Ne znam ima li smisla da pišem veliki post, koga će ovdje razumjeti jedino Igar (i možda još tko, no sumnjam), dok su ostali sudionici jednostavno neobrazovani i/ili glupi (Slaven će skontati dio, no ne znam koliki; Mrki će nastaviti s bedastoćama, a ostali, napose Hrvati- ne znam koliko toga uopće i znaju).
Dakle, riječ je o vukovcima, o kojima postoji golema knjiga Nataše Bašić, no ni ona nije uspjela, zbog njekih antisrpskih kompleksa, dati uravnoteženu sliku, pa je knjiga samo napol uspjela (iako je knjižurina):
https://www.libgen.is/book/index.php?md5=5C6B1EB15376CE71700D89D4E2C32D36
Sumarno:
Od 1850ih do vukovaca je vladala u hrvatskom jeziku Zagrebačka škola. To je jezik Vebera, Šenoe, Ante Kovačića, Račkog, Kvaternika, sabora u Zagrebu i Zadru...dakle štokavsko jekavski pisan morfemskim pravopisom pod slavenskim utjecajem (težko, izsjeći, koristno, ...; dugi jat se pisao kao -ie-: bielo, cielo, ..; a množinski padeži su bili različiti u DLI množine - ženah, ženami,...). Naravno, to su samo površinske razlike od zreloga jezika Karadžića i Daničića, jer se razlikovalo praktički u važnijim stvarima- npr. participi ( On vidi napadajućega konjanika, a ne - On vidi konjanika koji napada; dakle, manje zavisnih rečenica; zatim većinski vokabular i niz gramatičkih,a ne samo pravopisnih detalja, i to onih potječućih iz povijesti i kulture).
Dakle, Hrvati su imali gotov i proširen jezik u Hrvatskoj, BiH među katolicima, a priča o filološkim školama (riječka, zadarska) ne daje realnu sliku, jer njihovo je vrijeme 1860. već prošlo, a i bile su ograničene na 2-4 osobe.) Jezik Zagebačke škole je dominirao u Zagrebu, Istri, Lici, Srijemu, Dalmaciji, Slavoniji, dijelu Bosne, u Boki među katolicima (Vulović itd.)
Hrvatski vukovci se dijele na 3 naraštaja, od kojih su samo prvi vukovci (Brlić i još njeki), dakle simpatizeri Karadžića; drugi bi bili daničićevci (Budmani, Broz, Maretić,..), a treći maretićevci (Ivšić, Rešetar, Skok, Andrić,..). Protuvukovci su bili braća Radić, Jozo Dujmušić, ..i to uglavnom oko pravopisa.
Djelovanje vukovaca, a u ovom slučaju daničićevaca (Broz itd.) svelo se skoro isključivo na promjenu pravopisa, koji nije prevažan kao ruho jezika, no upada u oči, dok se gramatiku i ne da baš mijenjati, pa ni niz drugih stvari, napose iz rječnika.
Sve je počelo zbog jugoslavenske orijentacije JAZU (Strossmayer, Jagić, Rački,..) koji su htjeli zajednički jezik sa Srbima, a znali su da preko jezika zagrebačke škole to ne bi išlo, a ni preko srpskog jezika 1870ih, koji se već profilirao kao pretežito ekavski uz dosta pomaka na istok u gramatici i pravopisu. Oni, a uz njih i Marcel Kušar te njeki drugi, Gledajući sada, oni su izgledali dosta naivni jer su mislili da jezik čine samo pravopis i jat (ijekavica), a da sve ostalo, or rječnika do sintakse i stilistike nije kao važno. Čini se da su mislili - no nije sigurno- da će Srbi napustiti ćirilicu.
Drugo je bilo politički, jer kad je došla Ugarsko-hrvatska nagodba 1868., a okupacija BH 1878., vidjelo se da će u Bosni i Dalmaciji prevladati fonološki pravopis (teško, isjeći, ...i bijelo, cijelo,..), pa onda sjeverni Hrvati ne će imati utjecaja na školstvo u BiH i Dalmaciji, a to uza svu "ljubav" prema Srbima, nisu htjeli dopustiti.
Treće je bio stručni i znanstveni razlog, budući da je proučavanje hrvatske starije književnosti, napose renesansne i barokne, dovelo do spoznaja da se pisalo pretežito fonološki (opći, slatko, teško, isjeći,..i u svim narječjima).
Glavni vukovci su bili hrvatski nacionalisti (Armin Pavić, Broz, Kušar, Iveković,..), dok je Maretić bio jugoslavenski Hrvat, a Budmani i Rešetar srbokatolici koji su postali "Jugoslaveni". Nadzornik svega, Jagić, nije bio vukovac, no vrludao je oko raznih pitanja.
