Jagić nije bio prvi koji je sve to izmislio nego srpski jezičari i rani slavisti.
Ima više faza, a posljednji je Miklošič koji je tim sam sebi skakao u usta i ispao tudum.
https://hrcak.srce.hr/file/68919
Iste godine Kopitar uvjerava Dobrovskoga da su hrvatski i srpski jedan jezik:
»Kroatischer und Serbischer Dialekt sind synonyma« (Jagić 1885:87). Svezu srpski ili hrvatski kao istoznačnicu naziva ilirski Dobrovský rabi u drugom dijelu Slovanke (1815.).
Kopitar ju pak rabi već u prikazu prvoga dijela Slovanke (1814.) (Miklosich 1857:284).
Prema Kopitaru drugi je dio Slovanke tiskan nekoliko mjeseci nakon prvoga dijela
https://hrcak.srce.hr/file/305140
Iako osim polemičke retorike Karadžić 1849. godine u članku "Srbi svi i
svuda'' nije obznanio nikakve bitnije novosti. slavisti su mu, vjerujući da ga je
napisao već 1836. godine, počeli pripisivati zaslugu da je ''prije svih drugih
srpskohrvatskih istraživača" ''točno razgraničio štokavsko, čakavsko i kajkav-
sko narječje". 6 To je uvjerenje pak pospješilo širenje pretpostavke da je Kara-
džić ujedno i tvorac teze koja glasi da je štokavština srpska, a čakavština hrvat-
ska, dakle, upravo one teze koja je u slavističkim shvaćanjima o hrvatskome
jeziku krajem prve polovice 19. stoljeća počela zamjenjivati stare predodžbe.
Pošto je A. Belić došao do zaključka da Karadžić nije bio u stanju 1836.
godine napisati članak '"Srbi svi i svuda" u onome obliku u kojem ga je obja-
vio.7 mnogi su dijalektolozi prestali ponavljati da je "Karadžić 1836. razgra-
ničio'' srednjojužnoslavenska narječja. No unatoč tomu nije se izravno dovodila
u pitanje točnost Karadžićeva navoda o nastanku članka ''Srbi svi i svuda". 8 U
raspravama o Karadžićevu udjelu u stvaranju teze da je štokavština isključivo
srpska, a čakavština hrvatska, nastavilo se pretpostavljati da je Karadžić dotični
članak napisao \'eć 1836. godine. Opravdanost tog shvaćanja temeljila se na
nekim podatcima koji upućuju na mogućnost da je početkom 40-ih godina po-
sto jao nekakav Karadžićev rukopis s velikosrpskim tezama. Oslanjajući se na
pretpostavku da je taj (možda postojeći) rukopis napisan 1836. godine te da s
objavljenim člankom "'Srbi svi i svuda" ima isti sadržaj, doneseni su do sada
mnogi važni zaključci. Primjerice, oslanjajući se na tu pretpostavku, W. Beh-
schnitt u svojoj zapaženoj studiji o srpskome i hrvatskome nacionalizmu za-
ključuje da se Karadžićev nacionalizam ne može smatrati "nusproizvodom"
slavističkih teza. već od njih neovisnim nacionalizmom.
..................................................
Prva jasna izjava (osim donekle one Đuričićeve) u kojoj Karadžić upravo
čakavski proglašava ··pravim hrvatskim'' jezikom. a kajkavski dijelom "pra-
voga slovenskoga", nalazi se u jednome pod njegovim i Miklošičevim imenom
l 848. godine objavljenome osvrtu na Auerovu knjigu Die Sprachenhalle (Beč,
1844./ 184 7. ). Iako je Karadžić naveden kao glavni pisac toga osvrta, vidi se da
ga je pisao tv'liklošič. a ne on.27 U recenziranoj se knjizi kaže da se '·srpski"
sastoji od slovenskogo, hrvatskoga, ilirskoga. hrvatskoga vojne granice, pri-
morskogu i dubrovačkoga. Osim što se u osvrtu objašnjava da srpski u odnosu
na ostale južno5lavenske jezike nema "subkordiniran", već kao jedan od njih,
njima "koordiniran" položaj. iznose se teze o ·'staroslovenskome" i "novo
slovenskome „ jeziku. Hrvatski kajkavski je ··novoslovenski'' koji je nešto mo-
dificiran ""srpskim'' jezikom. ""Hrvatski" jezik nije inačica '·srpskoga··. već od
njega. iako tijekom vremena njemu približen. zasebno ""narječje'' (što znači
""jezik„).
