Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Zuto
Crveno
Prazno
Senka
Cudnovato
Ja

Ipak je Beograd, pozlatila mu se (i od fenjera pocrvenela) svaka ulica, obećani grad za umetnika. Ne može mu to niko osporiti, pa ni stanovnici provincija, koji iznad svega mrze Beograd "zato što nam uze sve pare", i koji u svojoj mržnji idu čudnovato daleko da žele da njihova varošica (pa čak i naselje poput, recimo, Durlana) bude glavni grad države, ne videći pri tom da u njihovoj varošici nema sposobnih ni za toliko da je okite za Novu godinu kako valja, niti vide da u njihovoj varošici nema nijedne valjane prostitutke, zbog čega meštani zavise od poslovnosti gazda seoskih kafana i njihove volje da za vikend dovedu devojke iz istočnoevropskih zemalja.

U mom gradu, kao i u drugim srpskim provincijama, nema prostitutki i to je veliki umetnički problem. Ono, ima devojaka, tzv. sponzoruša koje se prostituišu, to da, ali klasičnih prostitutki nema. One koje imaju predispozicije da postanu klasične prostitutke, čim stasaju, odu u Beograd da tamo studiraju, magistriraju i doktoriraju biologiju, mada najčešće upišu književnost. Obično svetsku. Zato se sa mnogim beogradskim prostitutkama ("čepama" iz kruga dvojke) može diskutovati o tekstu, metatekstu i kontekstu, o tekstualnosti, intertekstualnosti i laciotekstualnosti. Ja sam se, često kontaktirajući sa njima, više puta uverio da profesori sa Filološkog dobro rade svoj posao.

A devojke koje ostanu u praznoj provinciji i koje se samo s vremena na vreme (S vremena na vrijeme, čini mi se, ko da su tvoji koraci
) prostituišu, ni po čemu se ne razlikuju od onih koje to uopšte ne čine. Isto se oblače, isto se ponašaju, imaju istu senku. Zato im i ne prilazim. Bojim se da ne napravim grešku pri izboru, a toga je bilo. "Marš, manijače jedan, to pitaj svoju majku koja te tako vaspitala! Boli me dupe što ti je majka umrla!" A seksualno opštenje u danima kad pesnik ne piše, nego akumulira energiju i priprema se za pisanje, izuzetno je važno, štaviše, neophodno je poput žute boje, Kinezima.

eventualno
nagrada
pitanje
nežna koža
sufle
osmeh
odgovor
 
Zuto
Crveno
Prazno
Senka
Cudnovato
Ja

Ipak je Beograd, pozlatila mu se (i od fenjera pocrvenela) svaka ulica, obećani grad za umetnika. Ne može mu to niko osporiti, pa ni stanovnici provincija, koji iznad svega mrze Beograd "zato što nam uze sve pare", i koji u svojoj mržnji idu čudnovato daleko da žele da njihova varošica (pa čak i naselje poput, recimo, Durlana) bude glavni grad države, ne videći pri tom da u njihovoj varošici nema sposobnih ni za toliko da je okite za Novu godinu kako valja, niti vide da u njihovoj varošici nema nijedne valjane prostitutke, zbog čega meštani zavise od poslovnosti gazda seoskih kafana i njihove volje da za vikend dovedu devojke iz istočnoevropskih zemalja.

U mom gradu, kao i u drugim srpskim provincijama, nema prostitutki i to je veliki umetnički problem. Ono, ima devojaka, tzv. sponzoruša koje se prostituišu, to da, ali klasičnih prostitutki nema. One koje imaju predispozicije da postanu klasične prostitutke, čim stasaju, odu u Beograd da tamo studiraju, magistriraju i doktoriraju biologiju, mada najčešće upišu književnost. Obično svetsku. Zato se sa mnogim beogradskim prostitutkama ("čepama" iz kruga dvojke) može diskutovati o tekstu, metatekstu i kontekstu, o tekstualnosti, intertekstualnosti i laciotekstualnosti. Ja sam se, često kontaktirajući sa njima, više puta uverio da profesori sa Filološkog dobro rade svoj posao.

A devojke koje ostanu u praznoj provinciji i koje se samo s vremena na vreme (S vremena na vrijeme, čini mi se, ko da su tvoji koraci
) prostituišu, ni po čemu se ne razlikuju od onih koje to uopšte ne čine. Isto se oblače, isto se ponašaju, imaju istu senku. Zato im i ne prilazim. Bojim se da ne napravim grešku pri izboru, a toga je bilo. "Marš, manijače jedan, to pitaj svoju majku koja te tako vaspitala! Boli me dupe što ti je majka umrla!" A seksualno opštenje u danima kad pesnik ne piše, nego akumulira energiju i priprema se za pisanje, izuzetno je važno, štaviše, neophodno je poput žute boje, Kinezima.

eventualno
nagrada
pitanje
nežna koža
sufle
osmeh
odgovor

Bio je to lep dan i deca su se takmičila u trčanju. Jedan od njih je rekao: "Ja ču biti prvo mesto i dobiću nagradu. Eventualno drugo!" Njegovi drugovi su prasnuli u smeh kada su to čuli. Pitanje je bilo ko će pobediti a dobili su odgovor. To je bio onaj dečak. Dobio je sufle. Osećao se kao da mu je koža meka!

Trkanje
život
poslednji
nagrada
smrt
smeh
drugari
 
Trkanje
život
poslednji
nagrada
smrt
smeh
drugari


Osecam da ce mi ovo biti poslednje trkanje u zivotu, ono na predaju, ili smrt. “Hajde, stigni me”, molim u sebi i smejem se u nadi da ce zaista tako biti. Moj smeh odjekuje po praznim sobama mog srca, koje su nekada ugostile neke davne muskarce, ali su ociscene i provetrene u ocekivanju novog stanara. “Hoces da budemo drugari?”-dovikujem mu dok trcim i dok se smejem, “podelicemo nagradu na kraju....hoces li?” I, okrecem glavu, da vidim koliko mi je blizu i shvatam da se smeje, i da smo vec drugari i da samo sto me nije stigao...i uhvatio.


kost
krompir
palacinke
sex
mozak
glupava romantika
 
Trkanje
život
poslednji
nagrada
smrt
smeh
drugari


Osecam da ce mi ovo biti poslednje trkanje u zivotu, ono na predaju, ili smrt. “Hajde, stigni me”, molim u sebi i smejem se u nadi da ce zaista tako biti. Moj smeh odjekuje po praznim sobama mog srca, koje su nekada ugostile neke davne muskarce, ali su ociscene i provetrene u ocekivanju novog stanara. “Hoces da budemo drugari?”-dovikujem mu dok trcim i dok se smejem, “podelicemo nagradu na kraju....hoces li?” I, okrecem glavu, da vidim koliko mi je blizu i shvatam da se smeje, i da smo vec drugari i da samo sto me nije stigao...i uhvatio.


kost
krompir
palacinke
sex
mozak
glupava romantika

Brzo sam gurao sav onaj pečeni krompir u usta, dok mi se pogled nije skidao sa omiljenog dezerta - srebrni tanjir sa palačinkama ležao je na drugoj strani stola, a ja sam samo čekao. Tad sam još bio mlad, nisam koristio mozak i mrzeo sam "glupavu romantiku", verovatno ne sanjavši da ću danas sa 34 godine i tri četvrtine misliti samo na seks i ništa drugo. Osećam se kao suva kost, koju si izglodale sponzoruše, za pare... One misle na novac, a ja na seks... To je moja dosadna priča, koja se svakog jutra, nastavlja ispočetka i tako će valjda uvek biti... I kako se to nastavlja, ja sve više imam osećaj da me ipak niko nikada neće izglodati... Lok je govorio da smo svi ravne ploče, a ja sam samo suva koska... I kako stvari stoje, još ne izglodana.

Katolik
Vatra
Vatikan
Ljubav
Požar
Greh
Freska
Limit
Kelvin
 
Katolik
Vatra
Vatikan
Ljubav
Požar
Greh
Freska
Limit
Kelvin

Pokušao sam da izbegnem opisivanje Aleksandrinog izgleda, svojski sam se bacio na opisivanje vatre kao i veštačkih izvora svetlosti, ali ne vredi. Njena lepota se nameće poput temperature (po Kelvinu jedne od najčešće merenih veličina stanja), nameće kao greh, kao požar ploti, tako da je neizdrživo pisati o nečem drugom. Možda bi pisac pred kojim, poput freske, stoji Aleksandra i mogao neko vreme da piše o nečem drugom, recimo o raskolu u Hrišćanstvu, o životu Katolika ili o tome kako bi jedan ortodoks, Pravoslavac, trebalo u svom životu da makar jednom poseti Vatikan, normalno s koncentracijom na najnižoj grani. Međutim, sumnjam da u jednom trenutku ne bi bukvalno pukao, ili u nastupu ludila tastaturom prerezao sebi vene, ne mareći da li je došao do kraja priče.

A do kraja priče sigurno ne bi mogao da dođe; možda do kraja nekog dela forme kraćih nebuloza kakve koristi Rastko Pocesta ili dve-tri smušene, infantilnošću povezane rečenice kojima se oglašava njegov alter-ego Poti-Poti 98, ali do kraja priče - nikako. Ako ništa, slomila bi se grana na kojoj bi čučala njegova koncentracija. I opet bi se on našao ispred nje, sa uzdahom divljenja. "Koja lepota! Koje telo, koje kosti, koja koža!" Velika usta. Lepe žene imaju velika usta. Sudeći po izboru karmina, Aleksandra je svesna lepote svojih usana, ali ne znam da li je svesna da je njen izbor žarkocrvenog karmina rizičan, kako po njen život, tako i po sve živote u njenoj blizini. Rizičan je (mogu misliti koliko će je ovo interesovati) i po završetak moje priče.

Njene usne, takve kakve su, vide se iz aviona, i ne bi me začudilo kada bi one inspirisale nekog, ne lisabonskog, već, na primer, američkog ili francuskog pilota, i kada bi se on kao kamikaza, totalno sluđen njihovom lepotom sručio na nas i sa sve Boing-avionom zabio u njena usta! Tako bismo Aleksandra, svi koji bi se zatekli na ovom mestu u tom trenutku, naravno i ja, bili proglašeni u sutrašnjim novinama i vestima u udarnim televizijskim terminima, kolateralnom štetom najveće civilne avionske nesreće u ovom veku. Moju ljubavlju limitiranu priču niko ne bi ni pomenuo.

velika šteta
veličanstvena
prkosna
tvrdoglava
nasmejan
opčinjen lepotom
karakterna osobina
 
Velika šteta je učinjena našem gradu, njegovim stanovnicima, mladim naraštajima, njihovom stasavanju, kulturi... Šta sve se tu ne bi dalo navesti, nisam nikada razmišljala o tom šta je medju tim pojmovima stvarno a šta izmišljeno za govore na državne praznike. :think: Ali, i kad razmislim, ne mogu dalje od onog što su mi utuvili u glavu. Znači, velika je šteta učinjena našem gradu.

Izgradjena je prva fontana u našem gradu i objavljen je konkurs za izradu skulpture koja bi se stavila u centar fontane. Umetnici, vajari, radili su šta su znali, nije bilo nekih ograničenja. Vrlo brzo je komisija izabrala kamenu plivačicu, "Plivačica", tako joj je bilo ime. Neverovatna, neočekivana kamena ženska prilika je osvanula na najvažnijem mestu našeg grada.

Veličanstvena. Rukom je zabacivala kosu nazad, prkosno, bez prekida. Jednom nogom zakoračila a tvrdoglavo ostajala na mestu. Nasmejana sam prolazila kraj nje, izmišljajući raznorazne razloge za te šetlje po gradu. Opčinjena lepotom sam gledala bez stida neverovatnu, zaboravljenu žensku figuru. Spartanka sa grudima:D, malim, jakim. Oblog ali stegnutog stomaka, neverovatno jakih nogu, ni najmanje nije ličila na žene u gradu, na žene na ovoj planeti koje se vide. Bila je to neka žena, devojka, koja se ne vidi, pa je vajar pokazao, pokazo mladeži, da se zna.


I digla se uskoro nezapamćena buka oko plivačice. Povikali svi ljudi koji su imali karakternih osobina da se ona skine. I skinuše je. Kažu da su je bukvalno bacili negde na neku livadu van grada, i da se umetnik žalio zbog takvog ophodjenja prema njegovom delu. Jeste da su ga pošteno platili pre nego što se nije pokazalo šta su kupili, ali, to je ipak njegovo delo.

pozdrav
inkognito
pustinja
molitva
sapun
peškir
Morava
 
pozdrav
inkognito
pustinja
molitva
sapun
peškir
Morava



Pssssst!
Ovde sam inkognito, pozdrav nek prime samo upućeni u moj mrak.
A za one, koji me ne znaju baš tako dobro, ali osećaju.....ma, neću da se izvanjavam, kao da sam na vikend-put zaboravila peškir i sapun, zabole me.....
...Vama ću da pričam, kada sam prvi put videla kako teče Morava.....
Široka, priznajem, čak joj i na brzini skidam kapu, ali nekako mutna i neradoznala. Zato me slušajte, leto 1997. godine, Uskrs neki, po sećanju, mom lošem..... spuštam se sa Kumom do reke i predamnom Poskok, još mali, neizrastao, ali ne i nedorastao, ne gleda, ćuti, neke svoje misli sabira... a ja, bam bam bam neću ništa da znam (možda zbog Kuma, koji se plaši zmija) uhvatih ga u ruku
mahom, a nežno, kao kada se po onim hrišćanskim crkvama popeva neka molitva.(Kao Nekrst, izvnjavam se vernicima).
- Glupačo, za tebe je ludnica, ma kakva ludara, za tebe je pustinja- poče da nariče moj Kum, dok se lepi Poskok baškario u mojim dlanovima......
Eto, tek toliko od mene. Zaboravila sam da kažem da sam se kao mala bojala Zmija i svačega....
Ludnica promeni čoveka.

- smeh
- kockar
- nevidljivost
- Velika voda
- jedan
- Indijanac
- umri
 
Raskoljnikov uze brošuru sa pulata. Na naslovnoj strani bio je neki Indijanac. Nije znao iz kog plemena. U ostalom nije ga ni interesovalo, jedan indijanac uvek je indijanac bilo iz kog plemena poticao. Ušao je u salu u kojoj zateknu kockara. Raskoljikov je voleo da se kocka na velikom ruletu, čoveka koga je ugledao znao je iz kazina čudnog imena Velika voda. Na mestu gde je izgrađen nekada davno bila je voda i meštani su taj deo nazivali Velika voda. Raskoljnikov je u smeh razgovarao sa koskarem. Prepričavali su dogodovštine sa ruleta, sa dugih, teških noći kada nevidljivost straha od gubitka igra glavnu ulogu. Nakon više tura pića Raskoljnikov krenu ka izlazu. Rastali su se srdačno. Kod samih vrata, Raskoljnikov baci pogled ka velikom plazma ekranu i pročita u nekom magnovenju, hvatajući se za kvaku i okrećući glavu napred : umri

novina
prsten
sendvič
izlog
podpetica
starica
predvečerje
 
Katolik
Vatra
Vatikan
Ljubav
Požar
Greh
Freska
Limit
Kelvin

Pokušao sam da izbegnem opisivanje Aleksandrinog izgleda, svojski sam se bacio na opisivanje vatre kao i veštačkih izvora svetlosti, ali ne vredi. Njena lepota se nameće poput temperature (po Kelvinu jedne od najčešće merenih veličina stanja), nameće kao greh, kao požar ploti, tako da je neizdrživo pisati o nečem drugom. Možda bi pisac pred kojim, poput freske, stoji Aleksandra i mogao neko vreme da piše o nečem drugom, recimo o raskolu u Hrišćanstvu, o životu Katolika ili o tome kako bi jedan ortodoks, Pravoslavac, trebalo u svom životu da makar jednom poseti Vatikan, normalno s koncentracijom na najnižoj grani. Međutim, sumnjam da u jednom trenutku ne bi bukvalno pukao, ili u nastupu ludila tastaturom prerezao sebi vene, ne mareći da li je došao do kraja priče.

A do kraja priče sigurno ne bi mogao da dođe; možda do kraja nekog dela forme kraćih nebuloza kakve koristi Rastko Pocesta ili dve-tri smušene, infantilnošću povezane rečenice kojima se oglašava njegov alter-ego Poti-Poti 98, ali do kraja priče - nikako. Ako ništa, slomila bi se grana na kojoj bi čučala njegova koncentracija. I opet bi se on našao ispred nje, sa uzdahom divljenja. "Koja lepota! Koje telo, koje kosti, koja koža!" Velika usta. Lepe žene imaju velika usta. Sudeći po izboru karmina, Aleksandra je svesna lepote svojih usana, ali ne znam da li je svesna da je njen izbor žarkocrvenog karmina rizičan, kako po njen život, tako i po sve živote u njenoj blizini. Rizičan je (mogu misliti koliko će je ovo interesovati) i po završetak moje priče.

Njene usne, takve kakve su, vide se iz aviona, i ne bi me začudilo kada bi one inspirisale nekog, ne lisabonskog, već, na primer, američkog ili francuskog pilota, i kada bi se on kao kamikaza, totalno sluđen njihovom lepotom sručio na nas i sa sve Boing-avionom zabio u njena usta! Tako bismo Aleksandra, svi koji bi se zatekli na ovom mestu u tom trenutku, naravno i ja, bili proglašeni u sutrašnjim novinama i vestima u udarnim televizijskim terminima, kolateralnom štetom najveće civilne avionske nesreće u ovom veku. Moju ljubavlju limitiranu priču niko ne bi ni pomenuo.

velika šteta
veličanstvena
prkosna
tvrdoglava
nasmejan
opčinjen lepotom
karakterna osobina

Ne vidim zašto su prve rečenice drugog pasusa bile potrebne, ali uredu, madame / madmoiselle...


***

novina
prsten
sendvič
izlog
podpetica
starica
predvečerje

"Koliko je sati?", upitao sam po ko zna koji put te tople, jesenje večeri, pre desetak leta, iščekivavši svoju seriju, čiju novu epizodu nisam mogao da propustim, kao ni podpetice glavne junakinje, kakve nisam našla ni u jednom izlogu u čitavom Sarajevu. "Predvečerje je," odgovorila mi je ta tiha, smirena starica. Volela je da koristi taj izraz, koji je i meni, danas, prešao u naviku, mada sam se uvek osećao drugačije od nje, da budem iskren i mnogo mlađe, još od kada sam joj pokazao taj prekrasni prsten, za koji sam štedio čitavo leto, i pitao je da zbog mene stane na "ludi kamen", i počne novi život. I danas se sećam njenih kestenjastih očiju, braonkastih lokni, kao i tog romantičnog šarma, koji je uvek koristila da me potpuno zavede. Tu su i onaj njen veličanstveni hod, ali i sendviči, kakve ni tetka Anka nije mogla da napravi. I sada, kada sedim tik uz nju, dok uživa na svojoj omiljenoj stolici za ljuljanje, svaka reč koju izgovori podseti me na ta bolja i srećnija vremena.

Parlament
Mastilo
Reč
Vreme
Praskozorje
Flurescentno
Laskanje
Brujati
 
Parlament
Mastilo
Reč
Vreme
Praskozorje
Flurescentno
Laskanje
Brujati

Parlament je predhodnog dana raspravljao o zakonu koji su predlagale vladajuće stranke,ta skupina egoista gde se nije znalo ko je od koga veći egoista,i gde su svi želeli da budu presednici,makar čega,makar stranke sa jednim poslanikom,ili bez poslanika ali sa podignutim novcem za izbore.Njih,već odavno,ne možete vezati ni za rogove ,ni za reč,oni se ne daju ni poterati,ni povesti.Čitav letnji dan su brujali,svako za svoj groš,oni za zakon,opozicija za amadmane.Laskanje i laskavci su uobičajena pojava među tim ljudima koji bi trebaki,valjda,da budu naša elita,ali zbog negativne selekcije odavno to nije tako....ako je ikada i bilo.
On odavno nije pratio dešavanja na političkoj sceni,izmoren neprestanim svađama,lažima,i razočaran stanjem u otadžbini.A,nije ni bio od onih što kukaju na Boga,državu i sudbinu,i ništa ne preduzimaju da poboljšaju sopstvenu situaciju.Ustajao je u praskozorije,svakog dana meseca jula,zbog posla .Tog ranog jutra je vreme bilo lepo,tek se noć razdvajala od prve svetlosti jutra.Nebo je bilo crno kao mastilo,bukvalno,samo je na južnoj strani jedan komadić imao onu flurescentnu boju.On je znao da je nebo vedro,ali ta boja mastila i taj komadić svetlosti na jugu.....to je bilo tako neobično,tako fascinirajuće da je zažalio što nema kvalitetan fotoaparat kojim bi to zabeležio.Stajao je na ogromnoj terasi i pokušavao da zapamti svaki detalj.Obično su letnja jutra hladna u njegovom kraju,ali je ovo bilo toplo i tiho.Beše mu pomalo žao što nema još nekoga ko bi video tu lepotu,i ponesen tom lepotom ,a i željom da to podeli sa nekim,on uđe u sobu i na brzinu otkuca jednu pp.
noćni klub
ples
nepoznata žena
zavođenje
dilema
vino
 
noćni klub
ples
nepoznata žena
zavođenje
dilema
vino
Na ovom svetu postoji mnogo jadnih i tuznih stvari. Najstrasnije su one nad kojima se svaki normalan covek zgrazava i tuguje. Gladna deca, koja se sa 8 godina odaju dilemi da li da se odmah ubiju, ili da sacekaju jos par dana, silovane zene, koje su jedne noci izasle iz nocnog kluba i dozivele iskustvo koje im obicno zauvek uskracuje iskustvo sexualnog uzivanja, pedofili koji nekaznjeno igraju igre zavodjenja i plesu sa maloletnicima carstvom interneta, lokalni ratovi africkih drzavica koji svoju javnu objavu dozive samo jednom, na vestima u 17h, a ne i u glavnom, vecernjem dnevniku, iako ostave za sobom 13874 leseva.
No, ima i onih manjih, jadnih stvari, onih lokalnog karaktera, na prvi pogled neuvezbanom, ili nezainteresovanom oku, gotovo neprimetnih, sa posledicama tipa: licna sramota, gadjenje i samogadjenje, srozavanje...Uzmimo, kao primer jedne takve jadne stvari, knjizevnika kome ponestaje inspiracija. Knjizevnik, bio on poznat i priznat od strane kriticara i publike, ili pak, lokalni umisljeni stihoklepac, ce verovatno prvi primetiti da se sa njim nesto desava, ali nece prepoznati, ili priznati sta se desava. Primetice da pocinje da se cesce nego inace odaje porocima (vino, nepoznate zene, kocka, opojna sredstva...), ali da nakon njih (ipak) teze pise. Pocece da cesto koristi reci koje su narocito “zvucne”, tipa “droca”, “kucka”, “p’icka”, “k’urac” i slicno (izbor zavisi kako od pola knjizevnog stvaraoca, tako i od dubine njegovog inspirativnog posrnuca), reci za koje znaju da ce zainteresovati prostu citalacku publiku, a koje ukazuju obicno na neku licnu, duboku fascinaciju, cije korene treba traziti u njihovom detinjstvu, ili ranoj adolescenciji. Nakon toga na red dolazi plagijatstvo. Ono obicno pocinje naivno, cak, kao vid inspiracije-doticna osoba negde nesto procita, nesto sto mu se jako dopadne, ili ostavi dovoljno jak utisak. Nakon toga se procitano, u mozgu knjizevnika, “obradi” i preformulise na nacin koji dozvoljava da se ono sto doticni napise (na osnovu procitanog) moze nazvati “sopstvenim”. Takav nacin stvaranja obicno funkcionise neko vreme, a onda vise ni to ne pomaze. Tu, obicno oni manje tvrdoglavi, oni koji poprilicno poznaju svoje mogucnosti, oni koji, uprkos svom pozivu, jos uvek poznaju stid i sram, odustanu, manje-vise posteno. Oni drugi, naprotiv, oni ostrasceni, oni koji u samosrozavanju nalaze izvesno pervezno zadovoljstvo, pribegavaju najgorem mogucem nacinu da nastave da pisu-oni, naime, pocinju da kradu od samog sebe, izvlace svoje stare price iz naftalina, malo ih ociste od prasine i nasminkaju, obuku u novu odecu u jalovoj nadi da niko nista nece primetiti. Poturaju ih, prvo svom omiljenom, izdavacu, a zatim, kad ih on odbije, redom svima, sve dok se neki prijatelj ne sazali i obeca da ce ih stampati prvom prilikom, cim zemlja izadje iz najnovije ekonomske krize. Doticni knjizevnik odlazi, obasjan kratkotrajnim zadovoljstvom i nadom, ali pre, ili kasnije, mora da prizna da nije uspeo nikoga da prevari, ponajmanje sebe.


soljica kafe
pepeo
krv
maketa
suncobran
samosazaljenje
 
soljica kafe
pepeo
krv
maketa
suncobran
samosazaljenje



Jutro se razvlačilo poput testa.
Čitav sat sedi na terasi i zatupljeno gleda u mutnu sliku daljine.
Šoljica kafe je stajala na stolu, netaknuta, još od prethodnog dana. Razmišljala je o tome kako ona zapravo nikada nije ni volela kafu, a pije je, eto, valjda zbog toga što je davno, kao klinka, mislila da je merilo starosti i zrelosti konzumacija iste. Pepeo cigarete je svuda oko nje. Ponese ga poneki slabašan talas vetra, praveći samo još veći haos po hladnim pločicama.
-Ni cigarete ne volim -mislila je- ali nekako ne umem da zamislim alkohol bez njih. Ni onih par minuta posle seksa. Šta bih tada radila da ne zapalim cigaru? Ma koga je briga.
Da je malo hrabrija, plakala bi.
Nasula je još jednu čašu vina, crvenog kao krv i nastavila da se guši u ćutanju. Plašila da će izgubiti misli ako promeni položaj. U levom dlanu je držala zgužvane sitno iskidane papiriće.
Cele noći pravila je planove, pisala ideje, uspehe...i pred svitanje u zaglavlju blago našvrljala - Maketa mog života.
Prvi zraci koji su pali u sobu dotakli su njene prste i papir... prazan papir koji je samo u zaglavlju imao tri reči, tek vidljive.
Izašla je na terasu, otvorila suncobran, natočila još jednu čašu vina, sela u svoju fotelju i zapalila cigaretu.
Postala je svesna da je samosažaljenje vodi u krug, a vino mu pomaže u tome. Nije bitno, još samo danas...jer, jutro se razvlači poput testa.


Metak
Rosa
Tišina
Suze
Grube ruke
Podsmeh
Pevanje
 
soljica kafe
pepeo
krv
maketa
suncobran
samosazaljenje



Jutro se razvlačilo poput testa.
Čitav sat sedi na terasi i zatupljeno gleda u mutnu sliku daljine.
Šoljica kafe je stajala na stolu, netaknuta, još od prethodnog dana. Razmišljala je o tome kako ona zapravo nikada nije ni volela kafu, a pije je, eto, valjda zbog toga što je davno, kao klinka, mislila da je merilo starosti i zrelosti konzumacija iste. Pepeo cigarete je svuda oko nje. Ponese ga poneki slabašan talas vetra, praveći samo još veći haos po hladnim pločicama.
-Ni cigarete ne volim -mislila je- ali nekako ne umem da zamislim alkohol bez njih. Ni onih par minuta posle seksa. Šta bih tada radila da ne zapalim cigaru? Ma koga je briga.
Da je malo hrabrija, plakala bi.
Nasula je još jednu čašu vina, crvenog kao krv i nastavila da se guši u ćutanju. Plašila da će izgubiti misli ako promeni položaj. U levom dlanu je držala zgužvane sitno iskidane papiriće.
Cele noći pravila je planove, pisala ideje, uspehe...i pred svitanje u zaglavlju blago našvrljala - Maketa mog života.
Prvi zraci koji su pali u sobu dotakli su njene prste i papir... prazan papir koji je samo u zaglavlju imao tri reči, tek vidljive.
Izašla je na terasu, otvorila suncobran, natočila još jednu čašu vina, sela u svoju fotelju i zapalila cigaretu.
Postala je svesna da je samosažaljenje vodi u krug, a vino mu pomaže u tome. Nije bitno, još samo danas...jer, jutro se razvlači poput testa.