Spremajući teren za promjenu pravopisa koja se zbila 1892., Maretić je napisao knjižurinu od preko 400 stranica "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskjem slovima", 1889., u kojoj je učeno, iako tendenciozno, obradio hrvatske pisce od 1495. do 1835., njih 95- kajkavce, čakavske, Istrane, štokavske Bošnjake, Dubrovčane, Slavonce, Bokelje, Srijemce.. i pokazao da je dominirao fonološki pravopis (teško, slatko, ispuniti, ..pa i tako da se ..). išlo preko zrele Vukove norme: š njim, gracki, bracki,..).
Dokazao je da u zrelu Karadićevu jeziku, pravopisno, nema ničeg čeg nije bilo u hrvatskih autora pred 400 godina. Iste je godine izašla Kušareva knjiga, koji je htio još veći pomak, tj. pisanje pretsjednik, hrvacki, otšteta, gracki, .. te istočne oblike pošljednji i sl.
Presjekao je Broz 1892., no on je radio po naputku Pavića, koji nije htio podpuni Karadžićev pravopis, nego samo blizak. Tako je ostavljen rastavljeni futur (pisat ću), strana izvorna imena (Goethe, Bach,..), prostor za čuvanje d i t u pluralu (mladac/mladci, ledac/ledci,..), a gramatički je odbačen i Karadžićev tip pisanja u prijevoju, koji je isti za srpski ijekavski i ekavski (Vuk- poticati, doticati,...- Broz: potjecati, dotjecat). Tu je isto odmak s /č/ i (ć/ i predmetcima (Vuk-otčepiti, otcijepiti,..... Broz- odčepiti, odcijepiti). U ostalom je slijedio Karadićevu normu koja je bila prevladavajuća u starijem hrvatskom pravopisu (slatko, teško, ..), no slijedio je dio koji je Karadžić propisao, a koji nije dominantan u hrv. staroj normi (pefiks ob-: opkoliti, opstati...a i mijenjanje /b/ gdje nije bilo jasne norme u hrv. pisaca koji su pisali i opći, ali i robski, srbski,... dočim je Vuk pisao sve sa /p/- ropski, srpski,..).
Dakle, unatoč predgovoru, Broz je slijedio poglavito hrvatsku stariju pisanu tradiciju- koju je izvrsno znao (3 puta je izdao "Osmana"!). Da je to i napisao u 1-2 rečenice u predgovoru i spomenuo Maretićevu studiju, sva bi srpska naklapanja pala u vodu.
Pravopis se brzo raširio u knjigama, no sporije u novinama, pa su mnogi pisali i Zagrebačkim, i Brozovim (Vjekoslav Klaić, Tadija Smičilas, Eugen Kumičić,..) a većina je odmah prešla na Brozov ( Šurmin, Medini, Nazor, Šišić, Prelog, Pilar, ..). Braća Radić su pisala i ovako i onako, ovisno o situaciji, a tako je bilo i sa stenogramima Sabora u Zagrebu i Zadru. Njeki, kao Rešetar, pisali su i "istočnije",kao Srbi (pretsjednik, govoriću, ko,..), no praktički svi po Brozu (predsjednik, govorit ću, tko,..).
Maretić je pohvalio pravopis, kao i praktički svi (Jagić, Klaić, Pasarić, Supilo,..) i nitko nije imao prigovora osim Kumičića, no on je prigovarao uvedbi grafema /đ/, a ne pravopisu. Znakovito, Brozov stric Iveković je bio vrlo protiv uvedbe toga grafema, i ustrajao je u pisanju gj ( tugji, mlagji,..).
Maretićeva velika gramatika iz 1899. krcata je Karadžićem i Daničićem, no u njoj nema nijednog hrvatskog djela ni pisca. Doduše, Maretić je 1933. u drugom izdanju dodao njeke hrvatske pisce jer su mu prigovarali da je ispao izdajnik i glupan jer piše hrvatsku gramatiku po srpskim piscima. Nu, pogleda li se pozornije ta gramatika, vidi se da u njoj Maretić koleba. To je zapravo gramatika novoštokavštine, najbolja no uzusima onodobne mladogramatičarske filologije, a Jagić ju je jedva propustio u recenziji zbog sužena korpusa (Jagić je htio gramatiku u kojoj bi bili i hrvatski i srpski autori).
