Da li se stvarno samo jednom voli?

losa situacija...voleces jos sigurno...mozda bude i veca, zrelija ljubav,,,obicno kazu ...da je valjalo trajalo bi....mozda ima istine....meni se isto raspala veza posle 8 godina,,,a ostadoh ziva,,,jedva...ono si u pravu...ostao je strah da se to ne ponovi.....ali ces voleti garant ponovo...bash ti zelim jos zaljubljivanja...:heart:
 
I ja sam u istom problemu kao E SAD. Posle jedne veze od 4 godine, koju sam prekinula ja, ništa me više ne oduševljava, niko nije više duhovit, nema leptirića čak i kada mi skidaju zvezde s neba... Sve nove poredim sa bivšim, i od toga ne mogu da se odviknem.
Da bude veća ironija, sada oko mene ima više slobodnih ljudi nego ikada, a ja -jedan ravna linija, nema emocija, nema ničega.
Pitam se nekada, kao devojka koja je postavila temu, da li vredi čekati da to prođe, i da li će proći ikada.
 
Razlog je bitan ma kakav on bio i njegova obveza je bila da ti kaze zasto prekida..ovako vecito ces se pitati zasto....mrzim osobe koji donose odluke u moje ime bez da me ista pitaju ili daju objasnjenje.Godinu ipo dana je dovoljno da o svemu razmisljas pribrano i da ga pitas za razlog..ako je covek ..reci ce..ako nije..na dobitku si..Novu ljubav koju sada imas mozes pretvoriti u neki drugi oblik ili dugu vecu i lepsu o prethodne..ljubav ne dolazi bas tako cesto kao ni dobre osobe koje nam je donose..tuga nastaje onda kada je prepoznas a ne ucinis nista da je zadrzis ili jednostavno ne umes i ne znas kako u specificnim situacijama..
 
I ja sam u istom problemu kao E SAD. Posle jedne veze od 4 godine, koju sam prekinula ja, ništa me više ne oduševljava, niko nije više duhovit, nema leptirića čak i kada mi skidaju zvezde s neba... Sve nove poredim sa bivšim, i od toga ne mogu da se odviknem.
Da bude veća ironija, sada oko mene ima više slobodnih ljudi nego ikada, a ja -jedan ravna linija, nema emocija, nema ničega.
Pitam se nekada, kao devojka koja je postavila temu, da li vredi čekati da to prođe, i da li će proći ikada.

Proći će. Uvek prođe. Ništa ne može na silu. Probaj, za početak, da voliš sebe (ne mislim da sada ne voliš sebe), da sebi ugađaš, da nađeš svoju, ličnu, svrhu života, svoje male slatke navike, neguj prijateljstva i stvaraj nova, sve to su temelji sreće, a onda kada se najmanje nadaš, iskrsne prava stvar. Veruj mi, molim te, i ne misli više na to.
 
E ovako...ovih dana me malo uhvatila neka depresija pa sam pocela malo vise ( nego inace ) da filozofiram u svojoj glavi i sad resih da se obratim i Vama!
Naime, pre godinu ipo dana sam prekinula jednu dugu vezu koja je bila izuzetno ozbiljna. Raskinuli smo na njegovu inicijativu, ali ja sam to nekako pregurala i nastavila dalje. Naravno, nije mi bilo lako uopste, bili smo zajedno 4 godine i cak smo imali ozbiljne planove iako sam imala samo 22 god. Cekali smo samo da ja diplomiram jer je to bio moj uslov pa da pocnemo da zivimo zajedno ( valjda sam se i zbog toga malo izbedacila jer bi u junu trebalo i da diplomiram pa me sad sve asocira na te planove).
E sad, nije to bila bajka i nije uvek sve funkcionisalo najbolje ali je bilo mnogo vise lepih trenutaka nego onih drugih.
Raskino je sa mnom mada ni sada ne znam pravi razlog ali ja sam to tako prihvatila i nisam zelela da previse insistiram na pitanjima Zasto, Kako isl. kad je vec to njegova odluka.
Sada sam u drugoj vezi koja fino funkcionise, decko je fenomenalan prema meni, zaista me drzi kao malo vode na dlanu. Kada bih ga analizirala rekla bih da je zaista sve sto sam ikada zelela od svog decka - pametan, obrazovan, zanimljiv, lep ali pre svega dobar kao osoba, sto je ipak najvaznije. Imamo milion stvari koje su nam zajednicke i cak se po mnogim pitanjima kapiramo mnogo bolje nego sto je to bio slucaj sa Njim!
Ali problem je sto tu nema ni dela onih osecanja koja sam nekad gajila prema tom svom bivsem.
Gledam svoju drugaricu koja planira svadbu (pisala sam o njoj) i koja je bukvalno luda za svojim deckom, kako cveta, kada se on pomene u nekoj nasoj prici ona bukvalno ne skida osmeh sa lica.
A ja sam nekako zaboravila kako to izgleda!
Da li je moguce da je stvarno jedna ljubav ta koja nas obelezi za citav zivot?
Da li je moguce da je on bio to za mene i da se vise nikad tako necu osecati?
Kakva su vasa iskustva? :neutral:

ma naleti to jos koji put
 
:bye: bila jednom jedna velika ljubav... Pa i ja sam od onih koje su imale dugu vezu, volele do beskonačnosti, bile obasute ljubavlju, ...I onada je sve to nestalo...Posle tog sledi kao i kod većine: tuga, depresija, pitanje da li ću opet toliko voleti?... Ali onda sam digla sebe mišlju: srećna sam jer sam barem saznala šta je to ljubav .
A onda sam upoznala svog muža... U početku veze ni traga od zanesenosti i svega ostalog što ide uz to, ali kako se veza nastavljala shvatila sam da sam sve srećnija i ispunjenija. Naravno upoznala sam pravog čoveka koji je uspeo da pokrene ljubav u meni. Nije bilo onog BUUM... Samo sreća i osećaj da nekog volite. Nisam trčala da nađem ljubav, ona je došla sama. I opet sam srećna što volim,sad imam još jednu osobu više u životu koju volim, a to je naše dete. I nikad se nisam plašila ljubavi. Jednostavno se otvoriš bez straha da ćeš biti povređen i ne pitaš se šta će biti, već živiš i voliš.
 

Back
Top