Metak
Rosa
Tišina
Suze
Grube ruke
Podsmeh
Pevanje

Ako je nešto volela na celom svetu bilo je to pevanje. I nije bila neka umetnica, žena u poznim 40tim sa sirovim i grubim rukama, ali sa velikim ambicijama i željom za međunarodnom pažnjom i uspehom. I imala je čvrst stav - nijedan podsmeh tih umišljenih egoista je nije sputavao, pa ni suze, poput jutarnje rose, koje je lila, u tišini, na tavanu svoje trošne kuće, od koje je zamišljala palatu, iz koje se ne može izaći od novinarskih kamera i bliceva na stotina paparaca. Ali bili su to samo snovi, neko bi pomislio da je patetična sanjarka, kakva se i činila na prvi pogled. Stalno je pričala o svojoj nadolazećoj karijeri i bez imalo stida pevala, iz sveg glasa. Mada je bila prilično prijatna i duhovita, moglo bi se reći da je previše očekivala. Ali, ona će uvek ostati u mom srcu, kao najdraža majka ikada i ona je ta koja mi pomaže da živim. Njena vizija, njen san.

( Nisam opisivao svoju majku)

***

Zvezda
Dar
Violetno
Bogohuljenje
Gimnazija
Posejati
Hrvat
 
Ako je nešto volela na celom svetu bilo je to pevanje. I nije bila neka umetnica, žena u poznim 40tim sa sirovim i grubim rukama, ali sa velikim ambicijama i željom za međunarodnom pažnjom i uspehom. I imala je čvrst stav - nijedan podsmeh tih umišljenih egoista je nije sputavao, pa ni suze, poput jutarnje rose, koje je lila, u tišini, na tavanu svoje trošne kuće, od koje je zamišljala palatu, iz koje se ne može izaći od novinarskih kamera i bliceva na stotina paparaca. Ali bili su to samo snovi, neko bi pomislio da je patetična sanjarka, kakva se i činila na prvi pogled. Stalno je pričala o svojoj nadolazećoj karijeri i bez imalo stida pevala, iz sveg glasa. Mada je bila prilično prijatna i duhovita, moglo bi se reći da je previše očekivala. Ali, ona će uvek ostati u mom srcu, kao najdraža majka ikada i ona je ta koja mi pomaže da živim. Njena vizija, njen san.

( Nisam opisivao svoju majku)

***

Zvezda
Dar
Violetno
Bogohuljenje
Gimnazija
Posejati
Hrvat

Bila je to najgora utakmica u njegovom životu. On je bio prava zvezda nemačke reprezentacije. Povredio ga je neki hrvat (takođe igrač). Osnovna škola, gimnazija, fakultet, sve mu je išlo za rukom, ali ovo. Bug mu je dao dar. Bio je to fudbal. U trenutku povrede rekao je svako bogohuljenje. Taj udar. Idalje mu je violetno u glavi. Treba ga posejati!

Mali ljudi
lopta
utakmica
plava boja
žućkasto
nežno
lepo
radosno
biće
 
Zvezda
Dar
Violetno
Bogohuljenje
Gimnazija
Posejati
Hrvat

Gimnazija.Valjda sam za takav naziv škole čuo i ranije,pre nego su je vratili u zvaničan obrazovni sistem,među tehničke škole,ali malo uzdignutu iznad njih.Opravdano,valjda.
Profesori su smatrali da je to sjajno,jer i oni su učili nju,tu čuvenu gimnaziju...i,da,to je pravi dar Ministarstva za obrazovanje-nama,pubertlijama koji smo tek upisali osmi razred.Imamo vremena da se uozbiljimo,i navalimo da učimo,jer"Deco,srednja škola nije obavezna,videćete kad odete tamo!"Pokazuju kažiprstom na zgradu do naše u kojoj se te godine upisuje prva generacija u čuvenu i strašnu gimnaziju.Iz kabineta za francuski jezik gledamo u pravcu uprtog kažiprsta naše razredne,i prikriveno se smeuljimo.....na ravnom krovu susedne zgrade leži devojka sa mladićem i ljubi se kao u bezobraznom filmu,onom što se daje u Starom bioskopu,i čiji reklamni plakat krišom pogledamo dok prolazimo pored njega.
Svi putevi su pred nama,i svi su,čini nam se ,jednako dobri.Nekom je zvezda vodilja lik sa postera iz "Dečijih novina",nekom neki tabadžija iz filma,nekom neki naučnik.
Psovke i bogohuljenje su jednako popularni i neraskidivo isprepletani.Psujemo glasno i mnogo,da pokažemo koliko smo zreli i odrasli.
Televizija ,još uvek,nije uspela posejati mržnju,a i retki su zaluđenici poput mene koji će slušati "Argument više" emisiju Radio Beograda u kojoj Slobodan Stupar argumentovano , i čini se objektivno,govori u krizi u državi.Dobro,prošle godine nismo išli na ekskurziju u Split,neki ludi Hrvat je zakuvao na stadionu ,bilo je nemira....ali mi samo pamtimo da je pevala Tajči "Hajde da ludujemo ove noći",i da bi sa njom,i zbog nje ,i mi lomili one stolice i tukli se ,a da ne zanamo zbog čega...
Jedino znamo da u nama vri život pun želja i maštanja,da smo puni neke snage kojoj ne znamo poreklo ni svrhu,da smo željni života i doživljaja,da bi hteli sve,odmah i.....
" 'Ej, je l' ti znaš šta zanči 'violetno'?"-pita Katarina koja pokušava da reši ukrštenicu,možda u "Kekecu",ona je blagajnik za "Kekec", a ja za "Dečije novine"
Gledam u njene vesele oči i usne sočne, vlažne i crvene.
"Tako bih..."
"Šta,bre,čoveče 'tako bih?!?!"
"Nem' pojma šta znači!"-brzo se obrecnem ja,ne dozvolivši da mi misli odaju usne,a u sebi mislim"Tako rado bih te poljubio,onako,bezobrazno...samo da umem!"
 
Mali ljudi
lopta
utakmica
plava boja
žućkasto
nežno
lepo
radosno
biće


Jesen se uvlačila duboko u pore života. Svuda se širio miris opalog lišća.
Sedela je na tremu, sa šoljom čaja u ruci i posmatrala svoja dva sina kako se igraju sa komšijskim dečacima. Eh, ti divni, mali ljudi. Lopta je letela na sve strane, utakmica je bila u punom jeku.
-Mama, jesi li videla?! -začuje se s' vremena na vreme.
Odobravajući, sa osmehom, klimala je glavom.
Podigla je pogled...plava boja neba tog dana gotovo da je mogla da zavara da dolazi proleće, ali odavalo je žućkasto tlo. Nežno je pogledala svoje dečake i nastavila da, kao zainteresovano, posmatra utakmicu. Oni su bili jedino lepo i radosno u njenom životu, koji je dobio smisao kada je shvatila da poentu istog nosi to malo biće, tako čisto i nevino, trčeći za loptom po uvelom lišću, u jesen, koja joj je nekada donosila samo panonsku depresiju.



Kišobran
Koraci
Devojka
Telefon
Štikle
Blato
Ćutanje
 
Mali ljudi
lopta
utakmica
plava boja
žućkasto
nežno
lepo
radosno
biće


Jesen se uvlačila duboko u pore života. Svuda se širio miris opalog lišća.
Sedela je na tremu, sa šoljom čaja u ruci i posmatrala svoja dva sina kako se igraju sa komšijskim dečacima. Eh, ti divni, mali ljudi. Lopta je letela na sve strane, utakmica je bila u punom jeku.
-Mama, jesi li videla?! -začuje se s' vremena na vreme.
Odobravajući, sa osmehom, klimala je glavom.
Podigla je pogled...plava boja neba tog dana gotovo da je mogla da zavara da dolazi proleće, ali odavalo je žućkasto tlo. Nežno je pogledala svoje dečake i nastavila da, kao zainteresovano, posmatra utakmicu. Oni su bili jedino lepo i radosno u njenom životu, koji je dobio smisao kada je shvatila da poentu istog nosi to malo biće, tako čisto i nevino, trčeći za loptom po uvelom lišću, u jesen, koja joj je nekada donosila samo panonsku depresiju.



Kišobran
Koraci
Devojka
Telefon
Štikle
Blato
Ćutanje

To su bili dani prelaza između leta i jeseni. Ljudi su trčali naokolo sa kišobranima da pobegnu od kiše, ali im je vetar duvao u njih pa su se kretali pomalo unazad. Tako smešne situacije, a tako grozne kada treba pobeći od pljuska. Tada je prošla jedna devojka koja je mirno koračali jer kad bi potrčali pala bi. Nosila je štikle. U jednoj ruci je držala kišobran, a u drugoj telefon na kom je razgovarala sa drugaricom. Pričala je i pričala, i pričala. Nije prestajala. Tada, nepazeći, pala je u blato. Telefonska veza se završi i nastane ćutanje.

šmizla
šiške
frizura
frizer
novo
lepo i sunčano
srećno
stan
mama i tata
 
Miris smrti iznova me vodi kuci.Tamo me ceka tupa olovka kojom bi trebalo ispisati poneku nadu.Medjutim list mog zivota je crn a papir je odavno istrosen.Verujem da nema pomoci.Ali se smejem.Jos to mi je ostalo za sutra.
eto za bi2
a od mene:
sreca
cimet
*****
dim
grad
lovac
mudrost

Swa sreca ovog svijeta pokrivena je cimentom! Iz kojeg je izlazio bjeli dim...Dim je otputovao swe do grada gdje je zivio 1 stari lovac.....Lovio je jelene, ali nije zznao gdje mu je pamet!!!!Q!!!:gace:
 
Swa sreca ovog svijeta pokrivena je cimentom! Iz kojeg je izlazio bjeli dim...Dim je otputovao swe do grada gdje je zivio 1 stari lovac.....Lovio je jelene, ali nije zznao gdje mu je pamet!!!!Q!!!:gace:

Recimo da su reči bile: otrov, krv, kivi, pod, pucanj

Čuo se pucanj, kao da je otrov čoveku je počela da izlazi krv. Kapljice su pale na pod. Na onaj kivi!

Sve i svašta
majka priroda
trava
drvo
ograda
stoka (mislim na krave itd.)
život
bele tačke
 
Sve i svašta
majka priroda
trava
drvo
ograda
stoka (mislim na krave itd.)
život
bele tačke

Sada kad je već sve odavno klasika i kad se majka priroda pobrinula da sve i svašta u nama ne može da izazove fras, ljubavni prohtevi muža jedne moje forumske prijateljice (koja sve to podnosi, naravno, da bi sačuvala svoj brak) zvuče kao seksualna avangarda. Njega ne uzbuđuje stoka (mislim na krave itd.), drvo, trava ili da kao njegov prađed prisloni neku snašu uz svoju drvenu ogadu. Njega uzbuđuju žene koje rade u cirkusu.

Moja forumska prijateljica uopšte nema mašte, a valjda i ne sme da se zanosi kad joj je u centru životne fantazije muž, ali ja zamišljam kako mu je bilo s krotiteljkom tigrova, koja i sama liči na veliku mačku, riče kao zver i verovatno tamo dole ima sjajnu žensku bundicu poleglog krzna kao u neke minijaturne tigrice. I kako su tigrovi, dok su oni pored njihovog kaveza vodili ljubav, ljubomorno arlaukali i zubima kidali rešetke, a zatim se povukli u neki mračni ćošak da tamo, uvređeni, balegaju.

Žena od gume, koja može da sebi poljubi vrh stopala ili da se gricne za ahilovu petu obmotavši oko sopstvenog članka vrat kao u čaplje, okrenula mu je dupe i izvila leđa tako da je, gadurica, liznula njegovo. A s trapezistkinjom je probao gore, na trapezu, u stolici koju je ona, lagano drhtureći nataknuta, držala u punoj ravnoteži, od vazduha stvarajući veliki nepomični dušek. Sijamske bliznakinje sa sisama raspoređenim tako da ih muškarac drži u rukama kad s njima igra tango i duplim stidnicama koje možda (?) zahtevaju račvast ud - s njima je valjda vođenje ljubavi čudo! Na primer, kao s Keopsovom piramidom, podmornicom ili sa dve bele tačke! Žonglerka pogleda stalno uperenog nagore, da ne opisujem kako je sve to izgledalo s ribom-devojkom.

Ali ljubav s fakirkom prevršila je svaku meru. Pre nego što su se, poludeli od nestrpljenja izazvanog zabranjenom strašću, bacili na krevet s ekserima, mala fakirka je, da se dodatno uzbudi, uvukla u sebe nekoliko handžara. On se vratio kući s ku'rcem u fronclama. Moja forumska prijateljica, s pravom besna, poslala je muža njegovoj majci, neka mu ona kako zna i ume sad izvida rane.

moj verenik
njen verenik
bela čipka
crveno
nežan osmeh
veče
jak vetar
upornost
 
Poslednja izmena:
"Moj verenik ili njen verenik?!" ljuto je pitala Katarina riđeg mladića, za koga je saznala da je 2 dana nakon što su se verili, uradio isto sa njenom sestrom. Bila je gruba i uporna s njim, poput jakog vetra, ali bi se posle čitave oluje reči koju mu je nanosila, iskrao bi se taj nežan osmeh, koji ga je impresionirao, očaravao i zbog njega ju je ustavrio voleo. Ko zna kako, ali ista je bila i njena sestra. Obe su farbale kosu u crveno, obožavale belu čipku, i "Sijale u mraku," kako je on to voleo da kaže, zato što su postajale jednom rečju predivne kada dođe veče. I tada ne bi znao da se odluči koja je lepša, uživao bi... I da mu Katarina i Martina saspu još bezbroj takvih oluja i bujica reči, on će to nastaviti da radi.Taj njihov slatki osmeh značio mu je sve na svetu.



Balkon
Život
Katarina
Čarobno
Sibir
Očaravajuće
Čarno
Paluba
 
Balkon
Život
Katarina
Čarobno
Sibir
Očaravajuće
Čarno
Paluba

Jer makro je on. Jeste da njegov balkon nije paluba Titanica, ali on voli da tu boravi. Zalizana mu je čarna kosa. Na njemu kilo kajli očaravajuće zvecka. U ličnjaku adresa teška provincija. Fuksa Katarina koja je nekad na svoju ruku radila odjednom vidi: njen bog u besnoj mahini silazi s neba. Čarobno telo joj donosi kintu i zato taj dasa pruža sve. Da gleda TV sa zadnjeg sedišta njegovog bemvejca, da sibirski kavijar na hleb maže, da se praćaka u skupoj pomadi. Ali zato mora da usluži valjano i za lovu pruži svoju vrelu robu.

Pomoći će prijateljica noći da i prijatelj živi na visokoj nozi. Za dobro i zlo ne treba da je briga. Život je odavno pročitana knjiga. Važno je da postoje skupi butici. On je njen otac, njen sin i sveti duh.

Kad mu se ona smuči, nek je uzme ulica na kojoj će da spava i odšljaka do smrti. Kučka kad se isplati i njemu zgadi, prepušta je ulici da s njom radi šta hoće. Ne, nije ku'rva zabranjeno voće. Uzor su mu crnje podvodači. Kad im fuksa ne da svu lovu, mora da trebuje novo lice; gde će da ga nabavi, to njih nije briga. On voli život komforan i u zlatu.
Možda ova priča brzo ide ali se brzo i sluša. Zato, veštice, mušterije cimaj. Peri, puši i u rupe primaj.


Kraljica
mališa
pertla
dugme
košulja
povetarac
osmeh
 
Sunce sija. Može biti predivan dan, zraci prolaze kroz krošnje i cuje se pesma ptica. Topli povetarac njiše travu a dečija noga je gazi, leptiri proleću, park je oslikan dečijim osmehom....ali, to... čeka u mraku...ispod kamena viri mala metalna pločica. Kap rose sa pločice odbija sunčeve zrake, prosto moleći - vidi me, vidi me, uoči me! Lopta pada u blizini, mališa u cvetnoj košulji bez jednog dugmeta dotrčava po nju i malom nogom nehajno nagazi kamen. Zapazio je da mu je odvezana pertla. Kleknuo je da je veže, i kamen još jače pritisnuo u zemlju. Stopalo je tako pritisnulo metalnu pločicu. Majušna iskra nestade u zemlji, nežan klik na dugme i začu se potmuo zvuk. Iz zemlje počinje da izleće nepovratno, i vihornim pokretima da prolazi kolena, ruke i grudi, sve dok ne dođe do glave. Ubrzo...još jedan klik. Pojavljuje se vatrena lopta. Poput smrtonosnih insekata predvodjenih svojom kraljicom, roj vrelih svetlećih šiljaka izbija iz užarenog središta, leteće oštrice ljušte i poslednji osmeh sa lica umazanog krvlju, dok vatrena stihija prži delove mesa na crvenoj travi.
Prestanite tražiti. Pakao je već ovde!

vlaga
turpija
otac
crni luk
baterija
simbol
vecnost
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top