U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Mrkalj

U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci

Oceni ovaj blog
Evo citata Petranovićevog teksta iz njegove knjige (Bogomili. Crvka bosanska i krstjani, Zadar, 1867):

Ovo politično ustrojstvo srbskih saveznih županija postojalo je još za života Konstantina porfirogenita koj nam je u tome jedini rukovoditelj jer se on jedini bavio istorijom srbsko-rvatske seobe. On poimenice nabraja više ili manje neodvisne države koje su srbsku federaciju onda sastavljale. U taj savez spadahu: sobstvena Srbija (današnja od prilike kneževina s Metohijom ili starom Srbijom); Bosna na istok od Rvata’; Neretva ili poganska zemlja (Pagania) međ riekama Cetinom i Neretvom s obližnjim otocima Mljetom, Lastovom, Krkrom (Korčula), Visom, Hvarom (Lezina) i Bračom; Trivunija (Trebinje) s Konavljem između Dubrovnika i Crnegore; Duklja ili Dioklea (stara Zeta s Crnomgorom) na jug od Rvata’ po jadranskom moru.

U tim provincijama svaki je ban ili župan nezavisno i na svoju ruku gospodario, zemlju je svoju na pose uređivao, danak od naroda i manjih župana pobirao, – i rod Vlastimirov ostade od Česlava u napried po svoj prilici ograničen na samo županstvo raško ili zagorsku Srbiju, dok poslje dvjesta i nešto više godina pođe za rukom prvome Nemaniću (1159-1195) da ih opet, izuzevši Bosnu, sajedini pod jedan skiptar, u jedno politično tielo.

Među tima saveznim županijama bila je kao što spomenusmo i Bosna. Ona se ranije i mnogo jače nego druge županije odielila bila od srbske glavne otačbine te pošavši svoim osobitim putem došla je kroz nekoliko stoljeća da uredi i ustroi svoj državopravni građanski i crkveni život podosta različan od podobnih pravnih i religioznih odnošaja u susjednima srbskim zemljama. O tome otuđenju Bosne vriedno je da navedemo ovdje rieči učenoga Hilferdinga (Pisьma obъ istorii Serbovъ i Bolgarъ str. 236); one su važne za nas i s toga najviše što od te savršene odvojenosti ili da bolje rečem osamljenosti Bosne usred okružavajućih ju srbskih srodnih plemena biva mnogo što šta jasno u izvanjskom obliku i unutrnjem ustrojenju bosanske crkve, glavnome predmetu ovoga književnoga truda. “Bosnu” veli Hilferding “podčini sebi Kresimir kralj rvatski; ali sva je prilika da nije dugo dvorila Rvate. Pošto se oslobodila, ostade kao izvan kruga obšte istorije Srba’. Ova odvojenost bosanske banovine vidi se iz svega kazivanja dukljanskoga ljetopisca. Nije sumnje da se od toga vremena počelo prepravljati ono ubitačno odmetništvo Bosne od drugih srbskih zemalja, što ga poslje ne mogoše svladati ni najveća usiljavanja najmoćnijih srbskih vladatelja i koje još XII. vieka bijaše takovo, da je povod dalo Kinnamu grčkome istoriku kazati: da Bosna ne poznaje nad sobom vlasti vrhovnoga srbskog župana nego živi sama o sebi pod svojom domaćom u pravom”.

Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na Facebook Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na Google Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na My Yahoo! Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na Live Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na MySpace Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na Twitter Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na Digg Pošalji "U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci" na del.icio.us

Ažurirano 16.11.2010. u 23:59, autor: Mrkalj

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. Mrkalj (avatar)
    Petranović je sa svojom postavkom bio potpuno u pravu, što savrěmena srpska istoriografija, koja se postepeno oslobađa starih habsburških istoriografskih krivotvorina kao i autodestruktivne ideologizacije istorije pod uticajem SPC i potvrđuje.


