JASTREBARSKO – Jedini koncentracioni logor koji je formiran isključivo za decu, a bio je na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske
12. jula 1942. godine u mestu Jastrebarsko kod Zagreba formiran je ustaški koncentracioni logor za djecu, jedini takav u fašističkom dijelu Evrope i ostatku ratom zahvaćenog kontinenta.
U NDH državi postojalo je više koncentracionih logora, logora smrti, a neki od njih su u svojim kompleksima sadržavali i odjeljenja za djecu, poput onih u Staroj Gradišci, Jasenovcu, Uštici, Jablancu; Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu u kojima su, po nepotpunim istraživanjima stradavala djeca, brojem 42.791 srpske, 5.737 romske i 3.710 jevrejske narodnosti.
Jedinstvenost logora Jastrebarsko, čak i za tadašnji fašistički svet, za formiranje njihovih logora smrti, jeste u tome što je ovaj logor formiran isključivo za decu, odraslih zatočenika ovde nije bilo.
http://www.intermagazin.rs/jastreba...o-je-na-teritoriji-nezavisne-drzave-hrvatske/
Laži i mitomanija
Zašto uvijek imate potrebu mijenjanja istorije?
Prema knjizi Ćirila Petešića “Dječji dom u Jastrebarskom, dokumenti 1939-1947″ iz 1990, prof. Kamilo Brössler bio je 1942. glavni akter u spašavanju djece iz logora Stara Gradiška i njihova zbrinjavanja u bolnicama, prihvatilištima i domovima u Zagrebu, Jastrebarskom i Sisku. U dobivanju dozvole za izvlačenje djece iz Stare Gradište “velika zasluga pripada Diani Budisavljević, koja je kao Austrijanka uspjela uspostaviti kontakte s višim njemačkim oficirima. Izvršena je i presija Međunarodnog odbora Crvenog križa i na kraju je dobivena dozvola”, piše Petešić.
Brössler je bio čovjek iz sustava, iskusni socijalni radnik sa statusom savjetnika u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe (socijalne skrbi). Iznad Brösslera bio je pročelnik Odjela dr. Salih Kulović, koji je bio odgovoran tadašnjem ministru Lovri Sušiću.
U svojim sjećanjima Brössler kaže da je prve informacije o postojanju velikih skupina djece u Staroj Gradiški i selima Mlaka i Jablanac kraj Jasenovca dobio od dr. Stirmera, delegata Međunarodnog odbora Crvenog križa, koji je bio u posjetu Zagrebu. Nedugo potom, početkom ljeta 1942, ponovno je u njegov ured svratila Diana Budisavljević. “Pita me znadem li da u Staroj Gradiški i Jasenovcu ima stotine ili tisuće, a možda i deset i više tisuća djece koja će izginuti ako se nešto ne poduzme za njihov spas. Zastaje mi dah. Stotine, tisuće djece?! A kakvo je stanje? Oči se gospođi zamute: ‘Očajno – užasno! Svi će najstrašnijim načinom izginuti”, napisao je Brössler.
Na čelu Doma u Jastrebarskom bila je časna sestra Pulherija Barta, iz reda Sv. Vinka Paulskog, inače svastika ministra Mile Budaka. U dijelu domskog kompleksa za djecu se brinula Tatjana Marinić, voditeljica škole za odgojiteljice iz Ruda kod Samobora, koju je Brössler, zajedno sa svim učenicama, prebacio u Jastrebarsko (točnije u Donju Reku) da pomognu u prihvatu i zbrinjavanju djece.
U Jastrebarsko je došlo 3.200 djece, od kojih je umrlo 452. Liječnici su kod djece ustanovili 38 različitih zaraznih bolesti. Smrtnost je bila najveća odmah po dolasku. Od 12. srpnja do 1. kolovoza umrlo je 153 djece. Zatim je do 1. listopada umrlo 216 djece. U listopadu je umrlo 67, a do početka 1943. još samo šestero djece. Ubrzo poslije liječničkih tretmana i njege medicinskih sestara i redovnica, bolje i redovite prehrane te odvajanja teško bolesnih od zdravih, smrtnost je počela jenjavati.
. “Baš kad je kolonizacija dobro krenula te se vidjelo da ćemo tim načinom spasiti najveći dio djece, stigne nas udarac od Ustaške nadzorne službe, koja nam zabrani daljnje koloniziranje djece. Time se naša prihvatilišta automatski pretvoriše u konc-logore za djecu. (…) Badava sam resornom ministru pred svjedocima dobacio u lice da od mene, socijalnog radnika za zaštitu djece, ne može tražiti da ovim načinom postanem uništavateljem djece, neka to onda preuzmu na svoju savjest kvalificirani organi… Kad sve nije pomoglo, tada sam pošao najvišem crkvenom dostojanstveniku (nadbiskupu Alojziju Stepincu) i u ime čovječnosti zamolio da se svojim autoritetom založi za spas naše nesretne djece. Izgleda da je to konačno pomaknulo točak s mjesta. Resorni ministar u sporazumu s Vladom i Ustaškom nadzornom službom izdao nam je odobrenje da uz suradnju Crvenog križa i katoličke organizacije Karitas mogu kolonizirati djecu u katoličke porodice, a po potrebi i u postojeće dječje domove. Ovo dopuštenje bilo je za naš rad Magna carta kozaračke djece”, napisao je Brössler.
Na nekom malom trgu, na kojem bi se doticale ulice Diane Budisavljević i Kamila Brösslera, mogla bi se postaviti spomen-ploča s imenima ostalih suradnika, liječnika, medicinskih sestara, časnih sestara (primjerice, časne sestre Monike Štampalije, koja je navodno prva u Zagreb donijela vijest da je u Staroj Gradiški hrpa djece u opasnosti, pa je ta informacija potom stigla i do Diane Budisavljević) te drugih ljudi koji su sudjelovali i bitno pomogli u plemenitoj akciji zbrinjavanja kozaračke djece.
Brössler je pokazao svoju veličinu u zaštiti slabijih i 1945, kad se suprotstavio optužbama za ratne zločine upućenima upraviteljici doma u Jastrebarkom, časnoj sestri Pulheriji Barti i časnoj sestri Gaudenciji, koja je bila glavni ekonom. Optužbe protiv njih Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iznijela je Tatjana Marinić, predratna članica komunističkog pokreta, koja je bila zadužena za jedan dio domskog kompleksa (Donju Reku). Optužila ih je, uz ostalo, da su sprečavale da se djeci podijeli dovoljno hrane i ostalih potrepština i tako smanji smrtnost. Tvrdila je da redovnice nisu htjele dati konje i kola da se ode po neophodno mlijeko, pa bi se ono na vrućini pokvarilo i nije moglo biti izvor spasa. “Hrane su i financija za nabavu imale u izobilju, za pet obroka dnevno, ali sestre Pulherija i Gaudencija davale su samo za dva dnevna obroka”, izjavila je Komisiji Tatjana Marinić. Bilo je tu i optužbi za druge oblike zlostavljanja, pljuskanje nekih štićenica, pritisaka na vjersku opredijeljenost, navoda o psovanju partizana i onih koji štite partizansku djecu itd.
Brössler i liječnici iz doma Branko Dragišić i Branko Davila (obojica otprije povezani s KP-om i partizanima) opovrgnuli su te optužbe. Zanijekao ih je i liječnik Karlo Weissmann, Židov koji je utočište pred progonom u Osijeku pronašao u Domu kod sestre Pulherije, koja je 1945. emigrirala u Austriju, gdje je umrla 1972. Sestra Gaudencija nastavila je raditi u domu u Jastrebarskom do kraja 1945, zatim odlazi u Ljubljanu, Beograd i Peć. Od 1950. do 1970. radi kao službenica u Narodnoj banci u Ljubljani. Umrla je 1977. Protiv nje i protiv drugih časnih sestara u domu u Jastrebarskom nikad nije pokrenut kazneni postupak.
To ipak nije smetalo komunističkim propagandistima i nemoralnim novinarima da se natječu u izmišljanju zločina što su ih navodno počinile časne u Jastrebarskom. Tužna stvarnost, sa stotinama smrti i prethodnim razdvajanjima djece od majki, nije im bila dovoljna.
U feljtonima, knjigama i novinskim napisima do 1990, a i poslije, mogu se naći “opisi” po kojima su opatice ubijale djecu čekićima, krampovima, toljagama, a ustaše (kojih u domu uopće nije bilo) djecu su klali ili strijeljali…
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...OcNGUiakJnbFskQ&bvm=bv.46751780,d.Yms&cad=rja
ocigledno da ga nisi celog procitao, inace ne verujem da bi se pozivao na njega...a sta tekst zapravo pokazuje...pokazuje da je genocid cinjen na prostoru citave NDH, iliti na svakom njenom pedlju, gde god je bilo moguce...da genocid nisu pocinile nikakve ''ustase marsovci'' koji su se teleportovali na ove prostore i nekim specijalnim mocima zavladali ''antifasistickim slobodarskim hrvatskim narodom'' vec hrvatska drzava, sa svim njenim ciniocima i naravno hrvatskim narodom u ogromnoj vecini bez cije podrske tako nesto ne bi bilo moguce...
