Slap888
Aktivan član
- Poruka
- 1.288
Iznosim ovdje dole jedan dio podnaslovnog teksta iz svoje radne knjige "Duh Sveti-njegova struktura i emanacije, Drvo Života". Veći dio tekta nije neka novina već poznata stvar dobrim kršćanskim teolozima, no ovdje iznosim i neka svoja dublja i nova tumačenja koja svijet nije vidio. Mogu si to dopustiti a da ne izazovem veći upad u svoje autorstvo ne dozvoljavajući da mene kao vrhunskog teologa bilo tko značajnije kopira i preuzme cjelovite i opširne ukaze da bi sebe proslavio kao teologa. Jer moja radna knjiga ili će je svijet jasno književno doživjeti kao vrhunsaku i cjelovitu teološku novinu ili istog neće biti.
Podnaslovni tekst ima naziv "Biblijska izvješća o Kristu kao JHVH-u , kao Bogu Izraelovom". Ostali dijelovi tog podnaslovnog rada nisu završeno sređeni kao rukopisni materijal, ali će to biti ovih dana u tijeku pa ću i ostatak ovdje staviti. Kažem ovo je mali dio moje radne knjige, dio koji je uglavnom poznat kršćanskoj teologiji pa si dopuštam da taj djelić javnosti bude izložen.
U nekim podnaslovima ove knjige objašnjavao sam kako Krist dijeli svojstvo JHVH sa Ocem temeljem suvlasništva Duha Svetog sa Ocem, jer kao i Otac on ima svoje vječno prisustvo u Duhu Svetom. U ovom podnaslovnom tekstu izvoditi ću ukaze da Isus dijeli i biblijsko ime JHVH sa Ocem. U tom smislu mogli bi smo reći da postoje JHVH 1 i JHVH 2, odnosno dvije vladajuće sile na Nebu. U to su vjerovali i židovski učitelji u period između dva hrama. Poslije je to učenje prekriveno i zabranjeno a sva teološka intelektualna energija teologa uglavnom je usmjerena na Oca kad se spomene ime Jahve ili JHVH. Ali ima biblijskih sitoacija kada se JHVH, Jahve ili Jehova odnosi i na Sina. Razmotrit ćemo te pozicije u bibliji.
Sam Isus govorio je da ima Slavu ili Duha Svetog kod Ocem i “prije postanka svijeta” što ukazuje na sitoaciju iz vječnosti. Sablaznio je Židove svojim ukazom “ja jesam” koje je Jahvino ime. Uz to glagolsko ime koristio je i titulu “Sina Božjeg” koju su Židovi smatrali drugom silom na Nebu ili JHVH 2. Temeljem toga je i optužen da se naziva Bogom pošto su shvatili da se ne odlučuje postati kralj židovski kojeg su očekivali. No Isusu to nije bio primarni cilj u razgovoru sa Židovima jer se je “odrekao svoje jednakosti sa Bogom” objašnjava Pavao, jer se je u prvom dijelu svoje misije trebao predstaviti kao čovjek sa svim svojim manama ili ograničenjima, osim odsustva mane griješnika.
Temeljem tog svojstva i Sin je, kao i Otac onaj koji bijaše, koji jeste i koji će doći (Otkrivenje 1:4-5) jer je rekao da je bio prije Abrahama, i jeste i doći će (Otkrivenje 22:20). Zapravo u tim zadnjim stihovima Otkrivenja poziva se samo Sin a ne i Otac. To dosta govori. Zapravo Otac je impersonalno prisutan dok Sin dolazi ne ni kao Sin Božji ili nebeska figura nego kao Sin Čovječji u obliku Isusa Nazarećanina, u svom zadnjem utjelovojenju kao potomak Davidove loze. Kada bi Sin Božji napustio svoje nebesko kraljevstvo i prijestolje na Nebesima i došao na zemlju kraljevati on bi se degradirao na niži položaj. Da se to ne dogodi on izvodi svoje tjelesno dupliranje ili emanaciju u obliku Isusa Nazarećanina koji kao takav ulazi u vječnost, prvi od ljudi, prvi novi Adam i postaje vječni vladar ili kralj na novoj zemlji. Iz biblije imamo ukaze da je Bog kralj Izraelov i da će doći vladati na zemlji od milenijskog vremena. Sad slijede dokazi da je to upravo židovski Jehošua ili kršćanski Isus koji će doći i zasjesti na prijestolje u Jeruzalemu. Iz starozavjetnih ukaza znamo da je kralj Izraelov isključivo Bog, dok su nastali židovski kraljevi predstavljeni kao loša izvedba u nastanku loših židovskih želja i izbora. Sa Jehošuom stvari se postavljaju ili vraću ponovo na pravo mjesto kada Židovi nisu imali kraljeve jer im je kralj bio sam Bog. Krist je Bog i kralje Izraelov. Niti Pilat kao postavljeni rimski vladar u Izraelu nije pogriješio kada je na Isusovom križu napisao “ovo je kralje Izraelov” jer se je htio narugati Izraelskoj prvotnoj tradiciji i vjerovanjima i time ovjenčati svoju nadmoć.
Zaharije (9:9) prorokuje; „Raduj se glasno, kćeri sionska! Kliči, kćeri jerusalemska! Evo, kralj tvoj dolazi k tebi, pravedan i kao spasitelj, pun poniznosti. Jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ Kralj sionski (Jahve) dolazi na Sion na magarcu u fizičkom smislu. To je bio Isus. Taj nenasilni Isus već se spominje u slijedećem stihu (9:10) kao fizički oslobodilac Izraela od napadača na njega, spasitelj Izraela u posljednjem vremenu; "Iz Efraima uklonit ću bojna kola, i konja iz Jerusalema. Bit će uništeni i lukovi ubojiti." Jer će on navijestiti mir narodima. Vlast će njegova dosezati od mora do mora, od Eufrata do krajeva zemlje.“ Kakva nevjerovatna stvar; stih jedan do drugog a skrivećki zapravo opisuju dva dolaska Isusova u velikom odmaku vremena između. To je događaj koji slijedi u našem vremenu, uskoro.
Inače ukazi o „kralju Izraela“ je posebna opširna priča ali se svodi na to da samo Bog treba da se tretira kao kralj Izraela, da Izrael ne treba imati nikakvog ljudskog kralja. U svojoj slabosti Izrael u tome nije uspijevao pa je Boga zamolio da imaju kralja na svakodnevnom raspolaganju kao i svi okolni narodi. Sa tim slabostima i počinje duhovna havarija Izraela. Kada gore Zaharija najavljuje kralja Izraela zapravo najavljuje mesiju Jahvu ili drugu JHVH emanaciju – Sina Božijeg, Krista. On je bio od početka Mojsijevog djelovanja zaštitinik Židova, vodio Židove kroz pustinju (1.Korinćanima 10:4) i kao JHVH dao im Zakon. Nakon „harmagedona“ mesija se ustoličuje u Jeruzalemu ponovo kao kralja Izraela i cijelog svijeta. Nebeski Sin Božji dakako ostaje na Nebu i ima svoje kraljevstvo, a njegova niža emanacija ili Sin čovječji u posljednjem utjelovljenju kao Isus Nazarećanin u produhovljenom ili proslavljenom tijelu koje emanacijski ulazi u vječnost, vraće se sa Neba da kraljuje Zemljom, i kako prorok Danijel o tome govori „njegovom kraljevstvu neće biti kraja“. Neke istraživače biblije i teologe od ovakve informacije će „zaboljeti glava“ jer su totalna novina i nisu se sa istima susretali niti kao sa teološkom tezom. No neki od njih imali su razna pitanja i nejasnoće u glavi koja su morali ostaviti „sa strane“. Sad sa ovom knjigom neke stvari im mogu „sjesti“ u spoznaji.
Zaharije u 14:1-5 Izvještava o Jahvinoj kazni nad Jeruzalemom i njegovo opkoljavanje od strane naroda, o Jahvinom spasenju i boravku Jahve u Jeruzalemu (14:9) gdje će mu dolaziti i klanjati narodi svijeta (14:16). „Jahve će biti kralj nad svom zemljom. Kralj kraljeva i Gospod nad vojskama. To je Jahvina titula. Bog u tijelu. To je Isus zapravo ( Zaharije 9:9). „Dođi Isuse“ piše Otkrivenje na kraju (22:20). I evanđelja govore o tom Isusovom dolasku. U Ivanu 12:12, Luki 19:35, Marku 11:7 kao i Mateju 21:1-17. U Marku 11:3 Isus kaže da vlasniku magaraca mogu reći daće ih trebati za Gospodina (Jahvu) inače ne bi za čovjeka dali. Vlasnik nije znao da je za Isusa. Ali Isus nije izvršio prevaru vlasnika magarca jer on je taj Gospodin, Bog Izraelov. Cijeli događaj iz naznačenih evanđelja opisuje Isusov slavni ulazak na magarcu u Jeruzalem. Isti događaj povezan je i sa starozavjetnim proroštvom iz Psalam 118:19-29 gdje se moli spasenje od Jahvea sa riječju „hosana“. Hosana – je molitva Jahvi, a Isus je dobio tu molitvu od djece. To su vidjeli farizeji pa su bili ljuti i tražili od Isusa da ih ušutka. Psalam 8:1-2 kaže da je Jahve u usta djece, koja ne znaju ništa dao riječi da slave njega kao spasitelja. Isus se pred farizejima poziva na taj psalam da vide da se taj psalam sada događa pred njima (Matej 21:16 i dalje). Sad vam treba biti jasno zašto Isus nije ukorio apostola Tomu kad mu je rekao „Bog moj“.
Mojsijev zakon pisan je prstom Božjim. A u Jeremiju 17:13 piše za taj prst; „Gospode, nado Izraelova, svi koji te ostave, postidjet će se. Koji odstupe od tebe, na zemlji će biti zapisani, jer ostaviše GOSPODA, izvor vode žive.« Od Isusa odlaze farizeji koji su ga kušali sa preljubnicom. Isus kao Bog izrekao im je „novi“ zakon „Tko od vas nema grijeha neka kamenuje preljubnicu“, a na pijesku napisao je i imena onih koji su otišli koji su napustilil njega kao Gospoda Boga i izvora žive vode. Isus nije bezveze šarao prstom po pijesku kako bi to iz evanđelja mogli tumačiti već od proroka Jeremija. Jeremije je stoga u 17:13 prorokovao o Gospodu Bogu Isusu i sitoaciji sa preljubnicom i farizejima iz Ivana 8:3-8 koji su odstupili od Isusa Boga. Isus je mnogo toga činio i govorio što ga identificira sa starozavjetnim Jahvom, Bogom Izraelovim. Isus upisuje u Knjigu života kao i u knjigu smrti.
Psalam 33:6 poručuje o stvaralačkoj aktivnosti Boga Jahve slijedećim riječima; „Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, sva vojska njihova dahom usta njegovih“. Iz Ivana 1:1 doznajemo da je Sin Božji ta Riječ. Isus predstavlja usta Jahvina jer je iz Isusa ili kroz Isusa sve stvoreno poteklo u prostor i vrijeme. Otac i Sin dijele svojstvo JHVH jer su obojica suvlasnici Duha Svetog. Očevi duhovi Duha Svetog su tijelo Jahvino „od kojeg je sve“ krenulo (1.Korinćanima 8:6) a Sinov središnji duh Duha Svetog su usta Jahvina (Isusova) iz kojih je poteklo stvaranje kao što tvrdi gore naznačeni psalam 33:6. Pavao ovim ukazom zapravo opisuje čin stvaranja u okviru događanja unutar Duha Svetoga gdje su periferni Očevi duhovi pokretačka snaga, a Sinov središnji duh izlazno mjesto stvorenog svijeta u prostor. Sin je stoga majka svemu stvorenom jer je kroz njega sve stvoreno i poteklo u prostor i vrijeme. Ovo ovako slikovito, opširno i precizno nitko u svijetu teologije nije iznio. Ovo se svijetu prvi put jasno otvara iz „mog pera“. Naravno, ukoliko ovo teološko djelo uđe u svijet. Volja Božja.
Znamo da je Isus Nazarećanin sa Maslinske gore sišao na istočna vrata u Jeruzalem i tamo od naroda dočekan kao Mesija i kralj Izraelov. U starozavjetnim knjigama samo je Bog kralj Izraelov. U Ivana 1:49 Isus prepoznaje Natanaela kao „pravog Izraelca u kojeg nema prevare“, koji Isusa prepoznaje ovim riječima; "Učitelju, ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov". Pojam „Sin Božji“ kao što sam na jednom mjestu objasnio također su Židovi razumjeli kao izraz za Boga, drugu božansku osobu, ili drugu nebesku silu. Ovo je tajnovito znanje za kršćanstvo ali i za današnje Židove. Da se vratim na gore započetu temu o „istočnim vratima“ u Jeruzalemu koja su nazvana i „Zlatna vrata“ jer su jedno vrijeme bila ukrašena ili zlatom pozlaćena. To su Isusova vrata, Isusa Boga Izraelovog koji sa Ocem dijeli svojstvo JHVH. Isus oko struka nosi zlatni pojas.
Prorok Jezekilj nas u stihu 44:1-2 izvještava o tim „zlatnim vratima“ kroz koja je prošao Isus bogočovjek; „I reče mi Jahve: "Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh - zato neka budu zatvorena.“ Na ta vrata Isus, Bog Izraelov ponovo će ući u svom slavnom dolasku u Jeruzalem početkom Milenijuma. Prema proroštvu njega čekaju ta zatvorena, zazidana vrata te će ih on sam otvoriti. Priča o tome kada i zašto su zazidana ta vrata i tko ih je pokušao razvaliti je velika priča na Božiju slavu, ali neću sa tom opširnošću teretiti ovu knjigu.
Sa istim razlogom u vremenu Kraja svijeta na zemlju dolazi Bog JHVH kao i Sin. A samo jedan dolazi. Tako JHVH kaže da dolazi spasiti Izrael od onih koji su ga odlučili uništiti a Izrael se ne može više braniti: „Tada ću sve narode skupiti i svesti u dolinu Jošafat. Ondje ću se suditi s njima zbog Izraela, svojega naroda i vlasništva, jer su ga razasuli među neznabošce i razdijelili zemlju moju“ (Joel 4:22). Sudi im zbog davne prošlosti, zlog odnosa prema Izraelu i zbog opkoljavanja i pokušaja uništenja u skorašnje tzv. harmagedonsko vrijeme. Isus dolazi sa nebeskim anđelima da sudom razluči zle od pravednih (Matej 25:32), da sudi onima koji su se loše odnosili prema „njegovim malenima“ (25:40), zapravo malenom narodu Izraela (u odnosu na sile koje ga opkoljavaju i mrze), njegove „malene braće“ po tijelu jer se Isus kao Židov rodio, kojega nisu ugostili i sakrili od progonitelja, gladne i žedne nahranili, gole obukli ili utješili posjetom u tamnicama. Sve te nevolje Židova Isus nabraja i identificira se sa tim narodom kao Bog Izraelov pa kaže; "Što niste učinili jednomu od ovih najmanjih, to niste učinili ni meni“ (25:45).
Podnaslovni tekst ima naziv "Biblijska izvješća o Kristu kao JHVH-u , kao Bogu Izraelovom". Ostali dijelovi tog podnaslovnog rada nisu završeno sređeni kao rukopisni materijal, ali će to biti ovih dana u tijeku pa ću i ostatak ovdje staviti. Kažem ovo je mali dio moje radne knjige, dio koji je uglavnom poznat kršćanskoj teologiji pa si dopuštam da taj djelić javnosti bude izložen.
U nekim podnaslovima ove knjige objašnjavao sam kako Krist dijeli svojstvo JHVH sa Ocem temeljem suvlasništva Duha Svetog sa Ocem, jer kao i Otac on ima svoje vječno prisustvo u Duhu Svetom. U ovom podnaslovnom tekstu izvoditi ću ukaze da Isus dijeli i biblijsko ime JHVH sa Ocem. U tom smislu mogli bi smo reći da postoje JHVH 1 i JHVH 2, odnosno dvije vladajuće sile na Nebu. U to su vjerovali i židovski učitelji u period između dva hrama. Poslije je to učenje prekriveno i zabranjeno a sva teološka intelektualna energija teologa uglavnom je usmjerena na Oca kad se spomene ime Jahve ili JHVH. Ali ima biblijskih sitoacija kada se JHVH, Jahve ili Jehova odnosi i na Sina. Razmotrit ćemo te pozicije u bibliji.
Sam Isus govorio je da ima Slavu ili Duha Svetog kod Ocem i “prije postanka svijeta” što ukazuje na sitoaciju iz vječnosti. Sablaznio je Židove svojim ukazom “ja jesam” koje je Jahvino ime. Uz to glagolsko ime koristio je i titulu “Sina Božjeg” koju su Židovi smatrali drugom silom na Nebu ili JHVH 2. Temeljem toga je i optužen da se naziva Bogom pošto su shvatili da se ne odlučuje postati kralj židovski kojeg su očekivali. No Isusu to nije bio primarni cilj u razgovoru sa Židovima jer se je “odrekao svoje jednakosti sa Bogom” objašnjava Pavao, jer se je u prvom dijelu svoje misije trebao predstaviti kao čovjek sa svim svojim manama ili ograničenjima, osim odsustva mane griješnika.
Temeljem tog svojstva i Sin je, kao i Otac onaj koji bijaše, koji jeste i koji će doći (Otkrivenje 1:4-5) jer je rekao da je bio prije Abrahama, i jeste i doći će (Otkrivenje 22:20). Zapravo u tim zadnjim stihovima Otkrivenja poziva se samo Sin a ne i Otac. To dosta govori. Zapravo Otac je impersonalno prisutan dok Sin dolazi ne ni kao Sin Božji ili nebeska figura nego kao Sin Čovječji u obliku Isusa Nazarećanina, u svom zadnjem utjelovojenju kao potomak Davidove loze. Kada bi Sin Božji napustio svoje nebesko kraljevstvo i prijestolje na Nebesima i došao na zemlju kraljevati on bi se degradirao na niži položaj. Da se to ne dogodi on izvodi svoje tjelesno dupliranje ili emanaciju u obliku Isusa Nazarećanina koji kao takav ulazi u vječnost, prvi od ljudi, prvi novi Adam i postaje vječni vladar ili kralj na novoj zemlji. Iz biblije imamo ukaze da je Bog kralj Izraelov i da će doći vladati na zemlji od milenijskog vremena. Sad slijede dokazi da je to upravo židovski Jehošua ili kršćanski Isus koji će doći i zasjesti na prijestolje u Jeruzalemu. Iz starozavjetnih ukaza znamo da je kralj Izraelov isključivo Bog, dok su nastali židovski kraljevi predstavljeni kao loša izvedba u nastanku loših židovskih želja i izbora. Sa Jehošuom stvari se postavljaju ili vraću ponovo na pravo mjesto kada Židovi nisu imali kraljeve jer im je kralj bio sam Bog. Krist je Bog i kralje Izraelov. Niti Pilat kao postavljeni rimski vladar u Izraelu nije pogriješio kada je na Isusovom križu napisao “ovo je kralje Izraelov” jer se je htio narugati Izraelskoj prvotnoj tradiciji i vjerovanjima i time ovjenčati svoju nadmoć.
Zaharije (9:9) prorokuje; „Raduj se glasno, kćeri sionska! Kliči, kćeri jerusalemska! Evo, kralj tvoj dolazi k tebi, pravedan i kao spasitelj, pun poniznosti. Jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ Kralj sionski (Jahve) dolazi na Sion na magarcu u fizičkom smislu. To je bio Isus. Taj nenasilni Isus već se spominje u slijedećem stihu (9:10) kao fizički oslobodilac Izraela od napadača na njega, spasitelj Izraela u posljednjem vremenu; "Iz Efraima uklonit ću bojna kola, i konja iz Jerusalema. Bit će uništeni i lukovi ubojiti." Jer će on navijestiti mir narodima. Vlast će njegova dosezati od mora do mora, od Eufrata do krajeva zemlje.“ Kakva nevjerovatna stvar; stih jedan do drugog a skrivećki zapravo opisuju dva dolaska Isusova u velikom odmaku vremena između. To je događaj koji slijedi u našem vremenu, uskoro.
Inače ukazi o „kralju Izraela“ je posebna opširna priča ali se svodi na to da samo Bog treba da se tretira kao kralj Izraela, da Izrael ne treba imati nikakvog ljudskog kralja. U svojoj slabosti Izrael u tome nije uspijevao pa je Boga zamolio da imaju kralja na svakodnevnom raspolaganju kao i svi okolni narodi. Sa tim slabostima i počinje duhovna havarija Izraela. Kada gore Zaharija najavljuje kralja Izraela zapravo najavljuje mesiju Jahvu ili drugu JHVH emanaciju – Sina Božijeg, Krista. On je bio od početka Mojsijevog djelovanja zaštitinik Židova, vodio Židove kroz pustinju (1.Korinćanima 10:4) i kao JHVH dao im Zakon. Nakon „harmagedona“ mesija se ustoličuje u Jeruzalemu ponovo kao kralja Izraela i cijelog svijeta. Nebeski Sin Božji dakako ostaje na Nebu i ima svoje kraljevstvo, a njegova niža emanacija ili Sin čovječji u posljednjem utjelovljenju kao Isus Nazarećanin u produhovljenom ili proslavljenom tijelu koje emanacijski ulazi u vječnost, vraće se sa Neba da kraljuje Zemljom, i kako prorok Danijel o tome govori „njegovom kraljevstvu neće biti kraja“. Neke istraživače biblije i teologe od ovakve informacije će „zaboljeti glava“ jer su totalna novina i nisu se sa istima susretali niti kao sa teološkom tezom. No neki od njih imali su razna pitanja i nejasnoće u glavi koja su morali ostaviti „sa strane“. Sad sa ovom knjigom neke stvari im mogu „sjesti“ u spoznaji.
Zaharije u 14:1-5 Izvještava o Jahvinoj kazni nad Jeruzalemom i njegovo opkoljavanje od strane naroda, o Jahvinom spasenju i boravku Jahve u Jeruzalemu (14:9) gdje će mu dolaziti i klanjati narodi svijeta (14:16). „Jahve će biti kralj nad svom zemljom. Kralj kraljeva i Gospod nad vojskama. To je Jahvina titula. Bog u tijelu. To je Isus zapravo ( Zaharije 9:9). „Dođi Isuse“ piše Otkrivenje na kraju (22:20). I evanđelja govore o tom Isusovom dolasku. U Ivanu 12:12, Luki 19:35, Marku 11:7 kao i Mateju 21:1-17. U Marku 11:3 Isus kaže da vlasniku magaraca mogu reći daće ih trebati za Gospodina (Jahvu) inače ne bi za čovjeka dali. Vlasnik nije znao da je za Isusa. Ali Isus nije izvršio prevaru vlasnika magarca jer on je taj Gospodin, Bog Izraelov. Cijeli događaj iz naznačenih evanđelja opisuje Isusov slavni ulazak na magarcu u Jeruzalem. Isti događaj povezan je i sa starozavjetnim proroštvom iz Psalam 118:19-29 gdje se moli spasenje od Jahvea sa riječju „hosana“. Hosana – je molitva Jahvi, a Isus je dobio tu molitvu od djece. To su vidjeli farizeji pa su bili ljuti i tražili od Isusa da ih ušutka. Psalam 8:1-2 kaže da je Jahve u usta djece, koja ne znaju ništa dao riječi da slave njega kao spasitelja. Isus se pred farizejima poziva na taj psalam da vide da se taj psalam sada događa pred njima (Matej 21:16 i dalje). Sad vam treba biti jasno zašto Isus nije ukorio apostola Tomu kad mu je rekao „Bog moj“.
Mojsijev zakon pisan je prstom Božjim. A u Jeremiju 17:13 piše za taj prst; „Gospode, nado Izraelova, svi koji te ostave, postidjet će se. Koji odstupe od tebe, na zemlji će biti zapisani, jer ostaviše GOSPODA, izvor vode žive.« Od Isusa odlaze farizeji koji su ga kušali sa preljubnicom. Isus kao Bog izrekao im je „novi“ zakon „Tko od vas nema grijeha neka kamenuje preljubnicu“, a na pijesku napisao je i imena onih koji su otišli koji su napustilil njega kao Gospoda Boga i izvora žive vode. Isus nije bezveze šarao prstom po pijesku kako bi to iz evanđelja mogli tumačiti već od proroka Jeremija. Jeremije je stoga u 17:13 prorokovao o Gospodu Bogu Isusu i sitoaciji sa preljubnicom i farizejima iz Ivana 8:3-8 koji su odstupili od Isusa Boga. Isus je mnogo toga činio i govorio što ga identificira sa starozavjetnim Jahvom, Bogom Izraelovim. Isus upisuje u Knjigu života kao i u knjigu smrti.
Psalam 33:6 poručuje o stvaralačkoj aktivnosti Boga Jahve slijedećim riječima; „Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, sva vojska njihova dahom usta njegovih“. Iz Ivana 1:1 doznajemo da je Sin Božji ta Riječ. Isus predstavlja usta Jahvina jer je iz Isusa ili kroz Isusa sve stvoreno poteklo u prostor i vrijeme. Otac i Sin dijele svojstvo JHVH jer su obojica suvlasnici Duha Svetog. Očevi duhovi Duha Svetog su tijelo Jahvino „od kojeg je sve“ krenulo (1.Korinćanima 8:6) a Sinov središnji duh Duha Svetog su usta Jahvina (Isusova) iz kojih je poteklo stvaranje kao što tvrdi gore naznačeni psalam 33:6. Pavao ovim ukazom zapravo opisuje čin stvaranja u okviru događanja unutar Duha Svetoga gdje su periferni Očevi duhovi pokretačka snaga, a Sinov središnji duh izlazno mjesto stvorenog svijeta u prostor. Sin je stoga majka svemu stvorenom jer je kroz njega sve stvoreno i poteklo u prostor i vrijeme. Ovo ovako slikovito, opširno i precizno nitko u svijetu teologije nije iznio. Ovo se svijetu prvi put jasno otvara iz „mog pera“. Naravno, ukoliko ovo teološko djelo uđe u svijet. Volja Božja.
Znamo da je Isus Nazarećanin sa Maslinske gore sišao na istočna vrata u Jeruzalem i tamo od naroda dočekan kao Mesija i kralj Izraelov. U starozavjetnim knjigama samo je Bog kralj Izraelov. U Ivana 1:49 Isus prepoznaje Natanaela kao „pravog Izraelca u kojeg nema prevare“, koji Isusa prepoznaje ovim riječima; "Učitelju, ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov". Pojam „Sin Božji“ kao što sam na jednom mjestu objasnio također su Židovi razumjeli kao izraz za Boga, drugu božansku osobu, ili drugu nebesku silu. Ovo je tajnovito znanje za kršćanstvo ali i za današnje Židove. Da se vratim na gore započetu temu o „istočnim vratima“ u Jeruzalemu koja su nazvana i „Zlatna vrata“ jer su jedno vrijeme bila ukrašena ili zlatom pozlaćena. To su Isusova vrata, Isusa Boga Izraelovog koji sa Ocem dijeli svojstvo JHVH. Isus oko struka nosi zlatni pojas.
Prorok Jezekilj nas u stihu 44:1-2 izvještava o tim „zlatnim vratima“ kroz koja je prošao Isus bogočovjek; „I reče mi Jahve: "Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh - zato neka budu zatvorena.“ Na ta vrata Isus, Bog Izraelov ponovo će ući u svom slavnom dolasku u Jeruzalem početkom Milenijuma. Prema proroštvu njega čekaju ta zatvorena, zazidana vrata te će ih on sam otvoriti. Priča o tome kada i zašto su zazidana ta vrata i tko ih je pokušao razvaliti je velika priča na Božiju slavu, ali neću sa tom opširnošću teretiti ovu knjigu.
Sa istim razlogom u vremenu Kraja svijeta na zemlju dolazi Bog JHVH kao i Sin. A samo jedan dolazi. Tako JHVH kaže da dolazi spasiti Izrael od onih koji su ga odlučili uništiti a Izrael se ne može više braniti: „Tada ću sve narode skupiti i svesti u dolinu Jošafat. Ondje ću se suditi s njima zbog Izraela, svojega naroda i vlasništva, jer su ga razasuli među neznabošce i razdijelili zemlju moju“ (Joel 4:22). Sudi im zbog davne prošlosti, zlog odnosa prema Izraelu i zbog opkoljavanja i pokušaja uništenja u skorašnje tzv. harmagedonsko vrijeme. Isus dolazi sa nebeskim anđelima da sudom razluči zle od pravednih (Matej 25:32), da sudi onima koji su se loše odnosili prema „njegovim malenima“ (25:40), zapravo malenom narodu Izraela (u odnosu na sile koje ga opkoljavaju i mrze), njegove „malene braće“ po tijelu jer se Isus kao Židov rodio, kojega nisu ugostili i sakrili od progonitelja, gladne i žedne nahranili, gole obukli ili utješili posjetom u tamnicama. Sve te nevolje Židova Isus nabraja i identificira se sa tim narodom kao Bog Izraelov pa kaže; "Što niste učinili jednomu od ovih najmanjih, to niste učinili ni meni“ (25:45).
Poslednja izmena:
