Čiji je naš jezik

Шта остаје од 'хрватског' кад изузмеш штокавицу?

Овде наравно говоримо о њиховим потомцима. О томе шта су они из Порфирогенитовог времена говорили данас можемо само нагађати.

А штокавице међу Хрватиме није било до 16-17. века, када неки далматински чакавци, угледајући се на Дубровчане, или за потребе пропагирања папизма, почињу да је користе у писању. Штокавица као матерње наречје је код њих далеко новија појава, и последица кроатизације оних који су до тада били Срби, или се у најмању руку нису сматрали Хрватима.

Ako dozvolite da se nadovežem:


nJWucsC.jpg


Mario Grčević: "čakavski je bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo", 1993, Buenos Aires
U Bosni su do 14. veka živeli Srbi ikavci

Evo citata Petranovićevog teksta iz njegove knjige (Bogomili. Crvka bosanska i krstjani, Zadar, 1867):


Ovo politično ustrojstvo srbskih saveznih županija postojalo je još za života Konstantina porfirogenita koj nam je u tome jedini rukovoditelj jer se on jedini bavio istorijom srbsko-rvatske seobe. On poimenice nabraja više ili manje neodvisne države koje su srbsku federaciju onda sastavljale. U taj savez spadahu: sobstvena Srbija (današnja od prilike kneževina s Metohijom ili starom Srbijom); Bosna na istok od Rvata’; Neretva ili poganska zemlja (Pagania) međ riekama Cetinom i Neretvom s obližnjim otocima Mljetom, Lastovom, Krkrom (Korčula), Visom, Hvarom (Lezina) i Bračom; Trivunija (Trebinje) s Konavljem između Dubrovnika i Crnegore; Duklja ili Dioklea (stara Zeta s Crnomgorom) na jug od Rvata’ po jadranskom moru.

U tim provincijama svaki je ban ili župan nezavisno i na svoju ruku gospodario, zemlju je svoju na pose uređivao, danak od naroda i manjih župana pobirao, – i rod Vlastimirov ostade od Česlava u napried po svoj prilici ograničen na samo županstvo raško ili zagorsku Srbiju, dok poslje dvjesta i nešto više godina pođe za rukom prvome Nemaniću (1159-1195) da ih opet, izuzevši Bosnu, sajedini pod jedan skiptar, u jedno politično tielo.

Među tima saveznim županijama bila je kao što spomenusmo i Bosna. Ona se ranije i mnogo jače nego druge županije odielila bila od srbske glavne otačbine te pošavši svoim osobitim putem došla je kroz nekoliko stoljeća da uredi i ustroi svoj državopravni građanski i crkveni život podosta različan od podobnih pravnih i religioznih odnošaja u susjednima srbskim zemljama. O tome otuđenju Bosne vriedno je da navedemo ovdje rieči učenoga Hilferdinga (Pisьma obъ istorii Serbovъ i Bolgarъ str. 236); one su važne za nas i s toga najviše što od te savršene odvojenosti ili da bolje rečem osamljenosti Bosne usred okružavajućih ju srbskih srodnih plemena biva mnogo što šta jasno u izvanjskom obliku i unutrnjem ustrojenju bosanske crkve, glavnome predmetu ovoga književnoga truda. “Bosnu” veli Hilferding “podčini sebi Kresimir kralj rvatski; ali sva je prilika da nije dugo dvorila Rvate. Pošto se oslobodila, ostade kao izvan kruga obšte istorije Srba’. Ova odvojenost bosanske banovine vidi se iz svega kazivanja dukljanskoga ljetopisca. Nije sumnje da se od toga vremena počelo prepravljati ono ubitačno odmetništvo Bosne od drugih srbskih zemalja, što ga poslje ne mogoše svladati ni najveća usiljavanja najmoćnijih srbskih vladatelja i koje još XII. vieka bijaše takovo, da je povod dalo Kinnamu grčkome istoriku kazati: da Bosna ne poznaje nad sobom vlasti vrhovnoga srbskog župana nego živi sama o sebi pod svojom domaćom u pravom”.


serbien_13.jhd.jpg

It has often been a matter of wonder how the Slavonians, worn out by so many destructive wars, could have peopled all Illyria with their numerous hordes; the Servians and Bosnians, it is thought, found and mingled with an ancient nation of the same origin as themselves on their arrival in the country during the sixth century. Dolce maintains boldly that Illyria was the native country of the people whose colonists now occupy the whole of Poland and Russia; his arguments were too hastily rejected by the celebrated Adelung(1). [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220]
Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220-224

books

Iz te Bosne pred najezdom Turaka migriraju jedini štokavci (ikavci) prema Lici (Bunjevci) i prema Dalmaciji i iz Hercegovine (Huma ili Bunije) prema Slavoniji (Šokci) te jekavci iz Zahumlja migriraju ekonomski prema Dubrovniku. Sve njih Porfirogenit smatra Srbima.

Nema nijedan Hrvat koji je poreklom štokavac. U 18. veku se javljaju prvi bunjevački pohrvaćenici, u 19. veku prvi šokački, a krajem 19. i početkom 20. veka prvi dubrovački.

Sve je to rađeno planski od strane Vatikana nakon Orbinijevog Kraljevstva Slovena. Angažovali su Đovanija Lucija da uništi Orbinijevu "velikosrpsku" paradigmu, izmisli hrvatski narod i spremi teren za novu katoličku naciju.
 
To uopšte nije toliko neobično za rimokatoličke nacije, odnosno njihov istorijat formiranja.

Određeni specifikum ovde su bili Turci, naravno, što čin Hrvate jedinom turskom odnosno postturskom katoličkom nacijom. I zbog toga su jedna po mnogo čemu i vrlo specifična; hrvatska nacija nije se formirala na temeljima postojeće srednjovekovne države, već imaginarne, što je u izvesnoj mer zajedničko sa pravoslavnim nacijama. S tim što ta zamišljena Hrvatska nikada nije postojala (u tim granicama). :mrgreen:

Ovo sve i nije baš najjasnije. Šta nije neobično za "rimokatoličke nacije" i šta je to "zajedničko sa pravoslavnim nacijama" ?
 
Ovo sve i nije baš najjasnije. Šta nije neobično za "rimokatoličke nacije" i šta je to "zajedničko sa pravoslavnim nacijama" ?
Ни мени није јасно, осим ако Славен има на уму Македонце. Ко се то међу православним народима позива на неку вештачку идеју о државном континуитету ког није било? Нико међу Србима не тврди да смо ми за време османског ропства имали своју државу. Дакле, савремена српска државе је посредни, никако непосредни (правни), наследник наших средњевековних држава. Све наше државе су део историје државности спрског народа, али међу њима не постоји увек правни континуитет.
 
Poslednja izmena:
Ovo sve i nije baš najjasnije. Šta nije neobično za "rimokatoličke nacije"

Konstrukcija identiteta na osnovu geopolitičke pripadnosti.

i šta je to "zajedničko sa pravoslavnim nacijama" ?

Kao i sve zemlje jugoistočne Evrope, koje je zahvatio državnopravni diskontinuitet zahvaljujući Turcima Osmanlijama, iako je opstala nekakva Reliquiae reliquiarum ipak je model bio sličan, svojim najvećim delom zasnivajući se na stvaranju nove nacionalne političke tvorevine progonom i po isterinju Turaka.


Ovo je citat komentatora pod pseudonimom D.Š., a ne Marija Grčevića.
 
Konstrukcija identiteta na osnovu geopolitičke pripadnosti.
Тиме нам ништа ниси појаснио - напротив.

Kao i sve zemlje jugoistočne Evrope, koje je zahvatio državnopravni diskontinuitet zahvaljujući Turcima Osmanlijama, iako je opstala nekakva Reliquiae reliquiarum ipak je model bio sličan, svojim najvećim delom zasnivajući se na stvaranju nove nacionalne političke tvorevine progonom i po isterinju Turaka.
Опрости, али шта је тачно поента? Да ли се то мени чини, или нам ти овде откриваш топлу воду?

У преводу, османска освајања су изазвала гашење старих држава, а ослобођење, стварање нових држава. Па.. да. Није ли то очигледно? Шта је тачно поента, и како се то уклапа у дискусији о језику? То нам не говори ништа о процесу стварања савременог хрватског националног идентитета, и кроатизацији штокавице и присвајању српског вуковског стандарда.

Уосталом, питање је у којој мери модел био сличан, с обзиром да су Срби, Грци, Бугари и Румуни основали/обновили своје државе у 19. веку, а Хрвати, тек у последњој деценији 20. Словенци и Македонци оснивају своје прве државе у 20. веку.
 
Poslednja izmena:
Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla

(Koncept)

Ako dozvolite da se nadovežem:


nJWucsC.jpg


Mario Grčević: "čakavski je bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo", 1993, Buenos Aires


U Bosni su do 14. veka živeli Srbi ikavci


Evo citata Petranovićevog teksta iz njegove knjige (Bogomili. Crvka bosanska i krstjani, Zadar, 1867):


Ovo politično ustrojstvo srbskih saveznih županija postojalo je još za života Konstantina porfirogenita koj nam je u tome jedini rukovoditelj jer se on jedini bavio istorijom srbsko-rvatske seobe. On poimenice nabraja više ili manje neodvisne države koje su srbsku federaciju onda sastavljale. U taj savez spadahu: sobstvena Srbija (današnja od prilike kneževina s Metohijom ili starom Srbijom); Bosna na istok od Rvata’; Neretva ili poganska zemlja (Pagania) međ riekama Cetinom i Neretvom s obližnjim otocima Mljetom, Lastovom, Krkrom (Korčula), Visom, Hvarom (Lezina) i Bračom; Trivunija (Trebinje) s Konavljem između Dubrovnika i Crnegore; Duklja ili Dioklea (stara Zeta s Crnomgorom) na jug od Rvata’ po jadranskom moru.

U tim provincijama svaki je ban ili župan nezavisno i na svoju ruku gospodario, zemlju je svoju na pose uređivao, danak od naroda i manjih župana pobirao, – i rod Vlastimirov ostade od Česlava u napried po svoj prilici ograničen na samo županstvo raško ili zagorsku Srbiju, dok poslje dvjesta i nešto više godina pođe za rukom prvome Nemaniću (1159-1195) da ih opet, izuzevši Bosnu, sajedini pod jedan skiptar, u jedno politično tielo.

Među tima saveznim županijama bila je kao što spomenusmo i Bosna. Ona se ranije i mnogo jače nego druge županije odielila bila od srbske glavne otačbine te pošavši svoim osobitim putem došla je kroz nekoliko stoljeća da uredi i ustroi svoj državopravni građanski i crkveni život podosta različan od podobnih pravnih i religioznih odnošaja u susjednima srbskim zemljama. O tome otuđenju Bosne vriedno je da navedemo ovdje rieči učenoga Hilferdinga (Pisьma obъ istorii Serbovъ i Bolgarъ str. 236); one su važne za nas i s toga najviše što od te savršene odvojenosti ili da bolje rečem osamljenosti Bosne usred okružavajućih ju srbskih srodnih plemena biva mnogo što šta jasno u izvanjskom obliku i unutrnjem ustrojenju bosanske crkve, glavnome predmetu ovoga književnoga truda. “Bosnu” veli Hilferding “podčini sebi Kresimir kralj rvatski; ali sva je prilika da nije dugo dvorila Rvate. Pošto se oslobodila, ostade kao izvan kruga obšte istorije Srba’. Ova odvojenost bosanske banovine vidi se iz svega kazivanja dukljanskoga ljetopisca. Nije sumnje da se od toga vremena počelo prepravljati ono ubitačno odmetništvo Bosne od drugih srbskih zemalja, što ga poslje ne mogoše svladati ni najveća usiljavanja najmoćnijih srbskih vladatelja i koje još XII. vieka bijaše takovo, da je povod dalo Kinnamu grčkome istoriku kazati: da Bosna ne poznaje nad sobom vlasti vrhovnoga srbskog župana nego živi sama o sebi pod svojom domaćom u pravom”.


serbien_13.jhd.jpg

...

books

Iz te Bosne pred najezdom Turaka migriraju jedini štokavci (ikavci) prema Lici (Bunjevci) i prema Dalmaciji i iz Hercegovine (Huma ili Bunije) prema Slavoniji (Šokci) te jekavci iz Zahumlja migriraju ekonomski prema Dubrovniku. Sve njih Porfirogenit smatra Srbima.

Nema nijedan Hrvat koji je poreklom štokavac. U 18. veku se javljaju prvi bunjevački pohrvaćenici, u 19. veku prvi šokački, a krajem 19. i početkom 20. veka prvi dubrovački.

Sve je to rađeno planski od strane Vatikana nakon Orbinijevog Kraljevstva Slovena. Angažovali su Đovanija Lucija da uništi Orbinijevu "velikosrpsku" paradigmu, izmisli hrvatski narod i spremi teren za novu katoličku naciju.


