Дон
Buduća legenda
- Poruka
- 29.456
Ovu temu posvećujem normalnima. Danas sam se uverio da još uvek ima takvih.
Iz današnjeg popodnevnog odmora me prene zvuk zvonjave telefona. Pomalo iznerviran javim se: "Halo!"
"Pa, gdje si ti, stari druže?", čulo se sa druge strane.
Nije se predstavio, ali sam ipak odmah prepoznao glas koji nisam čuo gotovo dve decenije. Moj drug Zlaja... Čovek s kojim sam još iz obdaništa, pa preko škole, i iz momačkih dana, bio nerazdvojan. Malo je reći da sam se iznenadio.
Jedno veče smo se dobrano zarakijali. Skoro je svanulo kada sam ja pijan, njega još pijanijeg iz birtije odvezao kući, i razmišljao kako bi mi bilo najpametnije da upalim sva četiri žmigavca, ubacim u drugu, i polako se odvezem kući, da me policija ne zaustavi. Kroz glavu mi je prošla i misao da možda ne bi bilo loše da odem do Amele (bliže je), pa da kod nje prespavam, a posle "mamurni sex" (taj mi je najdraži ), ali se setih da me njena stara u zadnje vreme nešto ne miriše, pa ipak odlučih da je bolje da idem kući.
Dok sam to razmišljao, dođoh do Zlajine zgrade. Zlaja je već kunjao na suvozačkom sedištu.
"Budi se Zlaja, hebo ti sebe pjanog! Eto nas pred tvojom zgradom." Zlaj je par momenata gledao oko sebe da shvati gde se nalazi, a onda otvori vrata i krenu napolje. Gledao sam za njim kako tetura, pa mu viknuh kroz prozor: "Jel ti treba pomoć?"
"Hvala, jarane...ne treba. Ajd' vidimo se..."
"Vidimo se..." odgovorih, i dodadoh gas.
Nismo se videli...nikada više.
Još dok sam spavao pjanskim snom, počeo je rat, i između moga druga Zlaje i mene stvorio se ambis koji su neki bezumni ljudi rascepili.
Sedeo sam u dnevnoj sobi, kenijadom (popularan sok u Bosni u to vreme) sam gasio rakijom upaljeni želudac, i gledao na tv-u neku ludnicu na ulicama moga grada.
Pomislih kako bih se zahebao da sam ipak otišao kod Amele. Bio bih odsečen od kuće.
Uzeh telefon da nazovem Zlaju. Zvoni...Niko se ne javlja.
Kasnije, u toku rata, a i posle, slušao sam svakakve priče o Zlaji. No, ipak sam na kraju saznao da su to sve gluposti, i da se Zlaja već prvih dana rata, preko rodbine sa majčine strane (Nemica) izvukao iz grada, i otišao u Nemačku, a odatle u Ameriku, i kuda sve ne.
I, evo sada, vratio se da proda stan, pa se raspitao i došao do mog broja telefona. Pričali smo više od sat vremena o svemu i svačemu, ali jedna me je stvar zaprepastila.
Zlaja, od oca Seje, one što danas sami sebe zovu Bošnjacima, naziva balijama i poturicama.
U početku pomislih da možda provocira, da vidi da li ću ja prihvatiti, međutim, kako je razgovor odmicao, shvatih da on stvarno njih tako doživljava.
Ja ga u jednom momentu upitah: "Dobro, Zlaja, zašto tako, kada ti je otac musliman?" On mi reče: "Zato što i moj otac i ja nismo kao oni. Zato što mi znamo od koga smo. Znamo da smo od Stjepana Filipovića iz Bihaća. A, i ovi ostali znaju od kojih su, samo glume budale i koriste se izmišljotinom mog rođaka (Muhameda Filipovića) da su nekakvi Bošnjaci."
I, još je dodao kako mu samo Arapi i vehabije dolaze da kupe stan, jer su mu u parku ispred zgrade podigli džamiju, pa niko od normalnih neće da dođe da se raspituje za kupovinu stana u toj zgradi, žali se kako mu čitav haustor smrdi na loj, i kako mu niko od komšija neće da otpozdravi na "dobar dan". Kaže da ga je i policija privodila kada je on komšiji na "selam alejkum" odgovorio "m'rš u pichku materinu, balijsku".
Na kraju reče da mu se sve toliko zgadilo da će sutra otići u agenciju za nekretnine, i njima ostaviti da mu prodaju stan, a on će prvim avionom nazad.
Zašto sam vam sve ovo ispričao? Zato što sam shvatio da je dovoljan samo jedan Zlaja, koji nije prihvatio masovnu hipnozu, i bajke o fantomskom poreklu fantomske nacije, pa da tvorcima te laži sve padne u vodu.
Njima više nisu problem Srbi. Njima su problem Zlaje, jer dok god postoji ijedan jedini Zlaja, oni nisu Bošnjaci.
Iz današnjeg popodnevnog odmora me prene zvuk zvonjave telefona. Pomalo iznerviran javim se: "Halo!"
"Pa, gdje si ti, stari druže?", čulo se sa druge strane.
Nije se predstavio, ali sam ipak odmah prepoznao glas koji nisam čuo gotovo dve decenije. Moj drug Zlaja... Čovek s kojim sam još iz obdaništa, pa preko škole, i iz momačkih dana, bio nerazdvojan. Malo je reći da sam se iznenadio.
Jedno veče smo se dobrano zarakijali. Skoro je svanulo kada sam ja pijan, njega još pijanijeg iz birtije odvezao kući, i razmišljao kako bi mi bilo najpametnije da upalim sva četiri žmigavca, ubacim u drugu, i polako se odvezem kući, da me policija ne zaustavi. Kroz glavu mi je prošla i misao da možda ne bi bilo loše da odem do Amele (bliže je), pa da kod nje prespavam, a posle "mamurni sex" (taj mi je najdraži ), ali se setih da me njena stara u zadnje vreme nešto ne miriše, pa ipak odlučih da je bolje da idem kući.
Dok sam to razmišljao, dođoh do Zlajine zgrade. Zlaja je već kunjao na suvozačkom sedištu.
"Budi se Zlaja, hebo ti sebe pjanog! Eto nas pred tvojom zgradom." Zlaj je par momenata gledao oko sebe da shvati gde se nalazi, a onda otvori vrata i krenu napolje. Gledao sam za njim kako tetura, pa mu viknuh kroz prozor: "Jel ti treba pomoć?"
"Hvala, jarane...ne treba. Ajd' vidimo se..."
"Vidimo se..." odgovorih, i dodadoh gas.
Nismo se videli...nikada više.
Još dok sam spavao pjanskim snom, počeo je rat, i između moga druga Zlaje i mene stvorio se ambis koji su neki bezumni ljudi rascepili.
Sedeo sam u dnevnoj sobi, kenijadom (popularan sok u Bosni u to vreme) sam gasio rakijom upaljeni želudac, i gledao na tv-u neku ludnicu na ulicama moga grada.
Pomislih kako bih se zahebao da sam ipak otišao kod Amele. Bio bih odsečen od kuće.
Uzeh telefon da nazovem Zlaju. Zvoni...Niko se ne javlja.
Kasnije, u toku rata, a i posle, slušao sam svakakve priče o Zlaji. No, ipak sam na kraju saznao da su to sve gluposti, i da se Zlaja već prvih dana rata, preko rodbine sa majčine strane (Nemica) izvukao iz grada, i otišao u Nemačku, a odatle u Ameriku, i kuda sve ne.
I, evo sada, vratio se da proda stan, pa se raspitao i došao do mog broja telefona. Pričali smo više od sat vremena o svemu i svačemu, ali jedna me je stvar zaprepastila.
Zlaja, od oca Seje, one što danas sami sebe zovu Bošnjacima, naziva balijama i poturicama.
U početku pomislih da možda provocira, da vidi da li ću ja prihvatiti, međutim, kako je razgovor odmicao, shvatih da on stvarno njih tako doživljava.
Ja ga u jednom momentu upitah: "Dobro, Zlaja, zašto tako, kada ti je otac musliman?" On mi reče: "Zato što i moj otac i ja nismo kao oni. Zato što mi znamo od koga smo. Znamo da smo od Stjepana Filipovića iz Bihaća. A, i ovi ostali znaju od kojih su, samo glume budale i koriste se izmišljotinom mog rođaka (Muhameda Filipovića) da su nekakvi Bošnjaci."
I, još je dodao kako mu samo Arapi i vehabije dolaze da kupe stan, jer su mu u parku ispred zgrade podigli džamiju, pa niko od normalnih neće da dođe da se raspituje za kupovinu stana u toj zgradi, žali se kako mu čitav haustor smrdi na loj, i kako mu niko od komšija neće da otpozdravi na "dobar dan". Kaže da ga je i policija privodila kada je on komšiji na "selam alejkum" odgovorio "m'rš u pichku materinu, balijsku".
Na kraju reče da mu se sve toliko zgadilo da će sutra otići u agenciju za nekretnine, i njima ostaviti da mu prodaju stan, a on će prvim avionom nazad.
Zašto sam vam sve ovo ispričao? Zato što sam shvatio da je dovoljan samo jedan Zlaja, koji nije prihvatio masovnu hipnozu, i bajke o fantomskom poreklu fantomske nacije, pa da tvorcima te laži sve padne u vodu.
Njima više nisu problem Srbi. Njima su problem Zlaje, jer dok god postoji ijedan jedini Zlaja, oni nisu Bošnjaci.
Poslednja izmena: