To su rekli još u 18. st. Petrović i Edlinger, koji su štokavsko jekavski smatrali za hrvatski jezik. Nameće se ne njeki govorni jezik, nego književni (budući standardni).
https://hrcak.srce.hr/file/68919
Episkop Petrović također odbacuje zamisao o Stulićevu rječniku u pravo-
slavnim školama. Smatra da bi se time Srbima nametao »jezik hrvatski«,
koji se znatno razlikuje od »srpskoga«.
Petroviću nije bitno kakvim jezi-
kom govori jednostavan narod, već ponajprije kakvim se književnim jezi-
kom služi njegova inteligencija:
Naziv ilirski imao je dakle u Petrovićevu okružju dva osnovna značenja:
1. mlađe značenje u odnosu na Srbe i njihov književni jezik koje su u upo-
rabu uvele bečke kancelarije i 2. tradicionalno značenje hrvatski koje je pre-
vladavalo u uporabi na južnoslavenskom prostoru. Kako se razlikovanje
tih dvaju pojmova svojevremeno odražavalo u praktičnom životu u odno-
su na jezik, vidi se npr. u tome da Ivan Ambrozović iz Sombora 1808. go-
dine izdaje knjigu Proricsja i narecsenja... u kojoj je na ikavici »sa serbskoga
jezika na illyricski privedena, nadopunjena i sloxena« knjiga Jovana Muš-
katirovića Pričte iliti po prostom poslovice, temze sentencije iliti rečenija. Reci-
pročno tomu Georgije je Mihaljević 1803. godine Aždaju sedmoglavu Vida
Došena preveo s »dalmatinskoga« na »slaveno-srpski«, a 1818. tis kano je i
srpsko izdanje Kačićeve knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga pod na-
slovom Pěsnoslovka... iz knige Andrie Kačića izvedena, po obrazu, vkusu i gla-
golu serbskomu ustroena.
Da bi se odupro nametanju hrvatskoga književnojezičnoga tipa i hrvat-
skoga književnoga jezika putem zajedničkoga naziva ilirski, Petrović se u
svojem govoru na sjednici od 9. siječnja 1792. već u imenovanju jezikâ jas-
no razgraničio: Stulićev je »ilirski« nazvao onim nazivom iz sinonimno-
ga niza za koji je smatrao da je najprimjereniji svojem pojmu i da taj na-
ziv ujedno na nominalnoj razini primjereno razgraničuje Stulićev »ilirski«
od njegova »ilirskoga«, tj. slavenosrpskoga. Pored toga, Petrović je za svo-
je imenovanje Stulićeva štokavsko-jekavskoga jezika mogao imati i jednu
dodatnu motivaciju.
Radi se o tome da su neki Srbi ekavci svojevremeno
(i)jekavsku štokavštinu u cjelini smatrali »hrvatskim jezikom«, o čemu će
u ovom radu još biti riječi. Petrović nije mogao znati da će već početkom
19. stoljeća dobar dio slavističke znanosti svim štokavcima nametati upra-
vo srpsko ime i da će to nametanje mnogi srpski javni djelatnici blagonak-
lono podupirati