Nemanja Brkic
Obećava
- Poruka
- 52
Sve popularniji porok na našim prostorima koji je na svu nesreću potpuno legalan.
Ali nisam došao ovde da se pravim pametan nego da vam ispričam svoja iskustva i zatražim savet.
Imam 25 god., počeo sam da kockam još u srednjoj školi. To su bile sitne uplate na kladionicama i aparatima ne više od 5 eura, tad sam kockao retko i uglavnom sam imao sreće. Npr. na uloženih 5 eura znao sam da odem kući sa 25 eura. Vremenom sam kockao sve češće i kockanje mi je postajalo sve zanimljivije bez obzira na dobitak ili gubitak. Novac je postao samo sredstvo za igru. Nakon nekog većeg pada (do 50 eura), tada se još uvek radilo o aparatima, sam znao da napravim pauzu od 2-3 meseca bez kockanja uopšte ali onda se u meni nešto prelomi pa se ponovo vraćam kocki.
Pre nepunih 6 meseci sam odlučio da sa aparata pređem na nešto veće, reč je o naravno pravom kazinu, gde sam igrao poker, blak džek i rulet. Na početku sam dobijao i to sam, sećam se prvu noć u tom kazinu ušao sa 100eura da igram rulet, kući sam otišao sa 1200eura. Jednostavno nije bilo nikakve šanse da promašim broj, ulozi su se povećavali i sreća je bila na mojoj strani, to je naravno bilo samo privremeno, što me je samo uvuklo u jedan začarani krug patološkog kockanja. U kazinu sam provodio i po 24h dnevno, porodica, prijatelji, posao, sve ono što je do juče bilo prioritet postalo je nevažno. Važno je bilo samo da igram, samo da mi radi adrenalin u stalnoj borbi, ta čar igre je predstavljala neki poseban osećaj. Osećaj superiornosti. I više nije bilo bitno da li gubim ili dobijam, bilo je bitno samo da imam za igranje.
Ali naravno, to se sve otelo kontroli i kad izgubim postajem svestan, tek kad sve izgubim, kao da na trenutak dođem sebi i kažem "NEĆU NIKAD VIŠE"... Zatim ponovo tražim novac, posuđujem, snalazim se na sve moguže načine i koristim sve opcije da dođem do novca za kockanje. Vešto sam krio i lagao svojoj porodici da nisam primio platu taj mesec, da sam plaćao neke kazne u saobraćaju, da mi se automobil pokvario i slično.
Pre desetak dana kad sam celu platu (oko 550eura) ostavio u kazinu, zvao sam jednog prijatelja i sve mu ispričao. On mi je rekao da podhitno moram da se rešim kockanja i da obavezno svojim roditeljima ispričam celu istinu, jer sve se lakše prevaziđe kad je porodica uz tebe. Tek danas sam odlučio da svojima sve ispričam i reakcije su bile baš kako sam očekiva. Mama je počela da plače, tata i sestra nisu mogli da veruju, samo njihov pogled prema meni je budio u meni najteža osećanja i krivicu. Bio sam u stanju da samom sebi presudim, nego da to posmatram.
Najteže mi je palo što sam izgubio poverenje svoje porodice.
Dogovorio sam se sa majkom da ću ovaj mesec trpiti sankcije, neću dobijati džeparac ni bilo kakvu pomoć. Sledeću platu ću prebacivati na njen račun i ona će mi davati koliko mi bude trebalo što je realno najbolje rešenje jer neću imati novce za kockanje.
Ono što moram da vas pitam je da li postoje ustanove koje bi se mogle pozabaviti ovim mojim problemom i od koga zatražiti stručnu pomoć. Želim da se u potpunosti izlečim od ovog poroka i da osetim gađenje na sami pomen kockarnice, kladionice, aparata.. kocke uopšteno. Želim da živim normalan život. Dugova više nemam, tako da sam spreman da okrenem novi list u svom životu i priznajem ovde pred svima, ja sam kockar i stidim se toga. Da li je lečenje moguće i kako se obavlja, kome se obratiti?
Ali nisam došao ovde da se pravim pametan nego da vam ispričam svoja iskustva i zatražim savet.
Imam 25 god., počeo sam da kockam još u srednjoj školi. To su bile sitne uplate na kladionicama i aparatima ne više od 5 eura, tad sam kockao retko i uglavnom sam imao sreće. Npr. na uloženih 5 eura znao sam da odem kući sa 25 eura. Vremenom sam kockao sve češće i kockanje mi je postajalo sve zanimljivije bez obzira na dobitak ili gubitak. Novac je postao samo sredstvo za igru. Nakon nekog većeg pada (do 50 eura), tada se još uvek radilo o aparatima, sam znao da napravim pauzu od 2-3 meseca bez kockanja uopšte ali onda se u meni nešto prelomi pa se ponovo vraćam kocki.
Pre nepunih 6 meseci sam odlučio da sa aparata pređem na nešto veće, reč je o naravno pravom kazinu, gde sam igrao poker, blak džek i rulet. Na početku sam dobijao i to sam, sećam se prvu noć u tom kazinu ušao sa 100eura da igram rulet, kući sam otišao sa 1200eura. Jednostavno nije bilo nikakve šanse da promašim broj, ulozi su se povećavali i sreća je bila na mojoj strani, to je naravno bilo samo privremeno, što me je samo uvuklo u jedan začarani krug patološkog kockanja. U kazinu sam provodio i po 24h dnevno, porodica, prijatelji, posao, sve ono što je do juče bilo prioritet postalo je nevažno. Važno je bilo samo da igram, samo da mi radi adrenalin u stalnoj borbi, ta čar igre je predstavljala neki poseban osećaj. Osećaj superiornosti. I više nije bilo bitno da li gubim ili dobijam, bilo je bitno samo da imam za igranje.
Ali naravno, to se sve otelo kontroli i kad izgubim postajem svestan, tek kad sve izgubim, kao da na trenutak dođem sebi i kažem "NEĆU NIKAD VIŠE"... Zatim ponovo tražim novac, posuđujem, snalazim se na sve moguže načine i koristim sve opcije da dođem do novca za kockanje. Vešto sam krio i lagao svojoj porodici da nisam primio platu taj mesec, da sam plaćao neke kazne u saobraćaju, da mi se automobil pokvario i slično.
Pre desetak dana kad sam celu platu (oko 550eura) ostavio u kazinu, zvao sam jednog prijatelja i sve mu ispričao. On mi je rekao da podhitno moram da se rešim kockanja i da obavezno svojim roditeljima ispričam celu istinu, jer sve se lakše prevaziđe kad je porodica uz tebe. Tek danas sam odlučio da svojima sve ispričam i reakcije su bile baš kako sam očekiva. Mama je počela da plače, tata i sestra nisu mogli da veruju, samo njihov pogled prema meni je budio u meni najteža osećanja i krivicu. Bio sam u stanju da samom sebi presudim, nego da to posmatram.
Najteže mi je palo što sam izgubio poverenje svoje porodice.
Dogovorio sam se sa majkom da ću ovaj mesec trpiti sankcije, neću dobijati džeparac ni bilo kakvu pomoć. Sledeću platu ću prebacivati na njen račun i ona će mi davati koliko mi bude trebalo što je realno najbolje rešenje jer neću imati novce za kockanje.
Ono što moram da vas pitam je da li postoje ustanove koje bi se mogle pozabaviti ovim mojim problemom i od koga zatražiti stručnu pomoć. Želim da se u potpunosti izlečim od ovog poroka i da osetim gađenje na sami pomen kockarnice, kladionice, aparata.. kocke uopšteno. Želim da živim normalan život. Dugova više nemam, tako da sam spreman da okrenem novi list u svom životu i priznajem ovde pred svima, ja sam kockar i stidim se toga. Da li je lečenje moguće i kako se obavlja, kome se obratiti?
Poslednja izmena: