Prijenos božanskog imena (יהוה) u Grčka pisma (uz svjedočanstvo dvanaest fragmenata)
Vrijedno je zapaziti da rukopisi izvornog grčkog teksta koji danas postoje, kao i mnogi prijevodi, i drevni i suvremeni, ne sadrže božansko ime. U drevnim Hebrejskim pismima to je ime skoro 7 000 puta zabilježeno s četiri slova יהוה, koja se općenito nazivaju Tetragramaton, a odgovaraju latiničkim slovima JHVH (ili YHWH). Točan izgovor tog imena danas nije poznat, ali najuvreženiji način izgovaranja glasi ”Jehova“. ”Jah“ (ili ”Yah“) je kraći oblik ovog imena i javlja se kao dio mnogih imena koja se nalaze u Kršćanskim grčkim pismima, te u uzviku ”Aleluja!“, što znači ”Hvalite Jah!“ (Otkrivenje 19:1, 3, 4, 6).
Budući da su Kršćanska grčka pisma bila nadahnuti dodatak i dopuna svetim Hebrejskim pismima, taj iznenadni nestanak božanskog imena iz grčkog teksta djeluje nedosljedno, posebno stoga što je Jakov rekao apostolima i starijim učenicima u Jeruzalemu sredinom prvog stoljeća n. e.: ”Simeon je potanko ispričao kako je Bog prvi put obratio pažnju na nacije da iz njih uzme narod za svoje ime“ (Djela apostolska 15:14). Zatim je Jakov kao potvrdu citirao Amosa 9:11, 12, gdje se koristi božansko ime. Ako su kršćani trebali biti narod za Božje ime, zašto onda njegovo ime, predstavljeno Tetragramatonom, ukloniti iz Kršćanskih grčkih pisama? Uobičajeno objašnjenje za to više ne stoji. Dugo se mislilo da se u danas dostupnim rukopisima božansko ime ne nalazi zato što ga nema u grčkoj Septuaginti (LXX), prvom prijevodu Hebrejskih pisama, koja se počela prevoditi u trećem stoljeću pr. n. e. To se mišljenje temeljilo na prijepisima LXX koji se nalaze u velikim rukopisima iz četvrtog i petog stoljeća n. e.: Vatikanskom rukopisu br. 1209, Sinajskom kodeksu i Aleksandrijskom kodeksu. U njima je jedinstveno Božje ime prevedeno grčkim riječima Κύριος (Kýrios) i θεός (Theós). Na tu se bezimenost gledalo kao na pomoć u naučavanju monoteizma.
Ova je teorija potpuno pobijena otkrićem papirusnog svitka Septuaginte koji sadrži drugu polovicu Pete Mojsijeve. Nijedan od tih fragmenata ne pokazuje da se Kýrios ili Theós koristilo umjesto božanskog imena, nego je na svakom mjestu Tetragramaton napisan kvadratičnim hebrejskim slovima.
Godine 1944. fragment tog papirusa objavio je W. G. Waddell u Journal of Theological Studies, sv. 45, str. 158-161. Godine 1948, u Kairu (Egipat), dvojica misionara Watch Tower Bible and Tract Society školovana u Gileadu pribavila su fotografije 18 fragmenata tog papirusa i dozvolu da ih objave. Tako se 12 tih fragmenata pojavilo u Kršćanskim grčkim pismima prema prijevodu Novi svijet, 1950, str. 13, 14. Na temelju fotografija u toj publikaciji, napravljene su ove tri studije: (1) A. Vaccari, ”Papiro Fuad, Inv. 266. Analisi critica dei Frammenti pubblicati in: ‘New World Translation of the Christian Greek Scriptures.’ Brooklyn (N.Y.) 1950 page 13s.“, objavljeno u Studia Patristica, sv. I, dio I, uredili Kurt Aland i F. L. Cross, Berlin, 1957, str. 339-342; (2) W. Baars, ”Papyrus Fouad Inv. No. 266“, objavljeno u Nederlands Theologisch Tijdschrift, sv. XIII, Wageningen, 1959, str. 442-446; (3) George Howard, ”The Oldest Greek Text of Deuteronomy“, objavljeno u Hebrew Union College Annual, sv. XLII, Cincinnati, 1971, str. 125-131.
Komentirajući u vezi s tim papirusom, Paul Kahle je u Studia Evangelica, str. 614, uredili Kurt Aland, F. L. Cross, Jean Danielou, Harald Riesenfeld i W. C. van Unnik, Berlin, 1959, napisao: ”S fotografije tog papirusa, Watch Tower Bible and Tract Society reproducirao je daljnje djeliće istog papirusa u uvodu engleskog prijevoda Novoga zavjeta, Brooklyn, New York, 1950. Karakteristika papirusa jest to što je Božje ime prevedeno Tetragramatonom pisanim hebrejskim kvadratičnim slovima. Ispitivanje objavljenih fragmenata papirusa koje je na moj zahtjev poduzeo pater Vaccari rezultiralo je njegovim zaključkom da papirus, koji je morao biti napisan oko 400 godina ranije nego Codex B, sadrži možda najsavršeniji septuagintni tekst Pete Mojsijeve koji je dopro do nas.“
Ukupno 117 fragmenata LXXP. Fouad Inv. 266 objavljeno je u Études de Papyrologie, sv. 9, Kairo, 1971, str. 81-150, 227, 228. Fotografsko izdanje svih fragmenata tog papirusa objavili su Zaki Aly i Ludwig Koenen pod naslovom Three Rolls of the Early Septuagint: Genesis and Deuteronomy, u seriji ”Papyrologische Texte und Abhandlungen“, sv. 27, Bonn, 1980.
Na fotografijama 12 fragmenata tog svitka papirusa naši čitatelji mogu razmotriti ova pojavljivanja Tetragramatona u tako ranom prijepisu LXX. Autoriteti na tom području smatraju da ovaj papirus datira iz prvog stoljeća pr. n. e., odnosno oko dva stoljeća nakon početka prevođenja LXX. To povrđuje da je izvorna LXX doista sadržavala božansko ime na svim mjestima gdje se ono nalazilo u hebrejskom izvorniku. Devet drugih grčkih rukopisa također sadrže božansko ime. (Vidi NW Ref. Bi., str. 1562-1564.)
Jesu li Isus Krist te oni njegovi učenici koji su pisali Kršćanska grčka pisma imali pri ruci prijepise grčke Septuaginte u kojima se nalazilo božansko ime u obliku Tetragramatona? Jesu! Tetragramaton se zadržao u prijepisima LXX još stoljećima nakon Krista i njegovih apostola. Negdje tijekom prve polovice drugog stoljeća n. e., kada je Akvila napravio svoj prijevod na grčki, Tetragramaton je bio prikazan i arhaičnim hebrejskim slovima.
Jeronim, izučavatelj iz četvrtog i petog stoljeća n. .e., rekao je u svom predgovoru za Samuelove knjige i knjige Kraljevima: ”I nalazimo Božje ime, Tetragramaton [יהוה], u nekim grčkim svescima sve do danas prikazano drevnim slovima.“ Tako je sve do vremena Jeronima, glavnog prevoditelja latinske Vulgate, bilo grčkih rukopisa s prijevodima Hebrejskih pisama koji su još uvijek sadržavali božansko ime u obliku četiri hebrejska slova.
Ako su Isus i njegovi učenici čitali Pisma iz njihovog hebrejskog izvornika ili iz grčke Septuaginte, onda su nailazili na božansko ime u obliku Tetragramatona. Je li Isus slijedio tradicionalan židovski običaj toga doba i čitao ʼAdhonaí na tim mjestima iz bojazni da ne oskvrni ime i prekrši Treću zapovijed (2. Mojsijeva 20:7)? Kada je u sinagogi u Nazaretu ustao i dobio Izaijinu knjigu te čitao one retke iz Izaije (61:1, 2) u kojima je stajao Tetragramaton, je li on odbio izgovoriti božansko ime? Isus to nije učinio ako je, kao i uvijek, odbacio nebiblijske tradicije židovskih pismoznalaca. Matej 7:29 kaže nam: ”Poučavao [ih je] kao onaj tko ima autoritet, a ne kao njihovi pismoznalci.“ Govoreći tako da su ga njegovi vjerni apostoli mogli čuti, Isus se molio Jehovi Bogu: ”Objavio sam tvoje ime ljudima koje si mi dao iz svijeta. (...) Obznanio sam im tvoje ime i obznanjivat ću ga“ (Ivan 17:6, 26).
Sada nam se nameće pitanje: Jesu li Isusovi učenici koristili božansko ime u svojim nadahnutim spisima? Odnosno da li se Božje ime nalazilo u izvornim spisima Kršćanskih grčkih pisama? Imamo temelja za potvrdan odgovor! Matejevo je Evanđelje bilo najprije napisano na hebrejskom, a ne na grčkom, na što ukazuje Jeronim, izučavatelj iz četvrtog i petog stoljeća n. e., koji je rekao sljedeće:
”Matej, koji je i Levi, i koji je od poreznika postao apostol, prvi je sastavio Evanđelje o Kristu u Judeji na hebrejskom jeziku i hebrejskim slovima na korist onih iz obrezanja koji su vjerovali. Tko ga je kasnije preveo na grčki, nije točno utvrđeno. Osim toga, sam hebrejski tekst sačuvan je do današnjeg dana u biblioteci u Cezareji, koju je mučenik Pamfil tako pomno sakupljao. Meni su Nazarećani koji koriste taj svezak u sirijskom gradu Bereji dopustili da ga prepišem“ (De viris inlustribus [O slavnim ljudima], poglavlje III. [Latinski tekst uredio E. C. Richardson i objavio u seriji ”Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur“, sv. 14, Leipzig, 1896, str. 8, 9.]).
- - - - - - - - - -
Matej je preko stotinu puta citirao iz nadahnutih Hebrejskih pisama. Stoga kad su ti citati uključivali božansko ime, on se sigurno osjećao obaveznim vjerodostojno uključiti Tetragramaton u svoj hebrejski izvještaj Evanđelja. Njegov hebrejski izvještaj tijesno bi odgovarao hebrejskom prijevodu F. Delitzscha iz 19. stoljeća, u kome Matej 18 puta sadrži ime Jehova. Iako je Matej više volio citirati izravno iz Hebrejskih pisama nego iz LXX, mogao je slijediti praksu iz LXX i prenijeti božansko ime na odgovarajuće mjesto u grčkom tekstu. I svi ostali pisci Kršćanskih grčkih pisama citirali su iz Hebrejskih pisama ili iz LXX u recima gdje se pojavljuje božansko ime.
U vezi s upotrebom Tetragramatona u Kršćanskim grčkim pismima, George Howard sa Sveučilišta u Georgiji (SAD), napisao je u časopisu Journal of Biblical Literature, sv. 96, 1977, str. 63: ”Nedavna otkrića u Egiptu i Judejskoj pustinji omogućuju nam da iz prve ruke vidimo upotrebu Božjeg imena u pretkršćansko doba. Ta su otkrića značajna za NZ [novozavjetne] studije time što tvore književnu analogiju s najranijim kršćanskim dokumentima i mogu objasniti kako su NZ autori koristili božansko ime. Na sljedećim stranicama iznijet ćemo teoriju da je božansko ime, יהוה (a vjerojatno i njegove skraćenice), izvorno bilo napisano u NZ citatima i aluzijama na S[tari] Z[avjet] i da je s vremenom bilo zamijenjeno uglavnom sa surogatom [skraćenica za Kýrios, ”Gospodin“]. Ovo uklanjanje Tetragrama[tona], prema našem gledištu, stvorilo je zbrku u mislima ranih neznabožačkih kršćana u vezi s odnosom između ’Gospodina Boga‘ i ’Gospodina Krista‘ koja se odražava u rukopisnoj tradiciji samog NZ teksta.“
Slažemo se s gore navedenim, uz ovu iznimku: Mi ne smatramo da je ovo gledište ”teorija“, nego predstavlja iznošenje povijesnih činjenica o prepisivanju biblijskih rukopisa.
