas mučeništvo zrelih trenutaka
I nježnost ruku ovitih oko gologa vrata

Zaboravljeno nek bude sve što je
Nemilo bilo i što je tvrdokorno
A u nebu u žarkom plavetnilu
Nek se bez prestanka očitavaju

Potajne riječi ljubavi tvoje i moje.

Dragutin Tadijanović

 

[gost 308098]

 

[gost 308098]

"Kad ptica prestane voleti drugu pticu,

ona joj ne kaže: "

Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zenicama!"

Vesna Parun

​