Istorijat uvođenja paradigme jedinstvenog "srpskohrvatskog" kao štokavskog, čakavskog i kajkavskog - jezička podela između Srba, Hrvata i Slovenaca

[Urvan Hroboatos]

Ostavi se ćorava posla. Ne ide ti ovo.

Ne vrijedi alogičnima išta dokazivati. Jezik se zove hrvatski i u izdanju posvećenom Dubrovčanima Mihi Matufiću i Cvijeti Zuzorić, dakle Zrinski nema s tim veze.

Neki su ljudi neizlječivi- panjevi.

 

[Mrkalj]

Ne vrijedi alogičnima išta dokazivati. Jezik se zove hrvatski i u izdanju posvećenom Dubrovčanima Mihi Matufiću i Cvijeti Zuzorić, dakle Zrinski nema s tim veze.

Neki su ljudi neizlječivi- panjevi.

Tata te alogičnog panjinu napravio.

 

[Mrkalj]

Zlatarić, Zrinski i Elektra

«Da je to bila samo kurtoasija», objašnjuje g. recensent, «to se vidi iz riječi: 'spjevanja od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore', dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reći, da će njegovu knjigu i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer između dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike... na naslovnoj strani svoga djela Zlatarić također ima naziv: hrvatski jezik.
https://hrcak.srce.hr/file/301868

Svih (čitavih) 5 (slovima pet) slučajeva pomena hrvatskog jezika u Dubrovniku radi se o pesnicima, i to u posebnim prilikama, takvim kao što je:


1) uljudno obraćanje nekome iz hrvatskih krajeva ili

2) naslov štampane knjige koji će možda obezbediti širu publiku

3) poetska tirada u kojoj poređenje dubrovačkog sa hrvatskim ima u stvari cilj da istakne prednosti dubrovačkog

(Opširnije o tome: Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, SKZ)

Još 1888. pisao je hrvatski filolog Tomo Maretić „da je Zlatarić samo iz kurtoasije prema hrvatskomu velikašu Đurđu Zrinskomu mogao reći: 'stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu'. Da je to bila samo kurtoasija, to se vidi iz riječi: 'spjevana od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore' " 4 Zrinski je kurtoazno i odgovorio, pismom na latinskom jeziku, u kojem javlja Zlatariću da je najzad pročitao njegovu knjigu („libellum quendam Dalmatico idiomate conscriptum"). 5 Svoja razmišljanja o ovome Maretić je zaključio rečima: „Meni se sve čini, ako se i tumače navedena mjesta onako, kako čini g. Broz [koji u tim mestima vidi potvrdu da su „još u drugoj polovini XVI vijeka zvali i Dubrovčani svoj jezik hrvatskim"], to ništa drugo ne znači, nego da je Zlatarić jedini [kurziv T. M.] dosad poznati stari Dubrovčanin, koji hrvatsko ime onako upotrebjava."

https://hrcak.srce.hr/file/301868

Pogledajte prilog 1574602

Rad JAZU LXXXIX, Zagreb 1888, str. 239.

Pismo kojim Juraj Zrinski odgovara Zlatariću na njegova laskanja u predgovoru Elektri:

Kad je bio Dominko u Hrvatskoj, spozna se preko brata Miha s knezom Jurjem Zrinskijem, i tako ljubežljivo bi primljen od ovoga plemenitoga čovjeka, da mu poslije pokloni svoja štampana djela.
Milo mi je da ovdje mogu donijeti cijelo latinsko pismo kojijem vrlo ujudno i prijatno odgovori knez Zlatariću, zahvajujući mu na poklonu i na dočeku u Dubrovniku rođaka svoga Petra Subića Peranskoga.

(Spolja) Prudenti et circumspecto ac nobili Domino Dominico Zlatarijch, civi civitatis liberae Rugusiensis etc. Amico nobis honorando. Ragusiis.

(Unutra) 2. C

Prudens et circumspecte ac nobilis Domine, amice nobis benevole et honorande.

Salutem plurimam et amicitiae nostrae singularem commendationem. Anno tertio proxime elapso libellum quendam Dalmatico idiomate conscriptum, nobisque abs tu a Dominatione, scientia litterarum veraque virtutum nobilitate ornatissima, dedicatum atque missum, eo quo decuit grato nimirum animo recepimus. Sed quia illo temporis articulo per hostes Christiani nominis perpetuos fortissimum uligine propugnaculum, puta Canisa, quae huic ditioni nostrae quam proxime adjacet, capta est eoque ex tempore nonnisi arma tractare licuit, libellum certe relegere haud potuimus, nam, ut verissime ajunt: Musae inter arma silent. Ideo gratum illud sane munus hactenus non cognitum habuimus; nunc vero, nacta occasione relegendi, perlustratum longe gratissimum habemus. Huic accedit quod etiam familiarem nostrum primarium, egregium videlicet Petrum Subich de Pernia (Peania ak. rkp.), qui non ita pridem apud Tuam Dominationem fuit, cum summa humanitate eadem exceperit. His igitur de causis visum est nobis, ut Tuae Dominationi prudentissimae hoc suum (tuum ak. rkp.) erga nos studium cum singulari amore conjunctum nobis esse gratissimum hisce litteris nostris testaremur; et hac occasione ut eandem peteremus, ut vicissim, si qua nova (u ak. rkp. dodano [carmina]) habuerit, nobiscum communicare velit; quod nos eidem majori specimine amicitiae refundere satageremus (satagemus ak. rkp.). modo nos tuto requirat, si quando nostra familiaritate uti voluerit Tua Dominatio, quam diu et feliciter valere optamus. Datae in hac (hac nema u ak. rkp.) arce nostra Chiaktorn (Chiaktouniae ak. rkp.) die XXVI augusti MDCII.

Dominationis vestrae
amicus singularis
Georgius comes de Zrijni (Zrijn ak. rkp.).

Ovo pišem po Crijeviću (rkp. b), a on po originalnom pismu što se za njegovo doba hranilo u kući Marina Zlatarića potomka Dominkova. Đorđić prepisuje samo nekoliko redaka, pa po njemu i Kukuljević.

Prevod Zrinjskovoga pisma na srpski:

Razboriti i uviđavni i plemeniti Gospodine, dobronamerni i čestiti nam prijatelju.

Mnogo zdravlja i posebne pohvale za naše prijateljstvo. U trećoj godini koja je upravo prošla, dobili smo knjižicu napisanu dalmatinskim idiomom, koju ste nam posvetili i poslali ste nam iz Vašeg Dominiona, ukrašeno poznavanjem reči i istinskom plemenitošću vrlina. Ali budući da su u to vreme najjaču vodenu tvrđavu, tj. Kanjižu, koja je najbliža našem posedu, zauzeli večiti neprijatelji hrišćanskog imena, i od tada je bilo dozvoljeno samo nošenje oružja, knjigu sigurno nismo mogli da pročitamo, jer kako se najiskrenije kaže: muze među oružjem ćute. Iz tog razloga, naravno, do sada nismo imali ovu funkciju prihvatljivom; ali sada, nakon što smo dobili priliku da ponovo čitamo, imamo daleko najprijatnije istraživanje. Ovome se dodaje i činjenica da je naš prvi rođak, naime, odlični Petar Šubić iz Perne (Peania ak. rkp.), koji je ne tako davno bio kod Vašeg gospodstva, primio isto sa najvećom ljubaznošću. Stoga, iz ovih razloga, činilo nam se da ovim pismom posvedočimo Vašem najrazumnijem gospodstvu da je ovo (Vaše ak. rkp.) interesovanje prema nama, u kombinaciji sa jedinstvenom ljubavlju prema nama, veoma prihvatljivo; i ovom prilikom treba da zatražimo isto, pa da, zauzvrat, ako ima kakvu vest (u ak. rkp. dodano [pjesme]), želi da komunicira s nama; da ćemo nastojati da ga obnovimo većim idealom prijateljstva (satagemus ak. rkp.). Samo nas slobodno pitajte, ako vaše Gospodstvo ikada odluči da iskoristi naše poznanstvo, koliko dugo i srećno želimo da to traje. Datirano u ovom (hac nema u ak. rkp.) našem dvorcu Chiakthorn (Chiaktouniae ak. rkp.) 26. avgusta 1602. godine.

Jedinstveni prijatelj Vašeg Gospodstva,
Juraj knez Zrinski

Znači, ja ovde moram da dam i adekvatno tumačenje jer su danas mozgovi izuzetno grubo, do zaborava oprani.

Dakle, kao kada bih ja danas Hrvatima rekao da je jezik isti i da sam im ovo napisao na njihovom hrvatskom jeziku, "na vašem hrvatskom jeziku" a oni meni odgovorili na engleskom "We just finished reading your translation into Serbian."

E, tako je Juraj Zrinski odgovorio Zlatariću, na latinskom, da je "najzad" pročitao njegov prevod na "dalmatinski jezik".

 

[ronhilllol]

Teška patologija.

 

[Urvan Hroboatos]

Šlag na kraju. Pajserirani "recensent" je Tomo Maretić, a auktor Ivan Broz, tvorac vladajućega hrvatskoga pravopisa:

«G. recensent prekorava me, što nijesam svojih Crtica nazvao Crtice iz hrvatske i srpske književnosti, i u opće što tvrdujem sa imenom srpskim. ..

Čini se da g. recensent odbija na moje tobože pretjerano hrvatstvo i ono što sam (u I. sv. na str. 161.) rekao za Dubrovčanina Zlatarića, i kao da se žali na mene, što nijesam imao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoasije prema hrvatskome velikašu Gjurgju Zrinjskome mogao reći: "Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu". A odakle zna g. recensent, da je Zlatarić samo iz kurtoasije mogao govoriti o hrvatskoj Elektri? «Da je to bila samo kurtoasija», objašnjuje g. recensent, «to se vidi iz riječi: 'spjevanja od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore', dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reći, da će njegovu knjigu i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer između dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike... Pisac je mogao još svojoj tvrdnji u prilog navesti i to, da na naslovnoj strani svoga djela Zlatarić također ima naziv: hrvatski jezik.

Daklem kurtoasija! Meni su poznati uzroci, iz kojih se nadijevaju imena jezicima, ali medu njima zaludu tražim kurtoasiju: taj je uzrok doslije nečuven. Bit će jamačno nešto kurtoasije znao i Pergošić, koji je preveo Verbecijev Decretum na hrvatski jezik (kajkavski) i taj prijevod posvetio Gjurgju Zrinjskome i štampao ga u njegovoj štampariji u Nedelišću 1574. - pa opet nigdje ne kazuje za jezik, na koji prevodi, da je hrvatski nego svagda samo slovenski ili slovjenski. Tako se zvalo u knjizi onoga vremena narječje kajkavsko, koje je govorio i grof Gjuragj Zrinjski, a nema uzroka misliti, da je on taj svoj hrvatski jezik zazirao drukčije zvati, nego ostali ljudi u njegovo vrijeme što su ga zvali. Ko se hvata kurtoasije, da objasni hrvatstvo Zlatarićeve Elektre, trebalo bi ponajprije da dokaže, da Zrinjski svoj jezik - a to je narječje kajkavsko - nije zvao drukčije nego hrvatski. Ja bih sve rekao, da je bilo Zlatariću do kurtoasije, da bi on prije govorio o slovinskoj Grkinji Elektri i o slovinskome jeziku negoli o hrvatskoj Grkinji Elektri i o hrvatskome jeziku. A začudo je, kako ni Zrinjski nije razumio te kurtoasije, zahvaljujuci Zlatariću, što mu je poslao knjigu napisanu na dalmatinskome jeziku! Da nije Zrinjski vratio kurtoasiju za kurtoasiju?

Ali kako je kurtoasija Zlatarićeva čudnovata, to pokazuje najbolje natpis na prvoj strani Zlatarićeva djela, na koje svraća moju pozornost i g. recensent. G. 1597. naštampa Zlatarić u Mlecima svoja djela i izda ih u knjizi, kojoj je ovo natpis: «Elektra, tragedija, Ljubmir; pripovijes pastirska, i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene. K tomu su pristavljene njekolike pjesni u smrt od razlicijeh. Po Dominku Zlatariću. U Bnecijeh i t. d.» A treba znati ovo: Elektru (prijevod s grčkoga) posvećuje Zlatarić Gjurgju Zrinjskome, Ljubmira (prijevod s italijanskoga) posvećuje dubrovačkome vlastelinu i prvome vijećniku Mihu Matufiću, a Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (prijevod s latinskoga) Dubrovkinji, na glasu ljepotici, Flori Zuzorić-Pescioni. Budući da Zlatarić kaže, da su te tri pjesme «iz veće tudjijeh jezika u hrvacki izložene», ja bih rekao, da nije Zlatarić mislio da je u hrvatski jezik izložena samo Elektra, nego i Ljubmir i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Ako je već samo iz kurtoasije prema velikašu hrvatskome mogao napisati Zlatarić, da se stavio učiniti hrvatsku Grkinju Elektru, a zašto kaže za Ljubmira i za Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, da ih je iz tuđih jezika u hrvatski izložio? Zar i to govori samo iz kurtoasije prema dobročincu svome, Dubrovčaninu Mihu Matufiću, i prema obožavanoj svojoj vili, Dubrovkinji Flori Zuzorićevoj?

Prođimo se kurtoasije. Kako prenesemo kurtoasiju onamo, gdje joj nema mjesta, mi ćemo se sezati za njom, kako nas i kad nas bude volja, pa kad nam se ne da ovo ili ono objasniti ili kad nas ne bude volja objašnjivati, mi ćemo pozvati u pomoc kurtoasiju. A ko će odrediti, gdje počinje kurtoasija a gdje prestaje? Ko će dokazati, da nije Korčulanin Vidali samo iz kurtoasije nazvao u svojoj pjesničkoj poslanici (4. XII. 1564.) svoga prijatelja Dubrovčanina Nikolu Nalješkovića česti izbranom, hvalom velikom, dikom i slavom jezika hrvatskoga, a grad Dubrovnik krunom gradova hrvatskih? Ili zar se ne bi ko mogao drznuti te reći, da je Daničić pisao srpski ili hrvatski samo iz kurtoasije? A šta bi g. recensent kazao za čovjeka, koji bi tvrdio, da je i ono u «Radu» o Zlatariću napisano iz kurtoasije?

«Meni se sve čini», završuje g. recensent, «da ako se i tumače navedena mjesta iz Zlatarića onako kako čini g. B., to ništa drugo ne znači, nego da je Zlatarić jedini dosad poznati stari Dubrovčanin, koji hrvatsko ime onako upotrebljava.» -Spominjući Zlatarićeve riječi i tumačeći ih, ja sam imao ovo na umu. U starijoj književnosti našoj zove se jezik hrvatski ili imenima oblasnim (dalmatinski, bosanski, dubrovački i t. d.), ili imenima narodnim (hrvatski, srpski), ili imenima učenim (ilirski, slovinski i t. d.) Dubrovački spisatelji i drugi spisatelji, pišući hrvatski, kad god spominju za jezik, koji se govori u Dubrovniku, ako ga zovu imenom narodnim, oni ga zovu svagda samo hrvatski. S time je u svezi i ono, što sam kazao u I. sv. na str. 162.: «U svoj književnosti hrvatskoj, kako se razvila u Dalmaciji i Dubrovniku, nema ni traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim, koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za čudo tako strano te je u njih srpski redovno što i maćedonski ili grčki.» Ko obori ove tvrdnje ozbiljnim i učenim dokazima, neka bude uvjeren, da cu ih se ja prvi odreći, jer mi je istina mila mimo sve.

Što sam se nešto izbliže zabavio oko Zlatarića, to sam učinio ponajviše zato, što se neki protivnici hrvatstva brane iza «Rada» Jugoslavenske akademije govoreći: "O Zlatariću nema više ni spomena, jer je u «Radu» dokazano, kako su ništavi dokazi, što se crpu iz njegovih riječi. -Malo ima ljudi, koji sami misle, za najviše ljudi od potrebe su tuđe glave, koje će za njih misliti. Zato valja ugledni ljudi da budu na oprezu, da ne ustvrde štogod «na brzu ruku bez nužne reserve i kritike».

 

[ronhilllol]

Ne vrijedi alogičnima išta dokazivati. Jezik se zove hrvatski i u izdanju posvećenom Dubrovčanima Mihi Matufiću i Cvijeti Zuzorić, dakle Zrinski nema s tim veze.

Neki su ljudi neizlječivi- panjevi.

Ne samo to, u istom predgovoru koji gore navodi, Zlatarić navodi da je Elektru htio učinit "harvachkom" i "obogatit "ovi naš jezik". Čak i tu jasnu potvrdu da su Hrvati i tada "dalmatinski" govor smatrali samo jednim dijelom hrvatskog jezika pokušavaju predstaviti kao argument da su to dva odvojena jezika. Meni to samo potvrđuje o kako tankoj niti im visi cijela velikosrpska konstrukcija, da se toliko trude dokazati nedokazivo i poreći neporecivo.

 

[Urvan Hroboatos]

Ne samo to, u istom predgovoru koji gore navodi, Zlatarić navodi da je Elektru htio učinit "harvachkom" i "obogatit "ovi naš jezik". Čak i tu jasnu potvrdu da su Hrvati i tada "dalmatinski" govor smatrali samo jednim dijelom hrvatskog jezika pokušavaju predstaviti kao argument da su to dva odvojena jezika. Meni to samo potvrđuje o kako tankoj niti im visi cijela velikosrpska konstrukcija, da se toliko trude dokazati nedokazivo i poreći neporecivo.

Radoslav je Katičić cijelu epizodu razložno obrazložio:

https://hrcak.srce.hr/file/305109

 

[Urvan Hroboatos]

 

[zauvek branilac]

Ne vrijedi alogičnima išta dokazivati. Jezik se zove hrvatski i u izdanju posvećenom Dubrovčanima Mihi Matufiću i Cvijeti Zuzorić, dakle Zrinski nema s tim veze.

Neki su ljudi neizlječivi- panjevi.

Zagreb, Hrvoslavija (MASPOK 1971)
velikohrvatska etatistkinja, unitaristkinja i šovinistkinja Savka Dabčević Kučar %

 

[Urvan Hroboatos]

Zagreb, Hrvoslavija (MASPOK 1971)
velikohrvatska etatistkinja, unitaristkinja i šovinistkinja Savka Dabčević Kučar %

? Ima li u mozga negdje blizu ....