Maretić u velikoj gramatici uglavnom slijedi hrvatsku tradiciju, iako njekad miješa obje. Npr. jasno propisuje hrvatsku nornu oko prijevoja (potjecati, utjecati,..), no dopušta i tko i ko; usto dopušta dublete gdje je jasna hrvatska norma i tu je poremetio stvari- npr. dativ u hrvatskom je komu, a lokativ o kom/e. Po Maretiću, može i komu i kome, i to se zadržalo u hrvatskoj normi i danas, i nije jasno riješeno- npr. po zagrebačkoj normi bi bilo. komu kažem? a po Maretiću može i komu kažem? i kome kažem?).
Drugdje, Maretić s više ili manje uspjeha rješava pitanja pravopisa koja nemaju veze s Vukom (npr. predlaže da se piše Kaukaz, a koleba oko njihovih i njihovijeh ..a htio da bude ijekavski svugdje - prijevoz (prošlo), prijegled (nije), koleba oko prijeslov i prijekid..)
Iz Karadžića je uzeo niz srpskih dijalektizama koji su već onda djelovali smiješno, no Maretić ih je naveo "kako narod govori" (medecina, đevojka, apateka,..), što je kod kritika izavalo ruganje, napose kod Antuna Radića.
Normativna gramatika Maretića iz 1901. daje samo hrvatsku normu (tko, potjecati, pisat ću,..) bez pozivanja na Karadžića.
Rječnik iz 1901. počeo je Broz, no kako je umro 193..dovršio ga je njegov ujak, kanonik Franjo Iveković. To je nješto prošireni Karadžićev rječnik iz 1852., uz nješto materijala dodanih iz Stullija, a i iz Akademijina rječnika, te 2-3 druga autora. Ima 56.000 natuknica, i opće je osuđen kao neuspjelo djelo. Bizarno, nažešće ga je napao "Jugoslaven" Jagić, navodeći niz običnih riječi iz Mažuranića, Pavlinovića, Šenoe,...kojih u rječniku nema. S druge strane- po nekim čudnim porivima- branio ga je Antun Radić, koje pak napao Maretićevu veliku gramatiku. Jagićev je prigovor opravdan, a Radićev je slab- onda kad kritizira- jer Radić navodi oko 20 riječi kojih nema, a kajkavski su dijalektizmi zakoje je on žalio da ih nema, a spadaju u lokalne govore.
Zaključno bi bilo ovo:
* s tim vukovcima hrvatski je doživio restandardizaciju u pravopisu, koji je ionako povijesno bio pretežno fokološki do Iliraca. Nema u Karadžića čeg nema u Hrvata 5 stoljeća prije njega (ne govorim o srpskom jeziku ni ćirilici).
* glede množinskih padeža, oni su već dominatni u hrv.pisanju u 17. i 19. st., kao novoštokavski, no Ilurci su reterirali zbog panslavizma. Zabilježen su već u Kašićevoj gramatici 1604., a razlikovanje nije nacionalno, jer su se i Srbi (D. Obradović, Karađorđevi pisari,... probali služiti njima ("svim konjanikom"), no nije im išlo za rukom, a ni većem dijelu Hrvata koji su griješili u 19. st., pa su spontano prelazili na izjednačene padeže i 1870ih i prije Broza i Maretića).
* u naglascima su vukovci formalno uspjeli, no hrvratski ih književnici nisu slijedili u praksi, kao ni u normi drugdje- npr.Maretić je htio da kao u Karadžića dugi jat bude dva sloga (bijelo- tri sloga), ni to nije prošlo ni u pisaca ni u kasnijim gramatikama (bijelo-dva sloga)
* ono u čem su vukovci uspjeli je da su unekoliko usporili hrvatsku novotvorbu riječi, no poglavito u javnom jeziku, a ne u književnosti i umjetnosti.
* u ostalim su područjima propali (fonologija, morfologija, sintaksa, stilistika, semantika, tvorba riječi,...)
Nisu uspjeli u trima glavnim smjerovma:
* propao im je štokavski purizam, pa su morali priznati čakavske i kajkavske oblike i riječi (kajkavski prefiks protuprirodan nasuprot štokavskom protivprirodan)
* jezičnopovijesni nihilizam, budući da je u hrvatskoj pisanoj kulturi ostala životvorna pisana baština od srednjega vijeka nadalje
* tvorbeni smjer u jeziku, kog su u manjoj mjeri zakočili, no nisu ga uspjeli spikečiti. sadašnja popalava anglizama i reakcije na nju nemaju veze, budući da bi se vukovci borili protiv anglizama kao što su se borili i protiv germanizama i hungarizama i turcizama.