Može se zaključiti sljedeće: Karadžić još ni 1846. godine nije raspolagao
onim podatcima o zasebnosti čakavštine koje je objavio 1849. godine. Uzmemo
li u obzir pored onoga što sam već naveo i to da Karadžić u svojim izjavama
objavljenima 30-ih godina čakavski smatra uglavnom dijelom ·'srpskoga·· i da
tijekom 40-ih godina to prestaje činiti, imamo dovoljno razloga za tvrdnju da
članak koji je objavio 1849. godine pod naslovom „Srbi svi i svuda" nije napi-
sao 1836. godine. Pored toga. do sredine 40-ih godina Karadžić ili nije bio pot-
puno uvjeren u točnost onih teza koje je 1842. godine prepričao Đuričiću. ili ih
za svoju definiciju ""srpstva" nije smatrao dovoljno zanimljivima. To se može
zaključiti i na os nm i činjenice da je neposredno nakon smrti ~vojega mentora
J. Kopitara u suprotnosti njego\ im ~11\ aćanjima. 21 : a u skladu s nekadašnjim
tezama J. Dobrovskoga. odlučio kajkavsko narječje (a ujedno i ""kranjski'' je-
zik) proglasiti ""pra\·im Hrvatskim". Budući da u to vrijeme Karadžić ""Srbe"'
nije određivao isključivo prema dijalektološkim obilježjima njihova jezika,
takva ga shvaćanja o ··hrvatskome jeziku „ nisu smetala da 1846. godine npr. i
S. Vraza nazove ""Srbinom". 2
'' Za njega su u to nijeme „Srbi" bili očigledno ili
svi oni koji su ""preuzeli" ""srpski (književni) jezik„. ili. osim Srba, i oni koji
pripadaju hrvatskome kulturnome krugu. a koji je. zato što je hrvatski. ujedno
i ""srpski". Pored toga je Karadžić "'Srbima" ionako smatrao sve one koji su se
nazivali „Ilirima''. imenom koje se u slavistici zahvaljujući tezama J. Dobrov-
skoga poistovjetilo sa srpskim imenom i koje su mnogi upotrebljavali u zna-
čenju izraza ""Srbi katoličke vjeroispovjesti„. 30 Tek 1848. i 1849. godine Kara-
džić svoje poimanje srpstva točno određuje u skladu s novim jezikoslovnim
""spoznajama" (štokavština-čakavština) slijedeći F. Miklošiča, nasljednika J.
Kopitara ili ''nasljednika J. Dobrovskoga", kako ga naziva V. Dukat. 31 Nasu-
prot Srba. Slovenci se nisu poveli za učenjima slavističkih autoriteta i nisu
počeli posezati za onim što nije njihovo. Unatoč tomu, glede Karadžića treba
uzeti u obzir da je na neki način razumljivo što se poveo za učenjem svojih
autoriteta i što je pokušao uvećati slavu, prostor i kulturnu baštinu onoga naro-
da kojemu je pripadao. Da će kasnije baš on, a ne netko drugi, postati nekom
vrstom zvijezde vodilje velikosrpskomu nacionalizmu koji je poprimio i zlo-
činačke osobine. V. S. Karadžić, mislim, nije mogao predvidjeti.
......................................................................................................
Na ovome je mjestu potrebno napomenuti da „nova"' razmišljanja o štokav
cima i čakavcima ni na Karadžićeva, pa ni na Daničićeva temeljna dijalek-
tološka razmatranja nisu izHšila znatniji utjecaj. Iako je Mažuranić već u prvoj
polovici 40-ih godina lingvističkom analizom došao do temeljne postavke su-
vremene srednjojužnoslawnske dijalektologije o čakavskome i štokavskome
kao narječjima jednoga jezika. Karadžić i Daničić tu postavku nisu prihvatili,
već su. povodeći se za po~rješnim jezikoslovnim procjenama i/ili nejeziko-
slovnim htjenjima. zastupali drugačija stajališta. P. Ivić objašnjava da su "mno-
gobrojne pogrješke A. Mažuranića·· ometale Daničića pri donošenju pravih
spoznaja o čakavskome narječju.~' U skladu s time u svome poznatome djelu
Die serbokruatischen Dialekte A. :\fažuranića ne spominje. a u popisu starije
dijalektološke literature na prvome mjestu narndi Karadžićeve "'Srbe sve i svu-
da"Y Svoju knjigu Ivić započinje - slobodno se može reći - hvalospjevom o
Karadfaću kao ··utemeljitelju srpskohnatske dijalektologije"'. koji je tijekom
vremena usuv1 šavao svoju klasifikaciju ··srpskohn·atskih" narječja. (l\ić Kara-
džićevu klasifikaciju ni njeno „usuvršarnnje·· na tom mjestu ne opisuje.) Drugi
pisci u 19. stoljeću koji su se bavili dijalektološkim pitanjima, osim dobre
volje. uglavnom nisu imali lingvističkih sposobnosti. smatra Ivić. Razumije se.
objašnjava, da taj dilentatizam nije mogao ostati bez posljedica: ondašnji su
radovi tek prerade ili dorade Karadžićevih primjedaba. no bez napretka u meto-
di i bez novih stajališta. a također i bez ··vukO\a trez\enog i probitačnog razu-
ma'·.~-1 Unatoč svoj Karadžićevoj ··genijalnosti" i :\Iažuranićevim „mnogobroj--
nim" ··zabludama··. Ivić je u toj knjizi trebao spomenuti da se jezikoslovna
raspodjela srednjojužnoslavenskih narječja iii barem raspodjela čakavštine i
štokavštine. za koju kaže da se u znanosti udomaćila i koju je čak i on prihva-
tio.45 ne teme:ji na Karadžićevim. već upravo na ~Iažuramćevim postavkama. 411
Time ne bi umanjio slavu koju Karadžiću pripisuje. ili onu koja mu pripada, a
pokazao bi da mu je znanstvena spoznaja važnija od patriotskih osjeća