 

[Urvan Hroboatos]

Što je ono Karadžić rekao, da mu se pošalju šokački rječnici?
A kojim to jezikom govore ti Šokci?

Evo što piše Batol Kašić, otac hrvatskoga jezikoslovlja. Tu je očuvani izvorni dokument/izvješće iz 1613. u kojem Bartol Kašić, isusovac s Paga, čakavac i autor prve hrvatske gramatike, nakon što je obišao sjeveroistočne štokavske krajeve pod Osmanlijama, navodi da većinu tamošnjih (slavenskih) katolika čine Šokci koji govore hrvatskim jezikom: "sokaci di lingua croata". U istom je dokumentu Kašić Hrvate Šokce jasno razlikovao od Srba.

 

[Mrkalj]

Što je ono Karadžić rekao, da mu se pošalju šokački rječnici?
A kojim to jezikom govore ti Šokci?

Evo što piše Batol Kašić, otac hrvatskoga jezikoslovlja. Tu je očuvani izvorni dokument/izvješće iz 1613. u kojem Bartol Kašić, isusovac s Paga, čakavac i autor prve hrvatske gramatike, nakon što je obišao sjeveroistočne štokavske krajeve pod Osmanlijama, navodi da većinu tamošnjih (slavenskih) katolika čine Šokci koji govore hrvatskim jezikom: "sokaci di lingua croata". U istom je dokumentu Kašić Hrvate Šokce jasno razlikovao od Srba.

Joj, kopate sebi jamu. Šta ćeš s onim kad u istom pismu kaže da "među Šokcima ima i Srbalja"? Kako to da jezik Šokaca Kanjiškog Pašaluka naziva hrvatskim, ali nikad svoj jezik, jezik Dubrovnika, jezik koji je standardizirao u Gramatici 1608. i rukopisnom rečniku 1599 te Novom zavetu iz 1620? Takođe, kada radi kao ispovednik u Loretu pred kraj života, Hrvatima naziva kajkavce. Sebe uvek i jedino Dalmatincem, a jezik koji je standardizovao samo slovinskim tj. ilirskim na latinskom.

 

[Пилипенда]

Занимало би ме, ако неко зна, који је најстарији документ који помиње име „Бартол Кашић” (али буквално овако као у наводу, од слова до слова)?

 

[Mrkalj]

Занимало би ме, ако неко зна, који је најстарији документ који помиње име „Бартол Кашић” (али буквално овако као у наводу, од слова до слова)?

Iz 1974?

Evo citata iz Kasijevog pisma; moj prevod u savremenom katoličkom registru srpskog jezika:

Spojler

Del resto tutto si crede sia infettato di varie heresie per esser lochi piú vicini alla Transilvania et Ongaria, donde il diavolo continuamente soministra et il suo seme maledetto sparge. Onde se bene ci devono esser anchor in questi provintie,papisti, saran pero molto pochi.

Lasciando dunque tutto questo paese et parlandone delle provinzie et paesi che stanno giacendo tra il Danubio e Savo et Dravo, fiumi nobilissimi nel "sangiahato" di Sirmio o Sriem, nel "sangiahato" di Muhac, nel "sangiahato" di Pecuy per insino al "sangiacato" di Seghet, del passalute di Canisa, é una cristianitá inumerabile, poiché passando per questi paesi et promulgando le indulgentie del giubileo, habbiamo avuto incredibil concorso di gente, in alcuni lochi per tre milla, in altri per cinque milla, in alcuni per 12 milla. Et in uno luoco si dice che furono stati piú 15 milla cristiani. Tal che si puó congieturare gran numero di cristiani. Di questi sono parte ongari, ma maggior parte sono sokaci di lingua croata.

In queste provintie tanto large vi sono in alcuni luoghi alcuni preti pochi, et questi ignoranti et per lo piú scandalosi, ubriachi, et che non attendono se non ad turpe quaestum, et omnes sua quaerunt, non quae Jesu Christi.

Vengono da se stessi et mutano ad libitum le parochie, ci sono molti che stanno in concubinato contrahendo i matrimonii. Altri sono laici che havendo parato a leger, si son fatti da se et venduti per sacerdoti, ministrano i sacramenti et dicono la messa.

Tra scokci si trova di sarbgli ma pochi. Tra magiari si trovan molti heretici ariani, calvinisti; dei quali it magior numero vi é; i quali con gran diligenza soministrano i ministri del diavolo, che solicitano questi semplici che trovando ignoranti delle cose della fede catolica et destituti dalli pastóri veri; anzi molti che vi sono, Ii sono piú per scandalizarli, et essendo giá mancati e morti vechi che almeno per traditione mantenghino le famiglie nella fede catolica, si trovano dispostissimi alle loro false et heretiche opinioni, massime insegnando la dotrina che tanto aggradisce al senso. Li van levando pian piano prima il digiuno, poi il sacramento della confessione, da poi la messa, poi le ordini, accender i lumi, andar alle chiese, burlandi di tutte le ceremonie della Chiesa, metendo in odio i sacerdoti che non piglian la moglie per poter piú commodamente haverne tutte.

Si trovassimo in un luogho chiamato Marianzi vicino ad una citá assai buono, detta Valpóvo, dove c'é una bella chiesa, dove venendo il predicatore calvinista; diceva che presenti furno, che essortandoli et persuadendo ldro di lasciar it digiuno dicendo queste parole: se Dio habbia lasciato il digiuno, che il diavolo non pigli, che li peccato sia sopre l'anima mia. Et detto questo, subito assalito dal demonio, fu praecipato in terra et strascinato insino a tanto che ripentitosi comincció gridar: tenete che bene é digiunare. Et si vede che questi sono ingannatori per mancanza di servir la parola di Dio.

Et a noi diceva che faremo dove andarvene, si trovera altro che ci voglia servire, Iddio ci perdonerá.

Štoviše, vjeruje se da je sve zaraženo raznim herezama zbog mjesta koja su bliža Transilvaniji i Ugarskoj, gdje đavo neprestano isporučuje i širi svoje prokleto sjeme. Dakle, iako još mora biti papista u ovim provincijama, bit će ih vrlo malo.

Ostavljajući dakle svu ovu zemlju i govoreći o pokrajinama i zemljama koje leže između Dunava, Save i Drave, vrlo plemenitih rijeka u Sremskom Sandžaku, Mohačkom Sandžaku, u Pečujskom Sandžaku do Sigetskog Sandžaka Kanjiškog Pašaluka, bezbrojno je kršćanstvo; otkad smo prolazili kroz te zemlje i proglašavali godišnje oproste (indulgenicje), imali smo nevjerojatno okupljanje ljudi, na nekim mjestima i do tri tisuće, u drugim do pet tisuća, u nekima do 12 tisuća. A na jednom mjestu se kaže da je kršćana bilo više od 15 tisuća. Toliko da se može pretpostaviti veliki broj kršćana. Neki od njih su Ugri, ali većina su Šokci hrvatskoga jezika.

U tim vrlo velikim provincijama ima ponegdje nekoliko svećenika, a to su neuki i većinom sablažnjivi, pijani, koji samo obraćaju pažnju na ad turpe quaestum, et omnes sua quaerunt, non quae Jesu Christi.

Oni dolaze sami od sebe i mijenjaju svoje župe ad libitum, ima mnogo onih koji su u konkubinatu sklopili brakove. Drugi su laici koji su se, pripremivši se za čitanje, učinili i prodali kao svećenici, dijele sakramente i drže misu.

Među Šokcima možete naći Srbalja ali malo. Među Mađarima ima mnogo arijanskih i kalvinskih heretika; kojih je najveći broj; koji s velikom marljivošću upravljaju đavlovim službenicima, koji zagovaraju te jednostavne ljude za koje smatraju da ne znaju o stvarima katoličke vjere i da nemaju pravih pastira; Doista, mnogi koji su ondje vjerojatnije će ih sablažnjavati, a budući da više nema starih ljudi koji barem po tradiciji održavaju svoje obitelji u katoličkoj vjeri, nalaze se vrlo skloni njihovim lažnim i krivovjernim mišljenjima, osobito učenju doktrina koja tako godi osjetilu. Polako oduzimaju prvo post, pa sakrament ispovijedi, pa misu, pa redove, paljenje svjetla, odlazak u crkve, ismijavanje svih crkvenih svečanosti, mrzeći svećenike koji ne uzimaju žene kako bi ih sve mogli zgodnije imati.

Bili smo u mjestu Marijanci blizu vrlo lijepog grada, zvanog Valpóvo, gdje je lijepa crkva, gdje je dolazio kalvinski propovjednik; reče da su prisutni, nukajući ih i nagovarajući čovjeka da ostavi post, govoreći ove riječi: ako je Bog napustio post, neka ga đavo ne uzima, neka je grijeh na moju dušu. I rekavši to, odmah napadnut od đavla, povuče ga na zemlju i odvuče tako daleko da je, sažalivši se, počeo vikati: imajte na umu, dobro je postiti. I jasno je da su to varalice zbog nedostatka služenja riječi Božjoj.

A nama je rekao da gdje god odlučimo otići, naći će se netko tko nam želi služiti, Bog će nam oprostiti.

 

[Пилипенда]

Iz 1974?

Немам појма, питао сам јер стварно не знам.

 

[ronhilllol]

Joj, kopate sebi jamu. Šta ćeš s onim kad u istom pismu kaže da "među Šokcima ima i Srbalja"? Kako to da jezik Šokaca Kanjiškog Pašaluka naziva hrvatskim, ali nikad svoj jezik, jezik Dubrovnika, jezik koji je standardizirao u Gramatici 1608. i rukopisnom rečniku 1599 te Novom zavetu iz 1620? Takođe, kada radi kao ispovednik u Loretu pred kraj života, Hrvatima naziva kajkavce. Sebe uvek i jedino Dalmatincem, a jezik koji je standardizovao samo slovinskim tj. ilirskim na latinskom.

Zato je na sreću i u rječniku "Institutiones linguae Illyricae" Hrvate izjednačio sa Slavenima, a hrvatski sa slovinskim. Naravno, od svih mogućih naziva za jezik ovih krajeva nikada nije koristio srpsko ime.

 

[Mrkalj]

Немам појма, питао сам јер стварно не знам.

Bartol Kašić - 1
https://www.google.com/search?q="Batol+Kašić"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=qe-GZvGoLd2D9u8P_vGnqAM&ved=0ahUKEwixod-zh46HAxXdgf0HHf74CTUQ4dUDCAk&uact=5&oq="Batol+Kašić"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIg8iQmF0b2wgS2HFoWnEhyJI1CFQlBVY9B5wAHgAkAEAmAFVoAH0AaoBATO4AQPIAQD4AQGYAgCgAgCYAwCIBgGSBwCgB6EC&sclient=gws-wiz-books

Bartholomeus Casius - 2
https://www.google.com/search?q="Bartholomeus+Casius"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=sPKGZqKeKcuL9u8P-rma4Ag&ved=0ahUKEwiitqGlio6HAxXLhf0HHfqcBowQ4dUDCAk&uact=5&oq="Bartholomeus+Casius"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIhUiQmFydGhvbG9tZXVzIENhc2l1cyJI1DVQ2BJYxTBwAHgAkAEAmAFxoAHBBqoBAzIuNrgBA8gBAPgBAZgCAKACAJgDAIgGAZIHAKAH5RI&sclient=gws-wiz-books

Bartolomeus Cassius - 2
https://www.google.com/search?q="Ba...AKACAJgDAIgGAZIHAKAH_wg&sclient=gws-wiz-books

Bartul Kašić - 2
https://www.google.com/search?q="Batul+Kašić"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=q_CGZr2-PL3q7_UPu6imqAY&ved=0ahUKEwj9v_GuiI6HAxU99bsIHTuUCWUQ4dUDCAk&oq="Batul+Kašić"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIg8iQmF0dWwgS2HFoWnEhyJIkVlQ2U9Y2U9wAXgAkAEAmAFWoAGmAaoBATK4AQzIAQD4AQL4AQGYAgCgAgCYAwCIBgGSBwCgB8YB&sclient=gws-wiz-books

Bartholomeus Cassius - 32
https://www.google.com/search?q="Bartholomeus+Cassius"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=WvKGZvqwOc-69u8PgLSHqAk&ved=0ahUKEwj6xbD8iY6HAxVPnf0HHQDaAZUQ4dUDCAk&uact=5&oq="Bartholomeus+Cassius"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIhYiQmFydGhvbG9tZXVzIENhc3NpdXMiSJgbUNkNWPEXcAB4AJABAJgBc6ABlQOqAQMxLjO4AQPIAQD4AQGYAgCgAgCYAwCIBgGSBwCgB8QF&sclient=gws-wiz-books

Bartholomeo Cassio - 62
https://www.google.com/search?q="Bartholomeo+Cassio"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=cPGGZuGJJNOA9u8P_byUoAE&ved=0ahUKEwjhgdGMiY6HAxVTgP0HHX0eBRQQ4dUDCAk&uact=5&oq="Bartholomeo+Cassio"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIhQiQmFydGhvbG9tZW8gQ2Fzc2lvIkjZI1CdH1idH3AAeACQAQCYAW-gAdYBqgEDMC4yuAEDyAEA-AEBmAIAoAIAmAMAiAYBkgcAoAeaAw&sclient=gws-wiz-books

Bartolomeo Kašić - 91
https://www.google.com/search?q="Batolomeo+Kašić"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=vu-GZrupIvmB9u8PiKO7gAI&ved=0ahUKEwi7gNa9h46HAxX5gP0HHYjRDiAQ4dUDCAk&uact=5&oq="Batolomeo+Kašić"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIhMiQmF0b2xvbWVvIEthxaFpxIciSIYiULgVWLcbcAB4AJABAJgBWaABnwOqAQE1uAEDyAEA-AEBmAIAoAIAmAMAiAYBkgcAoAeTBg&sclient=gws-wiz-books

Bartolomeo Cassio - 283
https://www.google.com/search?q="Bartolomeo+Cassio"&client=firefox-b-d&sca_esv=2d68b74fb50c3936&biw=1120&bih=600&tbs=bkv:a&tbm=bks&ei=ZPGGZrz9Lfr97_UPiKaTiAI&ved=0ahUKEwi8v_6GiY6HAxX6_rsIHQjTBCEQ4dUDCAk&uact=5&oq="Bartolomeo+Cassio"&gs_lp=Eg1nd3Mtd2l6LWJvb2tzIhMiQmFydG9sb21lbyBDYXNzaW8iSPhJUMkHWItCcAB4AJABAJgBU6ABiQOqAQE1uAEDyAEA-AEBmAIAoAIAmAMAiAYBkgcAoAfgCA&sclient=gws-wiz-books

 

[Mrkalj]

Mrkalj će opet za nekoliko dana reći da je Zlatarićev hrvatski jezik već raspravljen i

Nešto si tela?

 

[ronhilllol]

Nešto si tela?

"... i da ne ponavljamo laži."

 

[Urvan Hroboatos]

Zato je na sreću i u rječniku "Institutiones linguae Illyricae" Hrvate izjednačio sa Slavenima, a hrvatski sa slovinskim. Naravno, od svih mogućih naziva za jezik ovih krajeva nikada nije koristio srpsko ime.

Zna se sve to odavno...

Iako je jezik Bartola Kašića očigledno i jedinstveno hrvatski, jer se u takvom obliku ne javlja kod drugih južnoslavenskih naroda, nije bila rijetkost da su mu u srpskim filološkim krugovima osporavali hrvatstvo jer svoj jezik nije izrijekom nazvao hrvatskim, a neki su ga srpski filolozi čak otvoreno svojatali. Činjenica je da Kašić nije nigdje izričito nazivao svoj jezik hrvatskim, nego ga je zvao lingua illyrica ili jezik slovinski, bosanski, dalmatinski ili dubrovački (pretpostavlja se da se u to zapleo iako su Hrvati njegova doba jezik nazivali arvackim zato što se bojao mletačkih vlasti te zbog nekih drugih utjecaja). No dovoljno je bilo pogledati njegovo gramatičarsko djelo Institutiones linguae Illyricae gdje među pridjevima kojima se označava nacionalnost stoji "Slovinski=Illyricus", a u njegovu rječniku stoji "Harvacchi=Sclavono, Harvatski=Sclavone, Harvat=Croato", čime se vidi da su to sve istoznačnice za Kašića. Njegovo razlikovanje jezika se vidi i kod grupiranja prijevoda Biblije, gdje svoj prijevod stavlja u jednu skupinu i naziva ga slavonicis, dalmaticis seu illyricis, a drugu skupinu naziva serblianis seu ruthenicis.[7][8]

Indikativno je da je svom djelu Pjesni duhovne uvrstio pjesmu, posvetu svoga prijatelja, kotorskog vlastelina Mara Dragovića, koja je sadržavala stihove:

Naši Dalmatini, i vas Rod HrvackiDržat će u cini pjevanja glas rajski
Nu, važnije je da su pojmovi hrvatski, dalmatinski, slovinski, bosanski- istoznačnice. One označuju jezični tip kakvog kod ljudi koji su sebe držali Srbima i posjedovali vlastitu kulturu (pisanu)- nema nigdje.

Srbi nisu nikad, na kultiviranoj razini, svoj jezik zvali slovinskim dalmatinskim ili bosanskim. Upravo- nikada.

A Kašićevo je djelo fundamentalno ne samo zbog imena, budući da je njegova gramatika iz 1604. bila uzorom za sve hrvatske/ilirske - a ne slovenske ni srpske- gramatike sve do polovice 19. stoljeća.

O tom se radi.

https://archive.org/details/kasic/page/n1/mode/2up

 

[Mrkalj]

Zna se sve to odavno...

Iako je jezik Bartola Kašića očigledno i jedinstveno hrvatski, jer se u takvom obliku ne javlja kod drugih južnoslavenskih naroda, nije bila rijetkost da su mu u srpskim filološkim krugovima osporavali hrvatstvo jer svoj jezik nije izrijekom nazvao hrvatskim, a neki su ga srpski filolozi čak otvoreno svojatali. Činjenica je da Kašić nije nigdje izričito nazivao svoj jezik hrvatskim, nego ga je zvao lingua illyrica ili jezik slovinski, bosanski, dalmatinski ili dubrovački (pretpostavlja se da se u to zapleo iako su Hrvati njegova doba jezik nazivali arvackim zato što se bojao mletačkih vlasti te zbog nekih drugih utjecaja). No dovoljno je bilo pogledati njegovo gramatičarsko djelo Institutiones linguae Illyricae gdje među pridjevima kojima se označava nacionalnost stoji "Slovinski=Illyricus", a u njegovu rječniku stoji "Harvacchi=Sclavono, Harvatski=Sclavone, Harvat=Croato", čime se vidi da su to sve istoznačnice za Kašića. Njegovo razlikovanje jezika se vidi i kod grupiranja prijevoda Biblije, gdje svoj prijevod stavlja u jednu skupinu i naziva ga slavonicis, dalmaticis seu illyricis, a drugu skupinu naziva serblianis seu ruthenicis.[7][8]

Indikativno je da je svom djelu Pjesni duhovne uvrstio pjesmu, posvetu svoga prijatelja, kotorskog vlastelina Mara Dragovića, koja je sadržavala stihove:

Naši Dalmatini, i vas Rod HrvackiDržat će u cini pjevanja glas rajski
Nu, važnije je da su pojmovi hrvatski, dalmatinski, slovinski, bosanski- istoznačnice. One označuju jezični tip kakvog kod ljudi koji su sebe držali Srbima i posjedovali vlastitu kulturu (pisanu)- nema nigdje.

Srbi nisu nikad, na kultiviranoj razini, svoj jezik zvali slovinskim dalmatinskim ili bosanskim. Upravo- nikada.

A Kašićevo je djelo fundamentalno ne samo zbog imena, budući da je njegova gramatika iz 1604. bila uzorom za sve hrvatske/ilirske - a ne slovenske ni srpske- gramatike sve do polovice 19. stoljeća.

O tom se radi.

https://archive.org/details/kasic/page/n1/mode/2up

Danas je za kroatiste "hrvatski", za srbiste "ilirski" i "slovinski", do juče je za oba štaba bio "srpskohrvatski", a sutra za oba štaba može postati "srpski", što bi bilo najbliže objektivnoj oceni, a što mnogo ne zavisi od uratkopisanija već od oružane sile. Ta sila nikad nije bila pod lokalnom kontrolom, da se razumemo.

 

[Urvan Hroboatos]

Danas je za kroatiste "hrvatski", za srbiste "ilirski" i "slovinski", do juče je za oba štaba bio "srpskohrvatski", a sutra za oba štaba može postati "srpski", što bi bilo najbliže objektivnoj oceni, a što mnogo ne zavisi od uratkopisanija već od oružane sile. Ta sila nikad nije bila pod lokalnom kontrolom, da se razumemo.

Nikad nije bio srpski ni za kog, a neće ni biti.

https://archive.org/details/texts?tab=collection&query=bartol+kašić

https://search.worldcat.org/search?q="bartol+kašić"&offset=1

https://search.worldcat.org/title/803374232

A glede oružane sile ne lupetaj, to nije ni za komentar.

 

[Mrkalj]

Nikad nije bio srpski ni za kog, a neće ni biti.

A glede oružane sile ne lupetaj, to nije ni za komentar.

Tako je izgledalo i 1914. kad ste klali nejač po Mačvi. U svakom ste ratu imali DVA LICA zbog glupih Srba kojima ste mogli da okrenete ono u koje su mogli da vas gladaju. Ali ne više.

Inače, ti i tvoje kolege radite dobar posao po srpskim forumima i JuTjubu na srpskom osvešćenju. Takoreći, hvala ti.

 

[Casual Observer]

Šlag na kraju. Pajserirani "recensent" je Tomo Maretić, a auktor Ivan Broz, tvorac vladajućega hrvatskoga pravopisa:

«G. recensent prekorava me, što nijesam svojih Crtica nazvao Crtice iz hrvatske i srpske književnosti, i u opće što tvrdujem sa imenom srpskim. ..

Čini se da g. recensent odbija na moje tobože pretjerano hrvatstvo i ono što sam (u I. sv. na str. 161.) rekao za Dubrovčanina Zlatarića, i kao da se žali na mene, što nijesam imao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoasije prema hrvatskome velikašu Gjurgju Zrinjskome mogao reći: "Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu". A odakle zna g. recensent, da je Zlatarić samo iz kurtoasije mogao govoriti o hrvatskoj Elektri? «Da je to bila samo kurtoasija», objašnjuje g. recensent, «to se vidi iz riječi: 'spjevanja od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore', dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reći, da će njegovu knjigu i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer između dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike... Pisac je mogao još svojoj tvrdnji u prilog navesti i to, da na naslovnoj strani svoga djela Zlatarić također ima naziv: hrvatski jezik.

Daklem kurtoasija! Meni su poznati uzroci, iz kojih se nadijevaju imena jezicima, ali medu njima zaludu tražim kurtoasiju: taj je uzrok doslije nečuven. Bit će jamačno nešto kurtoasije znao i Pergošić, koji je preveo Verbecijev Decretum na hrvatski jezik (kajkavski) i taj prijevod posvetio Gjurgju Zrinjskome i štampao ga u njegovoj štampariji u Nedelišću 1574. - pa opet nigdje ne kazuje za jezik, na koji prevodi, da je hrvatski nego svagda samo slovenski ili slovjenski. Tako se zvalo u knjizi onoga vremena narječje kajkavsko, koje je govorio i grof Gjuragj Zrinjski, a nema uzroka misliti, da je on taj svoj hrvatski jezik zazirao drukčije zvati, nego ostali ljudi u njegovo vrijeme što su ga zvali. Ko se hvata kurtoasije, da objasni hrvatstvo Zlatarićeve Elektre, trebalo bi ponajprije da dokaže, da Zrinjski svoj jezik - a to je narječje kajkavsko - nije zvao drukčije nego hrvatski. Ja bih sve rekao, da je bilo Zlatariću do kurtoasije, da bi on prije govorio o slovinskoj Grkinji Elektri i o slovinskome jeziku negoli o hrvatskoj Grkinji Elektri i o hrvatskome jeziku. A začudo je, kako ni Zrinjski nije razumio te kurtoasije, zahvaljujuci Zlatariću, što mu je poslao knjigu napisanu na dalmatinskome jeziku! Da nije Zrinjski vratio kurtoasiju za kurtoasiju?

Ali kako je kurtoasija Zlatarićeva čudnovata, to pokazuje najbolje natpis na prvoj strani Zlatarićeva djela, na koje svraća moju pozornost i g. recensent. G. 1597. naštampa Zlatarić u Mlecima svoja djela i izda ih u knjizi, kojoj je ovo natpis: «Elektra, tragedija, Ljubmir; pripovijes pastirska, i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene. K tomu su pristavljene njekolike pjesni u smrt od razlicijeh. Po Dominku Zlatariću. U Bnecijeh i t. d.» A treba znati ovo: Elektru (prijevod s grčkoga) posvećuje Zlatarić Gjurgju Zrinjskome, Ljubmira (prijevod s italijanskoga) posvećuje dubrovačkome vlastelinu i prvome vijećniku Mihu Matufiću, a Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (prijevod s latinskoga) Dubrovkinji, na glasu ljepotici, Flori Zuzorić-Pescioni. Budući da Zlatarić kaže, da su te tri pjesme «iz veće tudjijeh jezika u hrvacki izložene», ja bih rekao, da nije Zlatarić mislio da je u hrvatski jezik izložena samo Elektra, nego i Ljubmir i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Ako je već samo iz kurtoasije prema velikašu hrvatskome mogao napisati Zlatarić, da se stavio učiniti hrvatsku Grkinju Elektru, a zašto kaže za Ljubmira i za Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, da ih je iz tuđih jezika u hrvatski izložio? Zar i to govori samo iz kurtoasije prema dobročincu svome, Dubrovčaninu Mihu Matufiću, i prema obožavanoj svojoj vili, Dubrovkinji Flori Zuzorićevoj?

Prođimo se kurtoasije. Kako prenesemo kurtoasiju onamo, gdje joj nema mjesta, mi ćemo se sezati za njom, kako nas i kad nas bude volja, pa kad nam se ne da ovo ili ono objasniti ili kad nas ne bude volja objašnjivati, mi ćemo pozvati u pomoc kurtoasiju. A ko će odrediti, gdje počinje kurtoasija a gdje prestaje? Ko će dokazati, da nije Korčulanin Vidali samo iz kurtoasije nazvao u svojoj pjesničkoj poslanici (4. XII. 1564.) svoga prijatelja Dubrovčanina Nikolu Nalješkovića česti izbranom, hvalom velikom, dikom i slavom jezika hrvatskoga, a grad Dubrovnik krunom gradova hrvatskih? Ili zar se ne bi ko mogao drznuti te reći, da je Daničić pisao srpski ili hrvatski samo iz kurtoasije? A šta bi g. recensent kazao za čovjeka, koji bi tvrdio, da je i ono u «Radu» o Zlatariću napisano iz kurtoasije?

«Meni se sve čini», završuje g. recensent, «da ako se i tumače navedena mjesta iz Zlatarića onako kako čini g. B., to ništa drugo ne znači, nego da je Zlatarić jedini dosad poznati stari Dubrovčanin, koji hrvatsko ime onako upotrebljava.» -Spominjući Zlatarićeve riječi i tumačeći ih, ja sam imao ovo na umu. U starijoj književnosti našoj zove se jezik hrvatski ili imenima oblasnim (dalmatinski, bosanski, dubrovački i t. d.), ili imenima narodnim (hrvatski, srpski), ili imenima učenim (ilirski, slovinski i t. d.) Dubrovački spisatelji i drugi spisatelji, pišući hrvatski, kad god spominju za jezik, koji se govori u Dubrovniku, ako ga zovu imenom narodnim, oni ga zovu svagda samo hrvatski. S time je u svezi i ono, što sam kazao u I. sv. na str. 162.: «U svoj književnosti hrvatskoj, kako se razvila u Dalmaciji i Dubrovniku, nema ni traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim, koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za čudo tako strano te je u njih srpski redovno što i maćedonski ili grčki.» Ko obori ove tvrdnje ozbiljnim i učenim dokazima, neka bude uvjeren, da cu ih se ja prvi odreći, jer mi je istina mila mimo sve.

Što sam se nešto izbliže zabavio oko Zlatarića, to sam učinio ponajviše zato, što se neki protivnici hrvatstva brane iza «Rada» Jugoslavenske akademije govoreći: "O Zlatariću nema više ni spomena, jer je u «Radu» dokazano, kako su ništavi dokazi, što se crpu iz njegovih riječi. -Malo ima ljudi, koji sami misle, za najviše ljudi od potrebe su tuđe glave, koje će za njih misliti. Zato valja ugledni ljudi da budu na oprezu, da ne ustvrde štogod «na brzu ruku bez nužne reserve i kritike».

Daklem kurtoasija! Meni su poznati uzroci, iz kojih se nadijevaju imena jezicima, ali medu njima zaludu tražim kurtoasiju: taj je uzrok doslije nečuven. Bit će jamačno nešto kurtoasije znao i Pergošić, koji je preveo Verbecijev Decretum na hrvatski jezik (kajkavski) i taj prijevod posvetio Gjurgju Zrinjskome i štampao ga u njegovoj štampariji u Nedelišću 1574. - pa opet nigdje ne kazuje za jezik, na koji prevodi, da je hrvatski nego svagda samo slovenski ili slovjenski.

 

[Casual Observer]

Nikad nije bio srpski ni za kog, a neće ni biti.

https://archive.org/details/texts?tab=collection&query=bartol+kašić

https://search.worldcat.org/search?q="bartol+kašić"&offset=1

https://search.worldcat.org/title/803374232

A glede oružane sile ne lupetaj, to nije ni za komentar.

Teška patologija.

Tako je izgledalo i 1914. kad ste klali nejač po Mačvi. U svakom ste ratu imali DVA LICA zbog glupih Srba kojima ste mogli da okrenete ono u koje su mogli da vas gladaju. Ali ne više.

Inače, ti i tvoje kolege radite dobar posao po srpskim forumima i JuTjubu na srpskom osvešćenju. Takoreći, hvala ti.