Početna istoriografija i slavistika u 19. veku

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
35.802
Uvidom u istoriografsku literaturu iz 19. veka, nailazimo na autore koji počinjući da se bave istoriografijom svedoče o slovenskoj i srpskoj autohtonosti na današnjem slovenskom jugu i/ili na slovensko poreklo romanskih jezika.

Primera je na desetine, te nam eto razloga zašto da ih okupimo i prikažemo na jednom mestu, čime ćemo steći bolji uvid u ta pisanja, njihove autore i njihov kontekst, a time ćemo biti u mogućnosti i da izvučemo kvalitetniji zaključak o prirodi, motivima i objektivnosti takve istoriografske postavke i razlozima njene potpune promene do kraja 19. veka.
 
Conrad Malte-Brun (12 August 1775 – 14 December 1826), rođen kao Malthe Conrad Bruun, a ponekad naveden prosto kao Malte-Brun,[1] bio je dansko-francuski geograf i novinar.

Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220-224

content


https://books.google.rs/books?id=Z0...l=sr&pg=PA223#v=onepage&q=white serbi&f=false


books



It has often been a matter of wonder how the Slavonians, worn out by so many destructive wars, could have peopled all Illyria with their numerous hordes; the Servians and Bosnians, it is thought, found and mingled with an ancient nation of the same origin as themselves on their arrival in the country during the sixth century. Dolce maintains boldly that Illyria was the native country of the people whose colonists now occupy the whole of Poland and Russia; his arguments were too hastily rejected by the celebrated Adelung(1). [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220]

:okok:



books



We do not mean to affirm that the Proto-Slavonians scattered in Thrace, Illyria and Pannonia were not distinguished by their manners customs and language from the Venedi, Lygii, Vindili, Karpi and other northern Slavonic states. They might have differed from them as much as the Pelasghi differed from the Hellenes, the Etruscans from the Latins, and the Romans in the time of Romulus from those in the age of Augustus; they might have lived among the Thracian nations or mixed with the Illyrian Romans or been oppressed by the powerful Celtic hordes; but the existence of the Proto-Slavonians both in the countries watered by the Save and the Drave and in those near the Strymon (Struma) and the Hebrus (Marica), is a fact of which history affords abundant evidence. [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 222]


books



books



The Hyperboreans who remained faithful to the Pelasgic and Hellenic worship, formed probably part of those tribes; from their country several Greek divinities, among others Opora, found their way into the Olympus of Wends; they adored Iacchus or Bacchus under the title Iako-Bog or God of the dead(x); the same divinity was known to the ancient Italians by the name of Vragus.(y) The resemblance in the manners, customs and mythology of the Italian and Hellenic states on the one side, and the Slavonic and Illyrian on the other might, if carefully examined, throw additional light on the primitive history of Europe; but little valuable information could be gained on that important branch of comparative geography without much labour, patience and research.

The Roman emperors induced the Slavines or Slaves to repeople Illyria during the incursions of the conquering Goths and devastating Huns; the Byzantine historians recorded their names and exploits. The Serbi or Serbli migrated from the Great or White Servia, one or other, but which of the two it is difficult to determine(z); the country is supposed to be the present Galicia. The people were divided into the Red and White Serbi, they remained for some time in Macedonia, where the town Servitza is still a monument of their invasion, and settled afterwards on the banks of the Morava and the Drina. Some of them however did not remove from Macedonia, and their flourishing, rich and warlike state braved all power of Byzantium. One of their colonies advanced into the Peloponnesus, and was in time confounded whith the ancient inhabitants. The Red Servians not only occupied the whole of Servia, of which a part was called Rascia, but founded in Dalmatia the duchy or zupania of Zacholmia, the petty states of Terbun and Narenta and the town of Dioclea, the birth place of the emperor Diocletian, who adorned it with temples and palaces, which have been since overwhelmed in the marshy waters of the lake Lignester.

The White Servians possessed the whole of Bosnia to the banks of the Verbaz, and divided it into small principalities and republics, that were oppressed at different periods by the Bulgarian and Hungarian kings. Bosnia from being a Servian Zupania became a Hungarian province; and the bannat of Mazovia was formed in the north of Servia by the monarchs of Hungary.

While the Servians were scattered in the interior of Illyria, a number of Polish-Slavonians migrated from the Great Chrobatia on the Carpathian mountains, and placed themselves at the head of the ancient population of Pannonia; strengthened by the assistance of the inhabitants, they conquered the western part of Dalmatia and the countries to the west of the Verbaz. The Croatians or Horwaths were of a different tribe, and spoke a different language, they embraced the Latin, the Servians adhered to the Greek church. The Croatians, from their connexion with the west, retained all the chivalry and barbarism in the feudal laws and customs; the Servians on the Haliacmon and the Danube were like the Russians, brave and industrious; both were addicted to similar superstitions, which they did not wholly lay aside after their admission of Christianity; like brothers born in different climates, they met in the ancient and long forgotten countries of their forefathers.

Thus two distinct invasions, the one of the western, the other of the eastern Slavonians were made by the children of the Proto-Slavonic tribes. The descendants of these invaders, are the Slavo-Illyrians or the Slavonic nations on the south of the Danube; their population in the Austrian, Hungarian and Ottoman territories amounts to nearly 4,000,000 of strong, active and brave men, naturally intelligent, and well fitted to make progress in the arts of peace and war. Is the example of Stephen Duscian likely to be followed, who, with such men, proclaimed himself emperor of the Romans, and marched against Constantinople at the head of 80,000 warriors?

[Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 223 i 224]


http://forum.krstarica.com/entry.php/19364-U-Bosni-su-do-14-věka-živěli-Srbi-ikavci


Conrad Malte Brun, Universal Geography...


Malte-Brunov spisak antičkih slovenskih naroda:
books


itd.
 
