- Poruka
- 13.833
Ovo je jedan od rijetkih tvojih postova koji nisu totalna truba (ima gluparija tipa srpski vukovski jezik, no je za očekivanje od trube kao što si ti iz koje Louis Armstrong ne bi izvukao ništa do pištanja).U fazi izgradnje jezika, njegove naučne terminologije, u fazi koja od "govedarskog" jezika pravi civilizacijski jezik, jezik kompatiobilan jezik za stvaranje nedostajuće reči nema previše načina za stvaranje nove reči:
1. neologizam - napraviti potpuno novu reč na osnovu postojećeg fonda reči - up. naslovnica, uspornik, predočnik, razlučivost, usustava i sl.
2. kalkiranje - prevesti reč sa stranog jezika (koja je najčešće neologizam u tom jeziku); npr. češka reč okamžik je prevod nemačke reči Augenblick dok je naš trenutak ili tren ustvari pojednostavljenje sintagme tren(utak) oka; dobar primer je (bukvalni) prevod nemačkog Zeit-schrift (Zeit-vreme, Schrift-pisanje, pismo, zapis) kao srpski časo-pis; ima i smešna epizoda sa rečju kolodvor, i sl.
3. preuzimanje iz srodnih jezika i prevođenje u gramatički sistem - npr. ruska reč prenebregnuti je preuzeta, a gramatički prevedena bi bila *prenebrinuti, preuzeta je točka, točno, v(j)erojatno, a gramatički prevedena tačka, tačno, v(j)erovatno, gramatički prevedena reč iz poljskog je um(j)etnost, potpuno preuzeta iz češkog je vlak i sl.
4. posezanje za arhaizmima i arhaična stilizacija - ovo se retko koristi s ciljem civilizacijske nadgradnje jezika, već češće može služiti kao sredstvo za stvaranje razlika sa nekim postojećim idiomom, pa se potenciranjem arhaizama stvaraju dodatne razlike na savremeni idiom: npr. upotreba reči tko, nitko, netko, svatko, tkogod (uporediti genitiv ovih reči), ginitiv i lokativ tipa (o) komu i odgovor pokaznom zamenicom (o) tomu, (o) onomu, (o) ovomu; padeška arh. stilizacija tipa u neveliku (nevelikomu) gradu, dosegnuo je domet značajna (značajnoga) r(j)ečnika i sl.
Moja poenta br. 1 - ako stvaraš nadogradnju u istom jeziku sistemu (vukovskom srpskom jeziku) i ako koristiš sredstva istog jezika, onda postoje dobre šanse da napraviš sličnu ili istu reč kao neko drugi, naročito kad je u pitanju preuzimanje ili prevođenje iz srodnog jezika (čekog ruskog, poljskog).
Moja poenta br. 2 - ako neko drugi stvara nadogradnju u tvom jeziku sistemu (vukovskom srpskom jeziku) i ako koristi sredstva tvog jezika, npr. neki Amerikanac ili neki Slovak, kao u našem slučaju, i ako se tebi sviđa neka reč koju je on stvorio za tvoj jezik-sistem, po čemu onda nemaš pravo da tu reč koristiš kao ono što jeste (srpska reč srpskog jezika).
Moja poenta br. 3 - Šulekov dvotomni Rječnik znanstvanoga nazivlja sadrži 50% reči koje nakon Šuleka niko nikada nigde nije koristio. Otišle su, naprosto, na đubriše. I, šta se dešava - ako neko slučajno upotrebi de novo takvu reč - oni je imaju zapisanu kod Šuleka i kažu - "Ti si lopov"? Smešno, i to, na osnovu sve tri navedene poente. Dobar primer video sam nekidan pregledavajući školske svedodžbe s početka XX. veka. gde za polugodište piše "poljeće" - eto, i odleltjelo je kako je i sletjelo.Plus, što sam na paralelnim slovenačkim diplomama video izvor te reči: "polletje" - gde ovo dvostruko L u gramatičkom sistemu slovenačkog otkriva smesao reči (pol+letje, "pola leta", "pola godišta"). To su smešne reperkusije jezika koji je uvek bio despotski umesto demokratski (a ne elitistički umesto folklorni, kako to Hrobi voli da predstavlja).
No većina je formalno točno.
Netočno je njekoliko bitnih stvari:
a) Šulekovi rječnici (njih 3 velika, a ima i manjih) sadrže preko 200.000 riječi, hrvatskih; Mažuranić-Užarevićev iz 1842. 40.000 njemačkih i 70.000 hrvatskih. Vukov prvi iz 1818. ima oko 26.000 (srpskih), a drugi iz 1852, oko 52.000.
Koliko je iz njegovih ušlo ne znam, no to je uglavnom sirotinja. Teško više od 30-40% budući da su ti rječnici krcati provincijalizmima i dijalektizmima (srpskim).
Od Šuleka je ušlo sigurno manje od 50%, možda ni 30%- no to je od 200.000. Matoš ih je nazvao hrvatskom intelektualnom štedioniciom.
b) stvaranje novih riječi je univerzalno, u Hrvata jače nego u Srba, a u Slovenaca jače nego u Hrvata (zašto, treba povijesna rasčlana). Npr. "cjepidlačene" je isto u francuskom, njemačkom i engleskom- a i drugim jezicima. Ovisno o jezičnoj kulturi se rabe nove riječi i sl., a to ovisi o duhu jezika i kulturi. Nema bolje ni gore, nego neki jezici jako forsiraju usvojenice, a neki novotvorenice.
c) u hrvatskom postoji tradicija, još od 14. st., a više od 15.st., napose u vjerskoj/liturgijskoj književnosti, da se jezik više izražava domaćim riječima. Toga je manje u umjetničkoj književnosti, no jača u 19. st. Još veći purist je bio Stulli, koji je genijalno skovao niz hrvatskih riječi- pogrješno nazvanih ruskima, s kojima nemaju veze (iako je bio preuzeo i niz ruskih), no velik broj tih visoovrijednih pojmova nije ušao u uporabu.
Šteta.
Slavenu kasnije ...