    [IMG]http://4.*****************/_I8BKxU3lUks/TN2UHkdGUxI/AAAAAAAAAKs/vz4aPFRBlt4/s400/neretljani-01.jpg[/IMG]
    Ažurirano 14.12.2011. u 00:16, autor: Mrkalj
  2. Mrkalj (avatar)
    Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220-224



    It has often been a matter of wonder how the Slavonians, worn out by so many destructive wars, could have peopled all Illyria with their numerous hordes; the Servians and Bosnians, it is thought, found and mingled with an ancient nation of the same origin as themselves on their arrival in the country during the sixth century. Dolce maintains boldly that Illyria was the native country of the people whose colonists now occupy the whole of Poland and Russia; his arguments were too hastily rejected by the celebrated Adelung(1). [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220]






    We do not mean to affirm that the Proto-Slavonians scattered in Thrace, Illyria and Pannonia were not distinguished by their manners customs and language from the Venedi, Lygii, Vindili, Karpi and other northern Slavonic states. They might have differed from them as much as the Pelasghi differed from the Hellenes, the Etruscans from the Latins, and the Romans in the time of Romulus from those in the age of Augustus; they might have lived among the Thracian nations or mixed with the Illyrian Romans or been oppressed by the powerful Celtic hordes; but the existence of the Proto-Slavonians both in the countries watered by the Save and the Drave and in those near the Strymon (Struma) and the Hebrus (Marica), is a fact of which history affords abundant evidence. [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 222]




    The Hyperboreans who remained faithful to the Pelasgic and Hellenic worship, formed probably part of those tribes; from their country several Greek divinities, among others Opora, found their way into the Olympus of Wends; they adored Iacchus or Bacchus under the title Iako-Bog or God of the dead(x); the same divinity was known to the ancient Italians by the name of Vragus.(y) The resemblance in the manners, customs and mythology of the Italian and Hellenic states on the one side, and the Slavonic and Illyrian on the other might, if carefully examined, throw additional light on the primitive history of Europe; but little valuable information could be gained on that important branch of comparative geography without much labour, patience and research.

    The Roman emperors induced the Slavines or Slaves to repeople Illyria during the incursions of the conquering Goths and devastating Huns; the Byzantine historians recorded their names and exploits. The Serbi or Serbli migrated from the Great or White Servia, one or other, but which of the two it is difficult to determine(z); the country is supposed to be the present Galicia. The people were divided into the Red and White Serbi, they remained for some time in Macedonia, where the town Servitza is still a monument of their invasion, and settled afterwards on the banks of the Morava and the Drina. Some of them however did not remove from Macedonia, and their flourishing, rich and warlike state braved all power of Byzantium. One of their colonies advanced into the Peloponnesus, and was in time confounded whith the ancient inhabitants. The Red Servians not only occupied the whole of Servia, of which a part was called Rascia, but founded in Dalmatia the duchy or zupania of Zacholmia, the petty states of Terbun and Narenta and the town of Dioclea, the birth place of the emperor Diocletian, who adorned it with temples and palaces, which have been since overwhelmed in the marshy waters of the lake Lignester.

    The White Servians possessed the whole of Bosnia to the banks of the Verbaz, and divided it into small principalities and republics, that were oppressed at different periods by the Bulgarian and Hungarian kings. Bosnia from being a Servian Zupania became a Hungarian province; and the bannat of Mazovia was formed in the north of Servia by the monarchs of Hungary.

    While the Servians were scattered in the interior of Illyria, a number of Polish-Slavonians migrated from the Great Chrobatia on the Carpathian mountains, and placed themselves at the head of the ancient population of Pannonia; strengthened by the assistance of the inhabitants, they conquered the western part of Dalmatia and the countries to the west of the Verbaz. The Croatians or Horwaths were of a different tribe, and spoke a different language, they embraced the Latin, the Servians adhered to the Greek church. The Croatians, from their connexion with the west, retained all the chivalry and barbarism in the feudal laws and customs; the Servians on the Haliacmon and the Danube were like the Russians, brave and industrious; both were addicted to similar superstitions, which they did not wholly lay aside after their admission of Christianity; like brothers born in different climates, they met in the ancient and long forgotten countries of their forefathers.

    Thus two distinct invasions, the one of the western, the other of the eastern Slavonians were made by the children of the Proto-Slavonic tribes. The descendants of these invaders, are the Slavo-Illyrians or the Slavonic nations on the south of the Danube; their population in the Austrian, Hungarian and Ottoman territories amounts to nearly 4,000,000 of strong, active and brave men, naturally intelligent, and well fitted to make progress in the arts of peace and war. Is the example of Stephen Duscian likely to be followed, who, with such men, proclaimed himself emperor of the Romans, and marched against Constantinople at the head of 80,000 warriors?

    [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 223 i 224]




    Ažurirano 05.09.2011. u 21:51, autor: Mrkalj
  3. Mrkalj (avatar)
    Gk. lyrikos "singing to the lyre"
  4. Mrkalj (avatar)


    Dr Božidar Petranović


    Nad grobom ovog neumornog radnika i zaslužnog Šibenčanina stoji spomenik sa kratkim, ali sadržajnim natpisom:

    SRPSKOM NAUČENJAKU
    ŽARKOM RODOLJUBU
    DRU BOŽIDARU PETRANOVIĆU
    NAROD
    P(ODIŽE)
    MDCCCLXXIV

    Božidar Petranović rodio se u Šibeniku 18. februara 1809. Po završenoj osnovnoj školi u Šibeniku odveo ga je otac 1820. godine u Sremske Karlovce u gimnaziju. Završivši je studirao je filosofiju u Gracu, a prava u Beču i Padovi, gde je 1833. promovisan za doktora prava (doctor iuris utviusque). Po povratku u Šibenik bio je od 1835. g. sekretar dalmatinskog episkopa Pantelejmona Živkovića. Iduće godine oženio se Jovankom Vujatović, ali iz matičnih knjiga šibeničkih ne vidimo da su imali dece.

    Još za vreme studija Božidar Petranović je sa oduševljenjem prihvatio ideje narodnog preporoda. Južnoslovenski studenti u Gracu tada su imali družinu pod imenom Narodna vlada, koja je imala svog despota, svog admirala i svoje ministre. Predsednik te vlade bio je Mojsije Blatić, ministar spoljnih poslova Jovan Šupljikac (brat kasnijeg srpskog vojvode Stevana Šupljikca), dok je ministar finansija bio Božidar Petranović, koga su zvali Ročild. Družini su pripadali i potonji vođa Ilirskog pokreta, Ljudevit Gaj, hrvatski književnik Dimitrije Demeter, zatim potonji mariborski biskup Anton Slomšek i mnogi drugi južnoslovenski omladinci. I za vreme studija u Beču, on je održavao prisne veze sa svim južnoslovenskim studentima, a u Padovi, kuli talijanskog Rizorđimenta, nastojao je da što bolje upozna pokret i napajao se idejama o oslobođenju i ujedinjenju sopstvenog naroda.

    Prijateljstvo između Petranovića i Gaja i zajedničke ideje došle su do izražaja i ostvarenja posle njihovog povratka u otadžbinu. Samo, dok je Gaj u Zagrebu i Hrvatskoj brzo stekao veliki broj istomišljenika i saradnika, Petranoviću nije bilo lako da tim putem povede i svoje Dalmatince. Ali, on nije posustao. On sarađuje u Gajevoj Danici Ilirskoj i kao truba poziva sve južne Slovene na jedinstvo, pre svega na usvajanje zajedničkog jezika, kao najbolje veze između Srba i Hrvata. Piše on u Danici: Ako je različni verozakon toliko dugo vremena Dalmatina istočne i zapadne crkve rastavljao, jednog od drugog outđivao, njih unapredak treba jedan svim općeni književni jezik da međusobno veže.

    Petranović je ceo svoj život i rad posvetio uzdizanju narodne svesti, narodne kulture i jedinstva Srba i Hrvata. On je već 1835. pokrenuo u Zadru ćirilicom štampani list Ljubitelj prosvještenija, koji će od iduće godine nositi i naziv Srpski dalmatinski almanah, a od 1845. pa do kraja izlaženja 1873. Srpsko-dalmatinski magazin. To je bio prvi časopis na narodnom jeziku u Dalmaciji. Zora Dalmatinska Ante Kuzmanića pojaviće se tek 1844. g. Godine 1841. Božidar Petranović je premešten za administrativnog činovnika na Visu, pa je uređivanje Magazina predao dubrovačkom proti Đorđu Nikolajeviću, potonjem mitropolitu sarajevskom. Godine 1848. kada se rasplamsao oslobodilački pokret svih Slovena u Habsburškoj monarhiji, petranović se nalazi na službi u Obrovcu. Po svemu sudeći, on je bio autor jednog proglasa koji je obrovačka opština 7. aprila 1848. uputila svim opštinama u Dalmaciji uoči izbora dalmatinskih izaslanika, koji su trebali da idu u Beč da većaju o novom ustavu. U tom proglasu se naročito ističe da se dalmatinski izaslanici treba da bore za uvođenje maternjeg jezika u sve javne urede. Tada je Božidar Petranović izabran za poslanika u bečkom Parlamentu. Tamo su mu stvarali teškoće neki od dalmatisnkih poslanika separatista. Zato kada je ta grupa 1848. podnela vladi jednu interpelaciju u kojoj je traženo da se sačuva željena i potrebna zasebna administracija Dalmacije, Petranović nije hteo da je potpiše. O njegovom ugledu u Beču svedoči i činjenica da je on bio jedan od glavnih redaktora srpsko-hrvatskog teksta austrijskog zakonskog zbornika. Uz prevod austrijskog Građanskog zakonika izdao je on u Beču 1850. studiju O austrijskom građanskom zakoniku i o srpskom prevodu istog. Po povratku iz Beča, Petranović je bio savetnik Zemaljskog suda u Zadru, od 1853. u Kotoru i, naposletku, od 1875. kod prizivnog (apelacionog) suda u Zadru. Uviđajući potrebu za prosvećivanjem naroda u oblasti prava i u želji za stvaranjem nacionalne pravne terminologije, on je od 1851. počeo da izdaje list Pravdonoša, ali je on izlazio samo dve godine.

    Pored pravnih nauka Božidar Petranović se bavio istorijom, opštom i kulturnom. U Novom Sadu je 1858. g. izašla njegova Istorija književnosti poglavitih na svijetu narodah od najstarijih vremena do sadašnje dobi, dok je u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti objavljivao solidne studije iz srdenjevekovne pravne istorije srpskog naroda i primorskih gradova. Posle dugih priprema uspio je da 1862.g. osnuje Maticu dalmatinsku, čije je predsednika bio sve do smrti 1874. g. Matica je pored kalendara izdavala izdavala i poučne knjižice za narod i stvorila se materijalna sredstva za dalji kulturni rad. U to vreme napisao je Božidar Petranović svoje značajno delo Bogomili. Crkva bosanska i krstjani (Zadar, 1867.), čija naučna vrednost nije i neće propasti. To je prvi rad o ovom problemu u kome su upotrebljeni svi do tada poznati domaći izvori, a ne samo strani, kao što su to učinili raniji, pa i po neki kasniji naučnici, koji su se bavili proučavanjem srednjevekovne crkve bosanske.

    Božidar Petranović je bio član Srpskog učenog društva u Beogradu i pravi član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ceneći njegov rad na slovenskoj nauci, Rusija ga je odlikovala ordenom Svete Ane. Umro je u Veneciji 12. septembra 1874. godine, ali je sahranjen u Šibeniku.

    Pored knjige o crkvi bosanskoj i Istoriji književnosti, Božidar Petranović je napisao nekoliko solidnih radova iz oblasti naše pravne istorije. Među njima se ističu radovi O osveti, mirenju i vraždi po negdašnjemu srpsko-hrvatskome pravnom običaju (Rad, JAZU 6, 1869); O robstvu. Po srbskim spomenicima i štatutima primorskih dalmatinskih gradova (Rad, JAZU 16, 1871); Običaji srpskog naroda u Bosni (Glasnik SUD 29, 1871); O pravu nasljedstva kod Srba na osnovu pravnog običaja i pisanih spomenika (Rad JAZU 23, 1873) i Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine (Beograd, 1876). Sarađivao je u svom Ljubitelju prosvještenija (Srpsko-dalmatinski almanah odnosno Magazin), Danci Ilirskoj, Srpskoj novini, Srpskim narodnim novinama, Ogledalu srpskom i Zori Dalmatinskoj.

    U svojoj studiji o Božidaru Petranoviću, koju je pročitao kao nekrolog na svečanoj sednici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, njen tadašnji predsednik dr Franjo Rački je pored ostalog rekao: Kroz 42 godine obrađivao je on neprekinuto, od mladosti do starosti, neobrađeno polje narodne prosvejte… Petranović spada dobom i trudom svojim u kolo uskrsitelja i preporoditelja novije književnosti naše. On je zaslugami svojimi svakomu njih ravan, a vredniji od mnogih. Ističući na kraju da je Petranović Srbin i odani član pravoslavne crkve, Rački dodaje: Petranović se k Srpstvu priznavao, čega on nije nikada prikrivao. Ali Petranović nije u Srpstvu i Hrvatstvu nazirao dva protivna stožera Slovenstva, koja se po svojoj naravi zamjenito samo odbijaju; pa ukoliko to doista biva, držo je da valja naukom i bratskim sporazumom poravnati težnje prividno oprečne.

    http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Publikacije-Krka13-L.htm
  5. Mrkalj (avatar)
  6. Zarathustra (avatar)
    Šta se događalo sa ijekavicom u periodu prě seoba ? Je li ona uistinu nastala měšanjem ekavskog i ikavskog idioma iznicanjem novoštokavice istočnohercegovačkoga dijalekta, kako postoje tvrdnje, ili je (i)jekavica zauzimala izvěsni autohtoni prostor u okviru štokavice još od doseljavanja Srba ?
  7. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Zarathustra
    Šta se događalo sa ijekavicom u periodu prě seoba ? Je li ona uistinu nastala měšanjem ekavskog i ikavskog idioma iznicanjem novoštokavice istočnohercegovačkoga dijalekta, kako postoje tvrdnje, ili je (i)jekavica zauzimala izvěsni autohtoni prostor u okviru štokavice još od doseljavanja Srba ?
    Ne, jekavica nije nastala měšanjem koje pominješ, to je posve sigurno. (Za takav bi eventualni razvoj u srědnjověkovno doba morala u někom trenutku postojati dijalektološka laboratorija u kojoj bi něko izvršio analizu postojećih jatovskih odraza, napravio sintetički model "i+e", propisao ga posebnim rěčnikom i počeo edukaciju populacije, što bi bio potpuno fantastičan događaj.) Ako pogledamo tri osnovna štokavska jato-izgovora, praslověnskom/prasrpskom izgovoru najbliža je jednosložna jekavica dok dvosložni ijekavski izgovor staroslověnskog fonema jat dolazi kasnije razvijajući se upravo iz jednosložnog, u uslovima věkovne gorštačke komunikacije na daljinu. Ne trěba gubiti iz vida da se jat u jekavici, uslovljeno susědnim fonemima, na određenim městima odražava kao i (grějanje, htěo, ucvěljen, běška, usělica), a na određenim kao e (isprěd, prěčnik, razrěđivač). U poljskom jeziku, lužičkosrpskim jezicima takođe imamo jekavicu, naravno ne jednako doslědnu srpskoj, u češkom imamo sva tri refleksa (kao da smo poměšali vokabular ekavice (hleb), ikavice (gnizdo) i jekavice (htjeti)). To govori u prilog spontanog, prirodnog razvoja jekavskog odraza.

    Ne mogu reći da znam šta je bilo sa jekavicom prě seoba, niti znam ko može. Možemo da dajemo različite prětpostavke. U svakom slučaju, kako se bližimo Ćirilu i Metodiju, refleks je sve bliži jatu.
    Ažurirano 11.12.2012. u 01:13, autor: Mrkalj