Poslednja izmena:
Sebastijano Ćampi, 1824:

rimski Bogovi:

Consus - slovensko Koni, konj
Neptun - slovensko Neputni, poguban, nepraktican
Pale (boginja vatre)- ilirsko paliti
Vertumnus (bog vrtova) -
ilirsko Vert, vrt
Mora to malo fundiranije:
Sebastiano Ciampi: Oservazioni intorno al moderni sistemi sulle antichità etrusche, Fiesolana, Etruria, 1824.

Lep primer mišljenja obrazovanih ljudi o začetnicima BB škole iz 19. veka imamo kod italijanskog slaviste Sebastijana Ćampija,
https://books.googleusercontent.com...jaWGiaR2PQx2TLMBslXERoD3dY3VYVvxjvqzqnsjICSW8

Ćampi za njih kaze da su slabo obrazovani i skloni predrasudama....

Ciò premesso, quante voci non si trovano nella lingua latina , che la loro radice e la loro famiglia haono nella lingua d ' origine tracica , o illirica , slava antica ? lo non voglio citare la identità di varie voci del verbo essere , dei pronomi personali, ed altri esempi, i quali da' persone poco istruite , o pregiudicate potrebbonsi credere dal latipo passate nell' illirico o slavo

Питам, колико гласова има у латинском језику, а да њихови корени не воде порекло од древног словенско трачког или илирског језика? Да не помињем порекло различитих облика глагола бити, личних заменица и друге примере, за које слабо образовани и предрасудама склони људи верују да су из латинског прешли у илирски или словенски.


https://it.wikisource.org/wiki/Pensieri_di_uomini_classici_sulla_lingua_latina

https://books.google.rs/books?id=OAY4AQAAMAAJ&pg=PA22&lpg=PA22&dq=Ciò+premesso,+quante+voci+non+si+trovano+nella+lingua+latina&source=bl&ots=5uz-KDsRLB&sig=ACfU3U39vxc9zqEExxPfI1au22Dg8I5KIw&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwj6r_H62eHuAhVxCRAIHVRlDsUQ6AEwBHoECFkQAg#v=onepage&q=Ciò premesso, quante voci non si trovano nella lingua latina&f=false


content

content


Sad znam. Gosn. Kole, hvala ti na obaveštenju. :hvala:
 
rimski Bogovi: Consus - slovensko Koni, konj

I sada, kad se stvar postavi na zdrav temelj odmah se klupko odmotava kako treba:

According to Suetonius, in the Lives of the Twelve Caesars (121 AD), Caligula planned to make Incitatus a consul[1], and the horse would "invite" dignitaries to dine with him in a house outfitted with servants there to entertain such events. Suetonius also wrote that the horse had a stable of marble, with an ivory manger, purple blankets, and a collar of precious stones.



Caligula and Incitatus


Izgleda da su po Caligulinom ("Kaljigicinom" - kaljiga=čizma) konju, Incitatusu, kozuli dobili naziv - konzul - consul. U svakom slučaju, nešto tu ima...
 
Sebastijano Ćampi, 1824:

Dai pochi esempi cbe la brevità permette di quiriportare e manifesto , che in tempo antichissimo i popoli che hanno dato l' origine all' oggi chiamața lingua illirica o slava , partiti da regioni orientali dequali tuttavia mantengono le tracce de' nomi geografici , e di molte analogie con : le lingue non solo greca , latina , italiana , mamolto più con i comsi detti dialetti slavi, diffusi dalle coste dell'Adriatico fino al più alto settentrione , è manifesto , dissi, ché que' popoli da tempo immemorabile, e prima di estendersi nel settentrione abitarono le nostre contrade

Ових неколико примера нам сажето омогућавају да известимо и покажемо да су у давним временима народи који су говорили илирски или словенски језик, померајући се са истока (мисли се на малу Азију), задржали трагове географских имена и многих аналогија са језицима не само грчким, латинским и италијанским, већ много више са такозваним словенским дијалектима, раширеним од обала Јадрана до крајнњег севера. Јасно је, рекао сам, да су ти народи од памтивека, пре него што су се проширили на север, населили наше крајеве.
 
Ćampi citat,

Brana in illirico o slavo significa difesa, bastione , fortificazione: un fiumicello che anticamente bagnava le mura castellane di Pistoia è tuttora chiamato Brana

Брана на илирском или словенском језику значи одбрана, бастион, утврђење: поток који је некада штитио зидине замка Пистоје и данас се зове Брана.

1613117766602.png
 
Konstantin Ikonomu, 1828. godina

'Αλλα δεν επαινούμεν και την σπουδών του Λεβεκίου με την οποίαν ηγωνίσθη να αποδείξη και τους Έλληνας και τους Λατίνους απογόνους Σλαβόνων . Δεν σμικρύνεται βέβαια η δόξα του Ελληνικού ονόματος , αν οι Έλληνες φανώσι Σλαβογενείς, καθώς ουδ ' ή των κλεωνύμων Σλα βόνων , αν αποδειχθώσιν Ελλήνων απόγονοι, αλλα τοιαύ σαι περιπλοκαί διαστρέφουσι την αλήθειαν.

Не подржавам начин на који је Левек (Пјер, француски историчар) покушавао да докаже да су Грци и Латини потомци Словена. Без сумње, слава грчког имена не умањује се ако се испостави да Грци потичу од Словена, такође, слава славних Словена неће бити умањена ако се докаже да су потомци Грка;
 
Preuranjena makedonska paradigma sredinom 19. veka kao svedočanstvo trajne germanske namere ograničavanja srpstva u državotvornom usponu


U doba rane slavistike njeni su oci smatrali kako je staroslovenski jezik, kao neupitno južnoslovenski jezik, nastao na srpskoj organskoj osnovici srpskog dijalekta okoline Soluna.


qrai0oE.jpg


KOPITAR, Gramatika: Alt-Slavisch = Alt-Serbisch, Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark ,1808.

Da bismo ovo prikazali opisaćemo kako je nordijska slavistika promenila tri paradigme u traženju za Germane ideološki što prihvatljivijeg odnosno što neutralnijeg prikaza nastanka staroslovenskog jezika (ili prikaza ćirilometodske standardizacije staroslovenskog), a u stvarnosti starosrpskog jezika.

1. Starosrpski. Na početku slavistike, ceo južnoslovenski prostor istočno od franačke granice smatran je srpskim. Kada gledamo kako Nemanjići "osvajaju" Ras, "osvajaju" Prizren, "osvajaju" Skoplje itd. oni ustvari uspostavljaju vlast autohtonog srpskog naroda na svojem sopstvenom prostoru oslobađajući ga od Grka-Romeja i Tatara-Bugara.

2. Starobugarski. Politički forsiranu promenu srpsko-južnoslovenske paradigme možemo pratiti kroz drugostepenu i trećestepenu korekciju početnog i naučno-iskrenog stava: drugostepena korekcija kaže: staroslovenski jezik nije dijalekat srpskog već je dijalekat bugarskog jezika. Razlog za izmenu starosrpski u starobugarski leži u činjenici da je u to doba Nemac postao kralj Bugarske, te da se radije pristajalo na istorijsko pravo i prostorno protezenje Bugara prema Solunu nego Srba, koji su pokazivali značajno viši stepen suvereniteta kako su se sami oslobodili osmanske vlasti. Tako u dobrom delu slavističke literature iz 2. 1/2 19. veka imamo poistovećivanje staroslovenskog sa starobugarskim, dok neki autori čak isključivo koriste ovaj drugi naziv - "starobugarski jezik" u značenju staroslovenskog ćirilometodskog standardnog jezika. I dok anglosaksonska literatura znatno duže istrajava na početnoj poziciji otaca slavistike, da je crkvenoslovenski jezik stari srpski dijalekat, pa pišu kako "srpski narod ima prevod Biblije na svom jeziku iz 9. veka" dotle bugarski slavisti do današnjeg dana "nejebući živu silu" staroslovenski jezik nazivaju starobugarskim, iako su stari Bugari govorili tatarskim jezikom.
th_tease.gif



Ovde i ne ulazimo u geografsko lutanje - u kome ni dan danas nema konsenzusa - je li staroslovenski jezik nastao na organskoj osnovici slovenskog dijalekta iz okoline Soluna ili pak na osnovici slovenskog dijalekta Velike Moravske što bi ukazivalo na prostor južne Panonije, tačnije Srema, još tačnije - Sremske Mitrovice. I zaista, Vaš autor vrlo čvrsto smatra da je gramatička osnova slovenskih dijalekta na krajnjem južnoslovenskom jugu, kako danas, tako i u prošlosti, usled neprestanog i masovnog mešanja Srba sa neslovenima tokom starog veka doživljavala pojednostavljivanja jezičke gramatičke strukture. A da je zaista tako u starom veku bilo na jug do Moreje i Krita govore u prilog tvrdnje o tačkastoj koncentraciji helenskog stanovništva raspoređenog dominantno u priobalje, govori činjenica o tačkastoj organizaciji polisa, gradova-državica koji su, sva je prilika, u najbliskijem zaleđu imali Srbe i Romane stočare. Samim tim jezik Makedonije i Trakije bio je podložan gramatičkim pojednostavljenjima čije učinke možemo sagledati kako u današnjem makedonskom i bugarskom jeziku tako u devetovekovnim srpskim dijalektima tih oblasti. Staroslovenski je, dakle, dijalekat srpskog Srema, Sremske Mitrovice, a ne Soluna. Da je kojim slučajem prihvaćena ova teza o sremskom dijalektu kao osnovici staroslovenskog, umesto očiglrdne srpske paradigme, danas bismo imali narativ o "panonskom dijalektu" kao organskoj osnovi ćirilometodskog staroslovenskog standarda.

3. Makedonski. Trećestepeno, korektivno, skretanje sa osnovne slavističke naučno-korektne paradigme o srpskom jeziku kao osnovici staroslovenskog jezika dolazi kao konačno slovenofobno distanciranje germanocentrične istoriografije od nacionalnih predznaka staroslovenskog dajući mu konačne regionalne obrise nazvavši ga "makedonskim dijalektom" južnoslovenskog jezika krajem 19. veka (? naći tačnu godinu).

I sada, ako imamo na umu i opasku Erika Hobsbauma da učitelji-inspiratori nordijske istoriografske škole prvo uspostave političko-ideološku paradigmu kao okvir koji onda njihovi đaci postepeno popunjavaju, vidimo koliko je uspostava "makedonskog" jezika-dijalekta u 2. 1/2 19. veka, ustvari, ili prejudiciranje ili simptom ciljeva nemačke imperijalističke politike koja je svoje lice otvoreno prikazala tek sredinom 20. veka, 1947. kada je stvoren makedonski standardni jezik kao definitivno okončanje procesa stvaranja makedonske nacije.

Ova preuranjena makedonska paradigma ima analoškog sabrata u preuranjenoj bošnjačkoj paradigmi tj. stvaranju bošnjačkog jezika i nacije koju je pokušao da nametne i sprovede u život Benjamin Kalaj po svom nameštenju za bečkog upravnika Bosne nakon Berlinskog kongresa. Ovaj proces je od Kalajevog pokušaja 1882. čekao u smrznutom stanju sve do 1992. Tek krajem XX veka rađaju se bošnjačka nacija i bošnjački jezik.


***

Ako stvari postavimo korektno, Prusi su takođe Sloveni, odnosno, ako sledimo nordijsku paradigmu razbijanja slovenskog korpusa, onda su Balti. Ne znam po kom koriterijumu su i Englezi i Bavarci - Germani, ali, iako su jezički sličniji ili makar "tu negde" sa Slovenima, Litvanci i Pusi su - Balti, a ne Sloveni. Zašto? Zato što za germansku istoriografsku školu ne može biti drugačije nego da su "Sloveni izašli iz jedne male močvare kod Černobilja, nakotili se i popunili pola Evroazije". Kada bi se takozvani Balti (ovde govorimo iskuljučivo po pitanju jezika) smatali Slovenima kao što se Englezi smatraju Germanima, onda bi se odmah videlo da su Sloveni zauzimali pola Evrope već u starom veku.
 
Dzon Donaldson, 1839. godina, https://books.googleusercontent.com...P0aRkGva5smU6F8XEbXReZ5ZUCw-A5q1-JTf0P2iQwSx9

Чини нам се извесним да су Пелазги били велика јужна грана словенског народа, која се почев од Хорасана у преисторијско доба проширила по целој Сарматији и на крају населила Тракију, Илирију, Грчку и Италију. Такође је прилично јасно да су ови Пелазги из Хелеспонта поново прешли у Азију и колонизовали западне обале Мале Азије и острва грчког Архипелага много пре него што су се на сцени појавили Хелено-Теутонци.

Сличност руског са латинским је толико упадљива да се савремени путник није либио да тврди да су оснивачи Рима говорили руски језик. У најстаријим споменицима грчког језика можемо наћи исте подударности и тада су довољно упадљиве. Професор Данковски из Посена је то показао на лабав и незадовољавајући начин, истина, интерлинеарним приближним преводом Хомера у савремени словенски, а опширније и формалније поређење руског и грчког језика успоставио је Константин Иконому.....
 
Dzon Donaldson, engleski akademik, 1839. godine.....

Најшири идиом индогерманске породице је словенски језик: раширен је на широкој површини Европе и Азије, од Тихог океана до Балтика, од Јадрана до арктичког мора. Различита племена која су говорила овим древним језиком била су позната под именима Роксолани, Кробизи, Сармати или Сауромати, Панонци, Илири, и Венети или Вениди: у Европи га тренутно говоре Руси и Русини, Бугари, Срби, Босанци, Далматинци, Хрвати, Венди и Сорби у Лужици и Саксонији, Словаци у Мађарској, Боеми, Моравци, Пољаци и Шлези.

Први емигранти из Азије били су синови Гомера, Келти и Кимеријци, који су на овај континент ушли из кавкаских степа пролазећи око северних обала Црног мора. Не само што су се проширили по целој Европи, посебно на Југ и Запад, него су се преко Хелеспонта такође вратили у Азију и освојили и колонизовали земље јужно од Црног Мора. Следећи освајачи били су синови Магога, - Скити, Сармати или Словени, - које углавном заједно са Келтима налазимо у најранијим насељима. Они су потпуно окупирали исток Европе и у великој мери допринели становништву Грчке и Италије. Чини се да се нису проширили даље од Одре на северу, нити да су се трајно настанили у Алпима или на средњем -горњем подручју Немачке. Коначно насељавање Иранаца у Европи завршено је са тевтонским расама. Најпре су доњи Немци почевши од крајева између Оксуса и Јаксарта прошли кроз словенске земље и населили се на северозападу Европе. Горњи Немци, који су потом окупирали централне регионе, такође су допринели важном и можда најкарактеристичнијем елементу становништва Хеладе.
 
Dzon Donaldson, engleski akademik, 1839. godine.....

Најшири идиом индогерманске породице је словенски језик: раширен је на широкој површини Европе и Азије, од Тихог океана до Балтика, од Јадрана до арктичког мора. Различита племена која су говорила овим древним језиком била су позната под именима Роксолани, Кробизи, Сармати или Сауромати, Панонци, Илири, и Венети или Вениди: у Европи га тренутно говоре Руси и Русини, Бугари, Срби, Босанци, Далматинци, Хрвати, Венди и Сорби у Лужици и Саксонији, Словаци у Мађарској, Боеми, Моравци, Пољаци и Шлези.

Први емигранти из Азије били су синови Гомера, Келти и Кимеријци, који су на овај континент ушли из кавкаских степа пролазећи око северних обала Црног мора. Не само што су се проширили по целој Европи, посебно на Југ и Запад, него су се преко Хелеспонта такође вратили у Азију и освојили и колонизовали земље јужно од Црног Мора. Следећи освајачи били су синови Магога, - Скити, Сармати или Словени, - које углавном заједно са Келтима налазимо у најранијим насељима. Они су потпуно окупирали исток Европе и у великој мери допринели становништву Грчке и Италије. Чини се да се нису проширили даље од Одре на северу, нити да су се трајно настанили у Алпима или на средњем -горњем подручју Немачке. Коначно насељавање Иранаца у Европи завршено је са тевтонским расама. Најпре су доњи Немци почевши од крајева између Оксуса и Јаксарта прошли кроз словенске земље и населили се на северозападу Европе. Горњи Немци, који су потом окупирали централне регионе, такође су допринели важном и можда најкарактеристичнијем елементу становништва Хеладе.
Након свега што је речено, треба напоменути и да су различити утицаји хеленског или теуто-персијског језика са севера на стари пелазгијски или словенско-фрижанански језик југа начинили разлике у словенским дијалектима о којем су граматичари тако обимно писали.
 
Након свега што је речено, треба напоменути и да су различити утицаји хеленског или теуто-персијског језика са севера на стари пелазгијски или словенско-фрижанански језик југа начинили разлике у словенским дијалектима о којем су граматичари тако обимно писали.
Латински језик, у којем словенски елемент није као у грчком надјачан увођењем горње немачких елемената, задржао је звук дигаме до краја. Са друге стране грчки утицај на латински није постојао све до владавине Клаудија, да би затим убрзо опет нестао.
 
Ako pogledamo samo lingviste iz prve polovine 19.veka, ocigledno je da su zastupali tezu da je slovenski jezik i jugoistocnoj Evropi star bar koliko starogracki i latinski.....

Ovde su citirane knjige velikana lingvisticke nauke, Sebastijana Ćampija, Dzona Doaldsona, Nikole Ikonomua, Gregora Dankovskog........Krajem istog veka u nauci je prevladalo stanoviste da su Sloveni narod nepoznat u antici......

Da li je ova drasticna promena u tako kratakom periodu u istorijskoj nauci mogla da bude plod normalnog toka nauke? Da li je u tom periodu doslo do nekih novih otkrica ili razvoja novih naucnih disciplina? Odgovor na oba pitanja je NE.


Sta se desilo sa istorijskom naukom krajem 19.veka???????
 
Ako pogledamo samo lingviste iz prve polovine 19.veka, ocigledno je da su zastupali tezu da je slovenski jezik i jugoistocnoj Evropi star bar koliko starogracki i latinski.....

Ovde su citirane knjige velikana lingvisticke nauke, Sebastijana Ćampija, Dzona Doaldsona, Nikole Ikonomua, Gregora Dankovskog........Krajem istog veka u nauci je prevladalo stanoviste da su Sloveni narod nepoznat u antici......

Da li je ova drasticna promena u tako kratakom periodu u istorijskoj nauci mogla da bude plod normalnog toka nauke? Da li je u tom periodu doslo do nekih novih otkrica ili razvoja novih naucnih disciplina? Odgovor na oba pitanja je NE.


Sta se desilo sa istorijskom naukom krajem 19.veka???????

Desila se – geopolitika.

Svima je bilo vidljivo da posle skoro pola milenijuma Otomansko carstvo je bilo pred krajom (sto se tice kontrole nad balkanom).

U isto vreme tek ujedinjena Nemacka (sprecena da ucestvuje u punoj meri u robovlasnicko-kolonijalnom poretku van Evrope) je htela da uspostavi takav ili slican poredak medju slovenima na istoku I na jugu.

Tako dolaze nemacki princevi da vladaju Grckom, Rumunijom,Bugarskom I kasnije Albanijom.

Tako dolaze pokusaji (ratom) prosirenja na prostor slovena.

A kao uvek, pokrice pruzaju placeni naucnici / istoricari, medju Nemcima, a i medju ciljanim populacijama.

Jedom kad se takav poredak ucvrsti gde sloveni imaju sporednu ulogu (sluge), onda se uspostavljaju istorijski aksiomi koji stite poredak.

Sve sto se podrazumelo kao istinito pre poretka (a nije vise uz skladu sa poretkom) se jednostavno ignorise.
 
Desila se – geopolitika.

Svima je bilo vidljivo da posle skoro pola milenijuma Otomansko carstvo je bilo pred krajom (sto se tice kontrole nad balkanom).

U isto vreme tek ujedinjena Nemacka (sprecena da ucestvuje u punoj meri u robovlasnicko-kolonijalnom poretku van Evrope) je htela da uspostavi takav ili slican poredak medju slovenima na istoku I na jugu.

Tako dolaze nemacki princevi da vladaju Grckom, Rumunijom,Bugarskom I kasnije Albanijom.

Tako dolaze pokusaji (ratom) prosirenja na prostor slovena.

A kao uvek, pokrice pruzaju placeni naucnici / istoricari, medju Nemcima, a i medju ciljanim populacijama.

Jedom kad se takav poredak ucvrsti gde sloveni imaju sporednu ulogu (sluge), onda se uspostavljaju istorijski aksiomi koji stite poredak.

Sve sto se podrazumelo kao istinito pre poretka (a nije vise uz skladu sa poretkom) se jednostavno ignorise.
Ajde za trenutak da iskljucimo geopolitiku.

Odavno sam procitao Kurtin stav da je sve sto trenutno znamo i ucimo o istoriji Slovena zaostavstina 19.veka bazirana iskljucivo na lingvistickom konceptu. Zato mi je bilo cudno kada sam naleteo na ove lingviste koje sam pobrojao a koji su pisali u istom vremenskom razdoblju i zagovarali su potpuno drugacije stavove.

Sudeci prema Kurtinom stavovima, idejni tvorac tzv pripjatskog porekla Slovena je Nemac Herder, cije su ideje razradjivali mahom poljski, ceski i ruski lingvisti. Njihovi argumenti su uglavnom bazirani na cinjenici da su najstariji slovenski toponimi locirani na severoistoku Evrope. Dakle pored tolikih antickih toponima u juznoj Evropi, ova skola se bazirala na severno evropskim slovenskim toponima koji su mogli biti atestirani tek duboko u srednjem veku.

Ako vec pricamo o geopolitici, onda mozemo da zakljucimo da su germanske ideje o Pripjatu istocni Sloveni sacekali sa odusevljenjem. Tada, u 19.veku, sa druge strane su stajali americki, italijanski, grcki, francuski, madjarski lingvisti....

Nije li sve ovo zanimljivo?
 
Ajde za trenutak da iskljucimo geopolitiku.

Odavno sam procitao Kurtin stav da je sve sto trenutno znamo i ucimo o istoriji Slovena zaostavstina 19.veka bazirana iskljucivo na lingvistickom konceptu. Zato mi je bilo cudno kada sam naleteo na ove lingviste koje sam pobrojao a koji su pisali u istom vremenskom razdoblju i zagovarali su potpuno drugacije stavove.

Sudeci prema Kurtinom stavovima, idejni tvorac tzv pripjatskog porekla Slovena je Nemac Herder, cije su ideje razradjivali mahom poljski, ceski i ruski lingvisti. Njihovi argumenti su uglavnom bazirani na cinjenici da su najstariji slovenski toponimi locirani na severoistoku Evrope. Dakle pored tolikih antickih toponima u juznoj Evropi, ova skola se bazirala na severno evropskim slovenskim toponima koji su mogli biti atestirani tek duboko u srednjem veku.

Ako vec pricamo o geopolitici, onda mozemo da zakljucimo da su germanske ideje o Pripjatu istocni Sloveni sacekali sa odusevljenjem. Tada, u 19.veku, sa druge strane su stajali americki, italijanski, grcki, francuski, madjarski lingvisti....

Nije li sve ovo zanimljivo?

Slazem se da uvek postoje (medju svim narodima) pojedini istoricari koji su savesni i rade svoj posao najbolje sto mogu i sa najboljim namerama.
Nazalost pojedinci retko odlucuju u istoriografiji – instituti su presudni. A instituti uglavnom slede zacrtanu politiku (gde je geopolitika cesto odlucujuci faktor).
Ali necu da menjam smer teme. Samo nastavi sa podacima – radis odlican posao.
 
Slazem se da uvek postoje (medju svim narodima) pojedini istoricari koji su savesni i rade svoj posao najbolje sto mogu i sa najboljim namerama.
Nazalost pojedinci retko odlucuju u istoriografiji – instituti su presudni. A instituti uglavnom slede zacrtanu politiku (gde je geopolitika cesto odlucujuci faktor).
Ali necu da menjam smer teme. Samo nastavi sa podacima – radis odlican posao.
Istorijski instituti nisu tada postojali, nauka se zasnivala na stavovima pojedinaca koji su bili vise ili manje uticajni.

Cini mi se da se bar u slucaju lingvista moze povuci geografska linija izmedju dve skole. Ta linija, koja je isla polovinom Evrope pravcem istok-zapad, delila je onu skolu koja je trazila poreklo Slovena u Ukrajini od skole koja je to isto poreklo videla u jugoistocnoj Evropi.

Tek sa jacanjem nemackog uticaja i aspiracija za osvajanjem novih teritorija, ocigledno je da njihova verzija istorije pobedjuje. Ali opet, namece se pitanje, zasto bi to prihvatili tadasnji nemacki neprijatelji, Amerikanci, Englezi, Francuzi, Grci. Zasto su Srbi uopste to prihvatlil?
 
Istorijski instituti nisu tada postojali, nauka se zasnivala na stavovima pojedinaca koji su bili vise ili manje uticajni.

Cini mi se da se bar u slucaju lingvista moze povuci geografska linija izmedju dve skole. Ta linija, koja je isla polovinom Evrope pravcem istok-zapad, delila je onu skolu koja je trazila poreklo Slovena u Ukrajini od skole koja je to isto poreklo videla u jugoistocnoj Evropi.

Tek sa jacanjem nemackog uticaja i aspiracija za osvajanjem novih teritorija, ocigledno je da njihova verzija istorije pobedjuje. Ali opet, namece se pitanje, zasto bi to prihvatili tadasnji nemacki neprijatelji, Amerikanci, Englezi, Francuzi, Grci. Zasto su Srbi uopste to prihvatlil?

Pa bas krajem 19og veka se formiraju istorijski instituti. Istorija postaje”nauka” u kojom vodecu ulogu na pocetku igraju Nemci. Zato valjda i Indogermanski jezik I narodi.
Englezi I Francuzi su imali zajednicki motiv da sprece rusku kontrolu nad balkanom i Carigradom. Pa nisu slucajno ratovali protiv Rusa u Krimskom ratu.
Za Grke Ii njihov odnos prema Slovenima, videti sta se desilo sa Egejskim (Belomorskim) Slovenima u prvoj polovini 20og veka.

Dok je Otomansko carstvo bilo jako I pruzalo garancije da ce kontrolisati balkanske Slovene, sta se pisalo o Srbima/Slovenima na Balkanu nije bilo toliko geopoliticki interesantno. Ali cim se videlo da ce Turska vlast prestati, onda je tek postala vidljiva geopoliticka borba. Krenuli su projekti:

  • Stvara se Rumunski narod (da odvoji Rusiju od Srba)
  • Stvara se Albanski narod da onemoguci Srbima izlaz na more
  • Okupira se Bosna I Hercegovina, i aktivira se Kalajev pokusaj stvaranja Bosnjacke nacije
  • Pocinje Hrvatizacija katolickih Srba na zapadnom balkanu
  • Rusi idu u kontru sa stvaranjem velike Bugarske
Najvecu cenu placaju Srbi kao glavni balkanski narod. Postaju zrtve svih ovih projekta.

Svi ti projekti morali su imati “naucno” pokrice.

Zasto su neki Srbi istoricari prihvatili, e toj je tek pitanje.
 
Ajde za trenutak da iskljucimo geopolitiku.

Odavno sam procitao Kurtin stav da je sve sto trenutno znamo i ucimo o istoriji Slovena zaostavstina 19.veka bazirana iskljucivo na lingvistickom konceptu. Zato mi je bilo cudno kada sam naleteo na ove lingviste koje sam pobrojao a koji su pisali u istom vremenskom razdoblju i zagovarali su potpuno drugacije stavove.

Sudeci prema Kurtinom stavovima, idejni tvorac tzv pripjatskog porekla Slovena je Nemac Herder, cije su ideje razradjivali mahom poljski, ceski i ruski lingvisti. Njihovi argumenti su uglavnom bazirani na cinjenici da su najstariji slovenski toponimi locirani na severoistoku Evrope. Dakle pored tolikih antickih toponima u juznoj Evropi, ova skola se bazirala na severno evropskim slovenskim toponima koji su mogli biti atestirani tek duboko u srednjem veku.

Ako vec pricamo o geopolitici, onda mozemo da zakljucimo da su germanske ideje o Pripjatu istocni Sloveni sacekali sa odusevljenjem. Tada, u 19.veku, sa druge strane su stajali americki, italijanski, grcki, francuski, madjarski lingvisti....

Nije li sve ovo zanimljivo?

content


http://books.google.com/books?id=f7QWAAAAQAAJ&pg=PA79&dq=lingua+seruiana&as_brr=1

Relationi universali: arricchite di molte cose rare, e memorabili ...by Giovanni Botero - 1640, str. 79 :
Nel culto divino vsano la lingua Seruiana, ch'è quasi Toscana tra gli Schiavoni. str. 79

U bogosluženju koriste srpski jezik koji je poput toskanskog među Slovenima.

Na strani se govori o Vlasima (U današnjoj Rumuniji) i vidimo da se još 1640 u Italiji o srpskom mislilo kao o toskanskom (dakle najboljem) među Slovenima.

* * *​
content

Sir John Bowring: Servian popular poetry (1827), str xxi
' The Servians possess a translation of the Bible, made in the ninth century, written in the Pannonian dialect, which is now obsolete. This Bible, however, has served, and still serves, as a standard of the Servian language ; and its authority has been rather increased than diminished from the circumstance of its phraseology being far removed from what is deemed the vulgar idiom. That the vulgar idiom, however, is amply sufficient for all the common purposes of language, and for the communication even of the most exquisite shades of thought and feelings, is sufficiently exemplified.

Imamo i upotpunjujući deo priče:

http://books.google.com/books?id=95ZCAAAAYAAJ&pg=PA344#v=onepage&q=&f=false

The Harleian miscellany, or, A collection of scarce, curious, and ..., Volume 5 By William Oldys, Edward Harley Oxford (Earl of) v. 5 - 1745:
content


Na Maloj Strani (deo Praga), ako mu se može verovati, uglavnom govore visoko-nemački; ali u Starom i Novom Mestu (delovi Praga) poglavito češki. Široko rasprostranjen jezik, čiji dijalekti su češki, poljski i moravski, zove se racki. To je staroslovenski, i danas se govori u dobrom delu Mađarske, u Slavoniji, Hrvatskoj, Raškoj, Srbiji, Dalmaciji, Karnioli itd.


I. OSTOJIĆ:

The Croatian original, entitled “Kako su Hrvati nazivali svoj jezik,” appeared in the journal Kolo, 9, nos. 1-2 (Zagreb, 1971), 93-118. The final two paragraphs (pp. 117-118), which briefly covered the 19th and 20th centuries, were not translated for this volume. The translators would like to thank Diane Fai who read the manuscript and provided suggestions to improve the translation. Where possible the translators have provided the reader with more detailed footnotes.


A document from 1670 tells us that, in Moldavia, there were Bulgars, Serbs, and Bosnian Christians who “did not cultivate any other language except Illyrian and Turkish” (“nullam aliam linguam colentes paeter Illyricam et Turcicam”). Another document states that Albanians, who were also emigrés, used their own language, but also “the Slavic or Illyrian language” (“della Slava ancora o vero Illirica”). On 10 July 1637, Franjo Markanić of Čiprovac (in Bulgaria) wrote “to father Rafael Croat” (“al padre Raffaele Croato”) [This is the previously mentioned Rafael Levaković whose Glagolitic editions were printed for use in the church. This information is significant as it reveals the ties which existed between these Croatian priests and especially because of the fact that Markanić also called Levaković Croat, just as he called himself.] about the printing of church books for the Eastern rite “which are written in Serbian letters called so after St. Cyril, in the old Illyrian language” (“quali libri sono scritti in carattere Serviano detto di s. Cirillo, nella lingua illirica antica”). From these few quotations, we can see that a number of different names were used to identify the language, just as was found among Croats in Croatian regions. This should not surprise us since they kept in contact with each other and since the propaganda among these emigrés was run by the pope’s curia. With regards to the term Illyrian (ilirski), it was used in a wider context, as in it was included Bulgarian, Church Slavonic (lingua illirica antica), and also Cyrillic which was called the Illyrian script (ilirsko pismo). Among these Croats, one is cited whose name also contained the addition of Croat (Hrvat). In 1644, Catholic merchants of Kraljevo requested that the monastery in Trgovište be handed over to the friars from Bulgaria. Among the signatures was found “Gvozdeni [Iron] Ivan Harvatin”. {In 1582, Pope Gregory XIII instructed friar Bonifacija of Dubrovnik, Bishop of Ston, about his duties during his visit of Catholics in Turkey. In this document, he stated that published Protestant books had been spread throughout Illyria and that they were printed in the Slavonic language in Cyrillic (“anco in lingua schiavona et Ciurula”). The Pope sent the friar church books in Latin and Italian and a few in Greek. He further stated, that it would be easier to translate from Italian into the “Illyrian language” (“nella lingua illirica”), while in another place, he said “the Cyrillic language” (“la lingua ciurula”), but he also made a distinction “in dette lingue illirica et ciurula”. Here apparently the meaning of the terms language and script were interchangeable. The same year, in the instructions given to Augustin Quintiu, Bishop of Korčula, it was recommended that he take with him someone of the same ethnicity and who knows Illyrian (“che siano de la sua nazione et lingua illirica”). He was also sent books printed in the Illyrian language in the Roman script (“si dano a lei dottrine christiane stampate in lingua illirica con caratteri latini mille...”). Acta Bosnae, pp. 324, 333, 334, 335, 336.}



http://www.scribd.com/doc/6801249/Folia
http://www.hic.hr/hrvatski/izdavalastvo/FOLIA.pdf


I svemu tome nasuprot bečko-berlinska jagologija:
Staroslavenski jezik razvio se na osnovi jednog makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.

Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. :hahaha: Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Možda će nekoga zanimati, tom slavistu koji je radio uglavnom izvan Hrvatske kao najveći uspjeh pripisuje se pobijanje Panonske teorije o staroslavenskom jeziku.
:bye:
 
Poslednja izmena:
Preuranjena makedonska paradigma sredinom 19. veka kao svedočanstvo trajne germanske namere ograničavanja srpstva u državotvornom usponu
U doba rane slavistike njeni su oci smatrali kako je staroslovenski jezik, kao neupitno južnoslovenski jezik, nastao na srpskoj organskoj osnovici srpskog dijalekta okoline Soluna.
У праву сте за Копитара - али ... читаоцима се мора објаснити зашто је дошао да заступа панонску теорију (чији аутор je заправо Добровски - "Slovanka,1814"), али најважније зашто су Јагић и Облак одбацили ову теорију, као и сви други руски, бечки и међународни стручњаци у крајa 19. века.
Ево како је било : Почетком 1822. године у Бечу је објављен у „Новине Србске“- "Додатак к санктпетербургским сравнитељним рјечницима свију језика и нарјечија: с особитим огледима бугарског језика “ Вука Караџића.
Захваљујући овом делу, које садржи 27 народних песама које је представио Бугара из Разлога, превод Јеванђеља и посебан „поглед“ на бугарски језик и његову граматику, први пут у историји након дугих лутања и бесплодних спорова Европска наука је чула за одређени бугарски језик.
Вартоломеј Копитар у то време био је виши службеник у бечкој дворској библиотеци и као цензор њеног словенског одељења осећао се емоционално и креативно ангажовано у судбини свих јужних Словена. Испуњен просветитељским и романтичним патриотским фантазијама Словена, Копитар је сањао, као и многи његови савременици, о дунавској монархији словенског јединства.
У свом делу Копитар је био под утицајем идеја европског просветитељства и тежњи раног аустријског романтизма, тражећи обнављање историје уметности, културе и филологије из њихових извора. Такође је заражен цветајућим бечким свесловенским националним романтизмом, који је претпостављао духовно и културно уздизање појединих словенских народа. У потрази за центром обједињавања овог приступа, Копитар је интензивно проучавао најстарије словенске писане споменике и детаљно проучавао историју првог словенског превода Јеванђеља и црквених књига словенских апостола Ћирила и Методија.
Копитар под утицајем научног ауторитета Добровског, гради своју теорију о природи језика свете браће. Вођен родољубивим осећањима и националним поносом, порекло ћирилско-методијског језика повезao je са Панонијом и Словенијом, где су солунска браћа извршила своју мисију. Истовремено, са запањујућом доследношћу je тврдиo и браниo против свих осталих повишених да су његови савремени сународници директни потомци уједињеног словенског народа, који је први населио словенски Југ пре појаве других словенских племена а њихов дијалект је служио као основа првог словенског писма. Тако је панонска теорија ушла у науку, иако је наилазила на примедбе, али је ипак успела да се учврсти, упркос чињеници да није била у потпуности подржана доказима.
И када В. Караџић убедљиво покажao je специфичне особине бугарског језика и докажao да је то самосталан организам који се не може директно приписати неком другом јужнословенском језику, посебно српском и његовим дијалектима, Копитар је прихватио, иако тешко ове ставове и почео да тражи место бугарске државе у време појаве „старословенског“ језика и улоге бугарског становништва и његовог говора у том почетном периоду развоја.
Тако су се појавила истраживања Копитарa и његови бројни чланци у издањима о бугарском питању, који су, иако понекад били пристрасни јер је морао да брани жељену панонску теорију, ипак били врло корисни јер су често показивали чињенице постојања независне бугарске нације и њен језик. О чему научна jавност до сада није знала. И та чињеница тера Копитара да непрестано инсистира на томе да В. Караџић наставља да изучава бугарски језик, прикупља материјале, сумира своја запажања.
После Копитара дошао је Франц Миклошић, још један истакнути научник, и истраживања бугарског језика су настављена, али је панонска теорија и даље имала своје присталице, посебно у Аустроугарској. 1852. године браћа Цанкови објавили су прву бугарску граматику у Бечу и чини се да је то први пут променило гледиште научне Европе. Стога је управо у периоду када се у Бечу бугарски језик разматрао првенствено на основу аутентичних материјала В. Караџића и интересовање из тог разлога природно било усмерено пре свега на бугарске западне дијалекте, а посебно оне у Јужној Македонији.
Тек почетком 19. века научна Европа открила је бугарски језик и детаље око њега. Занимљиво је да се сами откривачи, међутим, нису могли прецизно оријентисати у историји овог језика и зато су родили панонску теорију.
Тек следећи велики слависта из бечке школе Ватрослав Јагић, подржан од свог ученика В.Облака и руских слависта попут П. Лаврова, успео је да убедљиво наметне теорију бугарско-македонског карактера првог словенског књижевног језика, а ова теза због великог Јагићевог ауторитета, постепено је прихваћенa међу научницима у Европи.

Хвала на пажњи!
 
Poslednja izmena:
Uvidom u istoriografsku literaturu iz 19. veka, nailazimo na autore koji počinjući da se bave istoriografijom svedoče o slovenskoj i srpskoj autohtonosti na današnjem slovenskom jugu i/ili na slovensko poreklo romanskih jezika.

Primera je na desetine, te nam eto razloga zašto da ih okupimo i prikažemo na jednom mestu, čime ćemo steći bolji uvid u ta pisanja, njihove autore i njihov kontekst, a time ćemo biti u mogućnosti i da izvučemo kvalitetniji zaključak o prirodi, motivima i objektivnosti takve istoriografske postavke i razlozima njene potpune promene do kraja 19. veka.

 

Back
Top