Drugi razlog zašto štokavica ne može biti hrvatska dat je u mom članku "Ime jezika".

Ime jezika

Meni je jedan naš istaknuti jezikoslov postavio pitanje zašto srpski jezik ne bi mogao biti - i hrvatski, aludirajući pritom i na opravdanost srpskohrvatskog naziva za srpski jezik.

Ne može biti - "i hrvatski" jer je književna upotreba srpskog jezika od strane nosilaca hrvatskog imena bila isključivo u cilju misionarsko-prozelitističke aktivnosti rimokatoličkog klera. Ovaj jezik nije koristio hrvatski narod, već rimokatolički kler. Ne samo srpski jezik, već i srpsko pismo (ćirilica; vidi Matija Divković - Nauk krstjanski) kao i nemali broj srpskih rečnika upotrebljavani su sa ciljem preobraćanja srpskog parvoslavnog naroda u rimokatolike koji su kasnije uopšteni kao "hrvatski narod" (Svehrvatski katolički kongres 1900.) sa posledičnom tendencijom preimenovanja srpskog jezika u hrvatski. Eto, zato naziv "hrvatski", makar se našao i u kovanici "srpskohrvatski" nije istorijsko-faktički opravdan.

Irci koriste engleski jezik, govore i pišu engleskim jezikom, razvijaju njegovu književnost i jezik uopšte, ali Irci kao emancipovan, istorijski i identitetski utemeljen narod poštuju poreklo jezika koji upotrebljavaju, a nečija eventualna želja da engleski jezik nazove "engleskoirskim" ili "irskim jezikom" nikada ne bi naišla na opravdanje.
http://forum.krstarica.com/showthrea...1#post24204987

Slično je i slučaju kod Norvežana, koji su standardni jezik usvojili od Danaca ali ga, za razliku od kleroimperijalističke velikohrvatske ideologije, ne krste pogrešnim imenom:

Bokmål ([ˈbuːkmɔːl], lit. "book language") is one of two official Norwegian written standard languages, the other being Nynorsk. Bokmål is used by 85–90%[SUP][1][/SUP] of the population in Norway, and is the standard most commonly taught to foreign students of the Norwegian language.

Bokmål is regulated by the governmental Norwegian Language Council. A more conservative orthographic standard, commonly known as Riksmål, is regulated by the non-governmental Norwegian Academy for Language and Literature.

The first Bokmål orthography was officially adopted in 1907 under the name Riksmål after being under development since 1879.[SUP][2][/SUP] The architects behind the reform were Marius Nygaard and Jonathan Aars (no).[SUP][3][/SUP] It was an adaptation of written Danish, which was commonly used since the past union with Denmark, to the Dano-Norwegian koiné spoken by the Norwegian urban elite, especially in the capital. When the large conservative newspaper Aftenposten adopted the 1907 orthography in 1923, Danish writing was practically out of use in Norway. The name Bokmål was officially adopted in 1929 after a proposition to call the written language Dano-Norwegian lost by a single vote in the Lagting (a chamber in the Norwegian parliament).[SUP][2][/SUP]

http://en.wikipedia.org/wiki/Bokmål

Urdu /ˈʊərduː/ (اُردُو [ˈʊrd̪u] ), or more precisely Standard Urdu, is a standardized register of the Hindustani language (Hindi-Urdu). It is the national language and lingua franca of Pakistan. It is also widely spoken in India, where it is one of the 22 scheduled languages and an official language of five Indian states.

Based on the Khariboli dialect of Delhi, Urdu developed under the influence of Persian, Arabic, and Turkic languages over the course of almost 900 years.[SUP][5]...[/SUP]

http://en.wikipedia.org/wiki/Urdu
Koliko je hrvatomanija uzela maha vidimo po prisustvu radikalno-šovinističke struje hrvatskih jezikoslovaca od Murvara preko Kačića do Grčevića koja, suštinski priznajući gorerečeno, pokušava da dokaže kako su Srbi Hrvatima preko Vuka Karadžića ukrali jezik jer "srbi su do tada govorili rusko-srpskim", a da je "ovaj današnji jezik nastao na hrvatskoj književnosti". Ovaj smešni diskurs odbacuju iole pismeniji lingvisti (Katičić, Babić, Brozović) i istoričari književnosti (...), pa se autistično drže kursa da su u pitanju dva (brojem "2") slična jezika, ali ne jedan jezik. Treći priznaju da je u pitanju jedan standardni jezik i ne ulazeći u njegov istorijat autistično tvrde da dva naroda mogu imati isti jezik.

eBc03cV.jpg


zFDfpye.jpg
VMhYCaQ.jpg

HRVATI (I)JEKAVCI NE POSTOJE



Kada se ovome doda gornje o poreklu tri grupe štokavaca inkorporiranih u hrvatsku naciju, onda je još samo potrebno to objaviti u formi naučnog rada.

Time bismo zadovoljili Ljudevita Jonkea koji je jednom prilikom na kongresu lingvista u Zagrebu rekao da mu je žao što sa srpske strane nije bilo odlučnijeg insistiranja na tome da je štokavica srpska. O tome svedoči Branislav Brborić u jednoj od svoje dve knjige s početka milenijuma.
 
Poslednja izmena:
Ovo je citat komentatora pod pseudonimom D.Š., a ne Marija Grčevića.

Tačno. Moja je greška. Nastala je 2009. iz brzopletosti. Hvala, Slavene.

- - - - - - - - - -

Не знам кад и гдје је Грчевић ово изјавио/написао, али ово је на трагу оног Катичићевог трабуњања о „имитацији дијалекта”. Исто стање, друго паковање.

Upravo tako. Ovo je, ustvari, Katičićev koncept ustoličenja te laži. Šta će kad im jezik ima srpsku organsku osnovicu. I sad je pitanje, kako to sakriti, kakve mozgolomke pritom upotrebiti. Katičić se tu svakako istakao.

B7fjGeJ.jpg


A to je suštinsko priznanje da to nije jezik naroda, nego rimokatoličke elite koja je razvojem književnosti na srpskom jeziku, koji zovu na latinskom ilirski, na srpskom slovinski, a na italijanskom slovenski i srpski, počev od Bartolomea Kašića 1604. pa nadalje, bila spremna da katoliči pred osmanlukom izbegle Srbe, kao i da prodre dalje ka istoku (vidi citat don Krasića od 28.2.2010. u Glasu Koncila).

Imitirali Srbe, imitirali srpski jezik ("imitirali model određenog dijalekta" Katičić, 2010) da bi im posle rekli kako nisu Srbi nego Hrvati i kako ne govore srpski, nego hrvatski.

U svakom slučaju, koncept i viševekovni kontinuirani trud po lukavstvu i po uspehu dostojan autorstva vatikanske kuhinje.:kpozdrav:

PS. I kada pominju frazu "jezik i nacionalizam" kao nešto što je započeo Vuk Karadžić pa je od tada postalo karakteristično za srpske prostore, treba imati u vidu da je Vuk naučnim pristupom problemu pokušao da ispravi viševekovnu spletku Kongregacije za propagandu vere. Neko će verovatno u tome i uspeti. I, verovatno neće biti sa ovih prostora jer je na srpskim prostorima koncentrisana snažna obaveštajna aktivnost, već će to biti neko sa zapada, gde postoji kolika-tolika nezavisnost naučne misli.
 
Poslednja izmena:
Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla

(Koncept)

...

Iz te Bosne pred najezdom Turaka migriraju jedini štokavci (ikavci) prema Lici (Bunjevci) i prema Dalmaciji i iz Hercegovine (Huma ili Bunije) prema Slavoniji (Šokci) te jekavci iz Zahumlja migriraju ekonomski prema Dubrovniku. Sve njih Porfirogenit smatra Srbima.

Nema nijedan Hrvat koji je poreklom štokavac. U 18. veku se javljaju prvi bunjevački pohrvaćenici, u 19. veku prvi šokački, a krajem 19. i početkom 20. veka prvi dubrovački.

Sve je to rađeno planski od strane Vatikana nakon Orbinijevog Kraljevstva Slovena. Angažovali su Đovanija Lucija da uništi Orbinijevu "velikosrpsku" paradigmu, izmisli hrvatski narod i spremi teren za novu katoličku naciju.

Ne može gore više teksta da stane, pa ću ovde dodati.

Iz ovoga je potpuno jasno zašto će Bosna uvek biti conditio sine qua non hrvatske istoriografije, hrvatske nacije, hrvatskog jezika, hrvatske nacionalne politike i strategije. Budući da su definisani kao neko čiji je dobar deo naroda kao i jezik kao osnov nacionalnog identiteta došao iz Bosne, a ne manje i zbog geografskog položaja tj. "kompleksa trbuha", kad god se Hrvatima pruži prilika dolaziće do agresije prema Bosni i krvoprolića jer su tako definisani. Zato je potrebno da svi oni koji misle da se uzvicima mir, tolerancija može zaustaviti to ludilo shvate da nisu u pravu, već da se to ludilo može zaustaviti samo naučnom redefinicijom onoga što možemo nazvati hrvatska paradigma.
 
http://fupress.net/index.php/ss/article/download/3292/8818

Preciznije na strani 324, prvi pasus.

- - - - - - - - - -

Prvo, neispravno je formulirano da je do 90-ih godina to bio “jedinstveni jezik s regionalnim varijantama” jer ako ima varijante to znači da nije jedinstven - jedno drugo isključuje. Istovremeno se kaže i da je od onda nastupilo “razbijanje jezičnog jedinstva”. Činjenica je, međutim, da to nikada nije bio jedinstveni jezik, nego jezik s nekoliko centara i varijanata, a takvi jezici se u lingvistici nazivaju policentrični standardni jezici. Skoro svi veći evropski jezici su policentrični jezici, i mnogi neevropski jezici su također takvog tipa, npr. engleski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, malajski, arapski itd. (Blum 2002: 124). U lingvističkim leksikonima definira se policentrični standardni jezik kao “jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)” (Glück 2000: 472). Ili: “Policentrični jezik. Jezik s više nacionalnih ‘centara’, koji izgrađuju različite standardne varijante: te (prvenstveno) leksičke i fonetsko-fonološke razlike su doduše jasno izražene, ali ne opravdavaju da se govori o različitim jezicima. Primjeri su nacionalno različiti oblici engleskog ili njemačkog (njemački naspram austrijski naspram švicarski standardni njemački jezik)” (Bußmann 2002: 521-522). Međusobna razumljivost među govornicima različitih varijanata pokazuje da se radi o istom jeziku (Mattusch 1999: 74). Jednako to pokazuje i skoro potpuna podudarnost jezičnog sistema (Ammon 1995: 1-11). Isto pokazuje i treći kriterij za utvrđivanje da li se radi o jednom policentričnom jeziku: sve varijanate počivaju na istoj dijalektalnoj osnovi (Cooper 1989: 139). U slučaju srpskohrvatskog počivaju sve varijante na novoštokavskoj osnovi.

Da vidimo čiji je novoštokavski?
0Xk6E3J.png


WvRUKZO.jpg
 
Poslednja izmena:
Osim (1) dijalekatske osnovice, koja je srpska, istočnohercegovačka, osim (2) istorijske činjenice o standardizaciji od strane Vuka Karadžića, još jedan parametar nam ukazuje da su svi današnji standardni štokavski jezici ustvari srpski jezik. A to je (3) izoglosa razlikovanja č i ć:

caYduN7.png


... izoglosa razlikovanja č i ć koju sve varijante ("standardi") uredno beleže, a izgovaraju samo Srbi. Ostalima je bilo teško da nauče srpski. :hahaha:
 
Vec sam posmatrac ovome forumu nekoliko vremena odprilike 3 meseca. I primetio sam da se jedno pitanje vuce po celom forumu istorije i to je da li je Vuk standartizovo srpski jezik, ili je urkao hrvatski ili cak crnogorski jezik.

Sta sam sve zivo procitao po raznim forumima. Pisu kako Hrvati imaju vekovnu literaturu na njihovih 3 narjeca. Isto pisu kako je vuk valjda njima ukrao jezik. :roll:

Ili gde se tvrdi kako je njima ukrao jezik.

Pa ljudi sta da verujem sad mislim ipak da je srspki i to samo srpski a ponekad me onda uhvati sta ako su oni u pravu i ja samo mislim da je srpski sto sam srbin.

Sad bi molio da kazete kako vi mislite uvezi ove teme. :hvala:

nas jezik je hrvatski, vuk agent beca i kopitara nas je preobratio. oridjinalni je torlacki, kosovsko resavski, nemanjicki, na koji zborim i sas kojim se ponosim.
 
nas jezik je hrvatski, vuk agent beca i kopitara nas je preobratio. oridjinalni je torlacki, kosovsko resavski, nemanjicki, na koji zborim i sas kojim se ponosim.

Нетачно.
Торлачки је ближи бугарском него српском и има 2 падежа.

Српске епске песме и сво народно благо није написано на торлачком.
 
Poslednja izmena:
Srpski jezik se, međutim, nije samo govorio, već i učio u osmanska vremena. Sva je prilika da su turski sultani, naročito Mehmed II Osvajač i Sulejman Veličanstveni, učili i znali srpski, o čemu postoji i dokaz koji se danas čuva u biblioteci džamije Sulejmanije u Istanbulu, a koji je do 1969. pripadao biblioteci džamije Aja Sofija. Reč je o udžbeniku u rukopisu za uporedno učenje četiri jezika – arapskog, persijskog, grčkog i srpskog. To se jasno vidi i iz samog naslova: “Lûgat-ı Arabî ve Lûgat-ı Farsî ve Lûgat-ı Rûmî ve Lûgat-ı Serfî” (“Jezik arapski i jezik persijski i jezik grčki i jezik srpski”).Sačuvana su dva primerka koja su pripadala ličnoj bibilioteci sultana Mahmuda I (1730-1754). Pored sultanskog monograma Mahmuda I, na naslovnici se nalazi monogram sultana Bajezita II (1481-1512), što navodi na zaključak da je udžbenik nastao mnogo pre vladavine Mahmuda I i da je čuvan u ličnim bibliotekama više turskih sultana.
http://www.novimagazin.rs/opusteno/istorija-iz-drugog-ugla-kako-su-turski-sultani-ucili-srpski-jezik

Кажу да је српски једно време био дипломатски језик османског царства и да су га користили многи владари
па чак и одваљивали на гусле у својим дворовима.
Ако је ово тачно, поставља се питање како потурчени јаничари и везири тај језик зову. То им је матерњи или можда није?
Можда је чакавац кога само турски учитељи учаше српски. Османлије га именују српским.
 
Srpski jezik se, međutim, nije samo govorio, već i učio u osmanska vremena. Sva je prilika da su turski sultani, naročito Mehmed II Osvajač i Sulejman Veličanstveni, učili i znali srpski, o čemu postoji i dokaz koji se danas čuva u biblioteci džamije Sulejmanije u Istanbulu, a koji je do 1969. pripadao biblioteci džamije Aja Sofija. Reč je o udžbeniku u rukopisu za uporedno učenje četiri jezika – arapskog, persijskog, grčkog i srpskog. To se jasno vidi i iz samog naslova: “Lûgat-ı Arabî ve Lûgat-ı Farsî ve Lûgat-ı Rûmî ve Lûgat-ı Serfî” (“Jezik arapski i jezik persijski i jezik grčki i jezik srpski”).Sačuvana su dva primerka koja su pripadala ličnoj bibilioteci sultana Mahmuda I (1730-1754). Pored sultanskog monograma Mahmuda I, na naslovnici se nalazi monogram sultana Bajezita II (1481-1512), što navodi na zaključak da je udžbenik nastao mnogo pre vladavine Mahmuda I i da je čuvan u ličnim bibliotekama više turskih sultana.
http://www.novimagazin.rs/opusteno/istorija-iz-drugog-ugla-kako-su-turski-sultani-ucili-srpski-jezik

Кажу да је српски једно време био дипломатски језик османског царства и да су га користили многи владари
па чак и одваљивали на гусле у својим дворовима.
Ако је ово тачно, поставља се питање како потурчени јаничари и везири тај језик зову. То им је матерњи или можда није?
Можда је чакавац кога само турски учитељи учаше српски. Османлије га именују српским.

U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf

To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere :kafa:
 
U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf

To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere :kafa:

Sta hoces da kazes da Srbi nisu pricali stokavski pre 18. veka.

- - - - - - - - - -

U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf

To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere :kafa:

Sta hoces da kazes da Srbi nisu pricali stokavski pre 18. veka.

A Celebi je mnogo gluposti pricao, tako i da je Zagreb tursko selo.
 
U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf

To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere :kafa:

Strasno bato!
Kako li ces se osecati kada jednog dana shvatis da si ceo zivot proziveo u lazi i izgubio ogromnu energiju na nju...?
 
U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf

To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere :kafa:

Видиш ваљда да на речнику пише СРПСКИ, у 14 веку. Ко има очи а не види, ко има уши а не чује.
 

Back
Top