Ovo moje čudo više nije beba, prešla je dve godine. ali čitam ove vaše dogodovštine sa noćnim budjenjima, pa vidim da nisam usamljena. Svaku noć, svaku božiju noć... nepodnošljivo je više... pre par dana odvedem je kod babe, hitno, imali smo smrtni slučaj u kući pa da sklonim dete. I kaže baba, tj. moja mama - šta se bre vi žalite na ovo dete, ona je andjeo. Spava celu noć, uspavljujem je u krevetu, a ne u naručju kao vi, ne traži čaj noću, ne popije tokom uspavljivanja dve pune flašice čaja, kako pričate, nego manje od pola, odmah zaspi, kakve probleme sa uspavljivanjem vi spominjete...

Kao da ne priča o mom detetu!

I kakva će da bude kada je vratimo kući? Ako nastavi da zeza, ja je opet vraćam kod babe, pa neka joj bude andjeo

( naravno, šalim se, zezam sama sebe ) I stvarno, šta da očekujem kada se vrati i kako to kod babe sve lepo može, bez i jedne suze, ma bez reči protivljenja, a nas lepo iscedi kao limunove?